Mate Kukavica 1725. g. diže svoje jato na noge lagane i povede ji sve do grada Imotskoga. Kako su navikli na život kraj jezera, uz blagosov tadašnji vladara imotskog kraja, Mlečana, nastanili su se u prančiok Kubatovine na južnin padinan Crvenog jezera. U imotskin kamenin vrletima sagradili su svoje novo i konačno gnjizdo koje je postalo topli dom svin Kukavicama. Godine su prolazile, gnjizdo se širilo na više obitelji i tako je nastao lip zaseok Kukavice u selu Glavina Donja. Korijen svi Kukavica na svitu je u tom zaseoku od kameni kuća do Crvenog jezera, oko murve ljutice koja je za mišćane bila centar svita.

Neki od Kukavica su naslidili navike tice sa svog grba pa su svoje jaje stavili u tuđe gnjizdo, zato Kukavica imamo u Glavini Donjoj i u Vinjanima Gornjin. Ta škerca in se osvetila kad su iz Tihaljine u njiovo misto došla tri Rašića i svoje jaje stavila u njijovo gnjizdo. Kukavice se odma dositiše jadu, pa da se ne bi gužvali, darovaše Rašićin proplanak na zapadnon dilu sela neka sebi sagrade gnjizdo, usput in dadoše i ćer u dotu. Jedna nevolja manje!

U ta davna vrimena između Kukavica i Rašića bila je mala crkvica od koje ostaše samo ruševine. Do nje je živila obitelj Gujić kojoj se prezime ugasilo jer nije bilo sinova koji bi ga naslidili.Dvi sestre Gujićuše prodale su kuću i odselile.Selo Kukavice je dugo živilo punin životon, obrađivalo škrte kame padine Kubatovine praveći plodne pristave, ograđujući doce ispod sela, gajeć stoku, obrađujuć polje u Glavini di su imali i pojate za stoku. Najpoznatije i najvridnije mlikarice i piljarice Imotskog su bile žene iz Kukavica. To nije slučajno jer na osunčanin pristavama sela, trišnje su zrijale već početkon svibnja, a kuki i sparoge ko prst debeli punili su imotsku pijacu. Prvo zelje je nicalo u Kukavčevin vrtlima. Mliko krava buša bilo je puno masla.Sve to nije bilo dovoljno za održat čeljad na okupu pa su se mišćani počeli raseljavat davni trideseti godina za prvon obitelji koja je odselila u polje. Ipak je većina ostala u Kukavica sve do šezdeseti godina kad je pri 36 dimova živilo dvistotinjak čeljadi.

– Nije se baš imalo! Znalo se leć i bez večere, ali se pivalo. Svi su bili veseli. Išlo se jedni drugima, a ne ko danas, zabio se svak u se i u televiziju. Evo, vidi ovu kućicu, tri sa tri, a cilo selo momaka i cura sililo bi unutra za jednon tolon i malin špakeron. Igralo se na karte, pivalo, veselilo… – kaziva stari Pere Rašić.

Pod murvu ljuticu

Kukavice su krajem šezdeseti godina masovno selile u polje jer do u staro selo nije bilo puta pa se sav teret nosio na leđima, na magaradi i konjima. Problem je bila i voda koju su imali u par čatrnja i jednom otvorenom starinskom bunaru.

– Put je bio glavni razlog što se iseljavalo – tumači Ivica Kukavica Gogi.

Po odseljavanju, neki su obiteljski nadimak uzimali za prezime i zapostavili staro prezime i tako su nastala nova prezimena u Imotskoj krajini. – Mi smo uzeli za prezime Martinović. Još su nekoliko obitelji prominili prezime kao Zelići, Ikar i drugi – kaže Marijan Martinović i nastavlja – na sri sela je bila stara murva ljutica koja je bila okupljalište mišćana. Momci bi prije odlaska na silo došli pod murvu i zapivali gange. Kad bi se vraćali u ranu zoru sačikali bi se ispod murve, i kad bi se svi vratili, opet bi zapivali i tek tada išli na počinak. Kad bi se momci ženili, svatovi bi u selo dolazili na konjima jer nije bilo puta, utrkivali bi se ulicon ko će prije s polja pod murvu ljuticu. Priča se kako je davno tadašnja mlada Šabuša bila najbrža i sve i je skoro pola sata čekala pod murvon.

