Za razliku od Zagore, naziv Dalmatinska zagora počeo se širiti i upotrebljavati iza II. svjetskog rata. Zbog povijesne neopravdanosti nastanka naziva Dalmatinska zagora ali i zbog ciljeva i posljedica upotrebe tog naziva, danas se mogu naći mnogi zagovornici ukidanja imena Dalmatinska zagora. S druge strane Dalmatinska zagora kao naziv je postao poznat i „službeni“ naziv jednog područja koji se koristi u mnoge svrhe uključujući i turističke propagandne materijale.Uvođenjem naziva Dalmatinska zagora, obuhvatilo se područje koje je zaostajalo razvojem za ostalim krajevima, tako da je taj naziv implicirao na siromaštvo i zaostalost u razvoju cijelog kopnenog dijela Dalmacije a neki će tvrditi i graničnih područja BiH. Dok se priobalje iza II. sv. rata razvijalo industrijski i turistički, kopneni dio Dalmacije koji je teritorijalno definiran kao Dalmatinska zagora, neopravdano je ignoriran od tadašnje države.

Danas se kroz sve cjeline Dalmatinske zagore mogu vidjeti posljedice takve politike, od vrlo niske naseljenosti tih područja (depopulacije) do zapuštenosti kulturnih, poljoprivrednih i gospodarskih dobara. Iako se današnja država trudi oživjeti i podignuti na noge Dalmatinsku zagoru, te se vide pomaci, ipak će biti vrlo teško vratiti raseljeno stanovništvo, napuniti škole djecom, osigurati radna mjesta da bi Dalmatinska zagora zasjala u punom sjaju i ljepoti kakvu zaslužuje i teritorijalno i povijesno.

Nažalost, i dan-danas je za pojedince iz ostatka Hrvatske, Dalmatinska zagora ili Zagora sinonim za siromaštvo, zaostalost i nerazvijenost te se prema njoj odnose oholo, podcjenjivački pa čak i s uvredama, gdje veliku ulogu. kao i pri uvođenju pojma Dalmatinske zagore kao siromašnog kraja, imaju mediji.

Govor Dalmatinske zagore je štokavsko-ikavski koji se proteže i na susjednu BiH. U današnje vrijeme stanovništvo Dalmatinske zagore odlično poznaje književni jezik ali se i dalje služi svojim dijalektima. U Dalmatinskoj zagori ima više dijalekata koji se razlikuju od područja do područja. Zbog uvriježenog i rasprostranjenog shvaćanja Dalmatinske zagore kao kulturno, gospodarsko i povijesno zaostalog, pasivnog, neukog i siromašnog područja bivše Jugoslavije koje je pripadalo Hrvatskoj vremenom se počeo forsirati dijalekt razvijenijih i urbanijih područja kojima je kako-koji dio gravitirao. Preuzimanjem tuđeg dijalekta (npr. splitskog) bilo je rasprostranjeno iako spontano. Mijenjanjem dijalekta mladi ljudi su pokušavali i na taj način skriti pripadnost Dalmatinskoj zagori, odnosno izbjeći predrasude o siromašnom, nepismenom i zaostalom podrijetlu. Proračunatom politikom području i stanovništvu kopnene Dalmacije iza II. sv. rata, učinjena je velika materijalna, gospodarska, tradicijska, kulturna i socijalna šteta. Generacije mladih naraštaja su osjetile „politiku – Dalmatinska zagora“ te je veliki broj napustio svoje domove i zauvijek otišao iz Dalmatinske zagore. Danas zahvaljujući samostalnoj Hrvatskoj stanovništvo se u potpunosti vratilo svom dijalektu te se opet može čuti izvorni govor ovih područja.

Za ljude u Dalmatinskoj zagori može se kazati da imaju dinarski mentalitet. Iako ne treba generalizirati u tom dinarskom mentalitetu živi i hajdučki element. Kao glavno mjerilo vrijednosti u dinaraca je junaštvo. Krški kraj i surov život čovjeka Dalmatinske zagore učinio je različitim od žitelja primorskih krajeva. Dinarske obitelji su tradicionalno bile patrijarhalne.

