Odlazak na dernek

Poslije je mise bila prilika da se susretnu mladići i djevojke, da se krijamice pogledaju i slobodno, bez zamjerke izmine koju rič, da muškići zamire cure i dogovore sila. Ako bi mladić i djevojka u derneku šetali, to je već bio znak da misle ozbiljno. Takvo otvoreno iskazivanje simpatija momka i cure, za mnoge je bila gotova stvar, a naročito za seoske žene, kojima je to bila dobra tema za ogovaranje.
U derneku se šetalo od crkve do Radovića kuća, a za većih blagdana, kad je u Ričice dolazio i katolički puk iz drugih mjesta, šetalo se i do raskršća. Majke bi osobito pazile s kin joj ćer šeta, a tetke, strine i ostala ženska rodbina bi već procjenjivale i iznosile svoj sud o eventualnom budućem zetu, ili nevisti. Ako nije bilo posebnog protivljenja roditelja, momak bi dogovorio dolazak na silo. Silni dani su oduvijek bili srijeda, subota i nedjelja i to uglavnom zimi kad nije bilo velike rađe. Za udovce koji su se htjeli ponovno ženiti važilo je pravilo odlaska na silo utorkom i petkom.
Djevojke su u Ričicama dosta rano počinjale sidit s momcima, odmah dok se počela curit, tj. dok bi ozbiljnije zagazila u pubertetske godine, i to iz sasvim prozaičnih razloga, (neimaština, velike brojne obitelji itd.) pa je slijedom toga veoma rano dolazilo i do udaje ili ženidbe. U prošlosti je bilo slučajeva da se djevojka-djevojčica uda s navršenih šesnaest, pa čak i petnaest godina starosti, a muškarci su bili “zreli” za ženidbu nakon što isluže vojsku.
U početku je momak na silo dolazio obavezno u pratnji kolege, a tek kasnije kad je ta veza već bila ozbiljna, mogao je dolaziti sam i ostajati s djevojkom u njezinoj kući do kasno u noć. Seoske su žene osobito pazile koji momak ulazi u čiju kuću te je tako selo već drugi dan znalo ko s kim sidi! Ako se momak ili djevojka nisu sviđali seoskim ženama ili rodbini, ili im jednostavno ta veza iz nekog razloga nije odgovarala, ovi bi tu vezu nastojali skuditi, tj. ogovarali bi kod roditelja mladića ili djevojku do te mjere dok se ovi ne raziđu. I momci su morali čuvati čast i ugled djevojke s kojom su sidili, a ako bi shvatili da nisu jedno za drugo, momak je svakako morao doći na silo barem tri puta (da oboje zadrže poštenje).

Zanečenje roditelja pri udaji, ženidbi

I sami su roditelji često nastojali da se djevojka što prije uda, još ako je mladić iz dobre kuće, tim bolje. Ako bi djevojka prekoračila dvadesetprvu ili dvadesetdrugu godinu, a nije se udala, jadnica bi bila proglašavana usidilicom i kasnije bi se teško udala. Siguro ima neku falingu, komentirale bi seoske žene.
Momci su svoj dolazak na silo najavljivali gangom, koja se ranijih godina mogla čuti u svakom zaseoku, a djevojke su već znale po pjesmi čiji momak dolazi na silo.
Često su momci odlazili na sila i u druga sela Imotske krajine ili Hercegovine, što je bilo i razumljivo. Veliki broj mještana bio je u rodbinskoj vezi pa su tražili životnog suputnika u drugim selima. Prema tomu iz kojeg je sela ili zaseoka, nevista bi odmah dobivala i odgovarajući nadimak. Neviste bi iz Kilića dobile nadimak Kiljuša, iz Parlova Parlovuša, iz Tandara Tandaruša, iz Dujmovića Dujmuša itd., te bi im ti nadimci najčešće ostajali do kraja života. Čest nadimak koji je nevjeste nerijetko pratio sve do njihovih poznih godina bio je mlada (od mladenka), ili do dolaska nove, mlađe nevjeste u kuću. Tako su neke nevjeste bile oslovljavane ovisno o muževu imenu; mlada Ikina, mlada Lukina, mlada Vranina itd.

Tradicionalno silo i udvaravanje

Odlazak u druga sela ili dolazak momaka iz drugih sela na silo u Ričice, često je bio povod verbalnim pa i fizičkim obračunima, ako bi se lokalni momci osjetili ugroženi ili podcijenjeni. Tako su oko Božića, iza Drugoga svjetskog rata, momci iz Crnovra u Donjem polju izvukli deblji kraj, a radile su i sikirice, srećom bez ljudskih žrtava (prema kazivanju pok. Ivana Parlova). Sklapanje braka ili sakrament ženidbe je važan trenutak u životu kako pojedinca tako i njegove obitelji. Konačnu su odluku o ženidbi odnosno udaji donosili stariji ukućani. Vjenčanja i svatovi bi se organizirali uglavnom od Svih svetih do Korizme. To je nekada bilo gotovo pravilo, jer je stanovništvo u drugim godišnjim dobima bilo zaokupljeno poljoprivrednim i drugim poslovima od životnog interesa.
Djevojke bi svoje namjere ili želje za udajom, najavljivale gangom:

-Udat ću se i ja ove zime,

Dogodine ljuljat ću te sine!

The post Najveća veselja naših starih Dernek i Silo appeared first on Narodni.NET.

»Dobro došli, kićeni svatovi,

Jesti li se putem umorili!

Dobro doša, buljubaša,

I za tobom kita svata!

Jeste li se umorili,

Iz daleka putujući?

Razjašite, počinite!«

Svatovi ulaze u dvorište, silaze s konja i ulaze u kuću te se srdačno rukuju i pitaju s novim prijateljima.

Stari tradicionalni svatovi

Dok se oni časte i piju, cure tu nema. Gdje je ona? Nju su zaključali u jednoj prostoriji i nitko k njoj ne može ući. Na vratima stoji mlađa sestra ili prva udadbeničina rodica. Ključ je ona sakrila. Sada u akciju stupa kum i djever koji su dužni otkupiti curu isto kao što je svekar otkupio njezin sanduk. Najprije pokušaju otvoriti vrata, adi nikako ne mogu. Nije lako do cure doći čak ni onda kad je spremna za vjenčanje. Svatovi čekaju, a prisutni promatraju radoznalo što se događa. Nastaje pogađanje isto kao i za sanduk. Najposlije se isprsi kum i djever i dobro plate. Vrata se otvore, djevojka iziđe opremljena i dotjerana kao vala iz zelene gorice! Izvodi je kum i djeverovi i pomognu joj da pojasi konja. Oni su zaduženi da je cijelo vrijeme čuvaju.

Svatove opet ispraćaju pjevačice:

»Opremaj se, kita svata,

Spremljena je seka naša!

Vakat nam je putovati

Zob su konji pozobali

Hendek nogam iskopali.

Diverovi, sokolovi,

Pričuvaj te seku našu

Da je grana ne zamlati,

Da se s konja ne ukine!«

Znatiželjni svijet uživa gledajući tu nesvagdašnju daramu, a mnogi iskoriste priliku i dobro »poljube« svatovsku bukliju.

Svatovska buklija

U putu do crkve svatovi poigravaju svoje konje, pjevaju i vesele se. Svi izlaze iz svojih kuća i gledaju svatove, a najviše buduću mladu nevu. Mladenci se vjenčaju u crkvi. Vjenčanju, misi i svečanom blagoslovu prisustvuju svi svatovi. Mladoženja i mlada stavljaju jedno drugom I prsten na ruku u znak trajne vjernosti. Poslije vjenčanja i najprije svećenik čestita mlađencima, a zatim svi ostali.

Običaj je da mladenci daruju svećenika kad ih upiše u matičnu knjigu vjenčanih. Svatovi se zadrže kod crkve neko vrijeme u svečanom raspoloženju. Tu oni meze, piju, pjevaju i pucaju iz pušaka.

Na znak svatovskoga starješine svatovi polaze mladoženjinoj kući istim redom kako su i došli po časti i starješinstvu. Veselje je još veće, jer sada vode mladu nevu. Buljubaša časti putem sve prolaznike, a svrati se i u pokoju kuću. Istodobno domaćice iz kuća iznose pune bukare vina, časte svatove i čestitaju mlađencima. Mladu nevu osobito svi žele što bolje vidjeti.

The post Tradicionalni svatovi stižu po djevojku appeared first on Narodni.NET.

Oni su prije toga provjerili sve o curi i njenim roditeljima do devetoga koljena, kao što su i curski roditelji provjerili i o momku, tako da su momak i djevojka prošli kroz sito i rešeto.Pa kad dođe jesen, sve se zna i nema se što više provjeravati.

Vrijeme za prosidbu

Ali ako se dogodi da momak ne sijeli ozbiljnije ni s jednom djevojkom, onda ga roditelji svakodnevno upućuju da traži curu i da se ženi.

Udvaranje i planiranje prosdbe © Jurica Juraković

Kad padne odluka za ženidbu, valja i da roditelji stupe u akciju. Mora se cura isprositi. Običaj je da mladićev otac s još nekoliko ljudi ide jedne večeri u djevojačku kuću na ugovor. To se obavi najčešće u tajnosti, jer se za sigurno ne zna kakav će rezultat donijeti početak prosidbe. Još se to zove ugovor i mala rakija. Tom prilikom se roditelji momka i cure upoznaju i dogovore kada će doći u prosidbu i donijeti veliku rakiju. Za to ubrzo sazna cijela okolina, a i sama djevojka to potvrdi kad bude pozivala svoju rodbinu i komšije na rakiju.

Početak prosidbe

Upravo, dogovorene večeri spreme se mladićevi roditelji, bliža rodbina i prijatelji da idu u prosidbu. Glavni prosac je mladićev otac koji nastupa u ime svoga sina, svoje kuće i svih prosaca. Običaj je da ponesu što više rakije, kako se ne bi osramotili pred svijetom. Na rakiju dođu i oni koji su pozvani i koji nisu. Tako se te noći skupi sva mlađarija iz cijele okoline i starija čeljad iz komšiluka u kući djevojačkih roditelja i čekaju prosce i rakiju. Stvori se poseban ugođaj: mlađarija pjevaju, vesele se na svoj način, dok stariji slušaju i razgovaraju se. Noć ubrzo prolazi i dobro poodmakne dok se prosci pojave. Istina, neki i namjerno otežu dolazak da se manje rakije popije, a možda je i nemaju dovoljno.

Prosci ulaze u kuću, a ima ih sedam osam.

Svi pozdravljaju:

»’Valjen Isus i Marija! Kako ste?«

S kućnom čeljadi još se rukuju. Nazočni otpozdravljaju:

»Vazda Isus i Marija! Dobro, kako ste vi?«

Svi posjedaju.

Glavni prosac otpočne prosidbu otprilike ovako:

»Ja sam sa svojom družinom došao noćas u ovu poštenu kršćansku kuću, jer smo čuli da u njoj ima jedno naše čeljade. Mi želimo da ga dovedete i da ga vidimo. Ako bude naše, ono će doći k nama i sjesti, a ako nije naše, onda neće ni doći«.

Kućni stariješina odgovara:

»Mi vas primamo u našu kuću, sjedite, razgovarajte slobdno kao naši prijatelji, ali u ovoj kući nema nijedno tuđe čeljade, a moja su sva čeljad na broju. Možda ste se vi zabunili?«

Tako se vodi početni razgovor između prosaca, kućnoga domaćina i njegovih ukućana. Glavni prosac moli da mu dovedu to njegovo čeljade, kućni starješina to uporno odbija..

