Godine 1818. austrijski car Franjo I. sa suprugom Karolinom posjetio je Sinj i tom prigodom bio nazočan Sinjskoj alci koju su Sinjani čak dvaput priredili njemu u čast.
Cini se da su ta godina i posjet bili izuzetno poticajni za budućnost ove srednjovjekovne viteške igre, koja je u drugim mjestima i gradovima hrvatskoga Jadrana polako zamirala, a koju su Sinjani, savršeno odabravši za godišnje obilježavanje konačne pobjede nad Turcima godine 1715., prihvatili, revitalizirali i održali u najsvečanijem obliku sve do današnjih dana.
Ne samo da se ta igra toliko svidjela Caru da je odredio godišnju državnu potporu od 100 forinti nego te godine nastaje najstariji tiskani opis Alke. Od tada ona, tijekom 19-20. stoljeća, postaje predmetom mnogih putopisnih, beletrističkth i znanstvenih obrada, te likovnih motiva.
No rijetko materijalno svjedočanstvo svečanoga obilježja te znakovite Alke iz godine 1818., ali i visoke razine kulture življenja Sinja s početka 19. stoljeća, danas čuva Etnografski muzej u Splitu. To je unikatni primjerak ženskoga odjevnoga kompleta izrađena i nošena upravo u povodu dolaska Franje Josipa u Sinj, ali i u povodu skoroga vjenčanja vlasnice Lucije Brajinović. Probranost materijala i pažljiva izradba kojom odudara od uobičajenih seoskih nošnji upućuje, a mnogi likovni prikazi potvrđuju, na to da je to nošnja žena iz bogatijih sinjskih alkarskih obitelji. Stoga joj je i naziv alkaruša. Krojem i funkcijom svojih sastavnih dijelova i njihovim nazivima, ona još areali tradicionalne oblike seoskih nošnji iz kojih izrasta, ali skupocjeni i luksuzni materijali od kojih je u cijelosti izrađena daje joj profinjen urbani izraz europske modne scene 19. stoljeća.
Sukladno razvojnom stupnju ove nošnje njezina košulja, prva do tijela, nije vidljivi dio odjeće već je postala rubljem. Povrh nje oblači se podsuknja, a potom slijede gornji dijelovi kompleta. Plastron od žućkastoga tila s ovratnikom bogato izvezenim zlatnom srmom i svilom, stavlja se na prsa i oko vrata. Kopča se pozlaćenim majtama. Na plastron se oblači prsluk krojen od zlatnožutog svilenog brokata s utkanim šarenim motivima cvijeća. Tanka vrpca od žute svile, provučena ukriženo kroz rupice prednj ih stranica, tijesno steže prsluk uz struk. Preko podsuknje oblači se suknja. Izrađena je od tanke, lagane i plisirane svile. Svijetloplavu suknju nosile su udane žene, a ružičastu djevojke. Nju dopunjuje prozirna blijedožućkasta pregača od tila, izvezena tankim svilenim koncem iste boje. Alkarušin struk naglašava pojas složen od dviju srmenih traka. Konačno, preko svega se oblači predmet najviše srodan muškoj alkarskoj nošnji. To je dolama, dugi haljetak dugih rukava. Izrađena je od iste fine modre čohe kao i muška, istoga je i kroja koji u gornjem dijelu tijesno priliježe uz struk, a od pasa naniže bogato se širi. Sprijeda je potpuno otvorena, tako da se vide prsluk i pregača, a srebrna pozlaćena puceta imaju ukrasno značenje. Luksuzni dojam osnovnih dijelova ove nošnje upotpunjuju njezini osobiti detalji. Trokutasta marama prebačena oko vrata ukrašena žutom srebrnom trakom, bijelim koncem i čipkom. Rukavice su krojene od bijeloga batista, a obuća, skrivena pod suknjom, sadrži bijele, gotove tvorničke čarape i lagane papučice od svijetlo-ružičaste svile podstavljene bijelom kožom. Ukrašene su rozetama oblikovanima vrpcama ružičaste i modre svile.
Probranost materijala, usklađenost boja, te neobično pažljiva izradba ove rukom šivene nošnje pažljivim iščitavanjem, uvodi nas u njezino neobično kulturološko značenje. Na likovnoj razini čitanja zadivljuje istančan ukus kojim su detalji usklađeni s cjelinom. Na osnovnoj, plavoj, boji suknje i dolame ističe se, zapravo, jedina pridružena, u različitim ukrasnim detaljima različito tonirana, zlatnožuta boja. Lakoću i prozračnost daje joj til pregače i plastrona, odnosno organdij vrpce. No, oku ugodna ova nošnja, uz profinjeni ukus vlasnica, odaje i neke druge spoznaje.
Podsjetimo se da je u francuskom gradu Tulleu, nakon napoleonskih ratova, iznađen riovi industrijski materijal, i u nas zvan til. Zamijenivši ručno rađenu čipku, on postaje omiljeni modni artikl na našem polugrađanskom folklornom kostimu drugoga baroka, kasnih, osamdesetih godina 19. stoljeća. Stoga til koji zatječemo na alkaruši, nije samo vrlo rana pojava ovoga materijala na jednome hrvatskom nacionalnom kostimu nego je to prvi til proizveden baš iste, 1818. godine, kada je šivana ova nošnja. Prema tomu sudimo da su ovaj tek promovirani materijal na europskoj modnoj sceni, ali i ostali tekstil i predmeti upotrijebljeni u ovoj nošnji, osobito gotove pamučne čarape i prelijepe cipelice, nabavljeni vjerojatnije u Veneciji nego u susjednom Splitu. Luksuznost i skupocjenost materijala, neobično pažljiva ručna izradba najsitnijim i preciznim bodom, te izuzetna likovnost ove nošnje dopunjuje nakit koji se nosio uz tu nošnju: duge naušnice u obliku polumjeseca ili košarice s privjescima, lančići s medaljunima, srcima ili križevima, te prstenje na svakom prstu, osim na palcu. Kod ovakove nošnje postupno je otpao seljački način ukrašavanja glave maramom, pa ona, varošanka, ide golo-glava. Češljale su se razdjeljkom po sredini, u dvije pletenice, s umetnutim upletenjakom, kojeg je boja imala biti usklađena s bojom suknje. Na zatiljku bi pričvrstile ukras od svilene vrpce. Njega bi uokvirile pletenicama i učvrstile ukrasnim iglama.
Čini se da se ovako uređena alkaruša nije trebala postidjeti ni pred samom caricom Karolinom u pratnji Franje I., te glasovite Alke godine 1818. No, upravo zato što je krupnim korakom sustizala europsku građansku modu 19. stoljeća, ali i stoga što je bila marginalni dio alkarskih svečanosti sve više usredotočenih na marcijalni karakter samoga natjecanja, ovakva je nošnja potpmrcmestala 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća utopivši se potpuno u građansko ruho.
