Opraštanje je pretstavljalo odlazak iz kuće i potpuno novi život za mladence.

Od oca, majke, braće, sestara starešina (starješina, stari svat) ovako oprašta mladoženju (ženika):

– Falen bode Jezoš Kristoš! Draga moja rodbina, vezda skupa spravlena. V vas prosim za malo postrpljenje i očem vam reci par reči mesto ovoga našega mladenca.

Japek moj lubleni i mamica rođeni, fnogo pot ste vi mene otpravlale s vaše poštene hiže, pole, gore, k bozi službi vu Sveto Mater Cirkvu. Ali ovak nigdar, kak denek denešnji. Denes bom ja putovat vu Sveto Mater Cirkvu, čez pet svete štenge pred sveti oltarski šekrement. Tam bom ja položel svoje tri prste na samoga Sina Jezoša Kristoša raspetoga tela. Tam bom ja zadobit hižnoga zakona i sebi para.

Draga moja rodbina, ve vam i z imena očem povedati kaj koje su te pet svete štenge.

Prvo je sam Bog otec nebeski, koj nas je stvorel i dal da ga dičimo i falimo. A drugo je Sin Jezoš Kristoš, koj nas je otkupel svojom velikom mukom na svetem krstu. Štrta je prečista Blažena Devica Marija, ka deli junakom cimere i divojkam vence. A peti je se dvor nebeski. Dej nam Gospodin Bog kak denes tak i zutra da se tak lepo zijemo, kaj bomo mi mogli jen drugoga z jočima videti i Oca Boga faliti, dičiti.

Draga moja rodbina, ve, da vas jako lepo prosim od najmenšega do najvekšega, pomirite i meni na denek denešnji dara Duha Svetoga sebi zazvati kaj bodem ja mogel s čistem srcem vu Svetu Mater Cirkvu stupiti i tam sebi para zadobiti. Kaj budem ja mogel s nom ovoga sveta tak živeti kaj bom pred svem svetom fale i dike vreden, a pred Ocom Bogom dušno zveličenje. Falen bodi Jezoš Kristoš!

Ista se formula kazuje i u mladenkinoj kući. Za vrijeme svatovskog objeda ili večere starešina glasno prosi Boga:

– Vezda pak sveti Križ Kristošev i sveti Janoš blagoslovi, noj nam prekriže i blagoslovi ovoga našega piliša i jeliša kag ga bumo mi denek denešni si skupa potrošili. Vezda pak prosim gospodu mužiku da zaigraju na ovu molitvu. Vu ime Oca, Sina, Duha Svetoga. Amen.

U polnoći mladu (mladenku) oprašta starešina (starješina) od njezinih roditelja, rodbine i doma jer je došlo vrijeme da ona mora poći u tuđu kuću.

— Falen bodi Jezoš Kristoš! Draga moja rodbina vezda vas prosem malo strpljenje. Japek moje lubleni i mamica rođeni, hote mi sim na jen par rečke. Japek moje lubleni i mamica rođeni, sonce je zašlo i vurica je došla da saka ptica ide na svoje gnezdo. A ja pak tožno na tuđo lučko nepoznato. Japek moje lubleni i mamica rođeni, vezda vam jako lepo zafalujem vaše velike trude i vašu veliko dobrotu i radost koju ste si z menom činile od moje male mladosti do denešnjega dena. Ako vam ja ne mrem naplatiti naj vam otplati sam Otec Bog nebeski svojom bozom miloščom. A vezda pak si pozovem svoje povolne krstne kume i fermanske da nim jako lepo zafalem nive trude i brige i se velike dare s kema ste vi mene darivale od moje male mladosti do deneka denešnjega. Ako vam ja ne mrem naplatiti naj vam naplati gospodin Bog z jenem lepem darom. Ve pak si zovem svoje brate i sestrice, stare mamo, stare japo koje so me pazile dok sem bila mala. Ako sem nis zbantrala, nek mi oproste i nek paze na nji Sveta Marija da bodo išče dogo živele na ovom sveto. Brate i sestrice pak prosem nek bodo dobre japeko, mamice, stare jape i stare mame, nek je posluno i poštujo. Ve pak si zovem sfoje povolne sosede, sosedičke, svoje povolne pajdaše, pajdašice s kema sem od moje male mladoste se pajdašila, ako sem se vu tom svetu ja kojemo al koje zamerila, oprostite mi, ja vam sem skupa opraštam. Ve pak vam dej Bog sem skupa lepo lejko nočko, ja moram ite v drugo hižo.

Kada se kazuje oproštajni govor nazočni plaču, naročito roditelji “nariču” te svatovska povorka krene u mladoženjinu (ženikovu) kuću. Svirači sviraju i pjevaju se pjesme. Kad stignu, tamo ih čekaju, starešina koji moli roditelje ženika da mladenku prime u svoj dom.

Tradicionalni običaj opraštanja (pozdravljanja) mladenaca

The post Tradicionalni običaj opraštanja (pozdravljanja) mladenaca appeared first on Narodni.NET.

Kuće plemića i bogatih uglednih građana Splita bile su u 18. st. udobno, solidno, a neke čak i vrlo elegantno namještene. Razlika je još veća ako se usporede s interijerima kuća u drugoj polovici 16. st. U 17. st. Split se, zahvaljujući tranzitnoj trgovini između Istoka i Zapada, ekonomski uzdigao, a ni u 18. st. u bogatijim domovima nema znakova opadanja kulture stanovanja. Dapače, kuće su pune mobiljara sistematski nabavljenog u garniturama. Na zidovima soba visile su mnogobrojne slike, pa su sobe bile nalik na male galerije. Biblioteke, glazbala, note i ostali potrebni i vrijedni predmeti pridonosili su toplini doma. U to doba bio je razvijen smisao za kulturu življenja.

Središte kuće sigurno je bio portego, rijetko nazvan salonom. To su, zapravo, bila velika predsoblja, u koja su vodila vrata soba, a imala su reprezentativnu funkciju. I u Veneciji je portego imao važnost i funkciju salona. U gradovima duž cijele Dalmacije ta je prostorija služila istoj svrsi.

U Dubrovniku je nazvana salonom, na području Boke kotorske saloć ili por-tik. Na Lastovu se saloćem nazivala središnja popločena prostorija u prizemlju, a središnju prostoriju na prvom katu zvali su salon. I u šibenskoj se kući veliko predsoblje, u kojem su se održavale zabave, zvalo portik (portico).

Dimenzije tih središnjih prostorija nisu zabilježene, ali prema sačuvanim palačama obitelji Cindro i obitelji Kambij vidljivo je da su morale biti velike. Njihovu veličinu moguće je donekle pretpostaviti i po količini popisanog namještaja. U salonu bogato i vrlo lijepo namještene kuće kanonika Pisentija bilo je 20 sjedala (stolaca), pa je salon sigurno bio velik.

Pod portega u splitskim kućama, kao i onaj u sobama, često je bio popločan pločicama (»tavellama«). Podove konoba prekrivali su opekama iz Ancone. Pod težačkih konoba i ostalih prizemnih prostorija siromašnijih prigradskih stanovnika bio je od nabijene zemlje.

Kamini i balkoni u pojedinim zgradama bili su popločani opekama (»pietre cotte«). U Garanjinoj kući u Splitu, u ulici Grota, izvršeni su u 18. st. popravci. S pedeset komada opeka trebalo je popločati kamin i balkone, tj. neke vrste prozora. Vrijednost opeka bila je 6 lira. Za tri dnevnice majstoru Anti Franchiniju isplaćena je 21 lira, a manualnom radniku isplaćeno je 9 lira. Opeke su dovozili pomorci brodovima iz Ancone.

Saloni su redovito bili vrlo elegantno i sistematski namješteni vrsnim pokućstvom. Velik broj slika, često i portreti predaka, visjeli su unaokolo, a staro dragocjeno oružje svjedočilo je o tradiciji, slavi i ugledu obitelji.

U portegu su se održavale gozbe i ostale kućne zabave, pa je pred tom prostorijom znao biti uzidan kameni umivaonik, kao npr. u kući bogate splitske obitelji Marchi, koju pjesnik Kavanjin naziva Markić, a čija se kuća nalazila na današnjoj Mihovilovoj poljani, negdje u blizini crkve sv. Mihovila. Umivaonik je bio pit’U salonom na prvom katu, na njemu je bila bakrena posuda u kojoj su gosti prali ruke poslije jela. Bio je polukružnog oblika kao i zidani umivaonici u dubrovačkim ladanjskim kućama. I druge su kuće vjerojatno imale takvo umivaonike, ali oni nisu zabilježeni jer su ih smatrali dijelom zgrade kao i ognjišta.

Portegi kao i pojedine sobe u splitskim kućama bili su, iako rijetko, već u 17. st. obloženi pozlaćenom kožom (koridoro). Tako je opat Celsi imao salon i sobu potpuno obloženu kožom. Druga je soba bila samo djelomično obložena, uz napomenu »a me//a vita«, što prema Molmentiju znači polusjaj-na koža. Isto je zabilježeno i u kuci povjesničara Pavla Andreisa u Trogiru.

U prvoj polovici 18. st, zidove su u Splitu i dalje oblagali kožom ali nije uvijek bilo označeno je li to bio baš koridoro. Oblaganje zidova kožom pomalo je u Splitu već izlazilo iz mode, pa u pojedinim kućama uz bilješku o kožom obloženom zidu stoji napomena da je već staro. Ni boja kože nije uvijek zabilježena, ali je ipak poznato da su kože bile crvene i zelene, a zvali su ih »fornimento« i »euori«,

U Evropi su se zidovi oblagali kožom već u doba renesanse, a naročito se upotrebljavala u doba baroka. Ta se moda iz Venecije proširila duž Dalmacije. U Dubrovniku je oblaganje zidova pozlaćenom kožom bilo poznato već u 16. st., ali je u to doba bilo još rijetko. U 17. st. zidove su oblagali kožom ne samo plemići, već i zanatlije, trgovci i drugi.

Među raznim zanatlijama strancima koje su Dubrovčani u drugoj polovici 17. st. pozvali u svoj grad bio je i Leonardo Molino, vjerojatno porijeklom iz Venecije. Bavio se ukrašavanjem i pozlaćivanjem kože (»magister coreorum indoratum«). Taj je zanat u Dubrovnik uveden odlukom Vijeća umoljenih od 25. listopada 1666. Na istoj sjednici primljen je Molino i odobrene su mu beneficije za rad. Upravo u to doba u Dubrovniku je porastao interes za dekorativne kože. Isto je bilo i u drugim zemljama Evrope.