Djevojka kroz to vrijeme nije u kući

Najednom mlađarija uvedu u kuću stariju ženu i dovode je pred prosce i pitaju:

»Da nije ovo Vaša?«

prosci odgovaraju:

»Nije, nije«

Zatim uvode muškarca obučena u ženske rutave haljine prede kudelju. Nastaje veliki smijeh i graja. Žena se proscima nudi i hoće da sjedne pokraj njih, ali oni ne daju nego uporno traže drugu.

Vrhunac veselja se postiže ako ponekad mlađarija uvede magare i upitaju prosce:

»Da nije ovo vaša?«

Prosci su malo zastiđeni, ali se ne ljute, nego zahtijevaju da im se dovede njihovo čeljade.

Na kraju uvode djevojku koja dolazi pred prosce, zaustavlja se i lijepo ih pozdravi i upita za zdravlje. Glavni prosac i svi ostali izjave da je to baš ono čeljade koje su izgubili i koje dugo traže. Tada u kući nastane grobna tišina i svi su prisutni uprli poglede u djevojku i prosce. Zatim se djevojka mora izjasniti i otvoreno pred svima reći da li prihvaća prosce koji su došli.

Ona se najprije obrati svojim roditeljima i pita njihovo odobrenje i blagoslov.

Obično se javi otac:

»Ćeri, ako je tvoja draga volja, ti pođi s božijom pomoći, ja ti ne smetam.«

Djevojka pred svima otvoreno kaže:

»Ja polazim drage volje za …«

Kad to čuje glavni prosac, odmah na siniju stavlja jabuku i para koliko je u mogućnosti. Jabuka je simbol prijateljstva i ljubavi, a pare su namijenjene djevojci za spremanje. Glavni prosac pozove djevojku da uzme ono što je na siniji i upozori je na svu ozbiljnost njezina koraka. Djevojka uzima jabuku i novac i obično daje sve ocu. Zatim od prosaca uzima rakiju i nazdravlja ocu i majci, a onda sjeda među prasce. Tada prosci daju rakiju da svi prisutni piju.

Nastavlja se zajedničko sijelo i veselje. Mlađarija izvodi razne igre i šale. Pije se rakija i mezi voće. Djevojačka rakija se pije i tako se sudjeluje u njezinom najvećem veselju. U zoru se tek svijet raziđe. U kući Ostanu samo prosci i bliža rodbina.

Kad se objeduje, ide se na zaruke i prstenovan je. S momkom i djevojkom ide njihova najbliža rodbina: roditelji, braća i sestre.

Župnik najprije provjeri da nema kakvih zapreka za zasnivanje braka, a onda ispita momka i djevojku kršćanski nauk i daje im pouke za život u kršćanskom braku. Uputi ih na odgovornost pred Bogom i ljudima, a osobito podvuče važnost odgoja djece u kršćanskom duhu. Nakon toga župnik izvrši svečani obred zaruka i prstenovanja. Zatim se pristupa zajedničkoj užini koju su momački i djevojački roditelji ponijeli od kuće. Mora biti dovoljno rakije i vina.

The post Tradicionalna prosidba stari običaj i tradicija appeared first on Narodni.NET.

Što ima uopće u životu značajnije za svakoga momka nego da se dobro i sretno oženi, a isto tako za djevojku da se dobro udomi. Nije to samo za njih sreća nego i za njihove roditelje, kao i cijelu rodbinu i svojtu. Nije onda čudo što se i roditelji osjećaju strogo obveznim i dužnim da svoje sinove ožene i kćeri udaju. Najveća je sreća za roditelje kad osjete da njihovi sinovi i kćeri uživaju u sretnom braku i goje im unučiće. Ako li zastane sin u ženidbi ili kćerka u udaji, onda su roditelji: veoma zabrinuti i to im ne da mira.

Foto: Croatian Traditional Costumes

Naročito majka to jako i teško proživljava, pa će s nekim bliskim u razgovoru izjadati i reći: »Samo da mi je dočekati svatove svoga sina, da se jednom oženi i smiri onda ne bi žalila umrijeti.« Još je majci teže ako joj se kćer nije udala na vrijeme i otišla kao i sve njezine drugarice. Majka to neće ni pred kim iskazati, nego će to u sebi skrivati kao svoju najveću bol. Za muškarca je lakše, jer on može doći na stotinu vrata da traži curu, ali kada je u pitanju neudata djevojka, ona mora čekati u majčinu domu svoju sreću.

Vrijeme za ženidbu, udaju

Govoreći općenito, u se selima stupalo u brak kasnije nego u drugim sredinama. Momci su se rijetko ženili prije vojske, a djevojke se malo udavale prije navršene dvadeset godine, a najviše do dvadeset i pete.

Naravno da je bilo od toga dosta odstupanja. Tako se prije vojske ožene oni momci kojima je vrlo potrebna radna snaga u kući. Isto tako, ako se od malena zavole dvoje mladih, morali su stupiti u brak. Neki opet ne bi htjeli ispustiti neku dobru priliku, a osobito ako je u pitanju dobra i bogata kuća ili pak neki miraz.

Što se tiće ženidbe i udaje strogo se poštivao red u svakoj obitelji, tako da se najprije ženio najstariji sin i udavala najstarija kćer, a za tim ostali, koliko ih ima, sve po redu. Kad se starija sestra uda, onda se za mlađu kaže: »Ostala na basamaku«.

Događalo se međutim i to da prosci u neku kuću dođu da isprose stariju sestru, a mladoženji zapne oko za mlađu i nju isprose.

Foto: Croatian traditional costumes

The post Tradicionalno stupanje u brak – narodni običaji i tradicija – appeared first on Narodni.NET.

Broj, dužnosti, kao i nazivi svatovskih dužnosnika lokalno su vrlo različiti. Ipak je očigledno da je svuda temelj svatovske svite činilo troje, petero ili sedmero osoba, među kojima može biti i mladoženja i jedna žena – udavačina pratilja i zaštitnica, a njima se zatim pridružuje i mladenka. S vremenom i blagostanjem rasla je i sklonost povećanju broja svatovskih dužnosnika, udvostručavanjem postojećih uloga ili pridodavanjem novih. Gotovo uvijek postojala su pravila o najmanjem broju svatova i više mogućnosti za njihovo povećanje, ponegdje točno utvrđena alternativas većim i manjim brojem obligatnih sudionika.

Većina istaknutih svatovskih dužnosti povjerava se članovima obitelji i šire rodbine, ako se među njima mogu naći podobne osobe. Na čelu je svatova ugledan muškarac, sposoban da vodi sva svadbena zbivanja, stariji od ostalih svatova, zato najčešće zvan stari svat, starlješina. Drugi po važnosti je kum, i to onaj s mladenčeve strane (debeli kum, prvi kum) gdje postoji i kum s udavačine strane, pa i prikumak, oni su manje važni svatovi. Uz mladenku, kao pratilac i zaštitnik, obvezno se nalazi djever i mlađa žena. Gotovo uvijek jedan svat predvodi svatovsku povorku i zato se zove prvi, prvjelnac, ali i vojvoda, dolibaša, kapitan, deči (vodeći). Često se uloga predvodnika ujedinjuje s ulogom zastavnika ili barliljaktara ili su to dvije osobe odnosno dva svata. Poseban je svat zadužen da svatove razveseljava, pa je često i na smiješan način opremljen. Posebne uloge s odgovarajućim imenima imaju i drugi svatovski dužnosnici: koji nose mladenkino ruho, jelo i piće, najavljuju dolazak svatova i drugo. U nazivima, kao i dužnostima svatova u Hrvata vlada velika raznolikost, pa je o tome vrlo teško uopćeno govoriti.

Zahtjevnu ulogu svatovskog veseljaka znao je u više svadbi ponijeti isti čovjek, a slično je bilo i sa svatom koji, iako obično nije domaćin ni član obitelji, govori u ime ukućana i mladenaca. Obje uloge traže dobre govornike i poznavatelje svatovske tradicije, pa su se zato te dužnosti povjeravale već okušanim osobama.

Nije ovdje slučajno riječ o svadbenim “ulogama”: mnogi su etnolozi i folkloristi upozorili na dramski aspekt svadbenih običaja, bilo da su isticali pojedine dijelove ili su cjelinu svadbenih događanja promatrali kao svojevrsnu predstavu. U tom je smislu etnolog Milovan Gavazzi posebno upozorio na zbor koji u nekim krajevima prati svadbena zbivanja, a čiju su ulogu zapazili i drugi europski folkloristi i usporedili ga sa zborom u klasičnoj grčkoj drami. Osobitu ulogu u svadbi imaju i seoski muzikanti, u starije vrijeme seljaci s osobitim darom koji im je omogućavao dodatnu zaradu ili bar hranu i piće, a kasnije poluprofesionalci, pa i profesionalci. Uz svirku, oni su i predvodili određena svadbena zbivanja i izvodili šaljive scene, svadbene “komedije”.

U nekim je krajevima bilo uobičajeno tituliranje svatova izrazima koji upućuju na drugu društvenu skupinu, na stalež kojemu ti ljudi inače ne pripadaju. To je rašireno oslovljavanje svatova kao “gospode” (“gospoda svatovi”). Prema nekim tumačenjima, tu je riječ o namjernom imitiranju ponašanja višega staleža, ugledanju na negdašnju vlastelu. Privremeni prelazak u viši rang ili u drugi stalež, također na verbalnom planu, potvrđuje se i u običaju da se mlada i mladoženja za trajanja svadbene procedure nazivaju kapetanicom i kapetanom. Ova vrsta “napredovanja” u znaku vojničke hijerarhije vjerojatno nije tek slučajno vezana za područja s vojničkom tradicijom. Ta ista tradicija nazire se u drugoj pojedinosti, u mladenčevoj odjeći u kojoj bar jedan dio mora biti po uzoru na vojničko odijelo, i to ne no suvremeno, nego dio vojničke odore iz starijeg vremena kabanica, uske hlače). Istoj skupini pojava vjerojatno ripadaju poredak i kretanje svadbene povorke u kojoj neki aziru oblik vojne formacije s time je možda u vezi i da svatovi jašu na konjima bez obzira na udaljenost, a možda i specifičan način izražavanja radosti i obilježavanje određenih faza svadbene procedure pucanjem iz vatrenog oružja (uz druge, osobito magijske svrhe).

Posebnost svadbene odjeće mladenaca, osobito mladenke, etnolozi su tumačili raznim magijskim svrhama čija je pretežita namjera bila da zaštite i odbiju zle utjecaje (s pomoću šarenila i posebice crvene boje, prekrivanjem mladenke kabanicom, zakrivanjem lica). U mladenkinu vijencu ili kruni koncentriran je najveći dio simboličnih i magijskih poruka i značenja: po njemu se mladenku poznaje, ali on je i štiti te iskazuje njezin prijelazni status između đjevojaštva i staleža udanih žena. Mladenkin vijenac ili kruna u starije je vrijeme bio domaće izradbe, sastavljen od pravog ili umjetnog cvijeća, stakalaca, trepetljika i drugih ukrasa, ponajviše šaren s prevagom crvene boje, s ovješenim ukrasnim vrpcama. U sjevemozapadnoj Hrvatskoj mladenkina se kruna sastojala od uobičajenoga djevojačkog oglavlja koje se dodatno ukrašuje šarenim kiticama, staklenim bobama i šarenim brokatnim vrpcama koje padaju niz leđa i ramena. Kupovni vijenci i bijela boja proširili su se pod utjecajem gradske mode, u različito vrijeme u različitim krajevima. Ponegdje je i mladenac imao svadbeni vjenčič pričvršćen na šeširu, a češće je to bila za šešir zataknuta kitica ili drugi ukras (npr. čapljino perje).

