Istraživajući način života imotske krajne koja je bila izložena pod raznim djelovanje kultura i tradicija i jedno je od rijetkih mjesta u ljepoj našog gdje su ostali neki običaji i narodni način života.
Najbolje je da krenemo sa svakodnevnim poslovima i prehranom Imoćana i njihovih predaka, poljoprivreda je bila najraširenije možda i jedno zanimanje ovoga kraja.
A najrasprostranjenija žitarica ovog područja bio je kukuruz. Sije se u razdoblju od polovice travnja do polovice lipnja. U brdskom području sijao se brzorod, a u poljskom morac.
Na zemljištu koje je obitelj planirala zasijati tom krušaricom trebalo je izvršiti nekoliko predradnji. Od kuće je trebalo prebaciti đubar, koji je skupljan u pojati, svinjcu, kokošinjcu ili su svi oni prethodno bili pomiješani na đubrištu izvan dvorišta. Prenosio bi se na leđima, na magarcima ili konjima sa samarima, a oni koji su imali kola prevozili su ga na kolima. Jedna vreća bi se razbacivala na 4 do 6 metara kvadratnih njive.
Zatim se sijalo. Ako se zemlja obrađivala motikom, onda bi se sjeme posijalo prije kopanja. Sjeme je bilo plod od prošlogodišnje berbe. Kopali su muškarci i žene, stariji i mlađi, i to svi motikom. Žene i djeca kopali su motikama manje težine i veličine. Kopalo se jedan za drugim u redu, a razmak je bio širine zahvata motikom. Muškarci bi zahvaćali veću širinu. Kopalo se u dubinu između 10 i 20 cm. Ako je bilo raslinja na zemlji ili uz plot, ono se je mašklinom vadilo van kako ne bi oduzimalo hranu, vlagu i sunčevu svjetlost usjevu. Iz korijena se vadio korov, troskot, pirika, metvica i drugo. Iza kopanja svaki od sudionika morao je iza sebe uskopanu zemlju poravnati. To se nije činilo jedino ako bi se namjeravalo zemlju pobranati i tako zatrpati sjeme i poravnati zemlju.
Oralo se drvenini ili željeznim plugom. Plug se vise upotrebljavao u polju nego u brdskom području. U brdskom području upotrebljavano je ralo. Ono je u cijelosti drveno, a samo je lemiš bio željezni. Ralom ili plugom upravljao bi čovjek, a za vuču su korišteni volovi, konji, krave i magarci. Rijetko su vukli ljudi. Plug (ili ralo) dovozio se na kolima ili na samaru konja ili magarca. Kad se zemlja orala, sijalo bi se nakon oranja, rukom. Sijač je nosio pod lijevom rukom zobnicu, a desnom rukom je razbacivao sjeme tako da bi nakon svakog bacanja pošao korak naprijed. Neki su sijači s godinama postajali pravi majstori ravnomjernog bacanja sjemena. Zatim bi se zemlja ravnala branom. Ona je bila široka oko jedan i pol metar. S prednje strane bila je to daska široka oko dvadeset centimetara, koja je s jedne strane imala ručku za vuču, a s druge drinove grane za ravnanje. Da bi bolje legla na zemlju, na brani je uvijek netko stajao, najčešće onaj ratar koji je upravljao oranjem. Za djecu je biti na brani bio poseban doživljaj i izuzetno zadovoljstvo. Ponekad bi se na branu stavio oveći kamen.