U 17. st., u sobi kuće VuŠčie-Terzago na današnjem Mihovilovu trgu u Splitu, tri su zida pokrivena suknom »panni«, koje je dijelom oslikano, a dijelom obojeno. To su zapravo bili »arrazi«. Nije poznato tko ih je radio, ali nema sumnje da su bili uvezeni. Druga velika soba u istoj kući bila je obložena žutom svilom (»rasetta«) sa zelenim crtama. I u Šibeniku su se u uglednijim kućama zidovi oblagali pozlaćenom kožom ili suknom. Prema proučenim podacima oblaganje zidova suknom bilo je u Splitu poznato već u 16. st. Zidovi sobe u plemićkoj kući Geremia bili su obloženi žutim i crvenim suknom na kojem je bio obiteljski grb. Početkom 18. st. velika soba u kući Šimuna Fanfonje (»sergente general«) u Zadru bila je obložena koridorom. Prema do sada proučenoj građi nema podataka o tome jesu li na Visu zidove oblagali kožom. Tamo su na zidove vješali svilene tepihe.

Krevet, jedan od najpotrebnijih dijelova mobilijara, bio je do polovice 18. st. i jedan od najkićenijih dijelova namještaja u splitskim kućama. Već u 17. st. ima u kućama sve više kreveta, za razliku od 16. st. kada su kreveti u Splitu bili malobrojni. U 18. st. krevet se nalazio gotovo u svakoj sobi, osim u portegu, ili je barem posvud zabilježen dio njegove opreme.

Kreveti 17. i 18. stoljeća u Splitu mogu se po nazivu (a taj je bio vezan za konstrukciju) podijeliti na tri skupine, iako su se ti nazivi u pojedinim slučajevima i miješali. Prvoj skupini pripadaju malobrojne »lettiere« koje u drugoj polovici 18. st. nestaju. Sastojale su se od okvira, a dno je moglo biti od dasaka ili od mreže od konopa. Na toj podlozi bila je slamarica.

U 17. st. kreveti su u Splitu vrlo Često imali nebnice. Najčešće su bile od platna a samo u jodnom pozna tom slučaju od orahovine. Nebnica je sigurno natkrivala samo gornji divo kreveta. Iznad kreveta bili su i zastori i »šatori« (»padigliouon)s vod od svile, platna »bottana« ili pak od zelenog ili crvenog »brochadella. Krevete su pokrivali »tornalettima« od fine svile »cendala« i platna »cambrada«, Ponekad su »tomaletti« bili ukrašeni čipkom.

U 18. st nebnice nad Krevetima su vrlo rijetke. Postojao je samo drveni dio ili su bilo Kompletno sa zastorima (»padiglione«). Rijetki su krevetni zastori kao i »torualottU. najčešće od svile ili platna. Svi su sc ovi dopunski, zapravo ukrasni dijelovi kreveta, uglavnom prestali upotrebljavati, pa su ih u većini kuća čuvali u Škrinjama. Kreveti s nebnicama bili su moderni i u Trogiru, a zabilježeni su i u kući povjesničara Pavla Andreisa.

Bračni Kreveti bili su u>.i i Širi. Jerolim Kapogroso je nabavio širok krevet za kasniji bračni livot jer su, kako kaže, kreveti koje su u kući imali bili uski i predviđeni za prve mjesece bračnog života. Za isti krevet naručio je i svileni pokrivat ukrašen žutim vrpcama. Istom svilom trebalo je biti tapecirano i zaglavlje, a trideset lakata žute vrpce trebalo je služiti da bi se prema crtežu ubrubilo zaglavlje. Za kolijevku je naručen isti pokrivač kao i za bračni krevet. Vrijedno je spomenuti da za navlake (»intime«) kaže da mu je preporučen tekstil koji proizvodi nova manufakturna radionica u U dinama.

Pojedine splitsko obitelji imaju i do 40 plahta od riječkog platna, platna »moneghine« i pamuka. Posteljno rublje ukrašeno je čipkama, vjerojatno domaćim, kao i onima nabavljenim u talijanskom gradu Chioggi.

Kada je riječ o tzv. riječkom platnu, potrebno je spomenuti da su mletačke vlasti poprijeko gledale na uvoz toga platna, jer se time smanjivao uvoz platna iz Venecije. Generalni providur Alvise Mocenigo u svojoj relaciji iz 1702, govoreći o zanatstvu i trgovini u Dalmaciji, kaže da je potakao dalmatinske trgovce da prodaju platna oduzmu riječkim trgovcima, te da uvoze kvalitetnija domaća platna iz venecijanske republike, imajući pri tome dvostruku korist.

U 18. st. posteljno je rublje i dalje prvorazredno, šivano od pamuka, lana i raznih drugih vrsta platna »stopetta«, »tella corame«, »bombasina« pa čak i od svile. Ponekad je bilo i ukrašeno čipkom. Jastučnice su bile od domaćeg platna 1 od »telle nioneghine«. Upotrebljavali su se pamučni i krzneni pokrivači. Krzno je bilo često u splitskim kućama. Životinjske kožice donosile su karavane iz Bosne, a i Dalmatinska zagora obilovala je divljači čije se krzno iskorištavalo. Lov je bio omiljena zabava, što se vidi iz popisa oružja u splitskim kućajma.

Često su zabilježene lovačke puške. Topli pokrivači i topla odjeća bili su prijeko potrebni u slabo grijanim kućama. Peć je u proučenim izvorima, izgleda, zabilježena jedanput, što znači da je glavni izvor topline bio kamin u kuhinji. Nešto malo pomagali su »scaldini« za ugrijavanje ruku i »scaldaletti« kojima su se grijali kreveti. Jorgani su se odavno upotrebljavali u splitskim kućama. Već u 16. st. bili su poznati obični pokrivači (»felzade«), višebojni pokrivači od raše i grubi od kostreti (»schiavine«) za kućnu poslugu uz druge, bolje. Fini pokrivači od damasta, grimiznog »brocadella«, plave čoje, bijele tele, ukrašeni resama, možda su danju pokrivali krevete. Sigurno su neki od tih vrednijih bili uvezeni sa Zapada, dok su one od kostreti donosile turske karavane, a možda su ih izrađivali i u Splitu.

U Visu, gdje je također bila razvijena kultura stanovanja, i gdje su se nastojali slijediti tokovi stilskih zbivanja samo u skromnijim razmjerima nego u Splitu, zabilježeni su kreveti s motkama na kojima su bili zastori, bilo svileni ili od obične tkanine. U dalmatinskim gradovima bio je uopće razvijen osjećaj za ljepotu i želja za pomodarstvom. Plemići i bogati građani nastojali su prema svojim mogućnostima nabavljati i novi mobilijar koji 32 je u to doba bio moderan u svjetskim centrima.

The post Kako su izgledale Splitske kuće u 18. st appeared first on Narodni.NET.

Uskrs je, svakako, najstariji i najsvečaniji kršćanski blagdan, te ujedno i centar crkvene godine. Neki pučki običaji o Uskrsu sadržavaju i pretkršćanske elemente isprepletene s novijim kršćanskim, magijsko simbolične radnje, kao i vjerske običaje stopljene u narodnoj tradiciji.

Razdoblje od tjedan dana, neposredno prije Uskrsa, u kojem se slavi spomen posljednjih dana Kristova života na zemlji, njegove smrti i uskrsnuća je Veliki tjedan.
Nedjelja prije Uskrsa ili šesta korizmena nedjelja, u katoličkom se kalendaru slavi kao Cvjetnica ili cvitna nedilja, kao spomen na Kristov ulazak u Jeruzalem. Crkveni obred ili Euharistija na dan Cvjetnice, slavio se kao i svugdje u katoličkom svijetu, samo su se neki pučki običaji ponegdje razlikovali. Na taj se dan u crkvu nose palmine ili maslinove grančice, a kod nas su u nedostatku tih, ljudi nosili neku drugu, procvjetalu, granu, koju su kasnije zaticali iznad prozora, za grede, za raspela itd., da štiti kuću od udara groma, a ukućane, kroz godinu, podsjeća na mir i ljubav.Ujutro je bila obaveza umivanja u cviću. -U kajin bi se stavilo nekoliko ljubičica, latica kaćuna, ili kakvoga drugog cvijeća, kojega bi dan ranije ubrala djeca. Zatim bi se kajin s vodom i cvijećem nakratko iznosio pred kućna vrata (da se anđeli umiju, tj. prerano umrla djeca), a onda bi se svi ukućani tako izredali, umivajući se u tom cvijeću (zbog lipote i čistoće obraza u Korizmeno vrime). Na Veliki su se četvrtak užad crkvenih zvona «vezala», te tako ostajala, bez zvonjenja do Velike subote. Na Veliku se subotu kuhaju i bojaju jaja. To je najrasprostranjenija i najpoznatija uskrsna tradicija diljem Europe i ujedno, najprihvaćeniji simbol najvećeg blagdana Katoličke crkve, tj. života, plodnosti i obilja. Bojenje i ukrašavanje jaja poznavali su još stari Germani, Slaveni, pa onda i Hrvati. Naravno da ranije nije bilo umjetnih boja, pa su se ljudi snalazili na druge načine. Jedan od najsigurnijih i najjednostavnijih postupaka bojenja jaja, a koji se kod nas najviše rabio je onaj pomoću ljuske od kapule i komadića hrastove kore. Naime, jaja se kuhaju dvadesetak minuta u vreloj vodi u koju smo dodali malo kvasine i žličicu soli (da ne puknu), zajedno s ljuskom od kapule, ili komadićima očišćene hrastove kore, te tako poprime blijedo-crvenkastu, odnosno svjetlosmeđu boju, a potom se namažu slaninom da dobiju odgovarajući sjaj. Jaja su se ukrašavala i tako da se tvrdo kuhana jaja malo ohlade, oblijepe manjim, ovlaženim listićima djeteline, listovima mrkve ili laticama kakvog cvijeća, te umotaju u tanku žensku čarapu i ostave u boji desetak minuta. Nakon toga se posuše i opet namažu slaninom kako bi dobila visoki sjaj, a na njima ostanu lijepi i vidljivi cvjetni motivi.
Jaje je simbol cikličke obnove prirode i ponovnog rađanja, te se u kršćanstvu smatra simbolom novog života, pa otuda običaj ukrašavanja jaja. U nekim je krajevima Hrvatske i u svijetu ovo umijeće poprimilo karakter nelimitiranoga, istraživačkoga umjetničkog izražavanja, te se na tu temu organiziraju skupovi, sajmovi, izložbe, pa čak i škole ukrašavanja uskršnjih jaja.

