Mate Kukavica 1725. g. diže svoje jato na noge lagane i povede ji sve do grada Imotskoga. Kako su navikli na život kraj jezera, uz blagosov tadašnji vladara imotskog kraja, Mlečana, nastanili su se u prančiok Kubatovine na južnin padinan Crvenog jezera. U imotskin kamenin vrletima sagradili su svoje novo i konačno gnjizdo koje je postalo topli dom svin Kukavicama. Godine su prolazile, gnjizdo se širilo na više obitelji i tako je nastao lip zaseok Kukavice u selu Glavina Donja. Korijen svi Kukavica na svitu je u tom zaseoku od kameni kuća do Crvenog jezera, oko murve ljutice koja je za mišćane bila centar svita.

Neki od Kukavica su naslidili navike tice sa svog grba pa su svoje jaje stavili u tuđe gnjizdo, zato Kukavica imamo u Glavini Donjoj i u Vinjanima Gornjin. Ta škerca in se osvetila kad su iz Tihaljine u njiovo misto došla tri Rašića i svoje jaje stavila u njijovo gnjizdo. Kukavice se odma dositiše jadu, pa da se ne bi gužvali, darovaše Rašićin proplanak na zapadnon dilu sela neka sebi sagrade gnjizdo, usput in dadoše i ćer u dotu. Jedna nevolja manje!

U ta davna vrimena između Kukavica i Rašića bila je mala crkvica od koje ostaše samo ruševine. Do nje je živila obitelj Gujić kojoj se prezime ugasilo jer nije bilo sinova koji bi ga naslidili.Dvi sestre Gujićuše prodale su kuću i odselile.Selo Kukavice je dugo živilo punin životon, obrađivalo škrte kame padine Kubatovine praveći plodne pristave, ograđujući doce ispod sela, gajeć stoku, obrađujuć polje u Glavini di su imali i pojate za stoku. Najpoznatije i najvridnije mlikarice i piljarice Imotskog su bile žene iz Kukavica. To nije slučajno jer na osunčanin pristavama sela, trišnje su zrijale već početkon svibnja, a kuki i sparoge ko prst debeli punili su imotsku pijacu. Prvo zelje je nicalo u Kukavčevin vrtlima. Mliko krava buša bilo je puno masla.Sve to nije bilo dovoljno za održat čeljad na okupu pa su se mišćani počeli raseljavat davni trideseti godina za prvon obitelji koja je odselila u polje. Ipak je većina ostala u Kukavica sve do šezdeseti godina kad je pri 36 dimova živilo dvistotinjak čeljadi.

– Nije se baš imalo! Znalo se leć i bez večere, ali se pivalo. Svi su bili veseli. Išlo se jedni drugima, a ne ko danas, zabio se svak u se i u televiziju. Evo, vidi ovu kućicu, tri sa tri, a cilo selo momaka i cura sililo bi unutra za jednon tolon i malin špakeron. Igralo se na karte, pivalo, veselilo… – kaziva stari Pere Rašić.

Pod murvu ljuticu

Kukavice su krajem šezdeseti godina masovno selile u polje jer do u staro selo nije bilo puta pa se sav teret nosio na leđima, na magaradi i konjima. Problem je bila i voda koju su imali u par čatrnja i jednom otvorenom starinskom bunaru.

– Put je bio glavni razlog što se iseljavalo – tumači Ivica Kukavica Gogi.

Po odseljavanju, neki su obiteljski nadimak uzimali za prezime i zapostavili staro prezime i tako su nastala nova prezimena u Imotskoj krajini. – Mi smo uzeli za prezime Martinović. Još su nekoliko obitelji prominili prezime kao Zelići, Ikar i drugi – kaže Marijan Martinović i nastavlja – na sri sela je bila stara murva ljutica koja je bila okupljalište mišćana. Momci bi prije odlaska na silo došli pod murvu i zapivali gange. Kad bi se vraćali u ranu zoru sačikali bi se ispod murve, i kad bi se svi vratili, opet bi zapivali i tek tada išli na počinak. Kad bi se momci ženili, svatovi bi u selo dolazili na konjima jer nije bilo puta, utrkivali bi se ulicon ko će prije s polja pod murvu ljuticu. Priča se kako je davno tadašnja mlada Šabuša bila najbrža i sve i je skoro pola sata čekala pod murvon.

