Bocuni ili flaše bili su zapremine od pola do tri litre. Nosila se i buraća, posuda od kože. Voda je bila pitka na cijelom toku rijeke, od izvora do ušća. Jedino je voda bila hladnija uzvodno, prema izvoru, a ponešto mlača nizvodno. Ručak bi radnici dobivali oko 10 sati, užinu oko 13 sati. Poslije užino slijedio je odmor od nekoliko sati, osobito ljeti. Spavalo bi se pod vrbama uz rijeku.

Pred večer se išlo kućama. Ranije su polazili oni kojima su kuće dalje polja, a kasnije oni kojima su kuće bliže. Kada bi ih više radilo uzajmenice, gotovo bi se obvezno na putu kući pjevala ganga. Uzajmenica je bila dnevnica koju je trebalo radom uzvratiti. Bilo je i nadničara koji su radili cijeli dan, pa i najteže poslove, za samo 2 kg kukuruza u zrnu, a neki su plaćali i u klipu tu količinu. Nadničare su mogli unajmiti samo zenđiliji seljaci.

Tako je u jednom danu put polja prolazilo na stotine poljodjelaca – starijih, mladih, muških i ženskih. Oni su u ljetnim danima ovuda išli i u onaj dio polja koji se nalazi preko Gornje Matice, ali su morali pregaziti rijeku koja na nekim mjestima nije bila duboka više od koljena. Rijetko je tko bio debeo.

Svi su bili mršavi što od truda što od izgladnjelosti i opće neimaštine. Bili su veseli. Znali su se šaliti i na svoj račun. Tkogod bi kući nosio malo trave za stoku, tkogod ribu i rake ako je stigao loviti.

I žene su išle kopati, ali rjeđe nego muškarci. To su radile one koje u kući nisu imale odraslo muško čeljade. Ostale su nosile dnevne obroke radnicima, piće, duhan i poruke. U pravilu su žene išle u polje čupati travu za domaće životinje: kravu, konja, magare, svinju, kokoši ili mazgu. Travu su nosile u naramku ili u brimenu.

U ljetnim danima na kupanje na rijeku vrljiku dolazilo bi na stotine dječaka i momaka, djevojčica i djevojaka. Zasebno su se kupali muškarci, a zasebno žene jer nitko nije imao kupaće kostime pa su se muškići kupali goli. Neki bi se kupali oko mlinica, a podosta i u viru zvanom Žegurica, koji se nalazio uzvodno tik do uske drvene grede za prijelaz pješaka preko rijeke. Oni koji nisu znali plivati, brčkali bi se u Maloj Matici, a najviše bi ih išlo u Gornju Maticu, u vir zvan Mucićevac. Taj vir bio je, pri uobičajenu vodostaju, dubok skoro dva metra, širok 3-4 metra i dug do 8 metara. U Gornjoj Matici je voda bila znatno toplija. U tom bi viru glave kupača bile jedna do druge, a noge su se često zaplćtale. Najčešća igra bilo je muranje ili potapanje protivnika pod vodu. Znalo se tko je od vršnjaka „najjači na vodi“. Skakalo se u vodu s brijega, ali i s oluka koji je omeđivao vir s istočne strane.

Djeca su išla i u lov na rake, žabe i ribe. Neki od njih nosili su na njivu ručak ocu, bratu ili možda za više njih iz sela.

Pokoja bi cura u dogovoru s mladićem išla u polje da se izgonja. Na kakvu skrovitu mjestu bila bi tobože slučajno sama, čekajući momka da dođe na milovanje. Dalje od milovanja nije se išlo. Tada bi se ona tobože otimala, negodovala, grdila „napasnika“, no gonjanje se odvijalo. Ako bi pak naletio koji nepozvan momak i navalio na djevojku da je izgonja, obasula bi ga vikom i najpogrdnijim psovkama i otjerala. Ako dogovora nije bilo, onda bi cure čupajući travu katkad pjevale kako bi dale do znanja momcima gdje se nalaze.