U noći Velike subote, žene ili djeca nose jaja na blagoslov, s tim što je to u stvari blagoslov jela i što se sačuvalo do današnjih dana. Tako su blagoslovljena jaja bila, obavezno, prvo jelo koje su ukućani konzumirali na Uskršnje jutro. Ništa se od blagoslovljenog jela nije smjelo bacati. Ako je slučajno što preostalo da se nije pojelo to se dalo domaćem blagu ili se bacalo u vatru da izgori. Simbolika jaja sačuvala se i u pučkom vjerovanju. Vjerovalo se, naime, da jaja snesena na Veliki četvrtak mogu ljude štititi od nekih bolesti (križobolja), a ljuska se oguljenih jaja bacala na tek zasijane oranice. Na dan Uskrsa djeca i odrasli muškarci nosili bi tvrdo kuhana jaja sa sobom u crkvu, te se poslije mise tucali jajima. Razbijeno je jaje pripadalo protivniku, a snalažljiviji su muškarci znali izliti jaje od gipsa, obojiti ga i na taj način protivnicima porazbijati jaja, sve dok prijevara ne bi bila otkrivena. Druga se Uskrsna nedjelja kod nas slavila kao Mali Uskrs, kad su se također kuhala i spremala jaja, samo u znatno manjim količinama.

The post Uskrsni običaji appeared first on Narodni.NET.

Nadomak smo Uskrsu, a to znači da je korizma pri kraju i ulazimo u Veliki tjedan. Veliki ili Sveti tjedan posljednji je tjedan korizme i počinje Cvjetnom nedjeljom ili Cvjetnicom (Palmina nedjelja). Ime je došlo u spomen trijumfalnog ulaska Židova u Jeruzalem kada su ljudi u povorci koja je ulazila u grad imali vezane grančice palme oko nogu.

Neki hrvatski jezikoslovci riječ Uskrs povezuju s glagolom krsnuti u značenju “oživjeti, dići se”.

    Simboli Uskrsa

Simboli Uskrsa simboli su buđenja proljeća. Jaja i zec, danas nerazdvojivo povezani s proslavom Uskrsa, simbol su rađanja i kruga života kod mnogih pretkršćanskih religija. Čini se da je i običaj ukrašavanja jaja u Slavena stariji od kršćanstva, kao i nastale kršćanske legende. Jedna legenda kaže da je Marija, majka Isusova rimskim vojnicima pod križem dala jaja da bi bili manje okrutni spram njezina sina. Plakala je pritom, pa su njezine suze ostavile na ljuskama točke sjajnih boja. Druga legenda kaže da je druga Marija, iz Magdale ponijela na Isusov grob košaricu jaja, ali kad je stigla tamo i doznala da je Isus uskrsnuo, dotad bijele ljuske na jajima poprimile su od radosti dugine boje.

Jaja, mala i velika, od plastičnih do čokoladnih, umotana  u raznobojne staniole i ukrašena vrpcama u nekoj jarkoj boji preplavljuju uoči Uskrsa zapadni svijet. Naravno ta su jaja uglavnom od čokolade. Dakako, nije “štos” samo u čokoladi. Mnogo je važniji mamac iznenađenja koji se krije u jajetu. Mogu to biti različite igračke, od onih najmanjih, zbog kojih se čuveno Kinder jaje uspješno prodaje cijelu godinu bez obzira na Uskrs. Sve to golica dječju maštu pa je i to jedan od razloga fenomena komercijalnog Uskrsa kakav viri s naših polica.

Nekad i danas

Iako se Uskrs, kao uostalom ni ostali kršćanski blagdani, nije uspio othrvati komercijalizaciji, ipak je njegovo svetkovanje više vezano uz crkvu i slavi se u krugu obitelji. U našim krajevima uz Uskrs su vezani različiti običaji, a većina njih održala se do danas.

Među njima je i običaj posvete grančica te umivanje u proljetnom cvijeću na Cvjetnicu.

Dan uoči Cvjetnice u polju ili ispred kuće bere se proljetno cvijeće, obično ljubičice i jagorčevina koje se stavlja u lavor ili neku drugu posudu te se s tim ubranim cvijećem u nedjelju ujutro umivaju svi ukućani. Ovom običaju uvijek su se najviše radovala djeca i mlade djevojke.

Na Cvjetnu nedjelju najznakovitije je ipak posvećivanje grančica. U našem kraju najčešće se posvećuju grančice crnogorice i to od jelke, koja na završetku svojih grana ima najtipičnije simetrične križiće. Ove bi se grančice posvetile pod svetom misom u crkvi i kao posebne svetinje čuvale po obiteljskim domovima, ponegdje zadjevene ispod krova kuće… Takva grančica obično se naziva “sveta jelica”, a kod nas postoji uvjerenje, da ove posvećene grančice s molitvom ukućana čuvaju dom, obitelji i posjed od svakog zla.

U stara vremena uzorak “svete jelice”  mogao se vidjeti i po zasijanim parcelama te oko obiteljskih kuća. Na njima bi poboli običan štap, koji bi rascijepili pri vrhu i u taj procijep zataknuli grančicu “jelice” u obliku križića. Ovaj se znamen stavlja s vjerom, da čuva posijanu pšenicu i inače svaki usjev od vremenskih nepogoda, korova i svega ostaloga što bi moglo naškoditi usjevu ili obiteljskom domu. Kako je uzoranih njiva sve manje, tako nestaje ovaj stari običaj.

U Velikom tjednu čistile su se kuće i gospodarstva, ali je vrijedila zabrana svih radova ne zemlji i polju, posebno na Veliki petak.

Također na Veliku subotu, neko i ranije,  ukrašavala su se jaja – izrađivale pisanice. Pisati je staroslavenska riječ koja znači i slikati pa su pisanice – oslikana jaja. Nekada nije bilo umjetnih boja za jaja, pa su ljudi na selu upotrebljavali boje koje su pronašli u prirodi. Najčešća boja bila je crvena dobivena od korijena cikle, ljuske luka ili crvenog radiča. Crne su pisanice bojili bobicama bazge, duda ili s čađi, a od kore hrasta dobili su lijepu crno – smeđu boju. Od korijena koprive, špinata ili poriluka dobili su zelenu boju. Nažalost, već početkom prošlog stoljeća za bojenje jaja upotrebljavaju se umjetne boje.

Na Uskrs,  na ranojutarnju misu, nosila se hrana u košarama prekrivena vezenim ubrusima u crkvu na posvećenje. Poslije mise slijedilo je tradicionalno natjecanje u tucanju jaja. Danima su trajale pripreme, izbor jaja, pokušaj prevare sa drvenim jajetom i slično. Pobjednici su se pamtili. Djeca, a i stariji, kretali su od kuće do kuće da bi se ”potukli”, da se vidi tko zna bolje izabrati i čije je jače. Djeca bi dobijala jaje na poklon od domaćice, a nerijetko su se vračali punih džepova i maramica. Ljubitelji ovog starog uskrsnog običaja doći će na svoje i ove godine. Natjecanje će se održati daleko od rodnog kraja, u Stockholmu, u Švedskoj,  ali u mislima na Zornicu na Taračin Dolu, a stari običaj ne zaboravljaju Čemernjaci ni u Kninu, Zagrebu, Njemačkoj, Canadi, Australiji.. .

Uskrs, drevna proslava proljeća ima korijene mnogo dublje nego ijedna vjera i kultura. Kršćani ga doživljavaju kao središnji događaj povijesti spasenja i kao navještaj vlastitoga uskrsnuća. Proljeće i Uskrs zauvijek će ostati neraskidivo vezani i u njihovu dolasku svi osjećamo novu snagu, novu nadu, vjeru i početak novog proljeća vlastitog života. Svako proljeće podsjeća nas da uvijek iznova imamo priliku ostvariti svoje snove kada hladna zima prođe. Proljeće je poruka zdravlja, humanosti i plemenitosti.

Tekst preuzet sa: Taracin-do.com

The post Narodni Uskršnji običaji appeared first on Narodni.NET.

Tik ispred trobozana poredaju se djeca i muška i ženska, a iza njih tri ili četiri reda djevojaka. Ona koja je započinjala pjesme “počimajla” bila je u sredini prvog reda. Jako mlade cure koje tek polaze idu u zadnji red i tako po ustaljenom redoslijedu se smjenjuju. One iz prvoga reda već su za udaju, a slijede ih ostale. Koju župnik opomene zbog nedoličnog ponašanja morala je ići u zadnje klupe u crkvi. A ni u crkvi se nije smjelo stajati i sjediti gdje je tko htio. Bečka je strana desna, a vrščanska lijeva i ne dao Bog se pomiješati ili stati na suprotnu stranu, ta velika je to sramota. Momci su mogli stajati na koru kod orgulja ili u sakristiji.

Za djecu je Uskrs posebno veselje. Odjekivalo je nekada ispred crkve: “šilja, tuba, šilja, tuba,tucanje farbanim jajima bilo je obilježje toga dana. Jajima farbanim u lukovini obilježava se prastara simbolika novog života. Jaja se šaraju i s pomoću kiseline tako što se perom umočenim u tekućinu ispisuje čestitka ili neki drugi ornamentalni motiv. Već rano ujutro se na Uskrs doručkuje svetenje i od toga ne smije ništa pasti na zemlju niti se baciti jer je sveto, a mrvice kruha i ostaci mesa se daju živadi ili se spaljuju. Grijeh je gaziti po mrvicama svetog kruha jer simbolizira tijelo Kristovo.

Što obući za Uskrsno misno slavlje bilo je neupitno: najsvečanije narodno ruho, pokazati svu ljepotu zlatoveza i šlingeraja, okititi se svilom i dukatima. Kako za Uskrs tako i za svaku prvu nedjelju cure su opravljale glavu u pletenicu, gore oplećak šlingani koji je iznad laktova bio podvezan crvenom plantikom. Rubina je sa zlatnim vezenim prutovima (četiri ili pet prutova), a šljokana ima i do sedam prutova. Zapreg je preko rubine svileni zlatom vezeni i zlatom vezena marama oko vrata poželjno u boji kao i zapreg, oko vrata i mali i veliki dukati, na nogama sandale svečane i tanke čarape.

