Lozu su još gajili Feničani. Sa otočja između Azije i Grčke, loza je došla na Grčko kopno, od tuda po Jadranskim otocima, na Siciliju pa na Apeninski poluotok, a Rimljani su je proširili po cijelom Rimskom Carstvu.

Naša domaća vinova loza potječe od divlje loze “vinjage” ili “vinike”. U drugim zemljama ima pojedinih trsova, koji imaju promjer od jednog metra. Postoje tvrdnje da su to patuljci kakvih ima na kavkazu (kavkasko primorje). Najstariji trsovi loze postoje u Kaliforniji, a onaj najstariji koji je davao godišnje više tona grožda od starosti je usahnuo.

Naši su preci podizali vinograde samo na najboljim položajima, okrenute jugoistoku ili jugozapadu, zaklonjene od sjevernih vjetrova i na okomitim Brežuljcima. Često su pratili na kojim obroncima se najbrže otopio snijeg, dok ga je u okolici bilo još veoma mnogo. U 19. st. Europska vinova loza stradava od Filoksere, bolesti korijena (korjenova uš)

Godine 1845. prvi puta se u Engleskim vinogradima pojavila plijesan (peronospora) donesena iz Amerike, a 1860. godine donesena je u Europu trsna uš (Filoksera). Filoksera se prvi puta pojavila u Francuskoj iz koje se proširila po cijeloj Europi i uništila svu Europsku lozu. Nakon katastrofe trebalo je Europi mnogo napora i financijskih sredstava za podizanje novih vinograda na podlozi američke loze čiji korijen je otporan na filokseru.

Kada pogledamo današnju vinovu lozu vidimo da je veoma osjetljiva, pa je potrebno da se vinogradar neprestano angažira od zimskog do jesenskog razdoblja u vinogradu.
Kada pogledamo današnju vinovu lozu vidimo da je veoma osjetljiva, pa je potrebno da se vinogradar neprestano angažira od zimskog do jesenskog razdoblja u vinogradu.

Povijest vinogradarstva Hrvatskog zagorja

Povijest koja je vezana uz vinovu lozu, vinograde i običaje, koji prate tu tradicionalnu poljoprivrednu kulturu. Niti jednu tradicijsku gospodarsku granu, važnu za društvo ne možemo povezati sa cijelim kompleksom vjerovanja i običaja, kao što je slučaj kod vinogradarstva i vinarstva. Očito je da je ta povezanost obicaja kod Zagoraca uz vinograde i vino veoma duboka.

Zagorje svojim položajem po svojoj prirodi odabrano je za gajenje vinove loze i održavanje vinograda. Hrvatsko zagorje je prijelazno područje s alpskog na panonski prostor, koje je omeđeno riječnim vodotocima i gorama. Ovdje ga razmatramo samo u okviru prostora Krapinsko – zagorske županije.

Zagorje karakteriziraju izvrsne prirodne karakteristike, pa nije čudo što se na ovim prostorima gaji vinova loza i podižu vinogradi od davnina. Prema dostupnim podacima opisanim u raznim edicijama, brošurama, te uvidom u povijesnu građu u privatnim zbirkama, te dostupnim dokumentima Franjevačkog samostana u Klanjcu bilo je moguće dobiti uvid u prošlost koja je djelomično sabrana na ovim stranicama.

Povijest koja je vezana uz vinovu lozu, vinograde i običaje, koji prate tu tradicionalnu poljoprivrednu kulturu. Niti jednu tradicijsku gospodarsku granu, važnu za društvo ne možemo povezati sa cijelim kompleksom vjerovanja i običaja, kao što je slučaj kod vinogradarstva i vinarstva. Ocito je da je ta povezanost običaja kod Zagoraca uz vinograde i vino veoma duboka.

Pisana povijest današnjeg podrucja Krapinsko – zagorske županije započinje krajem 12. stoljeća. Tijekom 13. stoljeća pa do polovice 14. stoljeća trajao je proces oblikovanja strukture naselja, koje čine danas gradove i općinska središta županije.

Uz pisane izvore, arheološke iskopine nadene na prostoru HR Zagorja jesu dokazi koji dokazuju daleku tisućljetnu povijest.

Stvaranje Rimskog carstva, koje je vladalo cetiri tisuce godina nije mimoišlo naše krajeve. Iskopine u Krapini, Loboru i Radoboju govore o prisustvu Rimljana na ovim prostorima. Sa sobom su Rimljani donijeli vinovu lozu i podizali su vinograde na obroncima planina.