Kukuruza je bilo u polju najviše, brao se ili sjekao u devetom mjesecu ili nešto kasnije. To je ovisilo o njegovoj zrelosti, ali i o vremenskim prilikama. Ako bi počele padati rane jesenske kiše, žurilo bi se s berbom jer ga je teško bilo i brati i izvlačiti iz polja kada ono počinje plaviti. To izvlačenje iscrpljivalo je berače do iznemoglosti. Morali su ga nositi na sebi. Kola s konjima ili volovima zapadala bi u blato do šišaka. Tada bi trebalo kukuruz ručno prenositi, kola izvući, pa ga ponovo tovariti na kola kod sljedećeg bogaza ili nositi kukuruz do kuće. Žene su iznosile kukuruz na leđima. Ako bi njiva s kukuruzom pala pod vodu, onda bi se do nje dolazilo lađom. Ako Blato ne bi dovoljno naraslo da lađa može ploviti, ljudi bi kukuruz, s trtorinom ili bez nje, donosili do rijeke gdje bi čekala lađa na utovar. Kada bi se utovario, onda bi ljudi vukli lađu uzvodno rijekom do Đogića mlinica, a odatle prevozili ili prenosili kući. Ako je obran zelen, onda je bio dobar za prženje na vatri, ali ne i za mljevenje. Sušio se na tavanima ili na suncu kada ga je bilo u dvorištu.

The post Nači života i poslovi u Imotskom polju i okolici appeared first on Narodni.NET.

Moglo bi se s pravom pomisliti, da se u našem puku nije mogao razviti bogatiji osjećajni život, pa tako ni zanosno čuvstvo ljubavi, s obzirom da se naš puk u prošlosti nalazio u ropskom položaju i svakodnevno bio zauzet teškom i surovom borbom za opstanak i najviše bio usmjeren na fizički rad. Pa već i po samom vanjskom izgledu naših ljudi, seljaka i seljakinja, u svakodnevnom mukotrpnom životu, po njihovoj prividnoj grubosti, tvrdoći izraza lica, škrtosti u riječima, zamišljenosti i stanovitom nepovjerenju prema stranom čovjeku uopće, doista je bilo teško na prvi pogled nazrijeti, u njima i najmanju klicu duhovnosti i osjećajnosti. Kao da su vjekovno ropstvo i neprestana bijeda udarili snažan i neizbrisiv pečat vanjskom izgledu naših ljudi, pa i njihovu značaju.

Osjećaji i ljubav dalmatinskog kamenjara

Ali, to je samo varka. Baš te stalne poteškoće i patnje produhovljavale su naš puk, umno ga razvijale i budile u njemu osjećajnost, samo što se to duboko skrivalo u njihovom unutrašnjem životu. Tek u posebnim trenucima i raznim svečanim prigodama života, ta skrivena osjećajnost izbijala je na vidjelo i otkrivala pravu dušu naših ljudi, a još više žena. Dosta je bilo samo pogledati našu seljačku mladež u živopisnim narodnim nošnjama u nedjelje i blagdane, kao i druge svečane prilike, poslušati njihovu pjesmu, koja izvire iz srca i duše, pa njihov smijeh i šalu, promatrati kako igraju kolo, pa se uvjeriti, koliko se bogatstvo osjećanja krije u njihovom unutrašnjem životu. U središtu toga života nalazila se ljubav. Pa kao što je slavni Dante vjerovao, da ljubav pokreće sunce i sve zvijezde, isto talko možemo i mi zaključiti da ljubav oduvijek pokreće našu mladež. Ona je za njih svjetlost i sunce. Ljubav najviše pripada mladosti koja je oduvijek osjećala neodoljivu čežnju da voli i da bude voljena.

The post Težak život i osjećaji na dalmatinskom kamenjaru appeared first on Narodni.NET.

Osamnaest kilometara sjeverno od Zadra nalazi se mjesto Radovin. Dio je Općine Ražanac. Godišnji običaji u Radovinu posebno su zanimljivi. Danas, iako je napredovala tehnologija ipak stari običaji se gube, jedan dio je ostao sačuvan u narodu i djelovanju KUD-a Radovin.

Završetkom poklada i mjeseca maškara dolazi korizma.

Korizma

Blagoslov vatre i pepela označava početak korizme. Običaj nalaže da se ljudi posipaju pepelom. Tada svećenik izgovara riječi: “Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah povratiti.” Na taj dan je strogi post i nemrs, tj. ne jede se meso i jede se samo jednom, najčešće riba. Oni koji žele strogi post jedu kruh i piju vodu.