Od murve je osta samo panj. Selo je skroz zapušteno. Kako se to dogodilo? Baš ničemu nije moglo služiti, pa je ostalo skroz prazno.

– Ja san zadnji odselio i to ’96. godine. Nakon mog odlaska niko od mišćana više nije ni zalazio u selo – javlja se Ante Kukavica Šicar, šumar imotske Šumarije – nakon mog odlaska jedino su vandali dolazili i uništavali što se dalo uništit. Čudo je što je i ovo ostalo. Sve bi vacade odnili da je bilo puta. Selo je propalo što nije bilo puta, a evo izgleda da ga je sačuvala ta manjkavost.

– Je, je, kad smo počeli nedavno probijat put neki su nan dovikivali: „Kad ćete asfaltirat da moremo doć po vacade? “ – doda Rade Kukavica koji s obitelji živi u Baškoj Vodi.

U sri zime u košulji

– Selo ste počeli obnavljati prije pet dana. Mislite li se vratit živit tu? Rade, ko je pokrenio ovo čišćenje i probijanje puta?

– Ja i Gogi. Čuvši da će se poviše Imotskog nanovo raditi eko-selo, odlučili smo zatražiti uvrštenje našega sela u spomeničku kulturnu baštinu, u čemu smo i uspili. Sad okupljamo one koji imaju udila u selu kako bi ga očistili od raznog raslinja i zaostalog smeća. Zašto bi se gradilo novo staro selo kad postoji ovo koje triba samo renovirati?! Što je najzanimljivije, selo se nalazi par stotina metara od vidilice Crvenog jezera. Idealna prilika za napravit turističku atrakciju, a ne da turisti dođu na vidilicu, samo bace kamen u jezero i odu. Mi smo probili put i uredit ćemo ga nakon što uredimo selo, ali svi oni koji moraju zdravo razmišljati o budućnosti ovoga grada tribaju otvorit oči i pripoznat blagodat pozicije ovoga sela. Pogledaj, vidi se cilo polje, a kad je sunčano u sri zime moš u košulji odat.

Na Radin govor nastavi Mario Kukavica, ostavljajući alat na zid – Ja sam došao iz Njemačke kada sam čuo da se selo uređuje. Doći ću ponovo kad god bude potriba. U blizini Frankfurta imam svoj restoran, znam što je ugostiteljstvo i turizam. Moj restoran, koji je poznat i priznat kao kvaliteta, nedavno je dobio i nagradu Slobodne Dalmacije „Zlatni cvit“ koja se dodjeljuje najboljim ugostiteljima, Hrvatima u dijaspori. Restoran je „Sortino“, naslijedio sam ga od talijanske obitelji koja je rodom iz jednog malenog mjesta na Siciliji.

– Jesi li naslijedio i malo mafijaški manira skupa sa sicilijanskin restoranon?

– Aaa, ne, samo trud i rad! Ovo je najbolje što se ovom selu moglo dogodit. Za pet dana rada uradilo se čudo, a za godinu dana ovo može postat pravi raj.

– Gradski oci su nan pomogli probit put – nadoda brat mu Gogi.

The post Zaboravljena sela Dalmatinske zagore -Kukavice- appeared first on Narodni.NET.

U davno dobam, 1718. prigodon selidbe Mate Alilovića, iz ercegovačkog mista Grab u podbabski kraj doseli se Antica Vujević sa svoja tri sina. Nakon što je dobila zemlju, majka Antica kako bi utvrdila stanje i imanje, jednog sina uputi turskom caru na službovanje di završi sa turskin činon u Stambulu, drugoga sina uputi u Duvno, a trećega ostavi sa sobon u Podstrani. Od ti dana nastade pet eredi Vujevića: Brkići, Pićetušići, Žuljevići, Dudanovići i Čulumovci. Kako in je od starine u naravi seljenje, raselili su se po cilome svitu.

