Prirodno područje istočne Hrvatske s vrlo plodnim tlom, nizinskim sumama i mirnim tokom velikih rijeka Dunava, Drave i Save pogodovalo je i razvijenoj zemljoradnji i većem bogatstvu stočnoga fonda. To relativno blagostanje očituje se i u prehrani, znatno obilnijoj nego što je bila u tradiciji drugih hrvatskih područja. Po svojem kulinarskom tipu ta je prehrana primjetno povezana i sa susjednim sjevernim panonskim područjem, što se očituje u primjeni oštrih i ljutih začina, posebice ljute crvene paprike i feferona. S druge strane, u njoj se može prepoznati i ostavština nekadašnjih turskih osvajača, koji su i do ovih krajeva prenijeli i udomaćili istočnomediteranske vrste voća i povrća, kao i neke kulinarske postupke.
Kako je ovo područje poznato po posebnoj pasmini crne i masne svinje uzgajane u velikim krdima, tako je i svinjetina zauzimala važan udio u prehrani. Svako je kućanstvo u kasnu jesen klalo po nekoliko svinja odjednom, pa su u tom važnom poslu koji je trajao dva do tri dana uz ukućane sudjelovali i rođaci. Osim svježeg mesa, veći su dio prerađivali u suhomesnate proizvode. Uz kobasice, krvavice, dimljenu šunku dva su najpoznatija: kulen i tlačenica. Kulen je sastavljen od najkvalitetnijega svinjskog mesa i slanine kojim se, narezanim u kockice, uz dodatak začina (ljute i slatke paprike, soka od češnjaka i si.) nadijevaju goveđa crijeva. Dobro nasoljene najprije ih u nekoliko navrata suše na dimu, a zatim ostave da dozrijevaju na hladnom i zračnom mjestu od šest do devet mjeseci. Bilo je uobičajeno da ih se kao posebnu poslasticu načne za vrijeme žetve, toga središnjeg događaja ljetnog agrarnog razdoblja.
Tlačenica (švargla) nastaje punjenjem želuca nadjevom od mesa, slanine, začina i malo krvi. Nju će najprije prokuhati, zatim nekoliko dana ostaviti pod pritiskom da istekne sva masnoća, pa tek onda dimiti te nekoliko mjeseci sušiti na zraku.
Široku je primjenu imala i sušena slanina, koju su rado jeli nekuhanu ili bi je kuhali uz pojedina variva. Jedva da i treba spomenuti da je gotovo jedini začin u toj gastronomiji bila svinjska mast. I pečeno su meso konzervirali tako da su ga, pohranjena u veće posude, zalili mašću. U kući je uvijek bilo i topljenih čvaraka pomiješani s mašću bili su začin raznim varivima. Moglo ih se, međutim, prirediti i kao samostalno jelo, pekući ih s jajima ili tjesteninom, a umjeli su, miješajući ih s brašnom, uz dodatak kvasca, ispeći i pogačice od čvaraka.
Uz svinjetinu, na jelovniku su bila i jela od goveđeg i telećeg mesa, kao i od peradi. Osim kokoši u selima smještenima uz vodene tokove, bilo je mnogo gusaka i patki. Od te brojne peradi u kući se nakupilo i dosta jaja koja su pripremali pečena na svinjskoj masti ili bi ih tvrdo kuhana jeli uz suhe narezane kobasice, šunku ili suhi sir.
Boraveći sa stokom na pašnjacima, pastiri su običavali nad otvorenom vatrom – nabodene na štapiću – ispeći kruh natrljan češnjakom te komad slanine, čija je mast natapala kruh. U raskošnijoj varijanti pripremili bi gulaš u kotliću. Uz dodatak oštrih začina to je pikantno jelo (čobanac), pripremano od jedne ili više vrsta mesa, s prilogom od krumpira ili tjestenine, postalo omiljeno i izvan pastirskih krugova.
U selima uz rijeke, posebice u Podunavlju, važan udio u prehrani zauzimala su i riblja jela. Som, smuđ, šaran, štuka bili su dobrodošli sastojci posebice za jelovnike u dane posta.
I riblji su paprikaš, sastavljen od raznih vrsta riba te dodatka ljute i slatke paprike, papra i luka, pripremali u kotliću obješenu o lanac na posebnim nogarima iznad otvorene vatre, preferirajući drvo od bora kao najpoželjniji ogrjev. Osim kuhanjem, ribe su i pržili u masti ili pekli na ražnju, a veće ulovljene količine znali su i sušiti na suncu ili na dimu.