Od početka korizme, pa sve do Velikog tjedna ide se u crkvu na misu i križni put. Najčešće se misa i križni put održavaju sredinom tjedna. U obiteljima se svaku večer molila krunica.

Ovdje možete pročitati malo više o korizmi na Wikipediji.

Veliki tjedan

Veliki tjedan prolazi u pripremama za blagdan Uskrsa. Do 1950. godine obredi Mise Večere Gospodnje, Klanjanje križu i Vazmeno bdijenje održavali su se u jutarnjim satima. Poslijepodne i navečer održavanje oflcij – pjevanje Jutrenje(jutarnja) i Pohvala novom danu.

VELIKI ČETVRTAK

S poslovima se na Veliki četvrtak završavalo do dva sata poslijepodne. Svi radovi koji nisu bili završeni do dva sata prekidaju se i ostavljaju za sljedeći tjedan, obično utorak ili srijedu poslije Uskrsa. Zvona od Velikog četvrtka ne zvone i vezana su. Na misu se pozivalo čegrtaljkama. Zvona koja su nosile životinje bi se isto tako vezala.

Drži se strogi post i u crkvi se pjeva Gospin plač.

Gospin plač u cjelosti možete pročitati na stranici Katolici.org (Gospin plač).

VELIKI PETAK

Služba Velikog petka održava se u večernjim satima. Sad već izgubljeni običaj je da se sa štapovima udaralo po klupama u crkvi ili podu te vikalo: “Udrite ge Barabana da mu dođe do moždana.” Pjeva se Gospin plač. Križ stoji ispred oltara te vjernici idu na koljenima do križa

i tri puta ga ljube. Na koljenima se vraćaju u klupe.

VELIKA SUBOTA

Na Veliku subotu spremala se hrana za blagoslov. Janjetina koja se peče i nosi na blagoslov zove se vazmak. Iznutrice nakon klanja se ne bacaju već se zajedno s mladim pršutom stavljaju natrag u utrobu i peku zajedno. Krvlju bi se načinio križ na vratima dvorišta (starozavjetni običaj koji se nalazi u Bibliji). Također se spremao slatki kolač, blagoslovnica. Pravio se od brašna, šećera, dosta limuna, kvasca i jaja.. Ako je korišteno više jaja blagoslovnica je izgledala ljepše. Posebno se i ukrašavala. Napravile bi se tanke pletenice i postavile na blagoslovnicu u obliku križa, a na sredinu bi se stavilo jaje premazano šećerom i žutanjkom.

Za mlađu djecu u obitelji bi se pripremale manje blagoslovnice koje su se nosile na blagoslov. Zadaća djece je bila da sakupljaju grančice. Blagoslovnice su se pekle na peki (crijepnja, čripnja, sač).

Misa na Veliku subotu je misa za mlade. Blagoslov je to mlađeg stanovništva u mjestu i hrane koja se donosi. Hrana se nosila u košarama na glavi. Nosi se mlada janjetina (već pečena), jaja, sir, slatki kolači, kukuruz, luk i vino. Jedan dio hrane s blagoslova ostavljao se svećeniku.

USKRŠNJE JUTRO

U današnje vrijeme hrana se na blagoslov nosi na Uskršnje jutro. U nekim obiteljima zadržan je običaj da domaćin kuće kad se hrana donese s blagoslova izgovara: “Blagoslov kući, svaki smrad iz kuće.” Kuća je obvezno morala biti čista, bez prašine i pepela. Obitelj nakon toga zajednički doručkuje. Kosti koje ostanu nakon jela, ne bacaju se već se zakopaju u zemlju. Jede se samo slatki kruh, blagoslovnica, i to ona koja je blagoslovljena na uskršnje jutro. Na misi se slavi Kristovo uskrsnuće i pjevaju pjesme u Njegovu čast.

U prošlosti su mještani nakon mise plesali kolo i pjevali (orcali). U popodnevnim satima muškarci su bućali (boćali).

KUD Radovin i uskršnji običaji u Radovinu i okolici

Tekst napisala : Iva Vigan

The post Tradicionalni Uskršnji običaji Radovina (Zadar, Dalmacija) appeared first on Narodni.NET.