Kada bi kukuruz, obično krajem lipnja, narastao do veličine dva do tri lista, onda bi se okopavao motikom, a vrlo rijetko ralom ili plugom, i to na njivama gdje bi bio posijan u red. Okopavanjem uništavao korov i trava, višak naraslih stabljika kukuruza te su se sjekle zemljane kapilare da vlaga ne izlazi iz zemlje. Ostavljala se jedna stabljika na otprilike pola kvadratnog metra. Posječene stabljike nosile su se kući i s njima bi se hranila domaća stoka. Kada stabljika kukuruza naraste do visine četrdesetak centimetara, onda bi se ogrtalo uz kukuruznu stabljiku nagrtala bi se okolna zemlja tako da se stabljika ojača novim žilama i da se ponovo uništi korov te pojača vlažnost tla uz stabljiku. Kukuruz se ručno ogrtao na njivama gdje je sijan slobodnom rukom, a plugom gdje je sijan na red. Radilo se u pravilu od samog izlaska sunca pa do njegovog zalaska. Kraći odmor uziman je za ručak oko 10 sati. Ako su radnici išli dalje i ako su bili samo domaći, onda se nosila sa sobom suha hrana za ručak. Ako je njiva bila bliže i ako su radili i susjedi ili rodbina, onda je ručak netko donosio na njivu. To je najčešće bila začinjena pura i kapula. Pura bi se „začinila“, tj. prelila poprženom slaninom i svinjskom mašću koja se iz slanine pri prženju iscijedila. Uz iće, obvezno je piće bilo vino. Kada bi pojeli i popili, pušači bi zapušili cigaru od duhana vlastite proizvodnje. Duhan se motao u kartine, novinski ili drugi papir, te u kapucinu. Iz jedne lule bi ih i više pušilo. Bilo je i kupovnih, ali i onih koje su ljudi sami radili od rašeljkovine ili panja drače.
Nastavilo bi se kopati do užine. U međuvremenu moglo se je zapaliti i popiti. Užina je dolazila između podne i jedan sat. Nakon užine slijedio je duži odmor za kojeg bi tkogod i odspavao. Kopalo bi se do zalaska sunca, a potom se išlo na večeru u gazde.
Ako se do njive mogla dovesti voda, kukuruz se u polju za sušnih dana natapao i zalijevao. Korištena je voda iz Matice, iz kanala i voša. Za natapanje je postojao uhodani redoslijed zatvaranja piluna. Prva se zatvarala Perića luka, zatim Kraljevića luka, ustave na pojedinim mlinicama, Trzini piluni na Maloj Matici, Gaj, Krvavice, Postolića gornji, Postolića donji piluni i Zmijavački most. Svaka od tih ustava zatvarana je dva do tri puta tijekom ljeta. Rijetka su bila ljeta u kojima je bilo dovoljno kiše tako da nije bilo potrebno zalijevanje.
Tijekom osmog mjeseca sjekao bi se arbet. To su one stabljike koje nisu nosile plod ili je plod bio jako bolestan. Arbet bi se nosio kud za prehranu stoke. Žene su nosile u brimenu na leđima, muškarci na ramenu. Usput bi se odmarali naslanjanjem brimena ili naramnjaka na usputne zidove. Izbjegavali su one zidove koji su bili zadračeni novijom dračom. Prevozilo se i na samaru konja ili magareta, ili na kolima.
Većina radnika išla je na rad u polje ili u brdo pješice. Neki su jahali na magaretu ili konju ili se vozili na kolima. Puno bi to značilo radnicima koji su iz udaljenih sela trebali prijeći i više od 10 km do polja.
Brzorod je dozrijevao početkom mjeseca srpnja, u isto vrijeme kad i ječam, morac je dozrijevao u listopadu. Zrno brzoroda bilo je sitnije od zrna poljskog kukuruza, a brašno je imalo izrazito žutu boju. Pura od njegova brašna imala je izvrstan okus i sladunjav miris. Kada bi kukuruz sazorio, sjeklo ga se kosirićem, kosiračom ili srpom. Ako je zemlja bila mokra, iznosilo ga se odmah na uzglavak. Ponekad bi se sjekao i kada ne bi bio dovoljno zreo zato što će uskoro nabujati Blato pa će ga biti teško izvlačiti iz polja. Ako bi se sjekao kad bi Blato već poplavilo njive, odvozio se lađama. Za boljih godina urod je bio u polju 20-25 metričkih centi po hektaru. Brzoroda pak polovinu te težine.
Kod kuće se klip odvajao od kukuruzovine komušanjem. Često su za komušanje pozivane žene i djevojke iz zaseoka. Pjevalo se, pričalo, a brzo bi se i momci sjatili pa bi sve prštalo do sočnih pošalica i podbadanja. Okumušan kukuruz spremao se na tavane ili u saloše. Kapucina (komušina) služila je za punjenje jastučnica, vezanje loza, vezanje raspačenog duhana i slično. Kukuruzovina se slagala u plaste. Suha je pospremana u pojate. Zrno s klipova manilo se ručno, a na suncu sušilo, ako je bilo potrebno i moguće. Potom je išlo put mlinice.