Svadba počinje na dan koji se u određenoj sredini drži sretnim (najčešće to je srijeda, a nikada utorak i petak), i to okupljanjem svatova u mladenčevoj kući i njihovim polaskom po mladenku. U primorskom području svadbena se povorka kreće pješice, u nizinskom je poželjno da se vozi na kolima, a u gorskom da svatovi jašu na konjima ovisno o okolnostima i duljini puta, dolaze u obzir i odstupanja i kombinacije.

Svadbena procedura pretežno se, uz mogućnost nekih varijanti, zbiva na ovaj način:

1. okupljanje mladenkinih svatova u njezinu, a mladenčevih u njegovu domu

2. odlazak mladenčevih svatova po mladenku (preuzimanje mladenke, čašćenje, darivanje, blagoslov i oproštaj mladenke od roditelja)

3. vjenčanje (ako nije obavljeno prije ili će uslijediti kasnije).

Nakon vjenčanja:

a) odlazak svih svatova u mladenčev dom

b) povratak svih svatova u mladenkin dom

4. svadba u mladenca (primanje mladenke u novi dom, čašćenje, darivanje, skidanje vijenca, polijeganje mladenaca, običaji prvog bračnog jutra)

5. pohod mladenkinih roditelja i rodbine njezinu novom domu i pohod mladenke ili obaju mladenaca mladenkinu roditeljskom domu.

Okupljanje svatova u mladenke i u mladenca u mnogočemu se razlikuje. U mladenke je najznačajnije njezino opremanje, ponegdje obredno, u društvu vršnjakinja, a pod nadzorom starijih žena, s nizom magijskih postupaka. U mladenca je težište na ceremonijalnom okupljanju najvažnijih svatova (npr. svirači odlaze po najuglednije svatove i dovode ih u mladenčev dom) i na ispraćaju mladenca i svatova na odgovoran pothvat kakav je odlazak po mladenku, a najčešće zatim i na vjenčanje. I ovdje se sve poduzima da bi se osigurao sretan završetak, od dobre opreme svatova do kršćanske molitve i pripomoći magije.

Odlazak po mladenku uvijek uključuje osobito važan trenutak kad se udavača pojavljuje pred svatovima i oni je preuzimlju od ukućana i primaju sebi. To svadbeno zbivanje najčešće se odvija pred vratima mladenkina doma, na način sličan onome kad dolaze prosci: svadbena se povorka mora zaustaviti pred zatvorenim vratima, razvija se šaljiva prepirka i pogađanje između predvodnika obiju strana, dok, napokon, predvodnik ukućana ne popusti i ne naredi da se izvede mladenka (srna, ptica, janje, zvjere). Nerijetko tada izlazi lažna mlada: izvode se i svatovima nude smiješno prerušene starije žene. Osim izgleda tobožnje mladenke, nazočne nasmijavaju i primjedbe koje padaju na njezin račun zabavljački aspekt ove svadbene radnje potisnuo je u pozadinu njezinu prvotno magijsku svrhu. Ta se scena ponavlja tri puta (magična brojka tri) dok ne izvedu pravu mladenku. Izvodi je brat ili drugi bliski rođak koji traži da mu pridošli svatovi za to plate.

Sličnu scenu pred mladenkinim vratima opisao je J. W. Valvasor u Istri u 17. stoljeću. Potkraj 19. stoljeća u Lici je to izgledalo ovako:

— Kum pozdravlja: “Faljen Isus i Marija!” “Uvike” odgovara im domaćin i pita ih: “Sto vi, ljudi, tražite? Ako ste pošteni primit ćemo vas. ” Kum kaže da su izgubili ovčicu i da je traže. “Čekajte malo”, kaže im domaćin, “kod nas je vaša ovčica, pokazat ćemo vam je.” Na te riječi iz kuće im izvode staru ženu, ružnu i namaškaranu. “Je li možda ovo vaša ovčica koju tražite?” “To nije naša, takovu mi ne trebamo”, kaže kum. Drugi put izvode drugu ženu, malo bolje obučenu i pitaju: “Je li ovo vaša ovčica?” “Ni to nije ona prava. Naša je lipša, mi našu ovčicu poznamo, pustite nas da je medu ovcama izaberemo”, kaže djever. Tek tada mladu izvodi njezin brat ili ujak. “To smo mi tražili, to je naša lipa ovčica, mije poznamo”, kaže kum. “Kad je tako lipa, dobro ćete platiti”, kaže njezin brat. Zatim pita: “Tko se prima ovog čeljadeta?” Mladoženja stane pred svatove i kaže: “Bog pa ja. ”

U nekim hrvatskim krajevima ove i druge dijelove svadbenih običaja prati pjesma koja ponegdje iscrpno slijedi i komentira zbivanje. Pjeva jedan ili više određenih svatova ili tu ulogu ima već spomenuti ženski zbor. Poznate su i kombinacije kada naizmjence pjevaju pojedinci i zbor, s instrumentalnom pratnjom ili bez nje, kao i smjenjivanje govorenih i pjevanih izvedbi te, napokon, Izvedbe koje uključuju govor (monologe i dijaloge) te pojedinačno i zborno pjevanje. Valja naglasiti da je tu riječ o pjesmama l prozi kojima se najavljuju svadbene radnje, komentiraju događanja, potiču pojedini svatovi na određene postupke, koji na taj način prate tijek svadbene procedure.

U slavonskom selu Otoku, kao i drugdje, postojala su dva ženska zbora: jedan u mladoženje, a drugi u mladenke. U mladenke njezine prijateljice, a u mladenca djevojke iz susjedstva pjesmom su dočekivale i ispraćale svatove. U određenim su trenucima pjevale plešući u kolu, a za pjesmu i ples tražile novčani dar. Prateći i potičući događanja, pjevačice, primjerice, opominju svatove kad je vrijeme da krenu iz mladenčeva doma po mladenku:

Otpremaj se, mladi vojno!

Ojdivojko, mala momo. (ponavlja se Iza svakog retka) Divojkaje daleko,

Prikogore zelene,

Priko vode lađane.

Svaki trenutak svadbe u Konavlima u Dalmaciji prate neobično bogati i kitnjasti govori, počasnice i nazdravice, molitve prije jela, blagoslov mladenaca te obilje pjesama koje pjevaju određeni svatovi u određenom času, a najviše djevojački zbor. Zbor najavljuje dolazak svatova po djevojku pjesmama poput ove kojoj su Inačice poznate i drugdje:

Povila se zlatna iica vr’om iz mora,

Uvila se prvijencu oko barjaka.

Povila se zlatna iica vr’om iz mora,

Uvila se starom svatu oko pojasa.

Povila se zlatna iica vr’om iz mora,

Uvila se kum vjenčanom oko kalpaka.

Povila se zlatna žica vr’om iz mora,

Uvila se dvim đeverma oko pušaka.

U trenutku preuzimanja udavače događaju se i već opisane obredne radnje: mladenku okreću, simbolično udare, zaogmu muškom kabanicom, a na kraju određene osobe izgovaraju tradicijske formule primopredaje mladenke. U trenutku dolaska svatova, u sjevernim hrvatskim krajevima i u Istri mladenka nastoji skriveno od mladenca pogledati ga na osobit način, kroz prozor, prsten ili savijene uzde, očekujući da će joj to osigurati njegovu vjernost. Pridošle svatove mladenkine drugarice i mlađe rođakinje zakite pripremljenim kiticama, a negdje i svadbenim ručnicima (osobito u Slavoniji).

Nakon što je svatovima konačno dopušten ulazak u kuću, počinje manje ili više bogata gozba, praćena svadbenim govorima, zdravicama, pjevanjem, svirkom pa i plesom, izvođenjem šaljivih scena namijenjenih zabavi, ali i praktičnijim svrhama – kao što je prikupljanje novca za kuharice ili svirače, sve ovisno o lokalnim običajima, vještini sudionika i mogućnostima obitelji.

Prema tradiciji, mladenci se, osobito mladenka, moraju držati pasivno u svadbenom veselju, ponegdje i ne jedu, barem ne zajedno s drugima. Već je rečeno da ovaj dio svadbe može prekinuti odlazak na vjenčanje, nakon kojega se svatovi u nekim krajevima više i ne vraćaju u mladenkin dom. Postoje znatne razlike u tome koliko se svatovi zadržavaju u mladenke i koji se sve običaji i obredi obavljaju tamo, a koji u mladenca, odnosno koji se događaju u objema kućama. Darivanje na svadbi uobičajeno je i u mladenke i u mladenca. U mladenke su darovi ponajprije namijenjeni mladenki, pa i njezinim ukućanima. U mladenca je darovateljica mladenka, a darovi su namijenjeni mladencu i njegovima. Najvećim se dijelom daruju tekstilne rukotvorine i drugi uporabni predmeti, nakit pa i novac, a najrasprostranjeniji dar simboličnoga značenja jest jabuka. Darivanje je negdje jednostavno, a drugdje vrlo ceremonijalno i dugotrajno. Tako, primjerice, opisi pirovanja u mladenke iz Konavala bilježe vrlo razveden ceremonijal, brojne dugačke kitnjaste zdravice i druge obredne govore, dijaloge i formule i, na kraju, blagoslov i oproštaj prije odlaska mladenaca. Drugdje je darivanje praćeno šaljivim komentarima (osobito u Slavoniji).

Nakon darivanja slijedi oproštaj i blagoslov prije konačna mladenkina odlaska iz roditeljskog doma. Razumljivo je da je to trenutak snažnih emocija koje se potiskuju obrednim formulama, govorima i tradicijom propisanim postupcima. Zanimljivo je da se delikatni trenuci opraštanja često odvijaju dvojako: pravo je opraštanje potisnuto u pozadinu svadbenom procedurom, jer uime mladenke dirljive riječi govori određeni svat. Tako u Međimurju, kad dođe čas da svatovi nakon pira u mladenke pođu k mladenčevoj kući, predvodnik svatova najprije u svoje ime najavljuje polazak, a zatim govori u mladenkino ime:

Dragi japek, vi jeste z menom fnogo trpeli, dok ste mene od moje male mladosti ovak zdravo i veselo othranili i denes ovomo mladenco vu roke dali. Ako sam vam se da kaj zamerele, oproštete me i rečete : “Idi, čerka, idi, srečnoga ti pota Bogdej”.

Pri blagoslovu osobitu ulogu ima obredno ispijanje vina, a u nekim krajevima za to postoji i poseban vrčić ili pehar koji žene čuvaju kao uspomenu i osobitu vrijednost. Ostatak vina prolijevaju preko ramena (što se tumači žrtvom), a pri obredu mladenci stoje ili kleče na posebnoj prostirci ili naramku sijena.

The post Tradicionalni običaji vjenčanja i radnje na tradicionalnom vjenčanju appeared first on Narodni.NET.

Za djevojake je napuštanje djetinjstva bilo povezano s traumatskim iskustvom prve mjesečnice, o čemu svjedoči jedna kazivačica: Ka da bi cure znale ka bi njin došle one stvari. Ne bi ti mater kazala nego vako koja divojka ili mlada žena. Ja znan ka san ja dobila. Udri se krivi: Majko moja, Gospe moja, ku ću ti ga! Šta vo mi je, Gospe moja? Unda bila unde starija od mene divojka i ona mi govori: Nemoj se plašit. To dođe nami curami, te stvari, svaki misec. Pa bi jadni sakrivali. Ali je bilo š čime nego skroji kakve stare bile krpe, pa unda prišij pri gaće, pa to večer oparaj, pa baci. Ka bi odila u planinu, pa bi me sadrlo svu koliku. Ka dođi doma, uzmi kap vode di mater ne vidi, pa otiđi di spavaš, pa brzo se operi.