Većinu igara djevojčice i dječaci igrali su pobaška. Kazivači tvrde da bi mater znala ćer izmlatit ka bi je vidila da se ona igra muški igara, a od drugih djevojčica bi brzo dobila nadimakmuškara. Ako bi se pak dječak pridružio djevojčicama, postao bi predmet izrugivanja i slani šala njegovih vršnjaka i ukućana. Djevojčice su birale imitativne igre s pjesmom i plesom u kojima bi preuzele uloge djevojaka, domaćica i majki, ili bi ponavljale neke zanimljive seoske običaje. Dječačke igre tražile su više snage, pokreta i spretnosti.

Bilo je igara u kojima su sudjelovala djeca oba spola, a s približavanjem kraja prve polovice stoljeća postajale su zajedničke igre sve brojnijima. Većina tih igara imala je natjecateljsko obilježje. One djeci nisu bile toliko zanimljive zbog pobjede, koliko zbog gubitka, jer je gubitnik za kaznu morao revat, blejat i si., otrpiti frnjoke, koje bi mu ostali s osobitim gušton dijelili po glavi ili ušima. U igrama su ravnopravno sudjelovala djeca različitog imovinskog stanja, pa treba istaći da obiteljsko bogatstvo u dalmaciji nikad nije bilo čimbenik koji je određivao dječje grupiranje.

Osim prema spolu, igre su se dijelile i prema dobi. Starija su djeca s omalovažavanjem gledala na igre mlađih, a nisu podnosila niti da im se ona pridruže u igri: Dičurlija bi njin se plela pod nogama, pa bi ih stariji magarci gonjali od sebe. Tako je najmlađima ostajalo da se oklone od njizi i sami prpaju po zemji. Suigrače nisu mogli pronaći niti među odraslima. Držalo se da igra ne priliči ni roditeju ni starijemu. Uostalom, stariji ne samo da nisu imali vremena za igru nego su držali da prevelika igra kvari dijete.

Danas se, nažalost, ne mogu opisati sve igre dalmatinske djece iz prve polovice stoljeća. Neke od njih kazivači pamte samo sjećajući se pojedinosti. Drugih se prisjećaju prema nazivima, ali se često njihovi iskazi ne podudaraju glede sadržaja i pravila iste igre. Razlog tomu nije samo zaborav nego i činjenica da su djeca vremenom mijenjala mnoge igre. Tako se npr. kroz dvije generacije ista igra može pojaviti u nekoliko varijanti pod istim ili različitim nazivom. Kako bismo izbjegli nejasnoće, ovdje opisujemo samo one ženske, muške i zajedničke igre u opisu kojih su sjećanja naših kazivača najpodudarnija:

1. Revanje – igra djevojčica su pet pisaka, koja se vremenom razvila u nekoliko varijanti istog naziva. Prema jednoj varijanti, igračica najprije baci jedan kamenčić u zrak. Dok on pada, ona sa zemlje mora pokupiti drugi i s njim u šaci dočekati prvoga. Nakon toga ponovno baca jedan kamenčić u zrak, a sa zemlje po istim pravilima pokupi dva itd. do četiri. Pravo prvog bacanja imala je igračica koja bi od pet bačenih kamenčića najviše njih dočekala i zadržala na nadlanici.

2. Na škajune – igra djevojčica s komadićima razbijenoga porculanskog posuđa, tzv. škajunima. Na zemlji stspicon nacrta krug promjera 20-30 cm i podijeli na četiri jednaka dijela. Sjecište linija i svako od polja nosili su određen broj punata. Skajuni su se bacali s udaljenosti od 2-5 metara. Ako bi škajun pao izvan kruga ili na crtu, igračica bi gubila punte, što se zvalo prumac. Za škajune je bilo najvažnije da imaju što ljepše mustre, pa su one najljepše djevojčice skrivale u rupama po drveću ili zakopavale uz zid kuće da ih kogod ne ukrade.

3. Baba –također igra djevojčica koja se dvadesetih godina pojavila kao varijanta igre na Škajune. Na zemlji bi se nacrtao pravokutnik kojemu se na jednoj užoj stranici nadopisivao polukrug.

S druga dva polukruga okomito se dijelila površina pravokutnika, pa se tako dobivalo pet polja koja su se nekad označavala brojevima. Kod većeg pravokutnika površina se dijelila na više manjih pravokutnika pa je i broj polja bio veći. Igralo se tako da se u polja redom rukom ubacuje kamenčić ili škajun do kojega je trebalo doći skakučući po poljima na jednoj ili obje noge. Kad bi došla do škajuna, igračica gaje morala pokupiti rukom i skakučući izać iz babe. Danas je ta igra poznata pod nazivom ’škola’.