Snaše se oblače isto samo na glavi imaju krpu zlataru, a na drugi dan Uskrsa crvenu svilenu krpu na glavi povezanu isto kao i zlataru. Kod oblačenja svečane nošnje posebna procedura je oblačenje rubine jer ispod toga dolaze najprije “krilca” pa šlingana rubina gore čista, onda slijedi untorok (ako je osoba mršavija i dva komada) pa tek onda svečana rubina ponekad šivena i od “sedam pola”. Često upotrebljavani izraz pola znači naime širinu sukna (40-50 cm i potrebite dužine) za izradu jedne rubine petopolke od pet pola itd.

Muškarci su također oblačili svečano ruho kao i na mise Uskrsnog bdijenja. Momci su za Uskrs a i kroz cijelo ljeto nosili odijelo mrko plavo ili braun tko je imao, kamizol, rubinu, lakovane sandale, čarape, plišanu kapu i veliki dukat za kapom

Poslije mise na Uskrs nije se razilazilo kući već se ostajalo pred crkvom neko vrijeme i čestitalo svima pojedinačno, a momci su curama davali prilikom čestitanja i farbano jaje. Cijeli tjedan između Uskrsa i Sljedeće nedjelje tj. bijele ili Mladog Uskrsa zvao se “mlada nedilja” a tako i dani u tjednu “Mladi ponedjeljak” Također je neradni dan, u župi je i tada svečano, blaguju se bolja jela, a dio svetenja se čuvao i za Mladi Uskrs te se opetovalo sa “tucanjem” i farbanjem jaja. Ovisno o datumu (jer je pomična svetkovina) Uskrs je i nagovještaj proljeća i buđenja prirode, doba kada seljački svijet počinje sa prvim radovima u polju, a da ne govorimo o tomu da se kao i danas za blagdane posebno pripremalo po kući i oko nje.

Prvo sjemenje se polako ulaže u zemlju (kada je svetac ne radi se) i započinje ustaljeno vrijeme kroz godinu!

Pšenica je već uvelike u vegetaciji, sjetva kukuruza završava (kukuruz se nekada sijao pod brazdu i na korak razdaljine između biljaka), a već o Blagdanu Tijelova odnosno Brašančeva navješćivala se i skora žetva, jer se veli «Brašančevo žito ide u brašno». Najdragocjenija je to plodina koju valja skupiti, a o Božjoj volji i vremenskim prilikama ovisio je ishod žetve. Blagdan Svetog Medarda, 8. lipnja bio je pravi “barometar” za sakupljanje ljetine jer se govorilo:”Što Medardo sveti daje četrdeset dana traje”.

Cvjetne nedjelje se ne sadi u vrtu jer se vjeruje da će kulture cvasti, a ne plodonositi već se taj posao obavlja velike nedjelje jer će i plodovi biti veliki.

Sve duži dani značili su za seljake sve više posla. Za razliku od današnjice, kada su poslovi sezonski, nekada su njive i polja vrvili od ljudi; a većina se posla obavljala ručno.

Veliki zahtjevan posao je sakupiti žito – najvažniju krušaricu ovoga podneblja. Ako Sveti Ilija zagrmi i led otuče od žetve ništa, a ako zaboravi da mu je imendan i ne provoza se kolima ljetina je sigurna.

Žetva započinje već o Petrovu pa nadalje. Cijela se obitelj ustaje rano ujutro oko tri sata da plete užad od vlažne strvi kojom se povezuje snoplje. Kosac porani, a tijekom dana može pokositi jedno jutro površine – i to je bio dobar kosac.

Za njim jedna žena rukoveče pokošeno žito srpom, a djeca prostiru ispletenu užad. Dvije rukoveti (onoliko koliko stane pod pazuhom) vežu se u jedan snop a ako podne se sve snosi u kršće. Slaže se po devet snopova, a dva devetaka čine jedan krst. Po jednom jutru površine može biti najviše trideset krstova što je davalo otprilike petnaest mtc. zrna pšenice budući da se žito nije sijalo u tako guste sklopove kao danas, a izostajala je i kemijska gnojidba i tretiranje protiv korova. Žito se “kopalo”, odnosno posebnim grabljicama pročišćavalo od neželjenih korova. Složeno kršće je moglo i pokisnuti pa se moralo razlagati i sušiti.

Sama vršidba obavlja se prvotno ručno, mlačenjem i razvijavanjem sjemena od pljeve i slame, a izumom prvih vršalica posao je znatno olakšan. Kršće sa njive se slagalo na kola tzv. “drik”, a da bi što više kršća moglo stati drik se pojačavao sa ražnjevima (motkama sa prednje strane) i pomoćnicima sa bočnih strana kola.

Na mjestu gdje se obavlja vršidba – gumnu, a obično je to na stanu, kršće se najprije slaže u gamare, pa se čeka da vršalica dođe po redoslijedu kakao je to bilo i ugovoreno s vlasnikom vršalice. U selu je postojalo dvije do tri takve naprave. Za rad toga stroja potreban je i određeni broj ljudi koji ga opslužuju, a rade u dvije smjene. Grotlo, odnosno treš poslužuju dvije osobe – jedan muškarac ubacuje snopove a ženska ih razvezuje. Dvije žene su sklanjale pljevu, a to je bio i najprljaviji dio posla zbog prašine i nesnosne vrućine. Dvoje brine o zrnju tzv. vrećari pošto se kod vršidbe žito klasiralo u dvije kategorije. Pljeva se sprema u plivnicu, a slama se slaže u gamare te služi kao stelja za marvu.

Jelo se o žetvi ponajbolje; za doručak šunka, za ručak gušći paprikaš i masnica, a završetak žetve, “doženjača” se proslavi tako što se jedan snop žita postavi vertikalno na tlo, kose i srpovi se u isti pozabijaju, a uokolo toga svi poslenice, rodbina i susjedi poklecaju te molitvom zahvale Bogu za obilat rod. Žito se sprema u okna, jedan dio ostaje za sjeme, jedan za “vatrenku” (mlin). Gotovo brašno se nosilo ili pekaru u razmjenu za kruh ili se ostavlja u kući, pa se kruh peče u krušnoj peći, doma ili na stanu po domaćoj recepturi. Sama pšenica se sijala po ugoru – nakon berbe kukuruza se ništa tijekom godine ne sije već se nekoliko puta preorava do same sjetve. U svim ljetnim i zimskim poslovima oprava je radna. Muškarci oblače gaće i rubinu od grubljenja tkanja, žene u jednostavnim rubinama, oplećku, bijeloj tkanoj marami zavezanoj na tjemenu glave. Na nogama i muški i ženski nose opanke.

Pri samoj žetvi ruke i noge su štitili od oštre strvi suknenim oplatama tzv. lačicama. Po zimi svakidanja oprava se nadopuni i čarapama, fuseklama, žene obuku i žensko štrikano špencle a cure veste i deblje portketske suknje. Prestankom žetve pomalo već miriši na jesen.

Dani od Petrova bivaju kraći, a prvi sveci koji navješćuju jesen govore o tome. Dan Preobraženja Gospodnjeg (6. kolovoza) govori da se mijenja i gora i voda, pa se više ne valja kupati vani, a bostan više nije tako dobar jer se Sveti Lovro (8. kolovoza) u njega pomokrio.

Osim ratarskih kultura domaći živalj vodio je brigu i o voću i vinovoj lozi. Prve šljive dozrijevaju već koncem srpnja, one kasnije u rujnu, pa se sakuplja moba za taj isto tako naporan posao. Pečenje rakije i posao oko toga nije se bitno izmijenio do danas, samo što se nekada moglo naći više poslenika.

Vinogradi su bili zasađeni na brdu sve dok nisu zakonskim regulativama poništeni, jer su takse prema državi za uzgoj vinove loze bile prevelike. Na slično se pokušavalo svesti i pečenje rakije, pa ljudi pamte vremena kada su se kazani pečatili, a rakija se pekla kradomice. Navještaj berbe grožđa je blagdan Svete Klare (12. kolovoza) jer se nekada isključivo pilo vino i rakija a u narodu kažu “Sveta Klara grožđe šara”. Prava jesen dolazi najavom – Gospa mala jesen prava. Osim berbe kukuruza, pripreme drva za zimu, oni koji su smislili spremaju i svatove

Svatovi su se traćili u kući, u velikim zadružnim sobama, rijetko u društvenim prostorijama. Mlada se obuče u zlato ili suknju i bluzu od rips svile, poveže dukate oko vrata a na noge obuje lakovane sandale.

Muški uzvanici obuku nošnje, svečanije, onako kako tko može, a cure u pletenici, porketskim ili štofanim suknjama obuvene u cipele ili sandale sa povezanim dukatima oko vrata. Slično se obuku i snaše samo glavu uvežu u crven-svilu. One snaše koje pripljavaju jelo za svatove zovu se kuvačice.

Cura koja se uda, nova mlada, sutradan poslije svatova mora ustati rano, povezati glavu u zlataru sa kukmom, zlataru zakititi ružicama i sa dva čapljina pera. Obuče finiju svečanu rubinu (nikako zlataru) i na nju obuče svilenu suknju. Do polovine podvrne suknju da se vidi rubina, opaše i svilenu kecelju – zapreg.

Jesen zna biti do prvih zimskih mjeseci topla i lijepa pa to stari nazivaju i bablje ljeto. Crkveni je god 4. listopada a uoči toga dana je i marveni godišnji sajam. U crkvi je svečano, tri su Svete mise, ide i staro i mlado, a to sve uljepšavaju i šatre (tezge) sa raznim slasticama, licitari, ringišpili, sladoledari u čemu Gradište ima dugogodišnju tradiciju te nešto mlađe generacije mogu pamtiti i slastičarnu na Rajinom čošku koju i danas održava na malo izmještenoj lokaciji – kako ga djeca zovu čika Nafi.

Danas je kirbaj, šarenilo plastike i tehničkih nepotrebnih igračaka, gotovo ništa nije ostalo od onoga što pamte stariji. U vremena poslije Drugog svjetskog rata vlasti su često rastjerivale vašarđije, Cigane svirače, Cigane sa medama i sve ono što je veselilo puk i djecu jer je to bilo za njihovo poimanje neprilično; kako zbog velikog okupljanja tako i zbog vjerske prožetosti tih događaje. Pa ipak svatko je imao u kući pečenku, kolača, narod je išao u crkvu i hvala Bogu da smo tvrde šije te nas ne mogu slomiti nikakve ideologije.