Osim povećanih kućnih zadaća, razdoblje mladenaštva i djevojaštva bilo je vrijeme izlazaka, ogledanja i pripremanja dote za djevojku, odnosno sobe za mladića. Ukućani bi počeli više paziti na izgled i ponašanje djevojke jer je ono utjecalo na ugled obitelji. Ograničavali bi joj izlaske i zabranjivali druženja s muškima, ali su je  gledali boje obuć, pa je redovito dobivala komad nove odjeće nakon jematve i kanete, za Božić i za Uskrs. Darove je morala zaslužit radom, pomaganjem u kući i sudjelovanjem u svim velikim obiteljskim poslovima. Dodatne potrebe mogla je osigurati radeći za nadnicu jer ju je imala pravo zadržati za sebe. Toga se prisjeća jedna kazivačica: Je  ti šesnes godina, već bi se spremila pomalo curit. I unda šta bi bilo: rodile bi masline, unda bi cure jadne išle kupi masline u drugoga pa bi ti da dese dinara i unda bi kupija na se onu mrvu robe i unda onu mrvu sašij, onu bluzicu i oni vuštan sašij. Papuče od kože posij. Bilo one bile, zvala se žbijaka, pa i’ nažbjankaj u bilo, pa unda otiđi popodne na Svetu nediju, pa balaj ka manita.

Iako se govorilo da u izboru svak ima svoju pamet, na cijeni su bile djevojke ili mladići iz dobre kuće ili od dobra roda. Govorilo se: Gledaj konju debeloga vrata i divojku kakva nj on je majka ili Od takvoga roda nema poroda. Iako je postojala razlika u tome što je za roditelje a što za mlade bilo dobra prilika za udaju, odnosno ženidbu, za djevojku se uglavnom tražila nevinost, radišnost i poniznost, a za mladića radišnost i ozbiljnost. Tako se za dobru djevojku znalo reći daje vridna ka čela i brza ka sirila, da zna lipo upita i da uvik ima ništa u rukama, a za mladića daje radišan ka mrav i da ne dangubi brez potribe. Ni život se nije zanemarivao, pa se gledalo je li djevojka kršna, jedra i uznosita, lipa ka pjaula, izvijena ka jela zelena, lipa ka vila Ravijola i crjena u lišcu ka jabuka, a za mladića je li naočit, stasit ka jablan, čvrst ka sitna, garav i lip da mu nema para. Kako je jedan od glavnih atributa djevojaka bila nevinost, često bi im majke pelile da ne upadnu u grij i da se oklone od mladića jerbo oganj i slama ne mogu sta zajedno. Njihova glavna uzrečica bila je: Budi boca cila, na’će ti se cina. Gledalo se i na imovinu, pa bi se bogatijim udavačama izgled, godine i radišnost nerijetko progledali kroz prste.

The post Život momaka i djevojaka u dalmaciji i pripreme za udaju i ženidbu appeared first on Narodni.NET.

>> Poć ste došli, ča tražite?<<

Odgovor bi obično glasio:

>> Imamo sina za ženiti pa smo došli radi vaše ćeri ka se sviđa našem sinu i da li dozvoljavate njoj udaju za njega.<<

Ako bi domaćin pristal nakon toga u sobu se poziva djevojka koju otac upita:

>> Ako se tebi sviđa momak mi ti dajemo blagoslov, ali pazi, to nije za jedan dan već za čitav život, dok vas smrt ne rastavi.<<

Kad ona odgovori potvrdno, momak izlazi iz kuće na dvorište te pucanjem iz puške, pištolja ili delemitom (dinamitom), oglasuje da se ženi i da postaje oženja, odnosno da je zaručen. Potom se vraća u sobu i svojoj izabranici daje prsten a ona njemu maramicu, njegovoj majci rubac (marama) i jabuku. Nakon toga dijeli darove koji idu budućem svekru, svekrvi, diveru i zalvi, tj. zaovi. Zaručnik za uzvrat daruje zaručnicu novcem, stavljajući ga na tanjur. Na kraju se rastaju. Zaručnica sa sestrama i braćom ispraća zaručnika i njegovu pratnju i pritom zapjevaju:

>> Dosli si prosci iz daleka grada,
njima se oce nevista mlada!<<

Svake noći mladoženja bi dolazijo djevojci a domačini, najčešće buduća punica, častila bi ga za ono vrijeme boljim jelima, poput šunke, jaja i ostalog. Nakon toga bi mladenka, ako to nije napravila ranije, počela s pripremom i izradom darova za svatove. U tome su joj pomagale prijateljice i rodbina. Posla je bilo izuzetno puno, ali i potreba za financijskim sredstvima.

U sljedeću subotu odlaze zaručnici župniku na upis – napovid, pri čemu mu po običaju daruju kokoš. Svećenik za vrijeme naredne mise mora objaviti ovaj čin i da li postoji kakva zapreka za brak.

Pavenka (krunica)

Istoga popodneva dolazi mladoženja s nekoliko svojih prijatelja k mladenki na pavenku . Taj segment svadbenog običaja dobio je ime po istoimenoj zimzelenoj biljci s ljubičastim cvjetovima. nju sadi i njeguje u svom vrtu, obično u krugu oko neke voćke, svaka djevojka. Ona sa svojim prijateljima odlaze u vrt da beru pavenku. prije branja mladoženja puca iz pištolja ili baca dinamit preko srma pavenke koji se potom poškropi vinom. nato mlada spusti u pavenke jabuku koju otuda podiže muška ruka.
Mlada pjeva dok je mladoženja na berbu oglasio pucnjom.

“Oj pavenko kad te budem plela,
pazi dragi da te ne bi klela
Oj pavenko Majke Bozje cvece,
Tesko onoj ka te nosit nece.”
Trganje pavenke započenje mladoženja, u čemu sudjeluje i mlada, njene družice i mladoženjin prijatelji . Ubrana pavenka stavlja se u pripremljeno sito. Branje je dakako popraćeno pjesmom a oko pavenke povede se i kolo,što sve u dobru raspoloženju potraje duže vremena. Sito s ubranom pavenkom mladenka od nosi u kuću te se društvo potom raziđe.

Zanimljivo je spomenuti da biljku pavenku uzgajaju i Hrvati u Gradišću. U svojoj lirskoj pjesmi žalovita ugođaja s naslovom ” Naš cimitor . ” njihov je najveći pjesnik Mate Meršić Milo Radić ( 1850. – 1928. ) napisao i ove stihove:

Tamo hodim kleče molit,
Žalost gorku si utolit,
Grob objamim, nagnem glavu,
Med pavenke na zelenu travu.

Od rastanka malo prije spominjanog društva nije prošlo dugo, a ono se u nešto manjem broju u večer opet skupi. Naime, mladoženja s dvije sestra ili bliže rođakinje dolazi k mladenki na Krunicu, tj. pletenje vjenčića od pavenke. Mladenka stavlja sito s pavenkom na stol oko kojega uz posjetitelje posjedaju ona i njene družice. Najbliže situ Kruničarka , pletačica vjenčića, uz nju mladenka i mladoženja. Njih dvoje trebaju naći u hrpi ubranih pavenki po jedan cvijet sa četiri pera, tj. listića. Na traženje budno pazi kruničarka da netko od njih ne bi im podvalili biljčicu s manje listića. Ona usto zaziva Božju pomoć kod traženja. Za to vrijeme ostali sudionici pjevajući se vesele. Kad mladenka i mladenac konačno nađu tražene pavenke, kruničarka ih pregleda te utvrdivši da su prave, upravo njima započinje plesti krunicu, – tj.vjenčić. Te se biljčice smatraju početkom nove sreće koja treba pratiti mladi par. U pletenju djevojke biraju stapke pavenke te ih pružaju kruničarki, pod čijim vještim prstima nastaje vjenčić. kad je krunica, tj.vjenčić gotov, stavlja ga mladenka na tanjur gdje već stoji krupna rumena jabuka, koja se stavlja u krunicu, vjenčić. U nastavku kruničarke i njene pomagačice spletu od pavenke onoliki broj kitica koliko će na svadbi biti uzvanika. Kad se posao s pletenjem završi, uhvate se svi sudionici u kolo koje se povede uz svirku tambure. To veselje potraje do kasno u večer kad se svi raziđu, jer sutradan ih čeka novo, završno veselje – svadba.

Kad sam prije 7 godinam bila na Krunici i Kruničarka i Kuma bila, razmišljala sam i sjetila se teksta koji smo pjevali dok smo vjenac od pavenke pleli, taj tekst ovako glasi :

Pavenka

Oj pavenko zelena u travi,
lijepo ćeš mi stajati na glavi.

Lijepa cura vjenac plete,
od pavenke od zelenke,
i od vina crvenoga
i od smilja primorskoga.

Daruj majko svoju ćerku,
sutra će ti odlaziti, zanjom će ti žao biti
Majko ju je darovala na ćaću je red.

Daruj ćaća svoju ćerku,
sutra će ti odlaziti, za njom će ti žao biti.
Ćaća ju je darovao na sestri je red.

Daruj sestro svoju seku,
sutra će ti odlaziti, za njom će ti žao biti.
Sestra ju je darovala na brata je red.

Daruj brate svoju sestru,
sutra će ti odlaziti, za njom će ti žao biti.
Brat je sestru darovao na rodu je red.

Daruj rode svoju mladu,
sutra će vam odlaziti, za njom će vam žao biti.
Rod je mladu darovao na dragom je red

Daruj dragi svoju mladu,
sutra će ti dolaziti sa njom će ti lipo biti.

Svadba

1. dio
Svadba označuje kraj svih priprema, koje znaju biti i dugotrajne. I u jednoj i u drugoj kući spremljeno je jela i pila u izobilju, što naravno ovisi o mogućnostima kuća. Kod mladenke ima posla i više, jer je, uz drugo, trebalo pripremiti i svadbenih darova u čijoj su izradi uz ženski dio mladenkine obitelji sudjelovale najbliže rođakinje te susjede. O svemu tome, uključujući dakako i samu svadbu, kaže jedan uzrečica :

<<” Ili piruj , ili miruj !!”>>

Obaveza je mladenca da toga dana rano ustaju, tj. nipošto nije dopustivo da ustanu istodobno s izlaskom sunca ili ne daj Bože, kasnije.
Već oko 8 sati izjutra počinju se kod mladoženje skupljati svati, a počinju dolaziti i naručena svatovska kola. Skupljeni mladoženjini svati okrijepe se pićem te potom oko 11 sati posjedaju u kola i kreću k mladenki. Upregnuti konji su okićeni trobojnicama. Barjak je od rana jutra izvješen na kući da se zna da se tu piruje. Kad, dakle, stignu da mladenkine kuće, izlaze iz kola. Briga je barjaktara da svadbeni barjak usade u najbliži plot. Dok svati ulaze u mladenkinu kuću, a prvi su kum i mladoženja, domaćini ih časte vinom.