httpv://www.youtube.com/watch?v=FvYP4-mK2Pc

Kultura

Dalmatinska zagora obiluje kulturnim događanjima i proslavama od kojih je u Hrvatskoj i diljem svijeta najpoznatija Sinjska alka koja se već stoljećima održava svakog kolovoza u Sinju. Slijede: Imotska sila, S Tinom u Vrgorcu, Glumci u Zagvozdu, itd. Najpoznatiji folklor Dalmatinske zagore je rera, ganga i šijavica.

httpv://www.youtube.com/watch?v=ZZIaP7mrXnc

Dalmatinska zagora danas

Do prolaska i otvaranja autoceste Zagreb – Split – Dubrovnik, dijelom Dalmatinske zagore glavna prometnica je bila stara Napoleonova cesta ( građena 1808.godine ), tako da možemo govoriti i o prometnoj izoliranosti mjesta na tim prostorima pa i na taj način dočarati nekadašnju politiku prema kopnenoj Dalmaciji.

Veći dio Dalmatinske zagore je tek nakon osamostaljenja Republike Hrvatske i završetka Domovinskog rata dobio vodovodnu mrežu. Do tada su krški krajevi oskudijevali vodom za piće i higijenu a voda za natapanje bila je luksuz.

Stočarstvo u Dalmatinskoj zagori kao privredna grana je izumrlo, što je opet posljedica iseljavanja stanovništva.

Bez obzira na prerasude koje su ih pratile ne tako davno, stanovništvo Dalmatinske zagore samo svojom upornošću i voljom od nepismenih i neukih ljudi postali su mahom pismeni, školovani, a mnogi od njih su i priznati stručnjaci u cijelom svijetu.

Značajnijim ulaganjima i naporima kako Hrvatske države, raznih udruga i društava tako i pojedinaca, danas Dalmatinska zagora pokušava izići iz gospodarske zaostalosti.

Nažalost, i danas je činjenica da će mnogi prozivati u prvom redu državne vlasti za ulaganja u Dalmatinsku zagoru, s kritikom o uzaludnom bacanju „para“ u ništa.

Jedan od najvećih muzeoloških projekata u Hrvatskoj bio je „Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja“ na kojem je izloženo oko 3000 eksponata iz svih razdoblja života Dalmatinske zagore od prapovijesti do danas. Izložbom je obuhvaćeno područje od Krke i Zrmanje do Neretve. Oko 90% izloženih eksponata potpuno je nepoznato javnosti pa i stručnjacima. “Izložba ispravlja pogrešne predodžbe da je Dalmatinska zagora povijesno i kulturno zaostalo, jalovo, krševito, pasivno i siromašno područje Hrvatske, tek s folklornim identitetom, nešto potpuno različito od urbane dinamike susjednih razvijenih primorskih gradova”, rekao je šef projekta Joško Belamarić.

httpv://www.youtube.com/watch?v=NrCnvGohsgI

The post Dalmatinska zagora kolijevka kulturne tradicije Hrvatske appeared first on Narodni.NET.

Hranu je pripremao u jednom loncu (bronzinu) bez obzira na to o kojoj je hrani bila riječ. Bronzin je visio o komaštrama, a pod njim je ložena vatra. Kod većine domaćinstava sve je pripremano na kominu. Peklo se pod saćem. Skoro svakodnevno kruh, a u vrijeme svetkovine i meso s krumpirima. Od drva za vatru manje je bilo dobrih cjepanica, a više granja. Po granje se išlo u šumu ili je to bio ostatak od grana koje su služile za izradu takalja za takljanje loza.