Emigracijom naroda u Europi u VII stoljeću na današnje prostore HR Zagorja dolaze Hrvati. Nažalost od pisanih materijala i ostataka gradevina više znamo iz srednjeg vijeka.

U 13. i 14. stoljecu na padinama brda u sjevernom djelu HR Zagorja nicu srednjevjekovne utvrde ( burgovi ), zbog najezde Turaka, koje su bile najbolja obrana od osvajača. Turci su na sreću samo prolazili prostore HR Zagorja, kada su išli na opsadu Beča. Nakon izgubljene bitke kod Beča, Turci se povlače. Nakon povlačenja Turaka život se normalizira. Počinje gradnja kurija, dvoraca i sakralnih objekata. Turci su sjekli i uništavali vinograde jer im vjera zabranjuje pijenje alkohola. Nakon povlačenja Turaka počinje i obnova vinograda. Sve te povijesne okolnosti utjecale su u velikoj mjeri na razvoj poljoprivredne kulture, a pogotovo na razvoj vinogradarstva.

Vrijedne podatke o gospodarstvenim čimbenicima u 16. st. Pa tako i o proizvodnji vina, dobivamo zahvaljujući istraživanjima vezanim uz Veliku seljačku bunu 1573. g. Iz tog istraživanja saznajemo da je proizvodnja vina u drugoj polovici 15. st. i pocetkom 16. st. bila veća od vrijednosti proizvodnje žitarica.

Vinogradarstvo je u HR Zagorju bilo iznimno važna privredna grana u feudalnom razdoblju. Kmetovi su obrađivali svoje i feudalčeve vinograde. Svoje obaveze kmetovi su morali plaćati vinom, fizičkim radom i u naturi.

Naturalna davanja kmetova bila su podijeljena u tri velike skupine: stalne daće, procentualne daće i naturalna radna podavanja (kopači u vinogradu, izrada kolja, davanje hrastovih dužica za izradu vinskog suda).

Jedna od daća nazvala se “gornica”, koja je bila stalna daća, a ovisila je o velicini vinograda. “Gornica” se ubirala pomoću registra, koji su navodili imena posjednika vinograda i količinu koju su dužni dati.

Druga je bila “herg” (stubičko vlastelinstvo), a mjerne jedinice kojima su se mjerila davanja bila su vedra i pinte ( u to vrijeme nije se koristio metrički sustav).

Svako seosko domacinstvo (“dini”) imalo obavezu dati broj vedara i pinti zavisno o veliČini vinograda.

Pored vinskih daca kmetovi su bili obavezni raditi u feudalcevim i kanonickim vinogradima. Pored rente kmet je morao prirediti i dati vinsko kolje, hrastove dužice za bačve ili pak odvoziti feudalčeve bačve s vinom na prodaju.

Uz osnovne daće bile su to još i obveze davanja darova ili pak plaćanja u novcu za pečaćenje klijeti.

Mjera za veličinu vinograda određivala se brojem kopaca. Točno se znalo koliko jedan kopac u vinogradu u jednom danu može okopati površine.

Proizvedeno vino iz feudalnih vinograda bilo je namijenjeno tržištu, pa su feudalci imali isključivo pravo vinotočja na lokalnom tržištu, naročito tamo gdje su bila naselja otvarali su gostionice, kao i na svojim posjedima.

Sredinom 16. st. Sabor donosi nove propise o vinotočju, štiteći interese plemićkog staleža. Zbog seljačke bune u nove propise o vinotočju unesena je odredba, po kojoj plemići nisu smjeli krčmariti vino, prisiljavajući kmetove na prodaju njihova vina u kmetovskim vinotočjima i utjerivati naplatu u novcu bez obzira da li je kmetsko vinotočje prodalo vino ili ga nije prodalo.

Vino se u 16. st. uglavnom spremalo u drvene bacve, koje nisu bile najpodobnije za čuvanje vina i održavanje njegove kvalitete. Transport vina obavljao se u drvenim bačvama. Pojavom stakla, transport se obavljao u opletenim demižonima vrbovim šibljem.

U 17. st. dolazi do velikih promjena u životu feudalnih posjeda. Potpuni nestanak turske opasnosti; urota Zrinskih i Frankopana protiv apsolutizma Habsburgovaca

Izvor: www.tzkzz.hr

The post Povijest vinove loze hrvatskog zagorja appeared first on Narodni.NET.