Do toga časa mladenka je već svečano obučena. Njoj je u tome pomagala kruničarka, koja joj je u kosu uplela i nekoliko stapki cvijetova pavenke, Na glavi joj je kuponi vijenac koji joj je viljuškom stavio na glavu brat i pri tome rekao :

<<” Sestro, Bog ti ga blagoslovio ! ” >>

Mladenkinu okićenu glavu, okrunjenu vijencem, autor toga opisa Nikola Šegan prispodobljuje s livadom u proljeće kad se po njoj ospe raznobojno cvijeće. Nakon toga mladenka mora popiti šalicu mlijeka i usto pojesti krišku bijelog kruha. Ovaj pomalo neobičan zahtjev tumači se time da joj budućnost neće škoditi nikakva hrana. Mladenka je obvezna pojesti sav kruh i popiti sve mlijeko.

2. dio

Pucanje je za mladenku, njene ukućane i svate znak da su mladoženjini svati blizu, našto se ona povlači u pokrajnju sobicu. Ušavši u kuću, pristigli svatovi sjedaju za stol u družinskoj sobi, našto ih jedan od ovdašnjih žena upita :

” Ča vam fali, ljudi ? ”

jedna od dvojice kumova, onaj koga zovu debelim kumom, kao u nevolji, počeše se za uhom te odgovara :

<<” Ono ča je naj glavnije, bez čega ne more biti ni svatova ni pira. Oženja je ovdje, a mlade ni. Kadi ste je sakrili ? ” >>

Nato domaćini dovode pred kuma sad jednu drugu djeverušu i pitaju je li to ona radi koje su došli. On odgovara niječno, a prisutne žene s mladenkine strane varajući ga govore :

<< Sakrila se sama. Valja više nima prave volje .>>

Da bi razjasnio nastalu situaciju, debeli kum se ustaje i polazi prema pokrajnjoj sobi u čemu ga sprečavaju domaće žene. To natezanje prekida svojim pojavljivanjem sama mladenka . Nato kum usklikne :

<< Tu tražimo ! Tu nam dajte ! ” >>

Kruničarka koja drži mladu za ruku, traži od kuma za mladenku otkupninu pa govori :

<< Nis celu noć ni oka stisnula a jutros ni ručala, sve radi nje. Tek sam u zoru s nikuliko kapljic očnoga vida rastukla san, i to mi je sva okrepa. Ako je oćete imat, žrtvujte ništo ! >>

Otkupivši ju novčanim prilogom, kum zadovoljan vodi mladenku u sobu među svate. Stupivši među njih, on govori kako ga je danas poslužila sreća jer je dobio veliko blago koje im evo u liku mladenke dovodi. Debeli kum, mladenka i njen izabranik sjedaju u pročelje stola. Tada počinje pjesma praćena svirkom tamburice. U sobu ulazi i druga mladež pa se vodi kolo, a mladoženja je u igri i u pauzama stalno uz mladenku.Potom započinju objedovati pri čemu mladenka tog dana dok je još u roditeljskoj kući ne smije uzimati mesa. To stoga da u kući u koju dolazi ne bi ugibalo blago. Debeli kum imenuje dva svata kruničarima a dva prstenarima . Potom na stol dolazi čist tanjur sa četiri rupčića, od kojih uzimaju po jedan kruničar i prstenar, za što prilože neku novčanu protuvrijednost koju spremi mladenka. Ona i mladoženja skidaju prstenje s ruku te ga stavljaju u tanjur nad kojim sebi, kao u rukovanju, stisnu desnice. Tako držeće njihove ruke kum polijeva vinom koje curi na tanjur. Kad je čaša ispražnjena, mlada oslobađa svoje desnicu, uzima tanjur, prinosi ga usima i pije vino iz njega. To naizmjence radi i mladoženja. U tome ima katkad i otimanja, jer da o pijenju ovisi buduća sreće. Reklo se tako popije više vina iz tanjura, taj će u braku gospodariti. Na kraju mladenka i mladoženja uzimaju svoje prstenove te ih stavljaju sebi na ruke. Poslije toga ustaju se od stola kruničari te krunicu tj. vjenčić spleten od pavenke —- s umetnutom jabukom — iznose, često u pratnji mladoženje napolje pa ga učvrste na vrh koplja barjaka, na što k njima dolazi mladenka te ovako ukrašenom barjaku dodaje i jedan ručnik, svezavši ga o jabuku.

3. dio

U međuvremenu, oko četiri sata poslije podne, dođe čas da mladenci praćeni svim svatovima pođu u crkvu na vjenčanje. Svakom svatu, dakako i mladencima, prišiven je na gornjem dijelu odjeće spijeća i hrvatskom trobojnicom. Sudionicama svadbe kosa je okićena raznobojnim cvijećem. Izlazeći iz dosadašnjeg mladenkinog doma. mladenci kleknu na kućnom pragu gdje ih mladenkin otac blagoslovi. Izašavši iz kuće, mlada žurno ode do najbližeg plota i prodrma njime, kako bi se njene družice u selu što prije poudavale. Potom se popne na prva kola i sjedne da debeloga kuma. Tako spremne svatove za pokret mladenkina majka pospe zrnjem kukuruza i pšenice, da bi, kako se vjerovalo, usjevi dali što više roda. Mladenka se prije odlaska iz rodne kuće još pozdravi s roditeljima i drugima ukućanima što dakako neprođe bez suza. Pred prva kola, odnosno konje, stane dječak, brat ili rođak mladenkin te odlučno prozbori :

<<Ne dam sestrice bez petice ! >>

Nato se debeli kum maši za novčanik, izvadi traženu otkupninu ili i više od toga te novac spusti u dječakovu šaku. Pošto se ispozdravljala s roditeljima, rodbinom i susjedima mladenka u kolima zapjeva :

Zbogom selo, zbogom zavičaju,
sretan bio ko je dolazio !

Njenu pjesmu prate svi svatovi, a konačni rastanak s rodom kućom najavljuje sljedeća njena pjesma :

Počelo je sunce zapadati,
ja se moram s majkom rastajati.

Potom svatovi, kola po kola krenu , a nad njima se i opet zavije trobojnica s krunicom i jabukom.

Na domaku svoga novog doma potekne iz mladenkinog grla nova pjesma:

Dobro večer moja stara majko,
evo tebi dobri gosti gredu,
dobri gosti – kićeni svatovi,a med njima lipota djevojka.

The post Običaji i pjesme na ženidbi appeared first on Narodni.NET.

zaruka. Ako ih prime u kuću, gosti nasred prostorije stave litru rakije.
Obično to bude “slatka rakija”. Ako tko od ukućana uzme rakiju, to
je znak da pristaju na djevojčinu udaju, pa slijedi čašćenje, predavanja
prstena i planiranje svadbe.
Kad se i među obiteljima sve sredi, mladenci dolaze u župni ured
na upis, da župniku “kažu vjeronauk”, tj. da srede dokumente i provedu
postupak za ženidbu. Pri upisu bi sramota bila ne znati vjeronauk.
Momku se to nekako moglo oprostiti, ali curi teže.
Na ovako važnom suočavanju u župnom uredu bilo je i drugih nesnalaženja,
smetenosti i zastiđivanja, pa čak i nerazumijevanja.
Gledajući ih, župnik pita djevojku: “Znaš li Ti išta?” Ona se jadna zastidjela
i smela, pa je uz onakvu momčinu izgledala još manja. Premišlja u
sebi, da je župnik pita o vjeronauku, no on nastavlja: “Pa, vidiš kolika je
to momčina! Znaš li skuhati puretine, grašetine…? Njega treba dobro
nahraniti!” Smetena djevojka shvati, da je to samo uvodna šala.
Nakon tri navještaja u crkvi, upisani mladenci pripremaju željeno
vjenčanje. Dok se oni spremaju, njihove obitelji kuju nove veze i bliskost.
Naime, postat će “prijatelji”, svojina.
Otmice
Samodošlost nije bila uobičajena pojava prilikom ženidbe.

Zabrinjavajuće je bilo nešto drugo, što uz želju
i pristanak djevojke iziđe na isto. Naime, uobičajene su bile otmice
djevojaka, poglavito u vremenu Drugog svjetskog rata i u poratnim
godinama. U ratnoj psihozi, suočen s kratkim vremenom vojničkog
dopusta i sa stvarnom potrebom, momak se ženi po kratkom postupku:
otme djevojku, pa kasnije sve sređuje i slavi.

Kod kuće zatječe samo staru majku, koja ga savjetuje da se ženi. Naime,
sve propada a ona je stara i slaba. Kuća nema na kome ostati. Jedino
rješenje je da se ženi. On malo razmisli i posluša majku, pa pođe po
djevojku. Ne nalazi je kod kuće, jer na njivi kopa kukuruze. Ide po nju.
Nakon kratkog pozdrava i pitanja za zdravlje, on joj predlaže:
– Hajdemo! Vrijeme je!
– Što! Kamo? Kako ovako?
– Vodim Te kući!
– Bog s Tobom! Što je Tebi? Prođi me se!
Ne potraja dugo njegovo navaljivanje, ni njezino nećkanje. Vojnik
ne troši puno vremena ni riječi. Hoćeš-nećeš! Nož na pušku i dotjera je
kući. Iako je to bilo gotovo nasilno, dugo su i lijepo živjeli u skladnom
kršćanskom braku, kojeg bi povremeno remetila samo koja
čašica. Kad bi o ovome pričao, ženik bi vjerojatno nešto karikirao, jer
u svakom slučaju, ovakav postupak nije baš nježan ni ugodan. Imajući
u vidu ovakve primjere, zaključujemo da su naši stari katkad bili i nezgodni.
U poratnom vremenu otmičarski duh je bio sve izražajniji. Jesen
stiže a momak dolazi s odsluženja vojnog roka. Bog dao, pa rodila šljiva.
“Veseli strojevi” bez prekida peku rakiju. Društvo oko kazana, podgrijano
šljivovicom, sokoli momka a rodbina i ukućani stvaraju odluke
o otmici. U akciju ide deset, dvadeset, ako treba i trideset izabranih
momaka.

