Istaknutu ulogu u javnom životu grada imale su kavane, napose glavna kavana na Narodnom trgu. Običavalo se nazivati je imenima vlasnika, pa je prije Prvoga svjetskog rata nazivana Caffe Troccoli, a zatim Panahoff. Ti su se nazivi znali još dugo rabili, iako je nakon Prvoga svjetskog rata kavana bila u rukama drugih vlasnika i zakupnika. Dvadesetih je godina službeno dobila ime Central, kao i hotel u sklopu kojega se nalazila, a zatim Narodna kavana, ali nazivana je po vlasniku Mati Maticu, Kavana Matić, Kavana na Narodnom trgu kavana je s najduljom tradicijom među splitskim kavanama. Na tom je mjestu sedamdesetih godina XVIII. stoljeća doseljeni mletački kavanar Orazio Turcatti otvorio prvu poznatu splitsku kavanu i uredio je po mletačkom uzoru. Kasnije je svoju kavanu preselio na Peristil. Oko 1807. godine otvorio je na mjestu Kavane Central Švicarsku kavanu (Cajfe degli Svizzeri) doseljeni Švicarac Nikola Seleban. Od tada dalje u neprekinutom je postojanju na vrhu Pjace, na uglu prema Marulićevoj ulici, bila smještena glavna gradska kavana kao zabavno, kulturno i neslužbeno političko središte splitskog javnoga života. Mijenjali su se tek vlasnici i nazivi kavane. Od Selebanovih nasljednika kupio je oko 1860. godine tu kavanu trgovac Luigi Troccoli i nazvao je Caffe dei signori u skladu s tadašnjim službenim nazivom Pjace i hotela koji je uređen u istoj zgradi kao i kavana. No, kavanu se ipak u govoru nazivalo prema vlasniku Caffe Troccoli. Novije vlasnik kavanu proširio
i raskošno uredio po mjerilima koja su za ono vrijeme bila velegradska. U njoj su se okupljali i političari i umjetnici, a u pomanjkanju drugih prikladnih prostora u gradu, u njoj su priređivane umjetničke izložbe, održavani plesovi, koncerti i manje kazališne predstave. Prije otvaranja stalnih kinematografa tu su održavane i prve projekcije filmova.1600 U nju su zalazili i splitski studenti kada bi dolazili u Split pa su za jednim stolom te kavane napisana i pravila nogometnoga kluba Hajduk, Poslije smrti Troccolija kavana je promijenila više vlasnika, od kojih je najpoznatiji Ivan Panachoff, po kojem se na početku XX. stoljeća kavanu uobičajilo nazivati i Kavana Panachojf. Kada ju je nakon Prvoga svjetskog rata preuzeo Mate Matić, kavana je donekle modemizirana i proširena. Prva je među splitskim kavanama tridesetih godina počela uz tursku kavu nuditi i espreso kavu.
U međuratnom razdoblju zadržala je ta kavana položaj glavnoga sastajališta političara i kulturnih djelatnika. U kavani se čitalo novine i razgovaralo, pretresalo glavna politička zbivanja. Kao i druge kavane, i Kavana Central bila je ponajprije okupljalište muškoga svijeta, pa se usput komentiralo i žene i djevojke koje su šetale ili prolazile. Pod velikim zrcalom u bogatom klasicističkom zidnom okviru, za mramornim stolom, redovito se sastajalo društvo prozvano «Stol mudraca», koje je pretresalo sve što se u gradu zbivalo, ponajprije sva kulturna zbivanja. Naziv toga stola izgovarao se i s poštovanjem i s ironijom, ovisno o tome tko ga je i u kojem kontekstu spominjao. Za tim je stolom redovito sjedio dugogodišnji splitski načelnik, a zatim ban, Ivo Tartaglia s istaknutijim građanima i umjetnicima. Prema nekim je mišljenjima za tim stolom riješeno više gradskih problema nego na sjednicama Općinskog vijeća. Ljeti su za stolovima pred kavanom uz domaće sjedali i turisti, a zimi su se u toploj dvorani okupljali predstavnici građanskoga sloja, dok su splitski težaci, obrtnici i radnici više voljeli brojne splitske gostionice i konobe.
