Stare igre koje su se najvećim dijelom igrale oko komina i u dvorištima su se uvelike razlikovale oda današnjih modernih igara i općenitih druženja.
Jedna od tradicionalnih otočkih igara je i igra “Tovar gre”.
Igru vam donosimo na tradicionalnom Korčulanskom narječju da se sačuva u izvornom obliku.
Okolo komina bi se skupilo mlađarije, a i stari bi se bili uvrgli u duzinu od mačaka, kako se ono u nas reče. Zatim bi jedan vaze popečak i na pepelu nacrta šćapića toliko koliko je okolo čejadi. Prin tega bi jednem vezali oči. Oni s popečkom u ruci kaza bi od šćapića do šćapića i sve govori: Tovar gre, tovar gre… Tako bi govori sve dok oni s vezanim očima ne bi reka: Rasprti ga tun!, našto bi mu ovi reka: Koju mu osudu daješ? On izreče osudu onemu na kojega je bi sta popečak. Padale su razne osude, a najviše je bilo jubjenja. Ako je muško da pojubi Maru, Jaku, Zuvu, Lucu, itd., a ako je žensko da pojubi Marina, Anteta, Jureta, Frankota, itd. Na taj način bi se bili okusili prvi pojubci i počele prve jubavi. A mala bazda, kad bi mater vidila kako jon se ćer pojubila. Odma bi bila počela mahat golićen prema mladiću, ali bi se brzo smirila jer se i sama sićala svojih potpaša. Igralo se dok ih ne stufa.
Ista igra igrala se i u Dalmatinskom zaleđu:
Obično se igralo na ognjištu. Nacrta se krug, a na krugu crte i to onoliko crta koliko ima igrača. Jedan igrač štapom ili ožegom pokazuje na crte i govori: “Tovar gre”, drugi igrač kojemu su zavezane oči odgovara: “Nek ide”, a kada kaže: “Rastovaraj”, tada prvi igrač pita: “Ukoliko?” Onaj što je pogađao određuje koliko će se udaraca “turom” dati onom na čijoj se crti rastovario magarac.
Dogodi se da igrač koji pogađa rastovari magarca na svojoj crti i ne znajući određuje broj udaraca sam sebi. Sada igrač koji je dobio udarce “turom” preuzima ožeg i pokazuje crte, a onaj koji je pokazivao žmiri ili stavlja povez na oči.