Svadba
Kad osvane veseli dan za mladence i svatove, prvo je okupljanje kod
mladenkine kuće, odakle se ide na vjenčanje u crkvu, da bi se u podnevnim
satima upriličilo glavno slavlje u mladoženjinu domu.
Prije nego se okupe kod mladenkine kuće, u ranim satima djever
dolazi kući mladoženje. Obično s jednim momčićem, koji poznaje tu
kuću i susjedstvo. Istom prigodom kupi kokoši, pa mu daju po jednu
iz svakog domaćinstva. On to odvaja i zbrinjava. To je njegovo. Zato će
tijekom cijele svadbe posluživati kuma.
Svadba započinje kod mladenkine kuće u prijepodnevnim satima.
Otići mladenkinoj kući na dan svadbe znači “ići na prsten”. Došavši
mladenkinoj kući, mladoženjin otac, brat ili tko važan iz njegove kuće
izvodi uobičajenu predstavu. Nakon upita o razlogu njihovog dolaska,
oklijevajući i mucajući kao u zabuni konačno odgovara:
– Došli smo po djevojku! – na što se domaćin pravi nevješt:
– Kakvu! Koju! Imamo ih više. Pokazat ćemo, pa Vi vidite!
Za ovakvu predstavu bi se unaprijed pripravili, pa obukli i kojeg
momčića, pa najprije izvodili te preobučene. Naravno, mladoženjini bi
uočavali podvalu, pa bi sve odbijali. Onda bi izveli drugu mladu žensku,
pa bi se opet uvjerili, da to nije tražena osoba.
Tek na koncu se pojavljuje mladenka. Otac joj stavlja prsten a brat
je izvodi i predstavlja nazočnima, koji je uz oduševljenje prepoznaju.
Naravno, ovo potraživanje mladenke se plaća. Plaća ga otac mladože nje

Dakako, tu se goste, vesele, igraju i pjevaju. U takvom raspoloženju
izlaze iz kuće. Na dvorištu su svi na nogama. Kočije su spremne. Majka
i još netko od ženskih puste suze, koje su radosnice, radi sretne udaje
kćeri, ali i žalosnice, jer kćer odlazi iz kuće. Na ispraćaju svatovi pjevaju
i pocikuju. Majstor u svatovima,  – sam dobro
nakićen – šljivovicom napoji i vilovite konje. U masi razdraganog
naroda vješto ih podbada, da bi se divlje propinjali, uz izmicanje onih
bližih, da ne bi bili izgaženi. Mladenka se u suzama oprašta s majkom
i ukućanima. Obično se prilikom polaska puca iz vatrenog oružja. Svatovi
posjedaju u više kočija i voze se župnoj crkvi na vjenčanje. U takvoj
“koliji”, pored mladenaca, važnu ulogu igra kum a odmah do njega djever.
Pored njih ističe se i vozač prve kočije. Obično se za svatove biraju
vozači s najboljim kočijama. No, uvijek ne bude tako. Dogodi se, da
na lošim seoskim putovima pijani vozač prevrne i kočiju i svatove. Ili
jednostavno imaju peh, da se kola pokvare. Spadne kotač u vožnji ili
nešto drugo.
Kum redovito ima posla s djecom na putu. Znajući da idu svatovi,
momčići na put stave prepreku. Jednostavno zapriječe, pregrade kolnik.
Uski i nenasuti seoski putovi olakšavaju im taj posao. Kad svatovi dođu
do prepreke, nastaje odmjeravanje, dobacivanje i dogovaranje. Obično
momčići nešto traže, pa kad dobiju, otvaraju prolazak svatovima. Prozivaju
glavnog:
“Kume, izgore kesa!”
Kum je spreman za ovakve susrete na putu. U džepovima već ima
pripremljen sitan novac, kojeg baca pored prepreke. Momčići kupe
uzdarje i sklanjajući zapreku, omogućavaju iskupljenim svatovima slobodan
prolaz.
Drukčije bude, kad kum i prvi kočijaš dobrano popiju. Pićem podgrijan
kočijaš potjera vilovite konje, koji s kolima jednostavno pregaze
postavljenu prepreku.
Dok se vjenčavaju u crkvi i imaju ovakve susrete na putu, dotle se
kod mladoženjine kuće slegne cijelo selo. Jedni dolaze da samo dočekaju

i vide svatove i “mladu”, drugi da bi vidjeli sve, što se značajno
događa na svadbi a treći, da bi bili gosti na “piru”. Ovaj izraz “pir” upotrebljava
se za slavljenje kod mladoženjine kuće. Uz ovaj starinski naziv,
udomaćila se i iskrivljena ijekavska inačica,
pa često možemo čuti kako netko kaže: “Idem na pijer!”
Kad bi svatovi doveli “mladu” novom domu, ona bi se uz opće veselje
sastala s novim ukućanima. Dobrodošlica bi bila na visini takvog raspoloženja.
Dalje bi slijedio običaj “bacanja jabuke”. Svi nazočni bi izišli
na prostranu livadu pokraj kuće. Poželjno je da bude malo nagnuta,
tako da se jabuka baca s povišenog mjesta. Bacali bi je mladenci, kum,
djever i još koji od uglednih svatova. U jabuke bi utisnuli nešto metalnog
novca. Ovako pripremljene, bacali bi ih u grupu djece i mladeži, u
kojoj je svatko nastojao, da za sebe uhvati jabuku. Najviše se jagme za
kumovu jabuku, u kojoj je utisnuto najviše kovanica.
Do danas je od ovog bacanja jabuke ostao običaj da mladenka nakon
samog vjenčanja preko glave baca buket cvijeća, kojeg nastoje uhvatiti
curice, djeca i posebno još neudane mladenkine prijateljice.
Za djecu cijela je svadba iznimno veselje. U tom općem veselju “bacanje
jabuke” im je nešto posebno, ali najveća radost za njih tek slijedi.
Kad bi se završilo “s bacanjem jabuke”, djever bi se obraćao malenima:
“Djeco, sofra!” Naime, poziva djecu na “dječiju sofru”, da se neovisno o
gošćenju odraslih pogoste djeca, koju redaju uz “sofru”, starinski niski,
kružni stol za objedovanje. Naravno, za tom trpezom djecu najviše vesele
kolači. Ovaj turcizam “sofra” kod nas je iskvaren i vulgariziran, pa
bi se od djevera obično čulo: “Djeco, sopra!”
Nakon svega ovoga, kod mladoženjine kuće nastaje pravi “pir”. Gosti
se, veseli, svira, igra i pjeva do duboko u noć. Završni i najzanimljiviji
dio gozbe predstavlja iznošenje svadbene torte, koju stavljaju pred mladence.
Već su dobrano ušli u noć, pa se ovaj završni čin obavlja uz svjetlo
petrolejke. No, nestašni momci iz sela uvijek su spremni napraviti
kakvu ludoriju, pa tako i na svadbi. Ako organizatori ne paze dovoljno,
mladenci i svati vrlo lako mogu ostati bez torte. Obično u pogodnom
trenutku jedan obješenjak ugasi svjetiljku a drugi u mraku pograbi tortu
i pobjegnu. Derani se nađu negdje u gaju, pa se slasno počaste. Nije
baš lijepo da se na ovakav način završava svadba. Međutim, ako se mladenci
vole, ovakvi nestašluci ne mogu pokvariti njihovu sreću.

Kad prođe svadbeni dan, nije završeno s veseljem. Sutradan se ide
na “djeverovu večeru”, na koju dolaze roditelji mladoženje, važniji svati
i rodbina.
Nakon svadbe nastanu dani privikavanja “mlade” u novom domu
i sretnog života sa svojim izabranikom. Obično svekar pokazuje mladenki
što joj je raditi: “Ovo u kući je Tvoj posao, ovdje su drva, ondje
kokoši, krava, bunar…” Bilo je i primjera neobične pažljivosti prema
“mladi”.

The post Svadba i svadbeni običaji appeared first on Narodni.NET.

1. Prosidba i zaruke

Na selu se mlade ljude nastoji prilično rano oženiti i udati, momke u dobi od osamnaest do dvadeset pet godina, a djevojke već poslije šesnaeste godine.

Djevojku uglavnom odabiru roditelji, pri čemu se manje gleda na ljepotu, a više na zdravlje, marljivost i lijepu opremu. Velika se pozornost usmjeruje i tome da se ženidbom orodi s uglednom i imućnom obitelji. U takvu nastojanju ukorijenjene su dječje vjeridbe, nekoć učestale, dok ih danas tek pojedinačno nalazimo u Crnoj Gori i Hercegovini, kao i u muslimana u Bosni i Hercegovini.

Nekoć se strogo pazilo da se mlađa braća i sestre ne vjenčavaju prije starijih, dok se danas više na to ne gleda tako pomno, barem ne kad je riječ o sinovima.

Glavnim zaprekama sklapanju braka smatraju se:

1.    krvno srodstvo do devetoga koljena, s majčine strane do četvrtog; u Crnoj Gori se pripadnost istom bratstvu nekoć smatrala strogom zaprekom braku;

2.    kumstvo;

3.    pobratimljenost po izboru.

U okolici Boljevca se strahuje da će se supružnici rođeni istoga dana istodobno razboljeti, stoga se takvi brakovi izbjegavaju.

Omiljeno godišnje doba za svadbena slavlja je jesen, vjerojatno stoga što su tada kuhinja i podrumi najobilnije napunjeni. U dolini Lužnice običavaju se svadbe priređivati gotovo samo u doba poklada, u području Debra samo jednog dana u godini, točnije na Petrovo, Petrov-dan (29. lipnja), jer se toga dana svi stanovnici što rade u tuđini vraćaju kući.

Mladi ljudi se mogu upoznati na plesu, na crkvenim svečanostima, na prelima i zajedničkim radovima (moba), a osim toga u nekim se krajevima priređuju pravi ženidbeni sajmovi, primjerice u dolini Lužnice u subotu uoči Božića, na Cvjetnicu i Veliku Gospu (15. kolovoza), u Beloj Palanki kod Pirota 1. siječnja: taj se običaj naziva viđenje, “zagledanje djevojke”. Takvi su običaji poznati i u Vojvodini, primjerice za blagdan Sv. krunice; u Somboru se naziva devojački vašar (osman. vačar, “sajam” od srednjoperz. vačar, vidjeti Horn Npers. Etym. 38). U nekim krajevima na zagledanje djevojke ide otac ili sin (na gledanje; na zagled; na ugled; na ogled; na zgledžuvanje [Lužnica]). Odluči li otac oženiti sina s određenom djevojkom, koju sin katkad uopće i ne poznaje, pristupa se prosidbi. Kako bi bili sigurni, često prije prave prosidbe uslijedi pret-prosidba. Rođak ili posrednik, navodadžija, navadžija, (s)provodadžija, pezevenk* (južna Srbija), strojnik (muški rod), strojničica (ženski rod) (južna Srbija, Crna Gora), misidžija (Prizren; od grč. (¿eoalrriq, “posrednik”), iz istog izvora missita, “ženidbeni posrednik” (u statutu grada Dubrovnika), govordžija (u okolici Leskovca) prethodno pribavljaju obećanje i kao zalog daju zlatnik ili srebrnjak.

Posvemašnja je šarolikost oko glavne prosidbe, koja potom slijedi i poznata je kao velika prošnja, te zaruka. Većinom se uopće ne može povući oštra granica između ta dva čina. Kako se već pri glavnoj prosidbi daje zalog koji potkrjepljuje obećanje o sklapanju braka, tako se ona izjednačava sa zarukama, što se vidi i u terminologiji.

Prošnju, proševinu, prosidbu; armas, od grč. čcppofeiv, zapravo “zaruke” (Đevđelija), snuboke (Hrvatska, Slavonija), ugovor (Imotski), obećanje (otok Krk) obavlja obično otac ili bliski rođak kao prosac (od prositi), snubok (Samobor), ugledač (Slavonija). U prosidbu se obično ide navečer, i to u sretne dane (četvrtak, subota, ponedjeljak), nikako u petak ili utorak.Prosac i njegovi pratitelji često prikrivaju svrhu svoga dolaska i tek nakon dugih naizmjeničnih govora iznose na vidjelo istinu. Izdaju se za trgovce (Hercegovina), lovce koji slijede divljač (Samobor: jagar je ovdje prosac), pastire sto tragaju a izgubljenom ovcom itd. Nakon prosidbe nude doneseni zalog, obdešjć beleg, amanet (Bosna i Hercegovina), kaparu, prid (u okolici Leskovca), Zalog se sastoji od jabuke, često s utaknutim kovanicama, ili od prstena, burme (bez dragoga kamena), veze, vitice, oba ova izraza su poznata u okolici Sinja ili od kovanice. Često se navedeni darovi kombiniraju; u okolici Trebinja i na Popovu Polju, primjerice, daju se jabuka, prsten i novac. Na otoku Lastovu je zalog svilena maramica, cvjetah, na otoku Krku kutijica, škatula, s nakitom. Pristane li djevojka, što izražava prihvaćanjem darova, daje protuzalog, boščaluk, vezenu maramicu ili košulju umotanu u bošču, “maramu za umatanje”. Ako im je prosidba po volji, muslimani u Bosni i Hercegovini iznose pred goste slatku kavu, u suprotnom gorku. Često se prihvaćanje izražava tako da mladenka ili njezin otac popije gutljaj rakije iz ponuđene čuture, buklije. Otuda dolazi da riječ buklija također može poprimiti značenje “zaruke” (Otok) ili “zaručnička jabuka”. U okolici Rožaja se čaša iz koje je pila mladenka čuva i naziva zlatna čaša. U Prigorju djevojka obznanjuje svoj pristanak udarcem ruke, što se naziva palora170 (od tal. parola). Često se djevojci pri prosidbi daje samo novac, dok joj se jabuka i prsten daju tek poslije, u okviru manje svečanosti koja time odgovara zarukama.