Kao u središnjoj Hrvatskoj i u nizinskoj se najviše rabilo kravlje mlijeko. I ovdje su od njega proizvodili svježi sir i vrhnje. Široka primjena vrhnja kao dodatka mnogim jelima upravo je obilježje kulinarstva širega europskog panonskog prostora.
Uz raširena variva od kupusa, graha, krumpira, repe, pripremali su i variva od graška, mahuna, krastavaca. Bundeve bi kuhali u mlijeku uz dodatak brašna, ili bi ih kuhane zakiselili pa u jednom slučaju dodali jaja, a u drugome vrhnje. Umjeli su pripremiti i neke slozence od povrća i mesa. Najpoznatiji od njih (sarma) sastoji se od zamotuljaka napravljenih od listova kiselog kupusa, napunjenih smjesom mljevena mesa i riže, te kuhanih zajedno s narezanim kupusom.
Žitorodnost ovih krajeva očitovala se i u pripremanju mnogih jela od brašna. Osim kruha od pšeničnoga brašna te raznih pogačica pečenih u krušnoj peći, priređivali su katkad i beskvasni kukuruzni kruh (proja) koji su običavali jesti još topao, preliven vrućom masti. Rado su kuhali tjestenine, koje su mogle biti samostalno jelo, prilog mesu ili dodatak juhi. Tako su primjerice rezance, ako su pripremani za post, kuhali samo u soku od kisela kupusa. Kao samostalno jelo slanog okusa pomiješali bi ih sa sirom ili s čvarcima, a ako su željeli jelo slatka okusa, posuli bi ih makom ili mljevenim orasima ili bi ih zalili medom.
Među slasticama prevladavala su dizana tijesta s nadjevom od oraha, maka, sira, pekmeza te lisnata tijesta punjena voćem. No, znali su napraviti i kolače od svinjskoga sala. Pripremali su i razne sitnije kolačiće. Među najpoznatijima su slavonski kolačići s paprom (paprenjaci). Četvrtasta su oblika, na gornjoj strani ukrašeni reljefnim biljnim, životinjskim ili sakralnim motivima, postignuta oblikovanjem u posebnim drvenim kalupima.
Od raznog voća što su ga jeli i svježe i osušeno, kao unos orijentalnog porijekla valja spomenuti lubenice i dinje.
Umjeli su prirediti sok mljevenjem krušaka i jabuka, a voljeli su piti i sok od kuhanih suhih šljiva, trešanja ili višanja. Brojni pak šljivici bili su izvorištem za rakiju. U ranu jesen gotovo u svakoj kući muškarci bi prionuli poslu pečenja šljiva. Proizvodili su blagu, tzv. meku rakiju koju su voljeli piti iz ukrašenih tikvica. Ponovljenim pečenjem dobivali su znatno ljuću prepečenicu koju su ispijali u malim gutljaj ima. Za posebno svečane prilike, npr. za Božić, pripremili su prepečenicu pomiješanu s medom.
U kućama nizinske Hrvatske obično se blagovalo u sobi, tek ljeti za vrućina postavljao bi se stol na kućnom trijemu. Jutarnji je obrok, osim žganaca ili rezanaca u mlijeku, bio obilniji nego drugdje. Mogao se sastojati od juhe (napravljene od krumpira, riba, jabučica i si.) i variva s mesom. Tome bi za podnevni obrok dodali i rezance ili neku drugu tjesteninu, dok su za večeru jeli ostatke od ručka. U vrijeme velikih radova na udaljenim poljima ili vinogradima jedna je žena bila zadužena da pripremi i donese ručak od kuće. Pritom bi stavila na rame posebnu prečku, obramenicu, kojoj je o jedan kraj objesila svežanj s hranom, a o drugi vrčeve s pićem.
Ovaj uopćeni pregled kulinarstva istočne Hrvatske završimo predočenjem jelovnika s jedne od tipičnih svadbi, kakve su se održavale potkraj 19. st.
Svadbeni je ručak počeo goveđom juhom s rezancima, a zatim je slijedila hladetina, pa paprikaš od živadi te kuhana govedina s umakom od hrena ili jabuka. U nastavku se poslužilo kuhani krumpir sa suhim mesom, slijedila je sarma s kulenom i kobasicama, a onda pilići pripremljeni na kiselo. Sve je to bila priprema za glavno jelo – prase pečeno na ražnju. Tada je došao red na slatka jela: nadjevene savijače i pite te razne sitne kolačiće.