Od murve je osta samo panj. Selo je skroz zapušteno. Kako se to dogodilo? Baš ničemu nije moglo služiti, pa je ostalo skroz prazno.

– Ja san zadnji odselio i to ’96. godine. Nakon mog odlaska niko od mišćana više nije ni zalazio u selo – javlja se Ante Kukavica Šicar, šumar imotske Šumarije – nakon mog odlaska jedino su vandali dolazili i uništavali što se dalo uništit. Čudo je što je i ovo ostalo. Sve bi vacade odnili da je bilo puta. Selo je propalo što nije bilo puta, a evo izgleda da ga je sačuvala ta manjkavost.

– Je, je, kad smo počeli nedavno probijat put neki su nan dovikivali: „Kad ćete asfaltirat da moremo doć po vacade? “ – doda Rade Kukavica koji s obitelji živi u Baškoj Vodi.

U sri zime u košulji

– Selo ste počeli obnavljati prije pet dana. Mislite li se vratit živit tu? Rade, ko je pokrenio ovo čišćenje i probijanje puta?

– Ja i Gogi. Čuvši da će se poviše Imotskog nanovo raditi eko-selo, odlučili smo zatražiti uvrštenje našega sela u spomeničku kulturnu baštinu, u čemu smo i uspili. Sad okupljamo one koji imaju udila u selu kako bi ga očistili od raznog raslinja i zaostalog smeća. Zašto bi se gradilo novo staro selo kad postoji ovo koje triba samo renovirati?! Što je najzanimljivije, selo se nalazi par stotina metara od vidilice Crvenog jezera. Idealna prilika za napravit turističku atrakciju, a ne da turisti dođu na vidilicu, samo bace kamen u jezero i odu. Mi smo probili put i uredit ćemo ga nakon što uredimo selo, ali svi oni koji moraju zdravo razmišljati o budućnosti ovoga grada tribaju otvorit oči i pripoznat blagodat pozicije ovoga sela. Pogledaj, vidi se cilo polje, a kad je sunčano u sri zime moš u košulji odat.

Na Radin govor nastavi Mario Kukavica, ostavljajući alat na zid – Ja sam došao iz Njemačke kada sam čuo da se selo uređuje. Doći ću ponovo kad god bude potriba. U blizini Frankfurta imam svoj restoran, znam što je ugostiteljstvo i turizam. Moj restoran, koji je poznat i priznat kao kvaliteta, nedavno je dobio i nagradu Slobodne Dalmacije „Zlatni cvit“ koja se dodjeljuje najboljim ugostiteljima, Hrvatima u dijaspori. Restoran je „Sortino“, naslijedio sam ga od talijanske obitelji koja je rodom iz jednog malenog mjesta na Siciliji.

– Jesi li naslijedio i malo mafijaški manira skupa sa sicilijanskin restoranon?

– Aaa, ne, samo trud i rad! Ovo je najbolje što se ovom selu moglo dogodit. Za pet dana rada uradilo se čudo, a za godinu dana ovo može postat pravi raj.

– Gradski oci su nan pomogli probit put – nadoda brat mu Gogi.

The post Zaboravljena sela Dalmatinske zagore -Kukavice- appeared first on Narodni.NET.