Uvijek bi bilo i lozine, trtorine, kukuruzovine, trijeske, panjevai sl. Svi su jeli iz jednog čanjka drvenim žlicama koje su sami izrađivali ili nabavili razmjenom. Najčešće se jela pura, a i kruh je obično bio kukuruzni, rijetko pšenični (šenični). Mlijeko je također bilo jedno od glavnih namirnica. Jelo se kao varenika – skuhano mlijeko u kotluši, ali se varenika skupljala i u veće posude, potom se ulijevala u stap i mlatila mećajom. Meteno mlijeko davalo je maslo, koje bi izašlo na površinu stapa, vadilo se i spremalo. Preostalo mlijeko u stapu zvalo se kiselo mlijeko ili mlaćenica. Jelo se i nemeteno mlijeko, ali vrlo rijetko. Mlijeko se rijetko sirilo. Meso je bilo rijetkost. Katkad bi u toplije dane bila za ručak kokoš. Klanje svinje za Božić iščekivano je od svih ukućana s golemim nestrpljenjem jer su znali da će se najesti mesa. Kad bi tkogod klao svinju, djeca bi išla k njemu jer su znala da će dobiti komadić mesa zvan peka. Svaki je domaćin znao sam tranširati svinju. Prvo se čekala džigerica da se od nje pripremi toć uz koji se obvezno posluživala pura. Iznutrice su prane i od crijeva su pravljene divenice – krv pomiješana s kukuruznim brašnom i isjeckanim malim komadićima slaninie. Neki su dodavali mirodije od trava, vrlo često koromač, salo je motano tako da bi se moglo objesiti u konobu za sušenje. Tijekom godine od njega je pravljen začin za kuhanu zelen kad više ne bi bilo mesa, ali i za druga jela. Kore slanine bile bi posebno izrezane i pripremljene zasoljenje, a nakon toga za sušenje na dimu. Rebra sa šarenom slaninom odvajana su i sušena na dimu. Parić zelje kuhano na sušenim svinjskim rebrima bilo je (a i danas je) pravi specijalitet u seoskoj prehrani. Povor s kraćim dijelom rebara zvao se isik. Kuhao se sa zeljeni. Povisme bi se također rezalo tako da se može objesiti za sušenje na dimu. Uzduž kralježnice odvajano je crveno meso, pečenica, koja je osušena na dimu prava poslastica. Pekle su se na žaru ili prigane s jajima. Ukusna je bila i samo dimljena. Izrezivana su četiri pršuta. Dva prednja i dva zadnja. Zadnji su kvalitetniji i veći. Oni su najprije soljeni, potom pod pritiskom cijeđeni, a zatim sušeni. Oglavina je kuhana s kiselim kupusom i davala mu je poseban ukus. Kolači su bili rijetkost, tek katkad bilo je ušćipaka i to najčešće za vrijeme poklada. Nedostajalo je naime pšeničnoga brašna, ali i masti. Ulja seljaci nisu imali, koristila se svinjska mast.

Odjeću i obuću seljaci su uglavnom sami izrađivali od vune i kože. Izgled odjeće bio je nebitan, bitno je bilo zaštititi se od nevremena.

Slika: Mirko Kovačević

The post Život seljaka dalmatinske zagore appeared first on Narodni.NET.

Dalmatinski krš

S druge strane Dalmatinska zagora kao naziv je postao poznat i „službeni“ naziv jednog područja koji se koristi u mnoge svrhe uključujući i turističke propagandne materijale. Uvođenjem naziva Dalmatinska zagora, obuhvatilo se područje koje je zaostajalo razvojem za ostalim krajevima, tako da je taj naziv implicirao na siromaštvo i zaostalost u razvoju cijelog kopnenog dijela Dalmacije a neki će tvrditi i graničnih područja BiH. Dok se priobalje iza II. sv. rata razvijalo industrijski i turistički, kopneni dio Dalmacije koji je teritorijalno definiran kao Dalmatinska zagora, neopravdano je ignoriran od tadašnje države.

Danas se kroz sve cjeline Dalmatinske zagore mogu vidjeti posljedice takve politike, od vrlo niske naseljenosti tih područja (depopulacije) do zapuštenosti kulturnih, poljoprivrednih i gospodarskih dobara. Iako se današnja država trudi oživjeti i podignuti na noge Dalmatinsku zagoru, te se vide pomaci, ipak će biti vrlo teško vratiti raseljeno stanovništvo, napuniti škole djecom, osigurati radna mjesta da bi Dalmatinska zagora zasjala u punom sjaju i ljepoti kakvu zaslužuje i teritorijalno i povijesno.

Nažalost, i dan-danas je za pojedince iz ostatka Hrvatske, Dalmatinska zagora ili Zagora sinonim za siromaštvo, zaostalost i nerazvijenost te se prema njoj odnose oholo, podcjenjivački pa čak i s uvredama. Veliku ulogu pri uvođenju pojma Dalmatinske zagore kao siromašnog kraja  imaju mediji.