U obitelji Žuljević sa sinon Milanon i neviston slavonskon Čehinjon Zdenkom živi najstarija mišćanka, 88-godišnja Ruža Vujević Bika ud. Jure. Sin im Jurica sa obitelji živi u Kaštelima, a ćer se udala u Vinjane.

– Kako je prije bilo živit ovde u selu?- pitan babu Ružu

– Triba prosijat brašno, zakuvat vode, uzet soli kliko je potriba i stavit je u suvo brašno, vrilon vodon polako zalivat brašno i mišat. Tisto ne smi bit ritko jer se mora moć sjedinit na drvenon loparu, a tako sjedinjen iskrene se na vruć komin di se još rukon topla voda razmaže po gornjoj strani, unda se pokrije vrućin sačon neka se peče.

– Kad si se udavala jesu li svatovi išli na konjima?

Ružin sin Miroslav i diver Stipe žive među Česima u Ivanovu selu kod Grubišnog polja di je Milan zamirio svoju Zdenku. Na pitanje kakvu hranu spremaju Česi za Božićnje blagdane, rekla je kratko.

– Uh, više se i ne sićan kako je tamo!

Milanov i Zdenkin Sin Jurica im sa obitelji živi u Kaštelima, a ćer im se udala u Vinjane.

Kad zapivan poviš kuće tvoje.

Malo niže Žuljevića uz ruševnu zidinu me dočeka Ikelja, po majci Vujević, i objašnjava smisa građevinarstva i vridnost rustikalne građevinske baštine.

– Obiša san puno svita za poslon, Crnu Goru, Njemačku…

Prikide ga u govoru žena… – Je, je, kad je bio čio sa sto ženski je bio, u svakom mistu po jednu! Sad kad je ostario zapa mene.

Ivan ne haje šta mu žena govori već se nasmija i nastavi. – Cili san se život bavio građevinon. Bilo nas je petero braće. Jedan mi se brat uda tamo u Vrljića, Brat Joko postolar u Splitu, Mirko u Francuskoj i Ante Ćeko u Osijeku. Ima nas svugdi! Ćer mi je Lidija medicinska sestra u Domu zdravlja u Imotskom. Moga su ćaću zvali Mojsije!

– Zašto su ga zvali Mojsije, ali je dava zapovidi?

Na zapadu sela u kući obitelji Brkić pronaša san baku Mariju i dvoje unučadi, sinove od sina joj Ante i neviste Anke Karoglanuše: Juru, treći razred osnovne škole i mlađeg Zdenka prvaša osnovne škole. Oni su jedina dica u selu.

– Ovde mi je duša mirna, kad god uvatin vrimena dođen. Ovde san 44. godine u deveton misecu osta jedinac u matere jer su mi ćaću ko časnika Hrvatske vojske odveli u Imotski u zatvor pa u Makarsku di mu se gubi svaki trag. Samo iman dokumenat di je lišen svi građanski prava, imovine i osuđen na smrt. Nikad nismo doznali di mu je grob. Nema toga što nebi da da mi je nać ćaću.

– Kad smo otimali oružje od JNA u Lori 18. dvanestog 91. uvaćen san sa još dvoje kolega i osuđen na likvidaciju. Spasio nas jedan crnogorski rezervist. Vidijo je šta nan se sprema pa nas je pusta da bižimo –objasni Ante.

Na odlasku iz Podastrane navraćam kod Ante Vujevića Tujića koji nakon ženine smrti živi ko samac. Raspravili smo povjest Vujevića dok je priga vriško povisme na tavi.

– U Drugom svjetskom ratu je ubijeno šestoro mladi Vujevića kao hrvatskih vojnika. Moj ćaća je volio opisivat događaje u Drumu, zaseok po zaseok, pa je pri opisivanju izbiga spomenit naš zaseok. Samo su ostala dva stiha:

ljuta rana dobro znana.