U davno dobam, 1718. prigodon selidbe Mate Alilovića, iz ercegovačkog mista Grab u podbabski kraj doseli se Antica Vujević sa svoja tri sina. Nakon što je dobila zemlju, majka Antica kako bi utvrdila stanje i imanje, jednog sina uputi turskom caru na službovanje di završi sa turskin činon u Stambulu, drugoga sina uputi u Duvno, a trećega ostavi sa sobon u Podstrani. Od ti dana nastade pet eredi Vujevića: Brkići, Pićetušići, Žuljevići, Dudanovići i Čulumovci. Kako in je od starine u naravi seljenje, raselili su se po cilome svitu.

U obitelji Žuljević sa sinon Milanon i neviston slavonskon Čehinjon Zdenkom živi najstarija mišćanka, 88-godišnja Ruža Vujević Bika ud. Jure. Sin im Jurica sa obitelji živi u Kaštelima, a ćer se udala u Vinjane.

– Kako je prije bilo živit ovde u selu?- pitan babu Ružu

– Triba prosijat brašno, zakuvat vode, uzet soli kliko je potriba i stavit je u suvo brašno, vrilon vodon polako zalivat brašno i mišat. Tisto ne smi bit ritko jer se mora moć sjedinit na drvenon loparu, a tako sjedinjen iskrene se na vruć komin di se još rukon topla voda razmaže po gornjoj strani, unda se pokrije vrućin sačon neka se peče.

– Kad si se udavala jesu li svatovi išli na konjima?

Ružin sin Miroslav i diver Stipe žive među Česima u Ivanovu selu kod Grubišnog polja di je Milan zamirio svoju Zdenku. Na pitanje kakvu hranu spremaju Česi za Božićnje blagdane, rekla je kratko.

– Uh, više se i ne sićan kako je tamo!

Milanov i Zdenkin Sin Jurica im sa obitelji živi u Kaštelima, a ćer im se udala u Vinjane.

Kad zapivan poviš kuće tvoje.

Malo niže Žuljevića uz ruševnu zidinu me dočeka Ikelja, po majci Vujević, i objašnjava smisa građevinarstva i vridnost rustikalne građevinske baštine.

– Obiša san puno svita za poslon, Crnu Goru, Njemačku…

Prikide ga u govoru žena… – Je, je, kad je bio čio sa sto ženski je bio, u svakom mistu po jednu! Sad kad je ostario zapa mene.

Ivan ne haje šta mu žena govori već se nasmija i nastavi. – Cili san se život bavio građevinon. Bilo nas je petero braće. Jedan mi se brat uda tamo u Vrljića, Brat Joko postolar u Splitu, Mirko u Francuskoj i Ante Ćeko u Osijeku. Ima nas svugdi! Ćer mi je Lidija medicinska sestra u Domu zdravlja u Imotskom. Moga su ćaću zvali Mojsije!

– Zašto su ga zvali Mojsije, ali je dava zapovidi?

Na zapadu sela u kući obitelji Brkić pronaša san baku Mariju i dvoje unučadi, sinove od sina joj Ante i neviste Anke Karoglanuše: Juru, treći razred osnovne škole i mlađeg Zdenka prvaša osnovne škole. Oni su jedina dica u selu.

– Ovde mi je duša mirna, kad god uvatin vrimena dođen. Ovde san 44. godine u deveton misecu osta jedinac u matere jer su mi ćaću ko časnika Hrvatske vojske odveli u Imotski u zatvor pa u Makarsku di mu se gubi svaki trag. Samo iman dokumenat di je lišen svi građanski prava, imovine i osuđen na smrt. Nikad nismo doznali di mu je grob. Nema toga što nebi da da mi je nać ćaću.

– Kad smo otimali oružje od JNA u Lori 18. dvanestog 91. uvaćen san sa još dvoje kolega i osuđen na likvidaciju. Spasio nas jedan crnogorski rezervist. Vidijo je šta nan se sprema pa nas je pusta da bižimo –objasni Ante.

Na odlasku iz Podastrane navraćam kod Ante Vujevića Tujića koji nakon ženine smrti živi ko samac. Raspravili smo povjest Vujevića dok je priga vriško povisme na tavi.