Govor Dalmatinske zagore je štokavsko-ikavski koji se proteže i na susjednu BiH. U današnje vrijeme stanovništvo Dalmatinske zagore odlično poznaje književni jezik ali se i dalje služi svojim dijalektima. U Dalmatinskoj zagori ima više dijalekata koji se razlikuju od područja do područja. Zbog uvriježenog i rasprostranjenog shvaćanja Dalmatinske zagore kao kulturno, gospodarsko i povijesno zaostalog, pasivnog, neukog i siromašnog područja bivše Jugoslavije koje je pripadalo Hrvatskoj vremenom se počeo forsirati dijalekt razvijenijih i urbanijih područja kojima je kako-koji dio gravitirao. Preuzimanjem tuđeg dijalekta (npr. splitskog) bilo je rasprostranjeno iako spontano. Mijenjanjem dijalekta mladi ljudi su pokušavali i na taj način skriti pripadnost Dalmatinskoj zagori, odnosno izbjeći predrasude o siromašnom, nepismenom i zaostalom podrijetlu. Proračunatom politikom području i stanovništvu kopnene Dalmacije iza II. sv. rata, učinjena je velika materijalna, gospodarska, tradicijska, kulturna i socijalna šteta. Generacije mladih naraštaja su osjetile „politiku – Dalmatinska zagora“ te je veliki broj napustio svoje domove i zauvijek otišao iz Dalmatinske zagore. Danas zahvaljujući samostalnoj Hrvatskoj stanovništvo se u potpunosti vratilo svom dijalektu te se opet može čuti izvorni govor ovih područja.

Za ljude u Dalmatinskoj zagori može se kazati da imaju dinarski mentalitet. Iako ne treba generalizirati u tom dinarskom mentalitetu živi i hajdučki element. Kao glavno mjerilo vrijednosti u dinaraca je junaštvo. Krški kraj i surov život čovjeka Dalmatinske zagore učinio je različitim od žitelja primorskih krajeva. Dinarske obitelji su tradicionalno bile patrijarhalne.

 Kultura

Dalmatinska zagora obiluje kulturnim događanjima i proslavama od kojih je u Hrvatskoj i diljem svijeta najpoznatija Sinjska alka koja se već stoljećima održava svakog kolovoza u Sinju. Slijede: Imotska sila, S Tinom u Vrgorcu, Glumci u Zagvozdu, itd. Najpoznatiji folklor Dalmatinske zagore je ojkavica, rera, ganga i šijavica.

Dalmatinska zagora danas

Do prolaska i otvaranja autoceste Zagreb – Split – Dubrovnik, dijelom Dalmatinske zagore glavna prometnica je bila stara Napoleonova cesta ( građena 1808.godine ), tako da možemo govoriti i o prometnoj izoliranosti mjesta na tim prostorima pa i na taj način dočarati nekadašnju politiku prema kopnenoj Dalmaciji.

Veći dio Dalmatinske zagore je tek nakon osamostaljenja Republike Hrvatske i završetka Domovinskog rata dobio vodovodnu mrežu. Do tada su krški krajevi oskudijevali vodom za piće i higijenu a voda za natapanje bila je luksuz.

Stočarstvo u Dalmatinskoj zagori kao privredna grana je izumrlo, što je opet posljedica iseljavanja stanovništva.

Bez obzira na prerasude koje su ih pratile ne tako davno, stanovništvo Dalmatinske zagore samo svojom upornošću i voljom od nepismenih i neukih ljudi postali su mahom pismeni, školovani, a mnogi od njih su i priznati stručnjaci u cijelom svijetu.

Značajnijim ulaganjima i naporima kako Hrvatske države, raznih udruga i društava tako i pojedinaca, danas Dalmatinska zagora pokušava izići iz gospodarske zaostalosti.

Nažalost, i danas je činjenica da će mnogi prozivati u prvom redu državne vlasti za ulaganja u Dalmatinsku zagoru, s kritikom o uzaludnom bacanju „para“ u ništa.

Jedan od najvećih muzeoloških projekata u Hrvatskoj bio je „Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja“ na kojem je izloženo oko 3000 eksponata iz svih razdoblja života Dalmatinske zagore od prapovijesti do danas. Izložbom je obuhvaćeno područje od Krke i Zrmanje do Neretve. Oko 90% izloženih eksponata potpuno je nepoznato javnosti pa i stručnjacima. “Izložba ispravlja pogrešne predodžbe da je Dalmatinska zagora povijesno i kulturno zaostalo, jalovo, krševito, pasivno i siromašno područje Hrvatske, tek s folklornim identitetom, nešto potpuno različito od urbane dinamike susjednih razvijenih primorskih gradova”.

The post Dalmatinska zagora appeared first on Narodni.NET.