U dane pečenja rakije, obitelj koja prva ispeče rakiju, sa čašon od kravljeg roga (jer caklene nisu imali) išli bi od kuće do kuće i častili suside. Kada bi se krava ispriprostila teleta i izmuzalo joj se mliko od kojega se radila suritka i sir, sve se dililo sa susidima. Ko prvi u selu ubije svoga gudina podilio bi vriška mesa susidin što bi oni uzvratili kad ubiju svoga gudina. Kad jedna obitelj ima blagoslova neke ga i ostali imaju. Mišćani su živili jedni sa drugima dileći dobro i zlo i sada se u Podstrani ćuti dah ti vrimena jer čin poviriš prid kuću ili u kuću nutkaju te: oćeš poist, oćeš popit, a ni lipi riči nikad dosta.

The post Zaboravljena sela Dalmatinske zagore -Vujevići- appeared first on Narodni.NET.

Lako je menadžirati u turizmu u Dubrovniku, Hvaru, Bolu…, ali ‘aj ti dovedi goste u jedan Vrgorac gdje mora nema, a ni otočića na vidiku. Prvi je u tome bio Prvan, ne vojvoda koji je davno ugostio Alberta Fortisa na putu po Dalmaciji, već njegov potomak Zvonko što se u Vrgorcu usudio napraviti i hotel, i etno-selo Kokorići, a o kojem su, to znate vi što redovito kupujete novine, ispisane štorije. A tko je danas na konaku u hotelu „Prvan“ četrdeset kilometara od mora?

Poslovni ljudi iz Bosne, Albanije, sa svih strana, koji su shvatili da nudim isto što i oni na Makarskom primorju, a jeftiniji sam – reći će nam gazda nakon što je zalutaloga gosta iz Španjolske uputio kuda krenuti za Hercegovinu.

‘Učin vrancuski’

Prolaze ovuda za Međugorje ili dolje prema Makarskoj – objašnjava nam Pervan, koji će sada, kad je autocesta povezala Split i Vrgorac na pedeset minuta vožnje, šansu tražiti za svoje Kokoriće do kojih je također dovijugala nova cesta. Tamo nas je dočekala majka mu Desa Pervan.

– Sinko moj, učin ti ja i vrancuski – smije se baka koja dobro zna odakle im dolazi najviše gostiju. Francuzi su nas uvrstili u poznati vodič „Guide routard“ koji rado čitaju svi gosti koji vole prirodu, etno i avanturistički turizam. Oni vam sve obilaze pješice, pa je ovo za njih prava destinacija – kaže Bajalo koja je petnaest godina živjela u Belgiji, a onda se odlučila vratiti u Vrgorac i udariti temelje turizmu prije nego što Dalmatina Zabiokovlje ne poveže s Europom.

Neli je, zapravo, nastavila tamo gdje je nekada davno stalo „Društvo za poljepšavanje varoši Vrgorac“ ili ti preteča lokalnog HTZ-a. I uspjela je. Polako niču seoska domaćinstva na kojima gosti uživaju u domaćoj spizi i neponovljivom ambijentu stare Dalmacije, obnavljaju se kamene kuće, a ispred njih grade šminkerski bazeni. Putniku koji stiže iz robotiziranog svijeta, sve te konobe koje su postale nalik muzejima alata i namještaja što su ih koristili preci još u doba dok su se po gudurama naganjali s Turcima, jako su zanimljive.
Temelji turizma
– Osam godina se mi ovim bavimo. Slušajte, ne može se od toga još živjeti, to dođe kao neka mala nadopuna, ali ljudi dolaze; Amerikanci, nešto manje ove godine Francuzi… Možemo ugostiti do trideset osoba, može se kod nas i prespavati – pričaju nam Dragica i Željko Borovac dok kušamo njihove delicije: poznati vrgorački pršut, sir i pomidore koje su toliko slatke da tek kad ih ovdje pojedeš shvatiš zašto se ubrajaju u voće, a ne kako to mi pogrešno mislimo – u povrće.

Naša vodička Neli na obiteljskom gospodarstvu Borovac, odakle puca famozan pogled na povijesnu Gradinu, često drži prezentacije za znatiželjne turističke agente.