– U Drugom svjetskom ratu je ubijeno šestoro mladi Vujevića kao hrvatskih vojnika. Moj ćaća je volio opisivat događaje u Drumu, zaseok po zaseok, pa je pri opisivanju izbiga spomenit naš zaseok. Samo su ostala dva stiha:

ljuta rana dobro znana.

U dane pečenja rakije, obitelj koja prva ispeče rakiju, sa čašon od kravljeg roga (jer caklene nisu imali) išli bi od kuće do kuće i častili suside. Kada bi se krava ispriprostila teleta i izmuzalo joj se mliko od kojega se radila suritka i sir, sve se dililo sa susidima. Ko prvi u selu ubije svoga gudina podilio bi vriška mesa susidin što bi oni uzvratili kad ubiju svoga gudina. Kad jedna obitelj ima blagoslova neke ga i ostali imaju. Mišćani su živili jedni sa drugima dileći dobro i zlo i sada se u Podstrani ćuti dah ti vrimena jer čin poviriš prid kuću ili u kuću nutkaju te: oćeš poist, oćeš popit, a ni lipi riči nikad dosta.

The post Zaboravljena sela Dalmatinske zagore -Vujevići- appeared first on Narodni.NET.

Lako je menadžirati u turizmu u Dubrovniku, Hvaru, Bolu…, ali ‘aj ti dovedi goste u jedan Vrgorac gdje mora nema, a ni otočića na vidiku. Prvi je u tome bio Prvan, ne vojvoda koji je davno ugostio Alberta Fortisa na putu po Dalmaciji, već njegov potomak Zvonko što se u Vrgorcu usudio napraviti i hotel, i etno-selo Kokorići, a o kojem su, to znate vi što redovito kupujete novine, ispisane štorije. A tko je danas na konaku u hotelu „Prvan“ četrdeset kilometara od mora?

Poslovni ljudi iz Bosne, Albanije, sa svih strana, koji su shvatili da nudim isto što i oni na Makarskom primorju, a jeftiniji sam – reći će nam gazda nakon što je zalutaloga gosta iz Španjolske uputio kuda krenuti za Hercegovinu.

‘Učin vrancuski’

Prolaze ovuda za Međugorje ili dolje prema Makarskoj – objašnjava nam Pervan, koji će sada, kad je autocesta povezala Split i Vrgorac na pedeset minuta vožnje, šansu tražiti za svoje Kokoriće do kojih je također dovijugala nova cesta. Tamo nas je dočekala majka mu Desa Pervan.

– Sinko moj, učin ti ja i vrancuski – smije se baka koja dobro zna odakle im dolazi najviše gostiju. Francuzi su nas uvrstili u poznati vodič „Guide routard“ koji rado čitaju svi gosti koji vole prirodu, etno i avanturistički turizam. Oni vam sve obilaze pješice, pa je ovo za njih prava destinacija – kaže Bajalo koja je petnaest godina živjela u Belgiji, a onda se odlučila vratiti u Vrgorac i udariti temelje turizmu prije nego što Dalmatina Zabiokovlje ne poveže s Europom.

Neli je, zapravo, nastavila tamo gdje je nekada davno stalo „Društvo za poljepšavanje varoši Vrgorac“ ili ti preteča lokalnog HTZ-a. I uspjela je. Polako niču seoska domaćinstva na kojima gosti uživaju u domaćoj spizi i neponovljivom ambijentu stare Dalmacije, obnavljaju se kamene kuće, a ispred njih grade šminkerski bazeni. Putniku koji stiže iz robotiziranog svijeta, sve te konobe koje su postale nalik muzejima alata i namještaja što su ih koristili preci još u doba dok su se po gudurama naganjali s Turcima, jako su zanimljive.
Temelji turizma
– Osam godina se mi ovim bavimo. Slušajte, ne može se od toga još živjeti, to dođe kao neka mala nadopuna, ali ljudi dolaze; Amerikanci, nešto manje ove godine Francuzi… Možemo ugostiti do trideset osoba, može se kod nas i prespavati – pričaju nam Dragica i Željko Borovac dok kušamo njihove delicije: poznati vrgorački pršut, sir i pomidore koje su toliko slatke da tek kad ih ovdje pojedeš shvatiš zašto se ubrajaju u voće, a ne kako to mi pogrešno mislimo – u povrće.