4. Pir – bila je jedna od najčešćih imitativnih igara malih čobanica. Za igru su se od kuće morale donijeti latene kutijice od patine i krpice. Djevojčice koje su bile određene za nošenje robe, stavile bi krpicama napunjene kutijice na glavu i nosele ih jedna za drugom do kamena koji je predstavljao mladoženjinu kuću. Dvije djevojčice su bile mladenci. Ona koja je predstavljala mladoženju, skinula bi se u gaćice, uhvatila mladu oko struka, pa udri balaj. Ako je bilo smokava, napravila bi se i svatovska večera s raskriženin smokvan nabodenim na špicu, pa bi se svati sladili. Pored pira djevojčice su se često igrale matere i diteta, liganja diteta, sprovoda, procesije, pranja robe i si. igara.

5. Kolo – igra djevojčica ili djevojčica i dječaka praćena plesom i pjesmom. Grupa bi se uhvatila za ruke i napravila krug u kojem bi ostala jedna igračica ili igrač, ili se dijelila u dva nasuprotna reda igrača. U drugoj varijanti jedan se red naizmjenično približavao drugome. Njihove pokrete pratila je pjesma koju nam kazivači nisu uspjeli prenijeti u cijelosti, ali zbog štokavsko-ijekavskog govora u kojemu su kazivači pjesmu zapamtili, pretpostavljamo da je nastala nakon prve četvrtine stoljeća, kad udalmaciji dolazi do očitog utjecaja škole:

došli smo k vama iz daleka grada, nama se hoće nevjesta mlada.

Žito i ulje, procvala je majka, dušo, Marijo, hoćeš li s nama?

Zašto su ptice na vodu pale, zašto su Mariji jabuku dale?

Jer nam je Marija od suha zlata,

6. Prstenak-također je bila zajednička igra djevojčica i dječaka. Na početku bi se odredio igrač koji traži. Ostali bi stali u krug, jednu ruku stavili iza leđa a drugu sa stisnutom Šakom ispružili naprijed. Jedan od njih bi u ruci sakrio manji predmet, najčešće prstenčić. Tražitelj bi hodao oko kruga i upirući šibom u zatvorene šake igrača govorio: U ’voj ruki nije! U’voj ruki nije! U ‘voj ruki je! Ako bi pogodio, igrači su mijenjali mjesta, a ako bi pogriješio, dobivao je frnjoke po glavi ili morao učiniti nešto smiješno.

7. Končići – bila još jedna zajednička igra djevojčica i dječaka koja se počinjala igrati krajem djetinjstva. Jedan od igrača presavio bi onoliko končića koliko je bilo parova djece i držao ih u ruci tako da iz nje vire samo krajevi. Končiće bi vukla po dva igrača istodobno. Par koji bi izvukao isti končić morao se poljubiti, što je u kasnom djetinjstvu imalo određeno značenje za oba spola. Stoga je igra često završavala tako daje hrabriji trča za onin kojega bi dopalo mu pojubit.

8. Sakrivalaca – bila je jedna od najčešćih zajedničkih igara djevojčica i dječaka u vruća ljetna predvečerja. Na početku se određivao Igrat kojega bi dopalo tražit. Djeca bi čučnula i položila kažiprst na zemlju, a jedan od njih govorio bi brojalicu. Među najpopularnijim brojalicama u to vrijeme bile su:

 od mora do mora

zelena javora ključi,

buči tarija,

terezija ćuski

kapetan na vojsku

 

Pipavica se pipje na kule,

na vile na stagarac,

na magarac babin

jarac iđe na stranu.

Ur-bur, tipi-tur (ili: Ur-bur. timan-dur)

tip i-toka, tiban-dur leva banda luj

Una škatula de rubini mezo grofi, mezo fili.

Eri tanto u kolo salda bimba, šalda tor.

Šilo, milo, bogatalo šta se dalo ne vraćalo.

Poslije izbora tražitelja, igrači bi se obvezali na šutnju posebnom brojalicom:

Šaku mravi,

šaku crvi

ko se prvi javi neka govno davi

, anju-njuc, anju-njuc.