Druga poznata splitska kavana smještena u prizemlju istoimenog hotela jest Kavana Bellevue na rubu Prokurativa. Hotel koji je osnovan pod imenom Hotel de la Ville prvi se put spominje 1875. iako je vjerojatno osnovan nešto prije te godine. U prizemlju hotela uređena je kavana bečkog ugođaja namijenjena imućnim posjetiteljima. Od 1906. godine hotel i kavana nose naziv BellevueKavana, u odnosu na druge ugostiteljske objekte, u međuratnom Splitu nije bilo mnogo. Godine 1926. bilo ih je ukupno sedam, Bellevue (Baumgartner) u prizemlju istoimenoga hotela, Delić Dujam, Zora (Jankov Dušan), Central (Matić Mete), Muljačić Mate, Nanni i kavana Na novoj obali (Tocigl). Živosti života na Rivi osobito su pridonosile tri kavane smještene na Francuskoj obali, i to redom Nanni u prizemlju kuće Pezzoli, koju je tada vodio Renato Nanni, te Muljačić i Delić na mjestu današnjeg restorana Adriana. Neke su od kavana imale svoje posebne goste pa su i bile poznate kao okupljališta različitih skupina. Enzo Bettiza u svojim sjećanjima osobito naglašava nacionalnu opreku dviju kavana, Kavane Nanni, koja je bila okupljalište splitskih Talijana, i Kavane Muljačić koja je bila okupljalište hrvatskih stanovnika. Gastone Coen navodi da su kavanu Zora, kojoj je vlasnik bio socijalist Dušan Jankov, posjećivali njegovi politički istomišljenici. Kavana Na novoj obali više je bila namijenjena gostima nego Splićanima. Smještena u blizini parobroda i željezničke stanice, s pogledom na luku, bila je to kavana u koju su dolazili otočani i Trogirani čekajući parobrode, te putnici na proputovanju kroz grad. Tu je kavanu još 80-ih godina XIX. stoljeća otvorio Andrea Tocigl pod imenom Caffe al Porto. Osim kao mjesto na koje su svraćali putnici, taje kavana bila poznata i kao svojevrsno središte noćnoga života. Od početka svog rada bila je otvorena cijele noći, a goste je privlačila zabavnim programom i nastupima pjevačica u kabaretskim programima.
Mnogo brojnije od kavana bijahu gostionice. U isto vrijeme kada je u Splitu bilo sedam kavana, ugostiteljskih objekata definiranih nazivom gostionice bilo je šezdeset i dva. Na tom popisu nema krčmi i oštarija koje spominju drugi izvori, pa je očito izraz krčma zamijenjen finijim izrazom gostionica, a moguće je da mnoge krčme nižeg ranga nisu ni navedene. Broj tih objekata osobito je rastao neposredno nakon Prvoga svjetskog rata, pa je ta pojava u srpnju 1919. godine naišla i na kritiku u dnevniku Novo doba: «Grad i varoši pune su krčama i usprkos tome danomice stižu nove molbe za koncesije. Manija otvaranja krčama uhvatila je takova maha, da svijet više ne rezonira već se drži one: gdje ih ima deset, može da stoji jedanaesta. Izgleda daje dio pučanstva izgubio pojam o radu, a ako ne to daje izgubio volju za rad.» Uz taj je komentar traženo neka vlast uskrati svaku daljnju koncesiju.
Međuratno razdoblje donijelo je još jednu novost, a to je pojava bara bez konobara. Godine 1934. otvorio je Juraj Turina na splitskoj je Pjaci prvi automatski bar u Jugoslaviji, nazvan Automat.