Naša vodička Neli na obiteljskom gospodarstvu Borovac, odakle puca famozan pogled na povijesnu Gradinu, često drži prezentacije za znatiželjne turističke agente.

Mi smo udarili temelje turističkoj priči: za Vrgorac se danas zna po Tinu Ujeviću, Biklijadi, vrgoračkim jagodama i Kokorićima, ali i Velikom Godinju gdje u subotu imamo školu klesanja kamena, a što je kamen značio u graditeljskoj tradiciji ovoga kraja baš se da prepoznati tu na licu mjesta – veli Kornelija, koja je, dakle, napravila sve da i ovdje poteče turistička rijeka, ali rukavce bi morali izdubiti sami ugostitelji, hotelijeri, vlasnici seoskih domaćinstava i obrta…

Na njima je sada inicijativa. Oni moraju tražiti agencije koje će ovdje prodavati aranžmane – izlete iz Makarskog primorja i Splita, pa voditi goste vinskim putima ili ih voziti trupicama koje su također dio tradicije ovoga kraja čija polja zimi naplavi voda – sjajna je direktorica, vidi se da je dala sve od sebe da turizam u Vrgorcu promoli glavu.

Naš Stipe Božić nam je upravo završio film o Vrgorcu, a u Tinovoj rodnoj kuli vidjet ćete i sve naše suvenire: vrgoračke jagode, kape… – pokazuje nam Kornelija da Vrgorčani ni u čemu ne zaostaju za rođacima iz Primorja kad su uspomene s putovanja u pitanju.

I u Tinovoj se kuli da osjetiti dah prohujalog vremena: tkalački stan, starinski krevet i kolijevka, jedna zanimljiva Ujevićeva slika iz srednjih godina s brčićima…, dokaz su da Vrgorac ima što ispričati, i da je šteta klince ne posjesti u auto, provozati se Dalmatinom koja na ovoj dionici počiva na spektakularnim nadvožnjacima i mostovima, pa napraviti izlet za pamćenje – bikliti, jašiti konje, mastiti se sirom i pršutom ili pedalirati okolo ako vas već kolestorol muči, pa vam i nije do prave spize.

Donosi: Slobodna Dalmacija

The post Zaboravljena sela Dalmatinske zagore -Vrgorac- appeared first on Narodni.NET.

Ova je pripovid o Dobrinčima pa ćemo Dobranje ostaviti za niku drugu zgodu.

Prije kad bi tribalo otići u Dobrinče, na sami spomen padne ti mrak na oči misleći na Franćosipovu cestu priko Škobaljuša i Golog brda prema Zagvozdu, sa stotine okuka i grdni korduna koji ti prite svojin dubokin docima, natrajuć ti ježurce na kožu.