Mi smo udarili temelje turističkoj priči: za Vrgorac se danas zna po Tinu Ujeviću, Biklijadi, vrgoračkim jagodama i Kokorićima, ali i Velikom Godinju gdje u subotu imamo školu klesanja kamena, a što je kamen značio u graditeljskoj tradiciji ovoga kraja baš se da prepoznati tu na licu mjesta – veli Kornelija, koja je, dakle, napravila sve da i ovdje poteče turistička rijeka, ali rukavce bi morali izdubiti sami ugostitelji, hotelijeri, vlasnici seoskih domaćinstava i obrta…

Na njima je sada inicijativa. Oni moraju tražiti agencije koje će ovdje prodavati aranžmane – izlete iz Makarskog primorja i Splita, pa voditi goste vinskim putima ili ih voziti trupicama koje su također dio tradicije ovoga kraja čija polja zimi naplavi voda – sjajna je direktorica, vidi se da je dala sve od sebe da turizam u Vrgorcu promoli glavu.

Naš Stipe Božić nam je upravo završio film o Vrgorcu, a u Tinovoj rodnoj kuli vidjet ćete i sve naše suvenire: vrgoračke jagode, kape… – pokazuje nam Kornelija da Vrgorčani ni u čemu ne zaostaju za rođacima iz Primorja kad su uspomene s putovanja u pitanju.

I u Tinovoj se kuli da osjetiti dah prohujalog vremena: tkalački stan, starinski krevet i kolijevka, jedna zanimljiva Ujevićeva slika iz srednjih godina s brčićima…, dokaz su da Vrgorac ima što ispričati, i da je šteta klince ne posjesti u auto, provozati se Dalmatinom koja na ovoj dionici počiva na spektakularnim nadvožnjacima i mostovima, pa napraviti izlet za pamćenje – bikliti, jašiti konje, mastiti se sirom i pršutom ili pedalirati okolo ako vas već kolestorol muči, pa vam i nije do prave spize.

Donosi: Slobodna Dalmacija

The post Zaboravljena sela Dalmatinske zagore -Vrgorac- appeared first on Narodni.NET.

Koliko li je most na Suvaji pobrojio tabana, stari i mladi, ispratio vinčanja, pogreba, koliko li ljudski sudbina? More bit je to ko bujica vode škrtin potokon ispo stari ćemera. Tako valjda i je. Kako koja bujica vode dođe, tako proteče nestajući, a istin tin koriton nadolaze nove bujice tekući svoje vrime u nepovrat. Slika Sv. Mijovila u kapelici na sri ogradnoga zida na mostu ne broji ljude ni bujice vengo naganja Đavla, strpljivo slušajući molitve i po koju ispovid prolaznika. Sve mi se čini da Sv. Mijovil kaziva svojin rukodilon kako se niki ljudi tribaju pozabavit svojin đavolčićima. Sve teče nikin svojin tokon. Mišćani i auta prolaze tamo-amo i nikad jin dosta jurcanja. Prolaze i stare majke sa očenašin u rukan i na ustima.

– Valjen Isus!

Gledan kip Sina Božijega na desnoj strani ceste, na samome ulazu na most, na visokom je kamenome postamentu. Livon rukon drži križ naš svagdanji, a desnu je diga u zrak sa tri ispružena prsta. Šaka koda nije njegova, nekako je mesnata, debela, nadovrnuta. Kad naš čovik kaže „ Ruko Isusova“, to nekako drukčije zamišljan nego što je ova ruka koja ne pristaje uz blažen pogled i milostivo držanje našega Isusa Krista.

U suvome koritu Suvaje od mosta nadoli prema Blatu do prvog priboja, Kubala, Mujo i Cuki popravljaju božićnje jaslice i od borovi dasaka (okrajaka) napravljeno selo. Tute se svakoga Božića u živo prikaziva rođenje Sina Božijega. Dok njizi troje rade, niki mišćani prolaze priko mosta i naprđiju; mogli ste u mene koji dan, tribalo bi mi šupu iza kuće popravit, što grdite misto i pravite ciganluk od Božića. Ostaloj većini koja prolazi tuda to što se radi je lipo i dobro pa odobravaju; bravo ljudi, svaka čast, Bog vas blagoslovijo. Ko će svitu ugodit.

