U središnjoj se Hrvatskoj prehranu također oslanjala na prirodne Izvore i proizvode domaćeg poljodjelstva. Po nekim se svojim obilježjima nadovezuje na seljačko kulinarstvo srednje Europe, ali u sebi sadrži i ponešto od davnih tradicija sačuvanih još iz doba praslavenske zajednice. Nasuprot gorskom području gdje su prevladavala mliječna jela proizvedena od ovaca i koza, ovdje su zastupljeni produkti od kravljeg mlijeka, a protežu mesna jela te jela od tijesta. Jedna je od odlika i primjena zaprške pri kuhanju juha i variva. Osim mesnih juha, pripremanih isključivo za blagdane, svakodnevne se juhe pripremaju od povrća među njima i od bundevinih koštica (koščišenka), ali također od zaprženog brašna (prešgana juha). Od variva se najviše jeo grah, kupus, svježi i kiseli, repa ali i drugo korjenasto povrće te bundeva. Pretežit začin bila je svinjska mast, a pri spravljanju salata rabili su i ulje od bundeve.
Uz živad (u Zagorju osobito cijenjene purane), dosta su konzumirali govedinu, posebice kuhanu za svečanije obroke. Budući da su se u svakom kućanstvu gojile svinje, u zimskim se mjesecima jelo svinjetinu. Usto u kući su pripremali i suhomesnate proizvode: krvavice, mesne kobasice (ćešnjovke, djevenice), nadjeveni i tlačeni želudac ili debelo crijevo, šunke, slaninu. Od slanine i sala pravili su čvarke, koje bi pomiješali u mast, dopunjujući time začin mnogim jelima.
Poput drugih hrvatskih područja i ovdje su jeli i kaše od zmja ljuštena u drvenim stupama ili mužarima. Osim kukuruzne (žganci), kao najučestalije, pripremala se i ječme-na ili prosena kaša (jagla), a u Međimurju i kaša od heljde.
U svakidašnjoj seljačkoj prehrani rabio se kruh od miješanoga brašna (smesni), a kruh od pšenična brašna (cipov) smatran je blagdanskim. Osim domaćeg kvasca od sušenoga tijesta, umjeli su pripremiti i kvasac od pjene nastale pri vrenju mladoga vina ili šljiva, a dodane meki-njama. Kruh se mijesio u koritu ugrađenom u posebnu vrstu stola (mentruga) koji je činio dio sobnog mobilijara. Peklo se u sobnim pećima ili u krušnim pećima sagrađenima na dvorištu. Kad je tijesto, ostavljeno u slamnatoj ili drvenoj posudi dosta nabujalo, domaćice su najprije u peći razgmule žar, očistile dno od pepeta metlom (od svežnja kukuruznih listova na dugačkom dršku), a zatim posebnom drvenom lopatom (lopar) unijele tijesto u peć. Ispečene su hljebove spremali u ostavu, a mnogi su raspolagali visećim napravama s ukriženim prečkama za odlaganje kruha.
U krušnoj su se peći dogotavljala i slatka tijesta. Najpoznatiji kolač (gibanica, bazlamača) pripreman je od kvasnoga slatkog tijesta s nadjevom od oraha, sira ili maka, savijenog te pečenog u okrugloj keramičkoj zdjeli. U zapadnom dijelu područja razlikuju takvu “debelu” gibanicu od “tanke”, koja se priprema od beskvasnog tijesta, nadjevena je sirom i izvana premazana jajem. Od beskvasnog tijesta, razvaljanog u tanke listove priređivali su i savijače. U Zagorju je omiljela bila savijača nadjevena rezancima od naribane bundeve, pomiješanima s mekim kravljim sirom i makom (budnica). Specijalitetom se smatra vrsta savijače nadjevene sirom, s pomoću oboda tanjura razrezane u manje komade (štruldji) koji mogu biti najprije kuhani pa onda pečeni (kako se to običava u Hrvatskom zagorju), ili kuhani u juhi (npr. u Žumberku) ili samo pečeni (kako to vole u Međimurju).
