Prehranu kakva je u većini seoskih kućanstava na tlu Hrvatske prevladavala u razdoblju od kraja 19. do sredine 20. st. odlikovala je zamjetna jednostavnost. Ona se očituje i u odabiru namirnica i u postupcima pripreme jela, a prati je skroman kuhinjski i stolni pribor te relativno priprosta prehrambena kultura. No, određena sklonost konzervativnosti toga segmenta narodnog života nije bila preprekom prihvatljivosti za različite utjecaje i kulturna strujanja koja su ga prožimala, šireći se iz susjednih prostora. Svjedoči o tome, među ostalim, i prihvaćanje namirnica neeuropskoga podrijetla, kao što su kukuruz, krumpir ili grah. Udomaćene do 19. st. svagdje gdje su to prirodni uvjeti dopuštali, te su namirnice postale nezaobilaznom sastavnicom svakidašnjih jelovnika.
Razumije se, seoska se prehrana najvećim dijelom sastojala od proizvoda domaćeg poljodjelstva, a samo su manji broj namirnica nabavljali kupnjom ili razmjenom. Stoga je, na neki način, bila i prijepis vlastitih resursa. Ima li se na umu raznolikost prirodne konfiguracije Hrvatske, s različitom prevagom poljodjelskih grana, nedvojbeni su ishod tome znatne regionalne razlike u prehrani. Pridonijeli su im još i utjecaji susjednih – mediteranskih, srednjoeuropskih, balkanskih, orijentalnih tipova kulinarstva. Prepoznajemo ih i u nekim uređajima, kao i u nazivima postupaka ili pojedinačnih jela.
Kao složena kulturna pojava, prehrana obuhvaća nekoliko aspekata. Uz izbor namirnica, proizašao iz gospodarske djelatnosti, relevantan je način pripremanja jela, i to prema primijenjenim kulinarskim postupcima, kuhinjskim uređajima te prostoru u kojem se obavlja. Važan je i način konzumacije, i to s obzirom na vrstu i sadržaj obroka te njihov tjedni i sezonski ritam, zatim stolno posuđe i pribor, prostor u kojem se jede, kao i ponašanje uz jelo. Pozornost još privlače jela priređivana uz posebne životne prigode, primjerice uz svadbu ili pogreb, kao i jela uz određene kalendarske svetkovine, kao što su Badnjak, Božić, Poklade, Uskrs. Zbog toga što su se obvezno pojavljivala u sklopu tih običaja, prerasla su u svojevrsne simbole. Ne treba, usto,zanemariti ni visok stupanj individualnoga odabira, sklonosti ili odbojnosti pojedinca prema određenim namirnicama ili jelu, što složenu sliku prehrambenih tradicija čini još zamršenijom. Stoga preostaje tek da se u ovom kratkom pregledu toga kulturnog fenomena nebrojeno mnoštvo varijacija uopći u nekoliko modela najčešće prakse.