Oni koji su nam branili i tumačili da to ne valja, kradomice su djecu krstili u crkvi i u dubini duše su ipak ostajali Kršćani, jer za izdvajanje od svoje vjere i naroda kad-tad stiže naplata. Ostali smo postojani u našoj vjeri, tradiciju i običaje ne smijemo izbrisati iz sjećanja, trebamo dapače održavati i vratiti iz zaborava sve ono što nam je drago, ono sa čime su generacije iza nas živjele i opstajale. Vratimo u naše kuće knjigu jer čitalo se puno i prije, čitaonica je bilo i privatnih i društvenih. To je baština koju moramo obnoviti i održavati i nikada zaboraviti.

izvor – ŠOKAČKI PORTAL www.sokacki-portal.com

The post USKRS appeared first on Narodni.NET.

I u hrvatskoj je uskrsnoj tradiciji bojenje jaja, odnosno pisanica. Dok nije bilo umjetnih boja za jaja, koristile su se boje koje se mogu naći u prirodi – ljuska crvenog luka, cikla, razne bobice, špinat, kopriva, a danas je ta tradicija sve rjeđa. Posebna je tehnika ukrašavanja pisanica, osim šaranja voskom i ukrašavanja biljkama, bilo i ukrašavanje slamom. Jaja bi se omatala slamkama da se dobiju razni oblici ili bi se slamke razrezale i lijepile na jaja tvoreći raznolike ukrase.

Pisanice su simbol života, ali i tradicionalan dar, posebno među zaljubljenima, pa u Međugorju postoji izreka „ovo se jaje za poljubac daje“. Djevojke bi u Podravini pisanice koje su dobile na dar ponosno stavljale na prozore, dok bi u Dubrovniku djevojke zaručnicima darivale jaja, a budućoj svekrvi ispekle bi pletenicu od tijesta.

U nekim krajevima Hrvatske postoji običaj umivanja laticama cvijeća, najčešće ljubice, negdje na Cvjetnicu, a negdje na Veliku subotu. U sjevernozapadnoj se Hrvatskoj na Veliku subotu prije bdijenja često pale uskrsni krijesovi, tzv. vuzmenke. Vatru ispred crkava pripremaju vjernici, a pale je kresanjem kamena o kamen. Kad se vatra zapali, vjernici potpaljuju komade drveta i na taj način prenose blagoslovljenu vatru kućama.

Jedan od vrlo starih običaja uz more je običaj izrade klepetaljki i čegrtaljki, najrašireniji u središnjoj Dalmaciji i Konavlima. Naprave se razlikuju od kraja do kraja, a na otoku Krku izgledaju ovako: na kraj oko 30 cm duge drvene daske širine police za knjige privezuju se metalne pločice koje, viseći o rubu, podizanjem i spuštanjem klepetaljke proizvode jak zvuk. U drugim su krajevima klepetaljke izrađivali tako da bi na kraj drvene daske montirali mali kotač koji je bio povezan s metalnim zupcima i udaraljkama koje bi se prilikom vožnje vrtjele i klepetale.

Što se tiče hrane, na Veliki petak se tradicionalno posti, jedu se nemasna jela i riba. U kontinentalnom dijelu Hrvatske to su najčešće grah, kompoti, te tijesto s orasima i makom, od ribe šaran i štuka, a u Dalmaciji, Istri i Primorju morska riba i plodovi mora. Jede se tri puta u danu, jednom do sitosti te dva puta simbolično. Na sam Uskrs tradicionalno se blaguje šunka, a domaćice često ispeku kruh te priprave druge slastice. Hrana se prije blagovanja odnosi u crkvu na uskrsnu misu gdje je svećenik blagoslivlja, a potom vjernici odlaze kućama na uskrsni objed i slavlje. U kontinentalnom dijelu Hrvatske košara s hranom za blagoslov sadrži bijeli kruh, u Dalmaciji sirnicu, a u Primorju pincu. Tkanina kojom je pokrivena košara baci se na voćku da bi plod bio jači i zdraviji, a ljuska od posvećenog jaja baci se u brazdu od kopanja da bi bolje rodilo.

Na Uskrs svi prvo moraju blagovati blagoslovljenu hranu. U različitim krajevima Hrvatske postoji običaj „borbe jajima”, jaja se udaraju jedno o drugo, a vlasnik jedinog jajeta koje na kraju natjecanja nije razbijeno je pobjednik. Uskrsni ručak je obilan. U sjevernoj Hrvatskoj jede se kokoš ili purica, a južnije od Karlovca janjetina. Na moru se poslužuje i najbolja bijela riba. Prilog je uvijek obilan, a tu su još i mladi luk i hren.

Neke druge zemlje svijeta imaju svoje jedinstvene običaje koji su nama manje poznati ili možda čak i čudni.

U Sjevernoj Americi najpoznatiji je običaj lova na pisanice. Roditelji i rodbina skriju pisanice po kući i dvorištu, a djeca ih traže, vjerujući da ih je preko noći skrio uskrsni zec. Ujutro na Uskrs odlaze na misu, a održavaju se i uskrsne parade.

U istočnom dijelu Nizozemske pale se uskrsne vatre u sumrak. U okolici Magdenburga dječaci se simbolički izudaraju da bi se iz njih istjeralo loše ponašanje. Taj je običaj bio čest i u Škotskoj gdje postoji izreka „istučen kao na Uskrs” koja znači da je za neki prijestup dobivena preblaga kazna.

Norvežani i Danci na Veliku subotu u džepovima nose komadiće beskvasnog kruha umotane u bijelo platno da bi ga pojeli u ponoć, a općenito kod Skandinavaca treba spomenuti i neobičan običaj gledanja kriminalističkih filmova i čitanja romana istog žanra za vrijeme uskrsnih blagdana. U Finskoj i Švedskoj djeca ukrašavaju grančice cice-mace pa ih, hodajući od vrata do vrata obučena kao vještice, mijenjaju za slatkiše. Taj je ritual mješavina različitih običaja.

U Bugarskoj i Rumunjskoj na Veliku subotu se brašno, sol, kvasac i pisanice stavljaju na prozore, a od tih se sastojaka na Uskrsni ponedjeljak zamijesi kruh. Potom se kruh blaguje da bi godina bila plodna.

U Španjolskoj splavi plutaju s ukrašenim figurama koje predstavljaju likove iz biblijske priče o Kristovu uskrsnuću, a česte su povorke i gozbe. U Meksiku se gotovo nigdje ne mogu pronaći pisanice, pilići ni zečevi jer ne žele dopustiti da strani običaji zasjene njihove tradicionalne. Cijela nacija je na praznicima tijekom čitavog Velikog tjedna.

U zemljama Beneluksa na Veliki petak sva zvona utihnu jer, kako tradicija kaže, „odlaze u Rim”. Grci, posebno na otoku Krfu, njeguju jedan od najneobičnijih uskrsnih običaja. Naime, na Veliku subotu, kao izraz ljutnje zbog Judine izdaje, bacaju posuđe kroz prozor!

Španjolski Uskrsni omlet

Francuzi u gradu Hauxu (uz granicu sa Španjolskom) svake godine na Uskrsni ponedjeljak razbiju oko 4500 jaja za divovski omlet koji se potom servira na tisuću tanjura. Svi koji žele sudjelovati u ovoj zanimljivoj tradiciji, u vrijeme ručka moraju donijeti nekoliko jaja na glavni gradski trg. Svakako je zanimljiv i običaj Čeha, Slovaka i Mađara da na Uskrsni ponedjeljak simbolično bičuju svoje žene šibama koje ukrase raznim vrpcama, a sve kako bi u idućoj godini očuvale ljepotu i zdravlje!

U Poljskoj tradicija kaže da muškarac ne smije sudjelovati u pripremi uskrsnog kruha jer će mu posijedjeti brkovi, a tijesto neće uspjeti, pa su Poljaci oslobođeni toga posla. U nekim dijelovima Njemačke naglašava se pobjeda proljeća nad zimom i to paljenjem uskrsne vatre od iskorištenog božićnog drvca.

Iako se običaji, kako vidimo, dosta razlikuju ne samo po svijetu nego i po različitim dijelovima naše domovine, ipak je nešto svima zajedničko, a to je uskrsli Isus koji donosi mir i radost života. Pa neka to isto donese i Vama; svim ljudima nek’ je radostan, miran i blagoslovljen Uskrs!

The post Uskrs u Hrvatskoj i u svijetu appeared first on Narodni.NET.

Na prvu subotu posta, Todor, Todorica, Srbi spaljuju smeće kako bi uništili buhe za dolazeću godinu. U okolici Boljevca taj se dan naziva konjski veligdan, “konjski blagdan”: momci za zdravlje konja priređuju ophod na konjima, pri čemu svaki od njih u ruci nosi prstenastu pogaču. U području Homolja jašu bez sedla do izvora ili rijeke, u dolini Lužnice prije toga čađom namažulica. Usp. slične običaje U Bugara i Nijemaca.

U to se doba u istočnoj Srbiji učestao običaj ranilo, rana (vjerojatno od rani): djevojke u ponoć vani zapale vatru, mladići i djevojke se okupe te plešu i pjevaju do jutra. U pjesmama su izrazito naglašeni erotski elementi. Rano odlaze sjeći vrbovo pruće i neki se međusobno udaraju kako bi potaknuli zdravlje i rast, dok se drugi njime opasuju. Taj običaj s vatrom, povezan s pjesmom i plesom, uobičajen je devetog utorka poslije Božića, kao i na Dan četrdeset mučenika, za Nagovijesti (Marijina navještenja) i na Cvjetnu nedjelju. Ruske paralele tom jasno potvrđuju da je riječ o pradavnom običaju prizivanja proljeća. Djevojke se u Bugarskoj na Dan četrdeset mučenika penju u planine i svaka odsijeca četrdeset grana; pjesme koje se pri tome pjevaju govore o skorom dolasku proljeća. Povodom Blagovijesti (Marijina navještenja) spaljuju smeće skupljeno u dvorištu i vrtu kako bi ljeto bilo toplo. Tomu vjerojatno pripada i običaj ranka, u crnogorskom primorju uobičajen na Uzašašće (Spasovo), koji se sastoji u tome da se pastiri iz jednog sela rano ujutro zajedno upute na brdo noseći bukovu granu, koju zabiju u zemlju i provedu cijeli dan ispod nje. Svetkovina ima moć zaštite od zala. Prije se očito slavila na Petrovo.