Već je spomenuto da se u području središnje Hrvatske konzumiralo kravlje mlijeko. Od njega su izrađivali mekani sir, koji su često jeli u kombinaciji s vrhnjem zatim sir sušen na zraku u posebnim košarama ili mrežama te, posebice u Podravini, pomiješan s češnjakom ili paprikom, uobličen u male stošce te sušen na dimu (prga). Običavalo se također maslac pretopiti u maslo. Preostaloj tekućini pri pravljenju maslaca (stepka) ili sira (sirutka) prikuhali bi još svježega mlijeka i kukuruznoga brašna, dobivši time novo jelo. Dosta zastupljeni sastojak u mnogim jelima bilo je vrhnje. Jedno je od takvih slatkih jela i kolač od kukuruznoga brašna pomiješanog s mlijekom, jajima, maslom i vrhnjem (zlevanka).
Budući da ovo područje obiluje voćem, mnogo su ga jeli svježeg, a šljive, kruške i jabuke običavali su i sušiti. Od šljiva su kuhali i pekmez.
U proljeće, nakon kiše, djeca su se zabavljala skupljajući puževe koje bi im domaćica nakon čišćenja ispekla na masti. Gljive, skupljene u šumi, priređivali su pirjanjem na masti i luku, dodavši kadgod i jaje.
Osim svih uobičajenih pića — vode, vina, rakije, voćnih sokova – rado su konzumirali i alkoholno piće proizvedeno od meda (medovina, medica, gvire).
Hrana se pripremala u kuhinji, a blagovala u sobi. Osim stalnoga smještaja ukućana za stolom, za kojim su ranije u velikim obiteljima sjedili samo muškarci, a žene stajale iza njih, bilo je i drugih pravila. Tako je, primjerice, meso i kruh rezao samo gospodar kuće, dijeleći ih ostalim ukućanima; prije no što je započeo s rezanjem, učinio je nad kruhom znak križa.
Za jutamj i su obrok obično jeli kukuruznu kašu (šganđ), i to u kombinaciji s mlijekom i kavom (od ječmenog zmja), ali i luk, suhe kruške i šljive. Cesto se kuhalo i juhu sa zaprškom (prežgana) ili juhu od bundevinih koštica. Ručak se sastojao od juhe i variva. Najčešće se grah kombinirao ili s kupusom ili repom ili s drugim korjenastim povrćem, rjeđe s mesom. No i za podnevni bi se obrok kuhale kaše od kukuruza, ječma ili heljde. Za večeru bi jeli ostatke od ručka, ili opet kukuruznu kašu sa sirutkom, suhim sirom i sl.
Nedjeljni je jelovnik ljeti kadšto bio obogaćen kuhanom govedinom, junetinom ili mesom peradi, a zimi kuhanim suhim mesom. U svečanim zgodama, npr. na svadbi (u Zagorju) posluživao se pečeni puran uz specijalni dodatak od tijesta (mlinci). To jednostavno umiješano tijesto od pšeničnog brašna i vode, razvaljano u tanke listove, najprije bi se lagano ispeklo. Zatim bi ga razlomljena u komadiće nakratko ukuhali, ocijedili i prelili mašću od pečenja.
Pri okopavanju vinograda, žetve, košnje, berbe i drugih velikih poslova jelo se u polju. Obično su najmlađe snahe imale zadaću da donesu jelo, i to u košari prekrivenoj stolnjakom, na glavi, sa zemljanim vrčem pića u ruci. Sjedeći na zemlji i blagujući jela smještena na rasprostrti stolnjak, težaci bi ujedno i predahnuli od posla. Kako su za tu priliku domaćini nastojali pripremiti Sto kvalitetniji obrok, no steđeo pritom ni Šunku ni kolače, težaci bi (u zagrebačkoj okolici) nazdravili:
Bog pozivi kućedomaćicu
koja peče sira gibanicu.