9. Koja baba ura- i u ovoj se igri najprije brojalicom određivao igrač kojemu bi se prije traženja veculeton povezale oči. Ostali bi se rasporedili u krug, a on je pipanjem glave i tijela morao pogoditi ime igrača. Ako bi u tome uspio, igrači su mijenjali mjesta, a ako bi pogriješio, dobivao bi frnjoke, kao i u drugim sličnim igrama. Čini se da se tijekom igre tražitelju dovikivalo: Koja baba ura?, ali taj detalj nisu potvrdili svi kazivači, pa nije sigurno radi li se o drugoj sličnoj igri.

10. Na puce/na plonke –muška je varijanta igre na škajune. Za nju je bilo najvažnije osigura puce koji su se u to vrijeme čuvali ko oči u glavi, ka vuna i cukar, pa se svako dijete snalazilo na svoj način, najčešće kidanjem dugmadi s odjeće na sušilu, zbog čega bi u kući uvik bija skandal. Prije igre iskopala bi se rupa u zemlji stavili u nju puci i pokrili kamenom, koji se zvao bak ili ćulak. Igru je započinjao dječak kojemu bi u pokusnom bacanju ploška pala najbliže baku. Svaki igrač trebao je s udaljenosti 5-10 m pogoditi bak i odbaciti ga s rupe, a pobjedniku bi pripali svi puci koji su se u njoj nalazili. Dječaci su se nekad umjesto pucima igrali sitnijim ili starim novcima. Igra se tad zvala na šolde. Ranije su umjesto puca imali kukce kojima se također kopčala odjeća, pa se to zvalo igra se na kukce.

11. Na balun – počinju igrati stariji dječaci od kraja prve četvrtine stoljeća. U početku se krpena lopta samo gura nogom po livadi a, s porastom popularnosti “Hajduka”, u igru se uvode branke i igra prema nogometnim pravilima.

12. Klis – igra koja se pojavljuje tridesetih godina. Kazivači je se slabije sjećaju, jer je pripadala mlađim generacijama. Igralo se s dva šćapa, jednim od 30 cm sa zadebljanjem u sredini, koji se polagao na zemlju i drugim, duljine jednoga metra, kojim se udarao kraći. Pobjednik je bio onaj igrač koji je uspio kraći štap odbaciti što dalje od njegova ležišta.

13. Vatanje tića – jedna od češćih proljetnih i jesenskih zabava dječaka, ali i starijih, bila je hvatanje ptica pjevica. Lovci bi pripremili baketune namazane pegulon. Postavili bi ih na grane ili na ploške koje bi razmjestili po prstovin. Uz baketune ostavili bi kajbe s dobrim pjevicama, najčešće grdelinon i lugarinon. Kad su pripreme bile gotove, posakrivali bi se uokolo i čekali. Uhvaćene ptice stavljali bi u kajbe i nosili kući. Poslije nekoliko dana provjere, ostavili bi samo dobrepivače, a ostale puštali na slobodu. Na glasu su bili lovci iz čijih se kajbi obješenih s vanjske strane kuće iznad prozora i vrata moglo čuti najviše dobri pivača.

14. Vožnja kola – natjecateljska igra s odbačenim metalnim kolutovima za bačve. Dječaci su ih vozili pomoću metalnog držača koji je najednom kraju imao kuku.

15. Bacanje kamena – također je natjecateljska igra dječaka u kojoj se bacalo u dalj kamenje različite veličine. Veće kamenje bacalo se s ramena, a manje iz ruke.

The post Dalmatinske igre naših predaka i njihova pravila appeared first on Narodni.NET.

Ratovi, prirodne nepogode, vječni nedostatak plodne zemlje u kamenjaru i napori koje je tražila njezina obrada učinili su život u Dalmaciji izuzetno teškim. Iako nije bilo obitelji bez komada zemlje, narod je bija gol i bos i više puta gladan. Nesigurni prinosi rijetko su pokrivali obiteljske potrebe, posebice one koje se više nisu mogle zadovoljiti razmjenom domaćih proizvoda nego kupovanjem, pa su se novčana sredstva osiguravala trgovinom, odlaskom na nadnicu i slanjem mlađih i radno sposobnih muškaraca. Najsiromašnije su bile one koje su imale malo zemje i živine, a jato diće, u kojima nije bilo dovoljno muške odrasle radne snage i di čejad nije tila radit. Bogati su imali zemje na sve četri strane, više bravi, trgovine i gostijone u svitu, konje, veće kuće s tinelon i si. Iako stara dalmatinksa izreka “Ban banicu, a kraj krajicu” otkriva suštinu društvenih odnosa, kazivači tvrde da su se bogati i siromašni dobro gledali. Prema iskazu jednoga od njih: Bogatiji bi i opanke i veculet da ka se odilo u gradove. Podjednako su, kao i oni siromašni, sudjelovali u mjesnim proslavama i bili kumovi na krštenju, krizmi i vjenčanju — kako njin je di bilo misto.