Prvi ožujka Srbi često spaljuju hrpe smeća za zdravlje domaćih životinja i protiv gamadi. Kako bi se zaštitili od tuče, toga dana ne rade (Boljevac). Večer prije štiti se od vještica (Levač). U crnogorskom primorju uvečer uoči marača okite vrata i prozore biljkom mlječikom kako bi stoka davala puno mlijeka. Vjeruju i da će otjerati zmije ako sve prostorije kade užarenom kravljom balegom, rogovima ili kopitima. Uzeti uvečer uoči marača u svim prostorijama u kući buče zvonima i posuđem. Prije se nataknuo kornjačin oklop na štap i postavio iznad vrata kako bi ukućani bili zdravi i čvrsti, poput kornjače (usp. motiv kornjače kao simbol zdravlja na srpskim tepisima!). U okolici Debra i Ohrida prvi se dan ožujka naziva letnik i smatra se početkom nove godine. Djeca odlaze trešnjinim granama poželjeti sreču i bacaju ih u vatru na ognjištu, pri čemu izgovaraju želju da se rađaju muška djeca, muška telad i ženska janjad.Usp. “blagoslov iskre” za Božić! Možda u tim običajima uz prvi ožujka možemo naći odjeke staroga rimskog početka godine.

Deveti ožujka: srp. Mladenci, četrdeset mučenika, hrvatski Četrdeset mučenikov. Srbi običavaju ponovno spaljivati smeće i svatko mora skočiti preko vatre da bi bio pošteđen groznice (Levač). Često takva zapaljena vatra tjera i zmije. U području Homolja taj se blagdan čak naziva zmijin dan: ne smije ga se glasno izgovarati, ne smije se uzimati konopac u ruke, a žene se ne smiju češljati. Kolači premazani medom, zvani mladenčići, šalju se u kuću susjedovoj djeci. U Skopskoj Crnoj Gori taj se dan smatra početkom proljeća: djeca pjevaju pjesme dobrodošlice prvim lastavicama.

U srijedu četvrtoga tjedna posta, sredoposnu sredu, potrebno je izbrojiti jaja na pepelu ognjišta kako bi kvočke marljivo legle (Levač). Drugi pak premazuju nasađena jaja užarenim ugljenom (simbol života!) kako bi se perad dobro množila (Homolje). Kao simbol života iskra se često pojavljuje i u srpskohrvatskim božičnim običajima te običajima vezanim za djecu.

Dvadeset peti ožujka: srpskohrv. Blagovesti, dijal. Gospe Blagovist (Poljica); Nazvešćejne Marijino, Svetica, Sadovnica (Samobor), od saditi, j jer se toga dana sade stabla voćaka. U Crnogorskom primorju utakne se ujutro lovorova grana u svako žitno polje. Srbi ponovno spaljuju smeće, u okolici Boljevca tjeraju zmije vikom i spaljivanjem krpa. S istom se [ svrhom ispred praga bacaju komadi užarena ugljena (područje Homolja). U dolini Morave (područje Temnič), prema starom običaju, trenjem drva pali se nova vatra, živa vatra, kroz koju se protjeraju svi volovi kako bi tijekom godine ostali zdravi. Prema vjerovanju u Bosni i Hercegovini, dobar čovjek toga dana može razumjeti životinjski govor, nemu-I šti jezik. Na pučko-etimološkom naslanjanju naziva blagdana na blago počiva u Slavoniji i Bosni poznato vjerovanje da uvečer uoči Blagovijesti gori zakopano blago.

Prvi travnja. Običaj varanja na taj dan (srpskohrv. varati) općenito je poznat. Čini se da potječe iz Francuske, a u Njemačkoj je poznat tek od 1630. godine.

Običaj iznošenja smrti u Južnih Slavena nije poznat.

Lazareva subota, “subota uoči Cvjetnice”. U srpskim gradovima djeca svečano prolaze gradom s vrbovim granama, vrbicama, i zvončićima, i prate svećenike. Običaj je podignut na razinu kulta jer simbolizira dolazak proljeća. Primitivan oblik tog običaja na selu sastoji se u tome što jedna ili više malih djevojčica, lazarice, lazarke, većinom Romkinje, ople-tene vrbovim granama, u pratnji dječaka idu u pohode od kuće do kuće, kite kuće vrbovim granama te plešu i za sve ukućane pjevaju hvalospjeve poput koledarskih pjesama. Darovana jela zajedno jedu sljedećega dana. Maretić pretpostavlja da ta povorka, uobičajena u Srba i Bugara, ima korijene u pučko-etimološkom naslanjanju Lazara na glagol laziti, “ići” I uz taj dan vezuju se čaranja za obranu (vatra, buka, čarobne riječi) od zmija, vjerojatno zbog istozvučnosti Lazarica – plazarica. U Bosni pastir udara o metalnu posudu i uzvikuje:

Kuca, kuca Lazarica,

Bjež od kuće, plazarica,

Bježi, plažo, od kuće, jer je Lazo kod kuće!

Cvjetnica, Cveti, Cvetnica, Cvetna nedelja. Naziv dolazi od cvijet i povezan je s posvećivanjem palminih grana (odnosno rascvjetanih maslinovih, lovorovih, vrbovih ili svibovih grana), uobičajen je u cijeloj kršćanskoj crkvi od 9. stoljeća do danas. Posvećene grančice zatakne se iznad vrata, na krovove (za obranu od groma), na košnice te u vrtu i polju. Mnogi se njima kite ili opasuju kako bi na sebe prenijeli magične moći.

Tijekom velikog nevremena palmine se grančice stavljaju u vatru kako bi se odbili udar groma i tuča. Naziv Cveti potaknuo je sljedeće običaje: uvečer uoči Cvjetnice u vodu se stavlja cvijeće i tom se vodom umiva na Cvjetnicu. Djevojke siju sjeme cvijeća i lana, a pastiri svoje torove kite cvijećem i grančicama. U Slavoniji su djevojke običavale okititi bunare ispred kuća u kojima žive momci za ženidbu.

Tjedan prije Cvjetnice naziva se gluha nedelja, glušnica (Slavonija) jer prestaju sve svetkovine u crkvi i izvan nje. Veliki tjedan se naziva velika nedelja ili strasna nedelja.

Veliki četvrtak. Toga se dana ili dan poslije s osobitim užitkom boje uskrsna jaja . Prevladava crvena boja, a boji se uglavnom varzilom  ili crvenom bojom iz bojionica, takozvanim broćom, u starija vremena određenim biljnim sastojcima, dok su žuta (dobivena iz ljuski luka, mlječike ili kukurijeka) i zelena (dobivena iz kopriva) razmjerno rijetke. Crno obojena jaja, korotna jaja, žene iz plemena Kuči stavljaju na grobove. Obitelji u koroti ostavljaju jaja neobojena (Crnogorsko primorje) ili ih kuhaju u stipsi kako bi pocrnjela (takozvani kaluđeri: Boka). Obojena jaja se u istočnoj Srbiji, kao i u zapadnoj Bugarskoj, nazivaju peruška, dok su ostali uobičajeni nazivi uskrsno jaje, broćka, alena (Homolje), u Hrvata kajkavaca pisanica (od pisati). Prvome obojenom jajetu pripisuju se posebne magične moći: njime se premaže djecu da bi ostala zdrava; zakapa se u vinogradu da tjera tuču – otud njegov naziv čuvar (od Čuvati), u području Resave stražar. Na Kosovu se naziva strašnih naziv je vjerojatno u vezi s Velikim tjednom, strasnom nedeljom. Pučko-etimološki riječ je povezana sa strahom. Smatra se da djeluje ljekovito protiv straha. Ako prijeti tuča, stavlja se na stol. Crvenim ljuskama jajeta pripisuju se ljekovita svojstva i magijske moći obrane. Srbi i Hrvati običavaju zataknuti uskrsna jaja u uskrsne kruščiće i zajedno ih peći. Kao dar zajednice srpski seljaci, osobito u zapadnoj Srbiji i u srednjoj Bosni, običavaju svojoj crkvi darovati osobito lijepu svijeću.

U katoličkim crkvama zvona zamuknu od četvrtka (od Glorije na misi) do subote (uskrsnuće), a umjesto njih se oglašavaju čegrtaljke: regetaljka, Škrebetaljka. Tijekom tih dana zabranjeno je obrađivati zemlju i kopati jer je tada Krist počivao u zemlji. Vrijedan pozornosti je i običaj poznat u području Homolja, puštanje vode.

Veliki petak. U srpskom dijalektu poznat kao raspeti petak. Smatra se velikim blagdanom kojemu uvečer prethodni svečana vigilija (srp. bdenije od bdeti, “bdjeti”), na kojoj srpske žene drže upaljene svijeće za Krista. Bolesnike se poliježe u crkvu ne bi li ozdravili. U primorskim područjima pije se dosta vina jer se vjeruje da se ono pretvara u krv.

Velika subota. U katoličkim krajevima je običaj da se ispred crkve posveti novi kriješ na kojemu se potom pale crkvena svjetla i uskrsne svijeće. Od toga krijesa svatko kući ponese malo plamena na zapaljenoj spužvi kako bi se novom vatrom obnovila vatra na ognjištu. Ti crkveni kresovi vjerojatno su zamijenili drevne poganske proljetne kresove. Kriješ se naziva vuzmenak, “uskrsni kriješ”, u okolici Karlovca vuzmenka, vazmenka.

U okolici Lobora stoku tjeraju preko užarenog pepela kako joj vještice ne bi mogle naškoditi. Takvi kresovi i danas se pale u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Široko je rasprostranjen i običaj nošenja kruha, mesa, jaja, sira i soli u crkvu toga ili sljedećega dana kako bi se jelo u crkvi posvetilo. Prvotna svrha tog posvećenja jela bila je vjerojatno ta što uživanje hrane nakon dugoga korizmenog posta nije smjelo izazivati osjetilnu požudu. Katolici obilježavaju crkvenu svečanost uskrsnuća, gorestajne, na Veliku subotu uvečer s povorkom oko crkve, dok pravoslavci svetkuju u nedjelju rano ujutro. Vrhunac svetkovine u njih je pjesma Voskrsu Isusu otu groba, “Krist je ustao iz groba”. Sve do Spasovdana pravoslavci se međusobno pozdravljaju “Hristos vaskrs!”, a odzdravlja se “Va istinu vaskrs!” (Krist je uskrsnuo! – Uistinu je uskrsnuo!).