MISICE IZ DOBRINČA

Nedilja je, u selu mir i tišina, ko da nema žive duše. Nisu se valjda poplašili tičije gripe pa se pozatvarali u kuće. Primami nas dobro očuvan stari dio sela pa smo ga uslikali kao dokaz da govorin istinu. Malo je u našem kraju ovako dobro očuvani stari kameni kuća. Baš kakve su bile, take su i ostale – netaknute, zdravi krovova i prozora.
– Ehej! Ima li koga? – zovnen ulazeći prid jednu od kuća na čiju taracu izađe divojka lipa ko slika. Odma u sebi pomislin što se ona nije javila za Mis Hrvacke, a ne nike tamo osridnje.
– Dobar dan. Kad san dolazio u selo pomislio san kako ću naći samo starije mišćane. Bogme si me iznenadila.
– Dobar dan. Šta tribate? – nasmijano će cura.
– Pišemo priču o vašem selu za Imotske novine.
– Uđite u kuću nešto popit, tamo mi je otac pa možete s njim popričat.
U kući side još tri cure i dječak, znatiželjno nas gledajući. Isprva nisu bile za priču, ali pošto je ćaća još manje za to, one su se morale potruditi. Ivana, ona koja nas je uvela u kuću, studentica je Ekonomskog fakulteta i skoro svakog vikenda voli doći u selo. Jelena i Marija su završile srednju školu ali ne rade u struci već pronalaze sezonske poslove u Baškoj Vodi.
Završile su upravnu školu pa kažu kako in se čini da će jedino moć upravljat čovikon kad ga nađu.
– Lipe ste cure, na će te ji sigur! Ima li u selu momaka?

– Ima ji priko glave! Trideset i više! – sve u glas rekoše.
– Eto sriće. Momaka ko u priči. Ćapi jednog pa pri oltar, ćapi drugog i tako redon.
– Šta će nan kad su svi stari, ćaću imamo i u kući!
– Nisu baš svi stari!?
– Nisu, ali naši momci i inače imotski momci, nepoduzetni su, uspavani, ali kad se probude bit će jin kasno – reče Kristina priteći kažiprston.
– Niste sve sestre?
– Nismo, vidi se po boji kose – pogledavaju se i smiju.
– Muke ti je kosu opiturat u kakvu vas boju volja.
– One su kakve su se rodile – javi se baba Iva dok ulazi u kužinu.
– Viruj mi se baba da su bolje vake kakve su sad nego kakve su bile kad su se rodile!
Svi su se složili s menon pa smo ji pozdravili i uputili se na sri sela, prid školu di je bućana jer su nan cure rekle da se svi muški iz mista tamo nediljon sastaju.

TEORIJE O PODRIJETLU PREZIMENA
Mala kamena škola ko i sve četverogodišnje škole u Imotskoj krajini rađene iza drugog rata na isti šest, obnovljena je krova i prozora na učionici na donjem katu. Ispri škole je malo igralište puno razigrani momčića, a iza škole zog za buće di se već dobro zagrizlo u drugu partiju. Momčići, kad nas ugledaše, zaustaviše igru i okupiše se oko nas neka ji slikamo, što i uradismo.
Josip Skender je nakratko prikinio sa igranjen buća kako bi nan reka par zanimljivosti o mistu jer je on vijećnik za Dobrinče u Općinskom vijeću lovrećke samouprave.
– Renovirali smo krov škole uz županijsku potporu od 159 tisuća kuna, općina je dala podove i prozore, a uz to je na mjesnoj crkvi sv. Stipana kampavel obložen kamenom.
– Koliko je mišćana ostalo živit u mistu? Izgleda mi kako ima dosta dice!
– Skoro od svake obitelji je poneko osta živit u mistu.
U selu žive obitelji: Piplice, Skenderi, Puljak, Drlje i jedna obitelj Runac. Ovo je selo jedno od ritki di se više stanovnika rađa nego umire. Borislav i Ivana Skender će 26. dvanestoga imati krštenje osmog diteta, di nam je najavljeno kako će za kuma doć župan.
Naši  mišćana ima raseljeni po cilome svitu.