Dobar dio društvenoga života odvijao se i po konobama. Nisu to bili ugostiteljski objekti, nego bi sezonski, kad bi vino dozrelo, splitski težaci otvarali svoje konobe za javnu prodaju vina na malo. Većinu su vina splitski težaci prodavali veletrgovcima, dok bi manji dio prodavali na litre u svojoj konobi u jesen ili zimu. Težačke obitelji koje su proizvodile manje vina znale su i sve svoje vino prodavati na taj način. Taj običaj najdetaljnije opisuje Ivan Kovačić. Prije nego bi počeli prodavati vino, težaci bi našli nekoga tko će im po gradu, za jednu krunu, izvikivati tko i gdje prodaje vino na konobi. Bio je to primitivan, ali učinkovit način reklamiranja jer bi navala brzo slijedila. Osim toga vrata konobe u kojoj se prodaje vino simbolično se označavalo grančicom bora, kojoj bi se dodalo grančicu masline i vinove loze.1614 Običaj označavanja konobe u kojoj se prodaje vino grančicom bora održao se cijelo međuratno razdoblje pa ga u svojim sjećanjima kao karakteristični dio jesenskog ugođaja bilježi
i mnogo mlađi Zdravko Mužinić.1615 Kao glavne posjetitelje konoba Kovačić navodi mesare i mesarice (bikari i bikaruše). Oni su prvo slali jednu stariju ženu da procijeni vino i ako bi ga ona ocijenila dobrim, dolazili su i svi ostali u velikom broju. Za njima su po količini popijenog vina dolazili konopari, a najbrojniji su bili radnici obrtničkih radionica (artisti), lučki radnici (batelanti), postolari (kaligeri), soboslikari (pituri), a tek onda svi ostali pripadnici puka. To su bili posjetitelji konoba, a ostali su građani, koji su pazili na ugled i karijeru, po vino slali sluškinje s bocama i demižanama. Da bi mogli više piti, posjetitelji konoba običavali su sa sobom donijeti i nešto za prigristi, uglavnom sira ili slanih srdela, a neki bi donijeli iznutrica ili ribe koje bi pekli na mjestu ili bi od domaćice tražili da im ispeče.
Običaj prodavanja težačkoga vina u vlastitim konobama opisuje i Marko Uvodić, navodeći da se takvo vino obično proda u malo dana, a ako je dobro i u samo dva dana.
I on navodi običaj da težaci koji prodaju vino na vrata konobe stave grančicu zimzelena, ali i da neki stave tabele. S obzirom na to da Uvodić svoje priče piše u međuratnom razdoblju i da se odnose na kasnije vrijeme nego Kovačićeva sjećanja, te su table vjerojatno uvedene s porastom pismenosti u težačkom sloju. Uvodićev opis posjetitelja konobi donekle se razlikuje od Kovačićeva, ali ima i dosta sličnosti. Prema Uvodiću, u konobe, na čašu (žmul) vina, idu oni koji ne idu u kafanu, u kazalište i u kino. Ljudi koji dolaze u konobe ne čitaju novine, niti težak koji prodaje vino tu prodaju oglašava u novinama, ali se informacija o tome, od usta do usta vrlo brzo pročuje. Ako je konoba otvorena poslijepodne, do navečer je već krcata posjetitelja. Prema Uvodiću prvi koji dođu jesu nosači (fakini), i ako oni dolaze, to je znak da je vino izvrsno. Osim njih najviše dolaze radnici nakon posla. Razlika između posjetitelja iz Kovačićeva i Uvodićeva opisa vjerojatno je znatno uvjetovana društvenim promjenama i porastom broja radnika tijekom međuratnog razdoblja. Uvodić nadalje napominje da u tim konobama nema stolova ni stolica, nego sjedi gdje tko nađe mjesta, na kakvoj gredi, trupici, na kamenu ili kakvoj klupici. Nije bilo određenog sata do kojega su te konobe bile otvorene, nego bi se zatvarale kad bi gospodaru dosadilo ili kad bi postao pospan. Tada bi se goste otpravilo ili jednostavno izbacilo iz konobe jer inače sami nikad ne bi otišli.
Težaci nisu uvijek prodavali vino u svojoj konobi. Katkad bi u tu svrhu unajmljivali kakvu konobu koja se nalazila na prometnom položaju. Jednu takvu konobu u dnu Senjske ulice spominje Ljubo Plenković u svojim sjećanjima, navodeći da ju je vlasnik iznajmljivao težacima radi prodaje vina. Sam je vlasnik radio u konobi, katkad i njegova žena, a zamjenjivao bi ga i sin svaki dan nakon što bi mu završila škola. Konoba se nalazila na mjestu koje je bilo na zgodnom položaju za zanatlije, ribare i lučke radnike koji su tu najviše zalazili, a činovnici bi došli uzeti koju litru za odnijeti kući. No, vino se uglavnom pilo u konobi na čaše i vrčeve. Sjedili bi na klupama, drvenim trupcima, ili čučali oslonjeni na pete, pili i razgovarali. Pojam kasnih sati bio je drukčiji nego danas pa Plenković navodi kako bi posjetitelji konobe koji put razgovarali i do ponoći, stoje očito bila rijetkost.
Na kraju međuratnog razdoblja, početkom 1941. godine, Split je imao 13 kavana, 80 gostionica, 61 buffet, 31 krčmu i 7 vinotočnica. A uz to je postojao i znatan broj neregistriranih objekata.