U jutarnjim satima Uskrsne nedjelje, srp. Velikdan, Srbi se radi zdravlja peru u vodi u kojoj je jedno crveno jaje i neke ljekovite biljke (zdravac – Geranium macrorrhizum, bosiljak, kadulja, kopriva). Na prazan se želudac pojede anafora (vrsta hostije) ili se uzme od jela posvećenih u crkvi, osobito jaja. Posjetitelji i prolaznici darivaju se obojenim jajima. Cijeloga se dana mladež zabavlja plešući i pjevajući, a poznato je i natjecanje tucanje jaja: dvoje udaraju vrškom jajeta koje drže u ruci o drugo jaje, a gubitnik je onaj čije jaje napukne. Taj je običaj poznat još iz 14. stoljeća. Postoje i različiti uskrsni kruščići (s utisnutim i ispečenim jajima): uskršnjak s četiri pečata od kruha, koji domaćin u podne svečano razlomi (područje Homolja), zatim kolačići, u Slavoniji za svako dijete jedan buzdovan. Blagdanska pečenka je odojak na ražnju, a ako je Jurjevo (Đurđevdan) prije Uskrsa, ispeče se janje. Njemačkoj uskrsnoj šetnji odgovara hrvatski običaj penjanja u brda ili posjeta vinogradu prije izlaska sunca te škropljenje blagoslovljenom vodom. U Srijemu, Bačkoj i Slavoniji lijevanje vode je uobičajeno na uskrsni ponedjeljak, zvan i vodeni ponedeljak, gdje je običaj poprimio značaj kazne: polijevaju se momci i djevojke koji nisu bili na jutarnjoj misi. Čini se da je običaj u te krajeve stigao od Zapadnih Slavena preko Mađara.

Osam dana poslije Uskrsne nedjelje, na Mladi Uskrs, u okolici Osijeka se na poseban način obilježava spomen na pokojnike: svećenik vodi povorku na groblje, škropi i kadi grobove, a potom se održi zajednička gozba u čast pokojnika. Drugdje se pale kresovi kao i za Uskrs (Retkovci u Slavoniji).

The post Uskrsni običaji i vjerovanja appeared first on Narodni.NET.

obično bi to bio dan oranja kojem siromahu, koji nije u stanju obraditi
svoj posjed. U novije vrijeme, radi užurbanosti i zaposlenosti, pojedinci
nisu u mogućnosti održavati post korizmenih petaka. No, zato postoji
svijest, da trebaju učiniti neko dobro djelo. Nešto udijeliti siromahu,
dati u Crkvu…
U crkvi bi se pjevale korizmene pjesme, koje je narod po selima rado
prihvaćao. Pored tih službenih korizmenih pjesama, narod bi se prepustio
“kantanju”, pjevanju starih, tugaljivih pjesama, tzv. “kantalica”.
Među njima najpoznatije su: “Pođoh spati, Boga zvati”, “Sveti Pejo u raj
pođe”, “Sveti Pejo crkvu gradi”… Mi djeca, znali smo početke i prve
stihove, ali pojedini pobožni kršćani lijepo su znali starinski pjevati
ove korizmene pjesme, koje datiraju iz turskog vremena. Zora Batković
iz Matoševaca, udana Anušić u Kuljane, tako je lijepo znala pjevati ove
pjesme s tugaljivim melosom, što se ne može čuti u izvođenju novijih
skladbi, čak ni u onom fundusu korizmenih pjesama, stvorenom u austrijskom
razdoblju.
Cvjetna nedjelja
Samo ime dobiva po cvatu, cvijetu, kojim obiluje priroda u ovom
proljetnom danu. To je spomen na Isusov slavni ulazak u sveti grad
Jeruzalem, kad su razdragani mještani pred Njega bacali maslinove,
palmine grančice i cvijeće, te prostirali tepihe po putu, kojim je prolazio.
Tako se na ovaj dan poklapa cvjetno stanje vegetacije s Isusovim
kićenim i svečanim ulaskom u sveti grad.
Ovaj se dan svečano slavi u Crkvi kao dan Isusovog kraljevskog dočeka,
kojim počinje tjedan Njegove muke, nakon kojeg slijedi nedjelja
uskrsnuća.
Kod naših katolika Cvjetnica je poseban dan, koji se obilježava umivanjem
cvjetnim laticama i posvetom grančica.
Umivanje ujutro na Cvjetnicu je nešto posebno, gdje kršćanin u vjeri
čini nešto lijepo, koristeći Božji dar prirode, koji mu je pri ruci. Naime,
običaj je u lavor s vodom pomiješati latice raznih cvjetova ili cijele
cvijetove, pa se umivati u tako mirisnoj vodi. Ovakvo jutarnje umivanje
negdje nosi naziv “cvjetanje” a drugdje “ljubičanje”. Prvi naziv

odgovara Cvjetnoj nedjelji a ovaj drugi naziv imamo po ljubičici /ljubici/,
najljepšem proljetnom cvijetu, čije su latice najpoželjnije u lavoru
s vodom za umivanje prilikom uranka na Cvjetnicu. Pri “ljubičanju”
običava se laticama praviti znak križa na licu. To bi bio poseban ritual
u jutarnjim satima, koji sadrži malo igre, malo mirisanja djece Božje,
da bi se sve završilo konačnim umivanjem, kojim bi se odstranile latice
i cvjetovi a zadržao njihov miris na licu. Za one po udaljenim selima
ovo bi uz bila nadoknada za nesudjelovanje u ophodima i procesijama
sa zelenim grančicama.
Na Cvjetnu nedjelju najznakovitije je posvećivanje grančica s cvijećem,
najčešće upletenim u iste grančice. Iz udaljenijih sela manje bi svijeta
došlo crkvi, pa bi oni koji bi došli, nosili i grančice svojih susjeda na
posvetu. U novije vrijeme običaj je da se posvećuju maslinove grančice,
koje se dobave iz Dalmacije. Takva mogućnost u prijašnjim vremenima
bila je malena, gotovo nikakva. Zato su se u našem kraju posvećivale
grančice crnogorice, i to od jelke, koja na završetku svojih grana ima
najtipičnije simetrične križiće. Ove bi se grančice posvetile prilikom
ophoda u crkvi i kao posebne svetinje čuvale po obiteljskim domovima.
Takvu grančicu zvali bi “sveta jelica”. Kod naših katolika postoji
uvjerenje, da ove posvećene grančice s molitvom ukućana čuvaju dom,
obitelji i posjed od svake “nevidovnice”, tj. od svakog zla.
Uzorak “svete jelice” mogao se vidjeti po zasijanim parcelama. Na
njima bi poboli običan štap, koji bi rascijepili pri vrhu i u taj procijep
zataknuli grančicu “jelice” u obliku križića. Ovaj se znamen stavlja s
vjerom, da čuva posijanu pšenicu i inače svaki usjev od vremenskih
nepogoda, korova, snijeti, da pšenicu ne ubije “klja”…
U prijašnjim vremenima po selima se živjelo uglavnom od poljoprivrede,
pa se zasijavao svaki komad zemlje, koji se mogao obraditi. Bilo
je više obrađenog zemljišta, više posijanog žita. Kud god bi krenuli poljem,
prolazili bi zasijanim njivama. Po tim brojnim parcelama redovito
se mogao vidjeti poboden štap sa “svetom jelkom”. U novije vrijeme
ljudi se po našim selima manje bave poljoprivredom a više žive baveći
se drugim djelatnostima. U takvoj situaciji sve se manje nađe površina
zasijanih pšenicom, pa se tako gubi i ovaj lijepi kršćanski običaj. Tek tu
i tamo može se zamijetiti “jelica” na štapu u njivi s klasjem.

U kući bi se “sveta jelica” čuvala na posebnom mjestu. Na nagovještaj
oluje i nevremena iznosili bi je na kućni prag. Dok bi se približavalo
nevrijeme, palili bi je na žeravici tako, da se od nje diže što više dima.
Nazočni bi molili Vjerovanje i preporuke, da nas Bog poštedi od tuče,
poplave, olujna nevremena…, jednostavno, od zla vremena. Sjećam se
takvih prizora iz djetinjstva. Sprema se nevrijeme. Munje paraju nebom
a gromovna tutnjava, s povremenim reskim odjecima potresa kućom.
Baka pali “svetu jelicu” na kućnom ulazu moleći Vjerovanje. Povučen
dublje u kuću virim i preplašeno gledam što se događa. Moleći, baka mi
dobacuje, da i ja molim Vjerovanje. Na njezinu preporuku to i činim u
kutu sobe, do krajnosti preplašen jekom gromova. Slično je doživljavao
i dr. Anto Ćosić, koji u jednoj od pjesama pjeva:
“Vidjet ću opet kako baka
tjera oluju
mašući s križem i svetim moćima”
Ako bi počela padati tuča /led/, onaj koji pali “svetu jelicu” na pragu
doma, dohvatio bi ledeno zrno – obično veličine lješnjaka – da bi
nožem na njemu zarezao znak križa. Sa živom vjerom, pouzdanjem i
molitvom upućenom dragom Bogu, da prestane tuča i vremenska nepogoda.
Veliki tjedan
Dani koji slijede nakon Cvjetnice su dani najviše kršćanske ozbiljnosti,
sabranosti i promišljanja o svetosti vremena i događanja u njemu.
U tim danima najviše se pjevaju prastare pjesme “kantalice”. Na Veliki
četvrtak po crkvama prestaju zvoniti zvona, što traje do obreda bdijenja
u večernjim satima Velike subote. Tada se mjesto zvona u crkvi oglase
čegrtaljke. To su posebne naprave ručne izrade, koje služe za stvaranje
jednostavnih, ali prodornih zvukova. Cijela naprava načinjena je
od drveta. Drška s nazubljenim statorom drži se u ruci a sav preostali
mehanizam, s gipkom daščicom, spretno se okreće. Kod okretanja rub
daščice zapinje o nazubljeni stator, pri čemu se stvaraju jednolični tonovi.