Znali su i zajat šolde na rič, jerbo unda jude nije vezivalo pismo nego besida.Vjerojatno je gospodarska homogenost koja je proizlazila iz osrednjih mogućnosti većine mještana bila uzrokom da su seljaci sebe nazivali težacima i jedni se drugima obraćali s “ti”, što se u većini obitelji prenosilo i na djecu u obraćanju starijima. Gospodom (šjor, šjora i šinjorina) zvali su gradske stanovnike , bez obzira na njihovo stvarno imovno stanje, pred kojima su tučepski težaci bili nikako poniženi. U selu Šjor bio stariji stanovnik kojeg se najviše poštovalo, ali se isto nije prenosilo na njegovu obitelj, jer se npr. njegovu suprugu nije zvalo šjoron. Naziv “gospodin” rabio se u selu samo za učitelje. Tako se učitelju obraćalo s gospodine učiteju, njegovoj supruzi s gospojo, a učiteljici s gospojo ili gospojice učiteljice. Za razliku od njih, svećenik je za sve bio velečasni. Gospodinu, šjoru i velečasnomu obično se govorilo “vi”, no često bi se u razgovoru miješale forme “vi” i “ti”. Do ustaljivanja načina obraćanja starijima, imućnijima, onima koji ne ovise o zemlji i strancima dolazi nakon dvadesetih godina, sa sve većim utjecajem škole na mladež i većom pokretljivošću mještana.

The post Život u Dalmaciji prije nekoliko desetljeća appeared first on Narodni.NET.

Dalmatinski krš

S druge strane Dalmatinska zagora kao naziv je postao poznat i „službeni“ naziv jednog područja koji se koristi u mnoge svrhe uključujući i turističke propagandne materijale. Uvođenjem naziva Dalmatinska zagora, obuhvatilo se područje koje je zaostajalo razvojem za ostalim krajevima, tako da je taj naziv implicirao na siromaštvo i zaostalost u razvoju cijelog kopnenog dijela Dalmacije a neki će tvrditi i graničnih područja BiH. Dok se priobalje iza II. sv. rata razvijalo industrijski i turistički, kopneni dio Dalmacije koji je teritorijalno definiran kao Dalmatinska zagora, neopravdano je ignoriran od tadašnje države.

Danas se kroz sve cjeline Dalmatinske zagore mogu vidjeti posljedice takve politike, od vrlo niske naseljenosti tih područja (depopulacije) do zapuštenosti kulturnih, poljoprivrednih i gospodarskih dobara. Iako se današnja država trudi oživjeti i podignuti na noge Dalmatinsku zagoru, te se vide pomaci, ipak će biti vrlo teško vratiti raseljeno stanovništvo, napuniti škole djecom, osigurati radna mjesta da bi Dalmatinska zagora zasjala u punom sjaju i ljepoti kakvu zaslužuje i teritorijalno i povijesno.

Nažalost, i dan-danas je za pojedince iz ostatka Hrvatske, Dalmatinska zagora ili Zagora sinonim za siromaštvo, zaostalost i nerazvijenost te se prema njoj odnose oholo, podcjenjivački pa čak i s uvredama. Veliku ulogu pri uvođenju pojma Dalmatinske zagore kao siromašnog kraja  imaju mediji.