Prosidba, odnosno zaruke, različito se nazivaju: jabuka, ugovor, za-ruk, prošnja; jabučno (Levač); prsten (Slavonija: u nedjelju uoči vjenčanja; Srbija; Bosna; Bunjevci i Šokci: također rukovanje; Paštrovići: također vjeridba, osam dana nakon prošnje), prstenovanje (Bosna; Gacko; Risan, Crna Gora; Hlebine u Hrvatskoj: tek neposredno prije vjenčanja), kitica (Bo-ljcvac: također jabučno); svila (Crna Gora i Boka: umjesto prstena dva do tri tjedna prije vjenčanja šalju se svila za vezenje, laneno platno i dukati). Za prosidbu i zaruke poznati su i nazivi mala prošnja, velika prošnja (Gacko), mala rakija, velika rakija (Kosovo: donosi se vrč rakije s privezanom kovanicom), veliki zapojki (Slavonija), mali beleg, veliki beleg (Peć, Prizren), mali nišan, veliki nišan (okolica Pirota), za zaruke vjeridba, snuboci (posljednje u okolici Lobora i Samoboru).

Dogovor o svadbenim darovima i uzvanicima slijedi već pri prosidbi (primjerice Kragujevačka Jasenica, Cavtat, Boka), odnosno zarukama, ili tek kasnije na posebno upriličenoj gozbi koja se naziva ugovor, zgovor (Crna Gora), uglava (Paštrovići), reč (nekadašnja Vojna krajina), dokončak (Prigorje), mir (okolica Jajca).

Po prihvaćanju zaloga, djevojka se smatra zaručenom, isprošena, prstenovana, vezana, zaručena; prošenica (Levač); ona je u zaruka, isprosita, zaručita (Retkovci u Slavoniji). Budući mladenac naziva se zaručnik.

Često se zaključenje obećanja za sklapanje braka simbolički označava tako što oba oca razlome kruh (Crna Gora – nakon prstenovanja; Skopska Crna Gora; Lužnica: prekidanje prida, lomljenje pogače nakon predaje otkupnine nevjestinu ocu) ili zajedno popiju posudu punu vina ili rakije. I u bosanskih muslimana prosci predaju prsten, novac i nakit kao biljeg ili amanet te zauzvrat dobivaju boščaluk.

Kako brak po pravilu ima značaj braka utemeljenog na kupnji (u nastavku vidjeti brak utemeljen na otmici), iznos koji će mladenčev otac morati položiti prije nego što mladenku odvede kući, određuje se već pri prosidbi ili zarukama. Taj se novac danas više ne smatra kupovnom cijenom djevojke već naknadom za opremu što će je mladenka dobiti i ponijeti u novi dom. Iznosi su vrlo različiti, u Bosni je prije Prvoga svjetskog rata iznosio 100 do 200 kruna, u Crnoj Gori do 15 zlatnih lira, u davnoj Srbiji u doba Turaka 900 do 200 pijastera. U Srbiji je već Karađorđe odredio jedan dukat kao najveću cijenu. Miraz mladenka dobiva samo ako nema braće, pa ipak u posljednje vrijeme sa zapada i iz gradova prodire običaj da se mladenki dade miraz ili pridar (Prigorje). Katkad budući mladenac odsluži kupovnu cijenu u kući budućega tasta.

Utjecaj Crkve na prosidbu i zaruke višestruko je vidljiv: kako bi se izbjegli krvavi sukobi između više prosaca, među bosanskim katolicima donesen je propis da svaki prosac mora prethodno od svećenika dobiti dopuštenje, cedulju, na kojoj je zapisano da je djevojka još slobodna i na temelju koje pravo na prosidbu ima samo onaj tko je donese. Posvuda se mladenac i mladenka prije vjenčanja moraju triput navijestiti, za što je naziv oglas, navještaj, navješćenje, oziv (Hrvatska), oklicanje (Prigorje, Samobor). Prethodno idu svećeniku na provjeru, na ispit, na zapis, na prepit (Leskovac), na upisivanje (Otok u Slavoniji). Često svećenik tom prigodom djevojci u crkvi natakne prsten kako bi zaruke, prstenovanje, time dobile na značenju.

Probni brakovi. Prastarim se čini kada se mladenka već nakon zaruka preseljava u mladenčevu kuću (Bosanska krajina: nakon jabuke) ili kada se barem spolni odnosi smatraju dopuštenima (područje Homolja: nakon primitka zaloga). U sjevernoj Dalmaciji postoji običaj da se djevojku isprosi na plesu te je momak i njegovi roditelji često već istoga dana odvode u svoju kuću; svadba se obavlja kasnije, većinom tek nakon začetka djeteta. Ne dođe li do braka, djevojka dobiva odštetu u novcu za najam..

Uz prosidbu, odnosno zaruke, vezuje se čitav niz običaja koji djelomično pripadaju području čaranja analogijom, a djelomično proizlaze iz straha od zlih i zavidnih moći. Prvoj skupini pripada običaj da se na pro-sca ili mladenca pri odlasku u prosidbu baci čičak ili mačka (Boljevac): tako se čvrsto treba uhvatiti planirana veza. Obrani od demona pak služi običaj prolijevanja vode za proscem na odlasku u prosidbu (Đevđelija) i pucanja pred zaključanim vratima mladenkine kuće. Moć obrane ima paunovo perje na kapama prosaca (Morlaci). Zavaravanju demona, po mome mišljenju, služi i predstavljanje prosaca kao lovaca, pastira ili trgovaca. Prosac se pri ulasku u mladenkinu kuću ne smije ogledavati, već vrata mora zatvoriti leđima, a taj se običaj prvotno temelji na strahu od demona koji se mogu za njim ušuljati.

Vrijedan pozornosti je običaj bosanskih pravoslavaca prema kojemu djever ili dvije žene okreću nevjestu prije prihvaćanja zaručničke jabuke tri puta u smjeru kretanja sunca. U Poljicima djevojku okreće mladenčev otac prije nego što joj na ruku stavi prsten, odnosno prije prstenovanja, i to triput na oposun. Već u Poljičkom statutu, na mjestu gdje se govori o otmici mladenke, stoji: obrnuta na oposun. A. V. Solovjev označava izraz kao naoposfonb i stavlja ga uz rus. posolonb “ut sol currit”.

The post Narodna vjerovanja i običaji za zaruke i svadbu appeared first on Narodni.NET.

Djevojkama se išlo na silo (sijelo). Sila bi se održavala ovako. Skupina mladića, najčešće rođaci, braća ili susjedi, subotom navečer, nedjeljom ili nekim drugim blagdanom ili uoči blagdana sastali bi se i krenuli kući neke djevojke ili djevojaka u susjedno selo. Obično je dolazak bio popraćen pjesmom, gangom. Ako je djevojka bila ljepša, bogatija, a naročito kad bi uz to još bila i dotarica, ili samica (samica je djevojka koja nema sestre), imala bi punu kuću momaka.

Na silu kod glasovite djevojke našlo bi se momaka iz više sela. Momci bi se tu pozdravili, jer bi se uglavnom poznavali, pričali bi i pjevali. Tražili bi dopuštenje za igru. Zimi bi se silo održavalo u kužini uz komin, a ljeti u nekoj drugoj prostoriji ili ispred kuće. Kad bi došli momci na silo, djeca bi odmah morala napustiti kužinu i krenuti na spavanje. Gospodar bi kuće malo posjedio i dobro razmotrio ispod oka tko je sve došao i tko se interesira za njegovu kćer ili kćeri. Potom bi malo popričao s momcima, usput se propitao tko su momci i odakle su, pa kad bi saznao sve što ga zanima, pozdravio bi se s momcima i otišao na spavanje.

Majka djevojke obično je sjedila negdje u kutu pored komina, radila nešto u rukama i neprimjetno iz prikrajka promatrala sve što se okolo događa, na izgled se činilo daje nezainteresirana, a kad tamo sutradan bi se konstatiralo daje sve čula i vidjela. Djevojka ili djevojke, ako ih je bilo više, stajale su na nogama i u rukama bi uvijek nešto plele ili prele.

Kad bi na silo došlo više momaka, a naročito kad su bili iz različitih sela, tražili bi od gazde vlasnika kuće prije nego bi pošao spavati dopuštenje mogu li nešto zaigrati. Najčešće se igralo “na karte” (briškule i trešete) i šijavica (igra koja vuče podrijetlo iz Italije, a zove se još i lamura). Nije bila rijetka kolektivna igra na prsten.

Djevojka se nalazila tamo pored sviće. Svijeća je bila petrolejka sa staklenim tubom (cilendrom), ili bez tuba, koja je dimila i smrdila po petroleju.

Mladić koji nije igrao, a želio je doći do djevojke, tražio je od djevojke da mu donese vode za piće. Djevojka bi tada pošla u prostoriju gdje se voda nalazi. Voda se nalazila u drvenom siću (vjedru) koje je visilo o nekoj kuki o gredi, blizu ulaza u kužinu.

Kad bi djevojka pošla po vodu, mladić koji je tražio vodu pošao bi za njom, nakon što bi djevojka nalila vodu u drvenu posudu koja se zvala bukara, mladić bi uzeo bukaru, malo se napio i zadržao bukaru u svojoj ruci, te nastavio s djevojkom pričati. Na taj način mladić bi zadržao djevojku i nastavio pričanje, dok se ne bi drugi mladić kojemu je djevojka interesantna sjetio da i on traži od djevojke vode, tražiti vode od djevojke bio je način kako pristupiti djevojci i ako je s nekini drugim, kako onda djevojku preoteti, pridobiti za sebe.

Na silu ponekad bi uz igru znalo doći do svađe, prepirke, pa čak i do tuče, a naročito kad je društvo bilo iz različitih sela, i ako bi malo više popili.

Pred djevojkom i njenim roditeljima trebalo je pokazati tko je i koliko bogat, pa se nije škrtarilo u plaćanju pića.

Koju će djevojku mladić zaprositi i oženiti uglavnom su odlučivali roditelji budućih bračnih drugova. Prije vjenčanja roditelji mladića pošli bi k djevojčinim roditeljima na tzv. viđenje, na upoznavanje, iako su jedni druge dobro poznavali. Na tom viđenju, detaljno bi se dogovorili o doti koju će mlada donijeti mladoženji.

Koji put. ako bi vjenčanje bilo brzo, dogovorilo bi se o broju svatova, koliko će ih biti s jedne, a koliko s druge strane, te o cijeloj organizaciji i troškovima oko vjenčanja.

Dan uoči vjenčanja, to bi obično bila subota poslije podne, mladoženjina rodbina ; braća, rođaci ili stric, išli bi kući buduće nevjeste sa zaprežnim kolima po škrinje, U dotu je mlada nosila posteljinu, osobnu odjeću i obuću zobnice i torbe, a od namještaja bile su samo škrinje. Taj čin se nazivao škrinje. Kad bi se kola vraćala sa škrinjama sva su bila okićena torbama i zobnicama, a konjima su visjele o ularu čarape ili svilene zobnice. Zaprežnim kolima po škrinje su išli i oni koji nisu imali vlastite konje.