Na Veliki četvrtak i petak bliži i revniji kršćani idu na obrede. Uglavnom,
svatko do tih dana običava obaviti korizmenu ispovijed.
Na Veliki petak uobičajen je strogi post. Dan se provodi s obrocima
kruha, luka, posnoga graha, te jela spravljena od koprive i zelja. Netko
još i strože, o kruhu i vodi.
Velika subota
Kod vjernika po selima banjalučkog kraja uobičajen je stariji naziv,
Crvena subota. Ovaj epitet dobiva po dominantnoj boji, kojom se boje
jaja.
Strogi post Velikog petka nastavlja se i tijekom Velike subote. Iako
se spremaju jela za Uskrs, te posebno za posvetu, ništa se od toga ne
uzima, jer ovaj narod drži strogi post i tijekom ovog dana.
Običaj je u crkvu nositi
jela na posvetu. Donose se raznovrsna jela, nerijetko i pića. Siromašniji
donose pečeni kruh i koje jaje. Nosi se u korpi i izloži u crkvi da svećenik
blagoslovi. Sve što se blagoslovi, zove se “posvećenje”.
Istog dana, pored cjelokupnog spremanja za Uskrs, priprema se najdraže
veselje: “šaraju” se jaja, tj. kuhaju se i boje. Obično u crvenoj boji
a u novije vrijeme koristi se sav spektar boja. Usput se šaraju voskom ili
posebnom kiselinom, tako da postanu dosta lijepe pisanice.
Navečer se ide na službu bdijenja. Po selima, poglavito
onim udaljenijim, nije bilo masovnog odlaska na te obrede. Više
su išli oni bliže crkvi i u gradu. U isto vrijeme, dok traju obredi u crkvi,
pale se vatre pred kućama, slijedeći običaj paljenja ognja pred crkvom,
od kojeg se pali uskrsna svijeća.

Uskrs
Ovaj dan sviće u lijepom proljetnom vremenu, u ambijentu probuđene
prirode, s cvatom i svježinom, koju nosi ovo godišnje doba. Spomendan
Kristovog uskrsnuća i novo bujanje životnih tokova u prirodi

svjedoče o novosti Bogom danog života. Postoje posebnosti u slavljenju
ovoga dana, koje se očituju u uhodanim običajima, kojim se Uskrs slavi.
Kad se ukućani probude, umiju i dotjeraju, slijedi jutarnja molitva,
da bi nakon nje pristupili doručku. Prvo se na stol stavlja “posvećenje”,
jelo blagoslovljeno u crkvi prethodnog dana. Svi ga blaguju. Tek nakon
uzimanja “posvećenja” mogli su se posluživati i drugim jelima. “Posvećenje”
se sve mora potrošiti. Ako što preostane od uskrsnog doručka,
pojede se prilikom sljedećih obroka. Dobro se pazi, da ništa ne propadne,
da ni mrvica ne padne sa stola. Potom djeca obilaze po susjedstvu,
gdje ih daruju lijepo obojenim jajima. Nakon doručka ide se u crkvu.
“Misari” se grupiraju u sve veće grupe i povorke, koje se povećavaju, što
se više bliže crkvi.
Cijelog uskrsnog dana posebnu zabavu predstavljaju pisanice, šarena
jaja. Tko ih je sačuvao? Tko rano razbio? Čije je jaje ljepše? Sve su
to zanimljivosti, koje prate ovu zabavu. Najveću napetost predstavlja
tucanje jajima. Čije će jaje biti jače? Čije najjače? Tuca se oblijim krajem
jajeta. Kad se to riješi, okrene se manje obla strana, “šota”. Dogodi se, da
važnija, šiljasta strana bude slabija i protivnik je razbije. A ona “šota”,
za koju držimo da je inače slabija, razbije i obliju stranu protivnikova
jajeta i njegovu “šotu”. Važno je, čije će jaje na koncu ostati čitavo bar
na jednom, ili po mogućnosti na oba kraja. To su pobjednici a sva ostala
jaja su polupana, pa se gule i jedu na licu mjesta. Dakako, obješenjaci i
tu znaju podvaliti. Netko će nabaviti drveno, gipsano ili plastično jaje.
Pored sve opreznosti, uvijek se ne prepozna čvršći imitat, kojim se lako
razbije naravno jaje, uz gromko likovanje posjednika imitata i smijeh
nazočnih.
Popodnevno vrijeme uskrsnog dana je vrijeme zabava, veselja,
igranki, inače druženja djece, mladeži i starijih.
Po selima se na uskrsne blagdane zabavljaju
djeca i mladež ljuljaškama, u narodu zvanim “gege”. Sam naziv
dolazi od arhaične pučke riječi “gegati se”, što znači, ljuljati se, njihati
se, klatiti se. Dva bi se lanca svezala na stup drveta i dolje spojila. Na
istom spoju stavili bi manju dasku, koju bi prekrili nekim haljetkom i
eto “gege”. Momče sjedne na dasku obloženu komadom odjeće a drugi
ga ritmički potiskuje, pa se ljulja do mile volje.

Ni Uskrs nije mogao proći bez pucanja. U jednostavnom narodnom
slavlju, osim pjesme i igre, treba da se puca, trese, da se ori. Uostalom,
ne baš tako davno, bio je običaj pucati prilikom podizanja pod svetom misom.
U težnji da što bučnije provedu uskrsne blagdane, momci bi pravili
svakojake ručne prangije i iz njih pucali. Te imitacije pušaka bile su
prilično nakaradne. No, tko je to gledao? Važan je prasak, pucanje!
Kako priručne prangije nisu davale kakav zaglušujući prasak, efikasnija
buka stvarala bi se na drugi način. Mlađarija bi običavala pucati
limenom konzervom s pomoću karabita. Karabit se mogao dobiti od
željezničara i rudara , koji su ga koristili za osobne
svjetiljke “karabituše”. Momče uzme praznu limenku od laka, pa
je na dnu probuši. Unutra stavi malo karabita i vode, čija smjesa stvara

eksplozivni plin. Začepljen poklopcem u limenci, stvara sve veću koncentraciju.
S malo vatre na rupi plin se aktivira, i uz bučnu eksploziju
izbija poklopac. Sve se to događa u rukama momka!
U novije doba na raspolaganju su i pirotehnička sredstva. I pored
toga, u slavljenju uskrsnih blagdana iščezava taj efekt buke i praska. Poimanje
kršćana o ovim blagdanima mijenja se nabolje. Uskrsno veselje
se svodi na slavljenje suvremenog čovjeka i kršćanina, gdje do izražaja
dolazi profinjenije doživljavanje radosne vijesti o Kristovom uskrsnuću
i nada u naše osobno uzdignuće.

The post Korizmeni i uskršnji običaji appeared first on Narodni.NET.

Vrijeme poslije Božića, a prije korizme naziva se mesoija (mesojede). To je zimsko razdoblje u kojem se sklapalo najviše brakova. Posljednji dan mesojije naziva se pokladni utorak. Za vrijeme poklada organizirale su se maškare, koje se u svijetu nazivaju još i karnevali.

Poklade završavaju pokladnim utorkom. Na pokladni utorak običaj je bio da su roditelji pozovu u goste, svoje udane kćeri. Ta posjeta kćeri na pokladni utorak nazivala se dolazak u rod, a osobe koje su dolazile u rod zvali su se dive.

Roditelji bi skupa za cijelu obitelj priredili veliki i bogati ručak, a naročito je bila poznata pokladna večera. Na poklade su se pekli uštipci. Uštipci su se pravili od crnog pšeničnog brašna, koje se mijesilo s vodom. Tijesto za uštipke sličilo je tijestu od kojeg se pekao kruh, ali nešto mekše od krušnog tijesta. U tijesto bi se stavio još i kvasac. Kad bi tijesto uskislo, već se moglo peći (frigati) uštipke. Uštipci su se pekli na tavi. Tava je trebala biti što veća, kako bi se odjedanput moglo ispeći što više uštipaka. Najprije bi se stavilo na tavu maslinovo ulje, jer tada nije postojalo industrijsko ulje. Tavu s uljem stavilo bi se na vatru na kominu. Na vatru bi se najprije postavio sadžak (tronožac), koji je služio da se tava može lakše držati u ruci na plamenu.

Kad bi se ulje na tavi zagrijalo, stopanjica bi drvenom kašikom vadila tijesto iz zdjele i stavljala ga u tavu. Poslije nekoliko minuta tijesto bi se ispeklo, uštipci bi bili gotovi. Tada ih je stopanjica vadila i odlagala u veliku zdijelu da se hlade. Svaki uštipak je bio velik kao šaka. Trebalo je pokazati da se ne škrtari, jer su uštipke nosili gosti kao poslasticu svojoj obitelji.

Tome bi se najviše veselila djeca, jer bi gosti donijeli za njih neke slastice. Djeca su znala za taj blagdan, pa su unaprijed pripremala suho pruće (praljke) je rbi se sa suhim granjem bolje ispekli uštipci.

The post Običaji o Uskrsu appeared first on Narodni.NET.

Rođena u Cezareji, Cappadocia (sada Armenija); umrla u istom mjestu mučeničkom smrću  311. godine. Priča o Svetoj Doroteji, onako kako je došla do nas, je legendarna. Kada je mlada djeva, Doroteja, zbog kršćanstva bila utamničena tijekom Dioklecijanovih progona, obratila je dvije odmetnute čuvarice zatvora koje su poslane da je zavedu. To je razbjesnilo Fabricija, upravitelja Cezareje, koji ju je osudio na smrt.

Na putu prema stratištu, Doroteju je okrutno dražio odvjetnik po imenu Teofil zbog toga što je odbijala da se uda ili obožava idole. Podrugujući se tražio je da mu pošalje voće i cvijeće iz vrta u kojem će ona kako je radosno najavila uskoro biti. Kada je kleknula da bi joj odrubili glavu i počela se moliti, jedno dijete (ili anđeo) čudesno se pojavilo s košarom zlatnih jabuka i ruža. Ona je uzela ubrus i na njega stavila tri ruže i tri jabuke. Zatim je zamolila dijete da ih odnese Teofilu i rekne mu da će se vidjeti u vrtu. Kada je on vidio ove darove, obratio se na kršćanstvo, a kasnije je i sam doživio mučeničku smrt. Prije nego što je ubijena, Doroteja je bila razapeta na spravi za mučenje. Zabilježeno je da se još uvijek smiješila kada se sjetila obraćenih čuvarica.

Sveta Doroteja je zaštitinica pivara, mladenki, cvjećara, vrtlara, babica i tek vjenčanih parova.

Tradicionalni narodni običaji vezani za datum i blagdan Svete Doroteje:

Tog dana zapažaju kakvo je vrijeme. Kazuje se : Ako Doroteja pritisne, Julijana će proširiti, znači, ako se na dan Doroteje smrzava, tada će na Julijanu (16. veljače) popustiti vrijeme.

6. veljače Sveta Doroteja blagdan i običaji

The post 6. veljače Sveta Doroteja blagdan i običaji appeared first on Narodni.NET.