Govor Dalmatinske zagore je štokavsko-ikavski koji se proteže i na susjednu BiH. U današnje vrijeme stanovništvo Dalmatinske zagore odlično poznaje književni jezik ali se i dalje služi svojim dijalektima. U Dalmatinskoj zagori ima više dijalekata koji se razlikuju od područja do područja. Zbog uvriježenog i rasprostranjenog shvaćanja Dalmatinske zagore kao kulturno, gospodarsko i povijesno zaostalog, pasivnog, neukog i siromašnog područja bivše Jugoslavije koje je pripadalo Hrvatskoj vremenom se počeo forsirati dijalekt razvijenijih i urbanijih područja kojima je kako-koji dio gravitirao. Preuzimanjem tuđeg dijalekta (npr. splitskog) bilo je rasprostranjeno iako spontano. Mijenjanjem dijalekta mladi ljudi su pokušavali i na taj način skriti pripadnost Dalmatinskoj zagori, odnosno izbjeći predrasude o siromašnom, nepismenom i zaostalom podrijetlu. Proračunatom politikom području i stanovništvu kopnene Dalmacije iza II. sv. rata, učinjena je velika materijalna, gospodarska, tradicijska, kulturna i socijalna šteta. Generacije mladih naraštaja su osjetile „politiku – Dalmatinska zagora“ te je veliki broj napustio svoje domove i zauvijek otišao iz Dalmatinske zagore. Danas zahvaljujući samostalnoj Hrvatskoj stanovništvo se u potpunosti vratilo svom dijalektu te se opet može čuti izvorni govor ovih područja.

Za ljude u Dalmatinskoj zagori može se kazati da imaju dinarski mentalitet. Iako ne treba generalizirati u tom dinarskom mentalitetu živi i hajdučki element. Kao glavno mjerilo vrijednosti u dinaraca je junaštvo. Krški kraj i surov život čovjeka Dalmatinske zagore učinio je različitim od žitelja primorskih krajeva. Dinarske obitelji su tradicionalno bile patrijarhalne.

 Kultura

Dalmatinska zagora obiluje kulturnim događanjima i proslavama od kojih je u Hrvatskoj i diljem svijeta najpoznatija Sinjska alka koja se već stoljećima održava svakog kolovoza u Sinju. Slijede: Imotska sila, S Tinom u Vrgorcu, Glumci u Zagvozdu, itd. Najpoznatiji folklor Dalmatinske zagore je ojkavica, rera, ganga i šijavica.

Dalmatinska zagora danas

Do prolaska i otvaranja autoceste Zagreb – Split – Dubrovnik, dijelom Dalmatinske zagore glavna prometnica je bila stara Napoleonova cesta ( građena 1808.godine ), tako da možemo govoriti i o prometnoj izoliranosti mjesta na tim prostorima pa i na taj način dočarati nekadašnju politiku prema kopnenoj Dalmaciji.

Veći dio Dalmatinske zagore je tek nakon osamostaljenja Republike Hrvatske i završetka Domovinskog rata dobio vodovodnu mrežu. Do tada su krški krajevi oskudijevali vodom za piće i higijenu a voda za natapanje bila je luksuz.

Stočarstvo u Dalmatinskoj zagori kao privredna grana je izumrlo, što je opet posljedica iseljavanja stanovništva.

Bez obzira na prerasude koje su ih pratile ne tako davno, stanovništvo Dalmatinske zagore samo svojom upornošću i voljom od nepismenih i neukih ljudi postali su mahom pismeni, školovani, a mnogi od njih su i priznati stručnjaci u cijelom svijetu.

Značajnijim ulaganjima i naporima kako Hrvatske države, raznih udruga i društava tako i pojedinaca, danas Dalmatinska zagora pokušava izići iz gospodarske zaostalosti.

Nažalost, i danas je činjenica da će mnogi prozivati u prvom redu državne vlasti za ulaganja u Dalmatinsku zagoru, s kritikom o uzaludnom bacanju „para“ u ništa.

Jedan od najvećih muzeoloških projekata u Hrvatskoj bio je „Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja“ na kojem je izloženo oko 3000 eksponata iz svih razdoblja života Dalmatinske zagore od prapovijesti do danas. Izložbom je obuhvaćeno područje od Krke i Zrmanje do Neretve. Oko 90% izloženih eksponata potpuno je nepoznato javnosti pa i stručnjacima. “Izložba ispravlja pogrešne predodžbe da je Dalmatinska zagora povijesno i kulturno zaostalo, jalovo, krševito, pasivno i siromašno područje Hrvatske, tek s folklornim identitetom, nešto potpuno različito od urbane dinamike susjednih razvijenih primorskih gradova”.

The post Dalmatinska zagora appeared first on Narodni.NET.