Nji troje niti ne slušaju šta jin ljudi govore već rade šta su naumili sa svojin rvackin kulturnin društvon Proložac u čast Božiću i na radost mišćana koji će doć kraj mosta ispo Kokića glavice božićati gledajući u živo kako se rodio mali Isus.

Priko mosta na trgu Belamuse ispri samoposluge okupili su se stariji muški pa raspravljaju o svemu i svačemu, a najviše o mirovinan, zdravlju, ponekad i o vijagri.

Iđen dalje uzbrdo uz glavicu. Pogled sa vr sela priko mosta na centar Prološca drukčiji je nego dok je tute bio stari kameni dom kojeg su srušili. Stara škola ili zvana Sokolana. Sad kad gledan misto sa onon malon betonskon pošticon više mi je ko Duga Resa nego li ko Proložac. Svaka čast onomu ko je to sve smislijo i uradijo. Aaa, Solomunaaa!

Mogli su i oni stećak dat kome neka ga uziđa u kuću il’ turne u podumintu kućara. Unde di je, služi samo dici za štrcanje piture po njemu i kojemu ćuki da podigne nogu bilježeći svoj teritorij. Nekako mi je sa ove visine draže gledati u propuntu Badnjavica oklen na selo i polje pušika mirišljavi, ladni vitrić. Duboko udahnen, stisnen oči i slušan kako klepeću mlini u već odavna pustoj Femića mlinici, zaresloj u lužinu i draču do koje još jedino doskakuta Šljivo sa stadon koza. Iđen dalje po selu i raspitivan se o svemu, najviše me začudi jedna tužna istina.

Kokića glavica, a na njoj njanci jednog Kokića niti Kokićke. Na glavici živi nekoliko stariji mišćana i to drugi prezimena: Martin Mijo Maršić, Neda Barbiruša Maršić, Ana Bilić, Iko Bilić i Stipe Maršić. Samardžići su odnedavna priselili k mostu.

Stipe Maršić je prvi župan novo nastale Glavičko-badnjavičke županije.

– Ljudi moji, kad svi mogu imat općine, mogu i Glavičani svoju županiju pa nek se ostali misle. Prva i glavna zadaća uprave županije je vraćanje pučanstva na Glavicu kako se ne bi novonastala županja temeljila samo na propuvu s Badnjavica. Imaju mišćani osim Glavice i Badnjavica još resursa na kojin će se temeljit napredak, kao što je rakija od kostela, crno vino i to od grožđa sa plantaža Blato, a i domaći pivac gaćeša pečen s kumpirin ispo sača sa kiton ružmarina. Mora krenit na bolje – veli župan Stipe.

Od vika je ovde bilo naselje jer se zgodno moglo vidit cilo polje i niko ti nije moga doć u goste da ga ne opaziš, pogotovo oni koga nisi zva. Misto se održalo do današnji dana, a sada izdurava na jedvite jade, sve mi se čini kako će propast ako mlađi ne prorade glavicon i vrate svoje na svoje, što se stari mišćani nadaju i u to upiru sve svoje moći od pomoći. Čak su županiju tili proširit na Mostinu do Škarpe, ali su Marijan Župić Vukas i Paško Rimac stali na stari put i rekli.

Paško je nadoda kako Mostina ima pisani dokumenat još od 19. veljače 1444.g. kojega brižno čuva muzej u Makarskoj i tako od davnina štiti njijov suverenitet, makar podržavaju župana Stipu u ostalin njegovin nakanan.

Vraćan se priko mosta i kontan kako je u Prološcu sve vezano za ovi most, a i lip je. Šta je, je. Načujo san kako će se radit zaobilaznica i novi most priko Suvaje. Valjalo bi.

Neka se stari ćemeri odmore od pusti gožđeni grdosina i neka prološke cure mirno šeću priko mosta, bez strava. Moći će guicon sist na izlizani kameni zidić i divit se Kokića glavici.

Piše Augustin AGO Kujundžić

Izvor: Ago-k.net

The post Mala sela dalmatinske zagore – Kokoića Glavica – appeared first on Narodni.NET.