Dobrinčani koji žive ovde u selu, većinon dožive duboku starost.
– Ja iman 70 godina i to se moja unuka krsti! To je moje dvadeseto unuče – ponosno reče Ante Skender. Moj sin je Škica, sigurno ga znadete.
– Znademo ga, kako ne bi znali! Dobro izgledate za svoje godine, još ako se tako i osićate, to je dobro. Kako to da ovde ljudi dugo živeć Možda zbog brda i zraka ili su van žene dobre?
– Žene ko žene! Isto ti je ovde i na drugome mistu u Krajini, ma je ovde isto maločak smirnije. Ko će ti ga znat zašto se ovde duže živi.
– Vi ste stariji pa nan možda morete reć otkad je misto Dobrinče i nešto zanimljivo iz prošlosti.
– Ovo su sve bile zagoške staje di su se sva sadašnja prezimena doselila od tamo, iza brda, iz Zagozda. Samo smo mi Skenderi došli iz Zaostroga.
Sa ovin zadnjin se nije složio učitelj koji je na tren prikinijo igru buća kako bi nan objasnio da su Skenderi u biti Piplice koje su po jednom jakome pretku kojega su za turski vrimena zazvali Skender beg dobili novo prezime. Najprije su bili Petrović Pipličić, pa Pipličići i unda Piplice, nakon Skender bega – Skenderi.
– U prošlosti nismo imali samo jakog Skender bega, već još dvojicu mišćana. Stipan Piplica, koliko je bio jak… šakom je na mrtvo ubio vola, a Marko zvani Dalera bi bigunac od barila pun vina rukama uzeo za ušice, diga ga i napio se, ko drugi kad piju iz bukare.

 DOBRINAČKE STARE DAME

Nadalje smo usput navratili kod dvi dobrinačke stare dame. Stara Anđa ima 95 godina, a Kata Puljak maločak manje.

– Kako ste? Jesmo vas prikinili u razgovoruč Sigurno planirate ić manit grm i sić drva.
– Gotovo je so tin! – odmaniše rukon.
– Bi mi da moremo. Mlađariji kad rekneš da štogod rade, oni samo učinu: „Uf !“ – reče Anđa, smije se i obe ruke naslanja na šćap.
– Udate ste ovde, a od kud ste rodon i sićate li se mladi dana?
– Rodon san eto tute priko dva doca. Udala san se mlada u svoje misto. Ko će čekat momke sa strane, nego se ozovni ko te prvi zovne. Kad je kasno, ne triba se odzivat. Mladost ko mladost, ništa nan nije smetalo. Kad bi se išlo na dernek stavi opanke u ruku kako ji se ne bi iskidalo do derneka pa po stinan odaj bosi noga – na Anđinu priču o derneku nastavi baba Kata.
– Kad smo se jednon vraćali sa derneka na svetog Blaža iz Lokvičića, poče padat snig gori na gomili kuda je ulica… morali smo izvut opanke da se ne smokre i iskidaju jer su nan jedni opanci bili za cilu godinu. Kad su Anđi ozeble noge, okreni {sidebar id=4}se put Lokvičića i vikne: „E Blaž, Blaž, jeba me kad me igda više vidijo!“
– Jesan mu ja rekla, jesan! – smije se Anđa
– Šta sad radite kad ste ostarile?
– Molimo Boga.
– Za koga sve molite, jeste li napravili popis, ima li kogod za koga molite maločak više?
– Najviše molin za moga sina Jozu, da se što prije oženi. Maločas je bijo ovde. Otiša je u selo.
Kad već molite, molite za sve momke u selu, nek se požene, pogotovo oni u podmaklijin momačkin godinan, kako bi bilo što manje divaca u mistu.
A momci nek imaju na pameti Anđin savjet kako je nekad za pomirisat lip cvit dovoljno povirit i priko dva doca, a ne dizat nos na daleko i na široko. Zovneš i valjda će se koja ozovnit.
Na odlasku iz Dobrinča ponovo me zasmetaše ljupine auta koje bi tribalo negdi odmaknit da ne grde ovo lipo, mirno i čisto misto. Ovako daju ružnu i krivu sliku o mistu i mišćanima.

Članak preuzet sa : Imotske Novine

PIŠE: Augustin AGO Kujundžić

The post Pogled na zaboravljena dalmatinska sela u zagori -Dobrinče Zagvozd- appeared first on Narodni.NET.