Time su dakle ovi krajevi (osim visočine) vinogradarstvu vrlo povoljni, a mogao bi prema naravi zemljišta obseg vino­grada i veći biti. Uz ekstenzivnu težitbu, koja se ponajviše tjera, i uz taj daleki prostor, kojim se vinogradi protežu, ne- može ni proizvod biti jednolik, već dolaze vina najrazličitije vrsti, od najprostije do najfinije vrsti. Ova velika razlika vinske • vrline potiče od više ili manje naprednijega vinogradarenja, ponajviše pako od boljega i lošijega nasada s jedne, a s druge strane od veće ili manje pomnje i vještine u postupanju širom i vinom u pivnici. Pogledom na nasad dolazi medju raznimi vrstom trsovlja (sorti loza), što no se uzgajaju, dosta takvih, koji su za ov­dašnje tlo prikladni, jer daju dobro vino; ali s ovakovimi po- miešane su i takve vrste, koje su se izrodile, da se samo na štetu boljih vrsti razplodjuju. Pomladjivanja vinograda izvadja se obično grebeničanjem, pri kojem se poslu sve do novijega vremena malo obziralo na to da su se izmedju svakojakih trsnih vrsti ne samo dobre grebeničile, već su se i loše vrsti pomladjivale i množile, što je ne samo na količinu, no i na kakvoću priroda vrlo štetno djelovalo.

U red najobičnijih trsnih vrsti broje se: šipelj, ranina, slaščina, bjelina, pušćak, lipovina, lipovina drobna, plavec, plavec žuti, kliešćec, žutabiel, šopatna, ovnek, braničevka biela, smederevka, zelenika, imbrina ili kraljevina, peles, vranek, kapčina, braničevka crna (kadarka), crni klešćec, kosovina, kapčina, crnina, krmežina.

Osim navedenih ima još i drugih vrsti, a izmedju svih tih zastupane su u starijih vinogradih najvećma: bjelina, lipovina, ranina, moslavac zelenika, javor, a mjestimice kraljevina, kosovina, crnina, peles i kapčina. Ostale su pako vrsti medju prije pomenutimi više ili manje pomiešane. Kad se uzme obzir, da su domaće te vrsti koliko po dobi zrienja toliko i po slastnosti i kiselosti groždja vrlo različite, pa da se bere obično kad je groždje najsočnije, te . da se riedko prebira, već se različite boje i vrsti i nejednako zrelo groždje jedno s drugim mieša, time vino iz razne * smješe dobiveno neima pravoga karaktera, i da se prema tomu, kako su bolje ili lošije vinske vrsti u kojem vinogradu zastupane, bolji ili lošiji produkt dobije.

Uz ove mane što nasada, što moštenja, i kraj primi­tivnoga pivničarstva, ostala su hrvatsko-slavonska vina malo ne u inostranstvu nepoznata. To je počelo u novije doba ne samo prosviećene no i iste seljačke vinogradare sve to većma do spoznanja dovoditi, da im valja ovu toli znatnu kulturnu granu većim uvaženjem njegovati, koliko i u vinograde toliko i u pivnice više pomnje i truda ulagati, pa i strukovnoga si znanja nabavljati. I zbilja je vinogradarsto u posljednje doba napredovalo. Jer već i seoski vinogradari krče lošo i izrođjeno trsovje te ga izkusano dobrom vrsti zamjenjuju, a uz rezitbu, okapanje i čišćenje najvećim zanimanjem rade. Vlastela pako stadoše nove vinograde najplemenitijom vrsti saditi, stare pako mješovitoga nasada postupice krčiti i na prerovanoj te na- gnojenoj žemlji takodjer izvrstno trsovje u redove stavljati. Time se sada na sve strane sadi bud dišuća graševina, bud talijanska graševina, traminac, žeravina, dolenka, zatim modra klevanjka, modra kadarka, modra frankovka, modri portugizac i dr. kako gdje koja vrst tlu i položaju prija. S tako ple­menitim trsovjem posadjeni vinogradi množe se u zemlji sva­kom godinom, te sa je u posljednje vrieme u Hrvatskoj i Slavoniji na više tisuća rali šikaija u izvrstne vinograde pre­tvorilo. Kraj toga se jošte većom pomnjom postupa pri berbi, moštenju i vrienju vina.

Medju raznovrstnimi vini najviše su poznata sremska pod imenom dolnjo-karlovačkoga, gušćerovac, moslavac, kalnička, zagrebačka, zagorska i dr., a bakarska vodica i koludar u primorju. Prirod vina u Hrvatskoj i Slavoniji nepokriva samo domaće potrebe, već se izvaža u druge zemlje. Na jednoj rali rodi odsjekom 30, iznimice takodjer 50 i 80 vedara.

The post Povijest vinogradarstva u Zagorju i Slavoniji appeared first on Narodni.NET.