Svatove bi činili rodbina, prijatelji i susjedi mlade i mladoženje. Glavnu riječ oko organizacije svatova imali su roditelji mladoženje, te glavna ceremonija sa svatovskim ručkom i večerom obavljala se kod mladoženje.

Vjenčanje se obavljalo u nedjelju prije podne u župi odakle je djevojka.

Svatovi bi se okupljali u mladoženinoj kući. Tu bi se odredilo tko će biti stari svat, tko će biti prvinac (prvijenac), djever i jenga (djeveruša). Ako mladoženja nema braće, ulogu djevera bi obavljao bratić stričev sin ili slično. Mladoženja bi izabrao i svog kuma, dok bi nevjestin kum ili kuma čekali u nevjestinoj kući.

Ako je djevojka bila iz udaljenog sela, svatovi bi išli na konjima. Konji bi bili okićeni cvijećem ili narodnim rukotvorinama. Najljepše je bio okićen konj mladoženjin, starog svata ili prvijenca.

Kad su svatovi išli pješke ili na konjima, na čelu svatovske povorke išao je prvi-jenac.

Prvijenac je obično mlađa osoba. Nosio je barjak, nacionalnu hrvatsku zastavu. Na vrhu barjaka bila je nataknuta jabuka i obješene muške čarape, ili svilena zobnica, a ponekad i vezan živi pjetao.

Stari svat je rukovodi cjelokupnom organizacijom svatova, pitao se o svemu sa svatovima i oko svatova. Za starog svata birala se najotmjenija i uvaženija starija osoba iz obitelji i rodbine mladoženje. Bio je obučen u narodnu nošnju i najčešće je imao velike brkove. Preko ramena je nosio veliku buraću. Buraća je bila napravljena od ovčje bekine (kože), slična mišini (mješini), na jednom kraju je imala otvor sličan kantulji na bačvi i remen (podvezicu) privezan za dvije strane, da se može nositi preko ramena. Preko starog svata se kontaktiralo sa svim svatovima te svećenikom koji je vršio obred vjenčanja, kao i roditeljima mlade i mladoženje.

Jenga (jenđibula ili djeveruša) je bila djevojka koju bi odabrala mlada da joj bude pratilja. Ona bi vodila računa o njenoj odjeći, te vodila, navodno, brigu da mladu ne bi tko ukrao. Za vrijeme turske vladavine u našim krajevima događalo se da bi Turci, a naročito kad je djevojka bila zgodnija i poznatija, napali svatove i ukrali mladu. Otada se i vuče običaj i ime jenge – djeveruše u svatovima, koji se zadržao u našem

mjestu sve do dan danas.

Djever je mladoženjin brat. Ako mladoženja nije imao brata, dužnost djevera preuzimao je bratić, stričev sin ili najbliži rođak. Djever i jenga bili su uvijek skupa s mladom i mladoženjom. Djever je također vodio brigu o budućoj nevjesti i pratio ju od crkve gdje se obavljalo vjenčanje, pa sve dok ne završi pir.

Kad je svećenik obavio obred vjenčanja, bračni drugovi su izmijenili vjenčane vere (prstenje) i svojim potpisima u matičnoj knjizi potvrdili da je čin vjenčanja obavljen.

I mlada i mladoženja imali su svog kuma. Kumovi bi nakon vjenčanja svojim potpisom potvrdili da je bračna veza između supružnika sklopljena i da je bračni par odlučio da će živjeti skupa u doživotnoj bračnoj zajednici.

Prije vjenčanja svatovi bi došli do djevojčine kuće i tu bi se obavila izvjesna svatovska ceremonija. Pozdravili bi domaćine, onda bi stari svat počeo pričati svoju priču, kako on sa svojim društvom dolazi iz daleka puta te da su oni iz svog izgubili jednu najbolju ovcu, da su se propitali i da su čuli da je njihova ovca k njima zalutala. Gazda kuće sa starim svatom bi se počeo nadmudrivati, te bi na kraju pristao da se njegova kuća može pregledati i da će mu pokazati da se među njegovim ovcama ne nalazi i neka tuđa zalutala ovca. Tada su iz kuće izlazile jedna po jedna desetak djevojaka. Za svaku od njih bi domaćin zapitao, je li ovo vaša izgubljena ovca. Na kraju bi izašla mlada sva nakićena i u narodnoj nošnji. Tu bi se poljubili otac mlade, mlada i svatovi. Dok se obavljala ova ceremonija ostali svatovi ispred kuće su pjevali gangu i druge narodne pjesme, smijali se veselili i pili vino.

Poslije ručka kod djevojke krenulo bi se crkvi. Nakon obavljenog vjenčanja u crkvi pošlo bi se mladoženjinoj kući.

Usput do mladoženjine kuće svatove bi čekali mještani i rodbina s bukarama vina u ruci. Svaka bukara bi imala jabuku u vinu, jer je jabuka simbol ljubavi. Jabuke su bile namijenjene mladoj i mladoženji. Svi svatovi su iz bukare mogli izvaditi jabuku zubima, a mlada i mladoženja su to činili rukom.

Pred kućom svatove bi dočekao mladoženjin otac, djed ili stric, te bi se na sličan način kao i kod mlade stari svat i domaćin pozdravili i jedan drugog propitivali tko su, što su i odakle su, te što su došli, da bi na kraju primili mladu i poljubili se. Tijekom cijelog vremena dok se obavljala ceremonija između starog svata i domaćina oko upoznavanja, ostali svatovi su uz pjesmu i smjeh bacali jabuke preko kuće mladoženje, dok su djeca okolo tražila bombone, bajame i orahe što su ih svatovi bacali okolo.

Na kraju bi mlada bacila jabuku preko kuće. Od nje se očekivala najveća i najljepša jabuka, njezina jabuka bila je puna novaca. Kad bi mlada prebacila jabuku, ceremonija je bila završena, mladu bi doveli do praga kuće, ona bi se prignula, klekla i poljubila prag svog budućeg doma. Potom bi prišao njen suprug, uzeo je u naručaj i prenio preko praga u kuću.

Za vrijeme ručka mladenci su sjedili skupa, a pored njih kumovi, jenga i stari svat. Opet za vrijeme užine obavljala se neka mala ceremonija koja je navodno bila nevidljiva, netko bi se ispod stola približio mladoj i ukrao joj postol (cipelu) ili ranije opanak, pa bi se zato od kumova tražio novac za neki otkup ukradene cipele. Zato su kumovi trebali budno pratiti da ne bi došlo do tog čina.

Nakon ručka svatovi bi pošli malo u šetnju po mjestu ili okolici, onda bi se pred mrak vratili ponovo u kuću, mladoženji na večeru.

Poslije večere mlada bi darivala svatove. Najveći dar bio je za djevera i starog svata,potom za ostale svatove. Darovi za starog svata bili su: košulja, svilena zobnica, čarape i maramice. Slične darove bi dobio i djever i kumovi, a ostali svatovi bi dobili po čarape, maramice i si.

Kad bi svatovi napustili djevojčini kuću i krenuli put mladoženjine kuće, njeni roditelji,bi pošli k mladoženji. Taj odlazak se zvao odlazak u poode (narodni izraz za pohode). U pode se išlo punih ruku i pogrbljenih leđa.

Na kraju bi stari svat obznanio rastanak svatova pucnjem iz kubure.

Sutradan bi mladoženja išao u posjet ženinim roditeljima. Pri povratku bi ga susretali njegovi prijatelji, te su s njim izvodili šale na račun provedene prve bračne noći.

Kod ženidbe mladih parova bilo je poznato ali ne baš često, umaknuće.

Stoje to bilo umaknuće?

Događaj da su se mladić i djevojka zagledali i zaljubili, ali roditeji nisu bili zadovoljni da dođe do sklapanja braka među zaljubljenima. Nakon molbe djevojke, pa ponekad i njenog budućeg bračnog druga, da pristanu roditelji na njihovu buduću bračnu vezu i pored svega toga, ako djevojčini roditelji ne bi pristali, budući mladi supružnici bi se dogovorili da jedne večeri, obično u kasne sate, dođe mladić sa svojim rođacima, kolegama ili braćom po djevojku i da je odvedu mladićevoj kući, bez znanja njenih roditelja. Djevojka bi o tome izvijestila svoje najintimnije kolegice ili sestre, ako ih je imala i ako je u njih imala povjerenja da o tome neće izvijestiti roditelje. Kad bi mladić i njegovi prijatelji skupili i odveli djevojku, čim bi se udaljili nekoliko stotina metara od kuće počeli bi pjevati i pucati mačkule. Kod mladićeve kuće njegova uža obitelj pripremila bi večeru za svoju buduću nevjestu i njene goste. Sutradan bi se pročuo glas da se sinoć ta i ta djevojka umakla za tog i tog mladića. Tim činom roditelji djevojke dovedeni su pred svršenu stvar i nije im preostalo ništa drugo već da se pomire sa sudbinom i da prihvate udaju svoje kćeri za mladića kojeg je ona odabrala.

Prilikom ženidbe postojao je i drugi običaj koji je vezan isključivo uz dogovor roditelja budućih supružnika. Takav vid ženidbe nazivao se ženidba u prominu. Ženidba u prominu sastojala se u slijedećem: Npr. ako je obitelj A imala sina za ženidbu, a ujedno i kći za udaju, a to isto je imala i obitelj B. Roditelji obitelji A i obitelji B smatrali su da bi bilo za obje obitelji dobro i korisno da se njihova djeca ožene međusobno, tj. da sin obitelji A oženi kći obitelji B, a sin obitelji B oženi kći obitelji A. Budući supružnici po nagovoru roditelja obično bi pristajali na takve brakove. Djeca su ovisila o svojim roditeljima, jer su roditelji bili vlasnici posjeda na kojem su živjeli i kojeg su skupa s roditeljima obrađivali. Muškarci, a djevojke pogotovo, nisu imah nikakvu školsku naobrazbu ili zanat da bi mogli živjeti samostalno, bih su vezani za zemlju i zbog toga su često bili prisiljeni prihvatiti stav roditelja i mimo svoje želje.

Motiv ženidbe uprominu bio je imovinske naravi da se ne bi smanjivao posjed jedne i druge obitelji, jer djevojke prilikom udaje nosile bi za dotu (miraz) pored raznih pokretnih stvari i još dio zemljišta od svojih roditelja koji bi joj pripadao kao nasljeđe, a ovako kod ženidbe uprominu nošenje zemljišta u dotu i za jednu i za drugu stranu bilo je isključeno, i tim se ne bi osipali postojeći posjedi, a to je bilo u interesu i jedne i druge strane. Ovakvom ženidbom buduća djeca postali bi dvostruki rođaci po očevoj i po majčinoj strani.

Često se događalo da bi dva brata oženili dvije sestre, pa su i tu djeca postajali dvostruki rođaci. I ovakav vid ženidbe ponekad je bio iz materijalnog interesa, a i naročito kada sestre, buduće nevjeste nisu imale braće. Onda je normalno cijelil posjed njihova oca pripadao njima, odnosno njihovim muževima, zetovima njihovih roditelja. Takav vid bogaćenja igrao je veliku ulogu kod težačkih obitelji na selu.

The post Tradicionalni običaji za ženidbu appeared first on Narodni.NET.