Tradicionalne poklade zaboravljeni pokladni običaji i pokladna tradicija

POKLADE počinju nakon Tri kralja (6. siječnja).

Između zime i proljeća poznate su u tom prijelaznom dobu poklade koje se još nazivaju raznim nazivima. Blagdan se naziva poklade, susrećemo nazive: fašenjak, fašenjek, naziv fašenk

U podravini postoji naziv fašengel a oni koji su se obukli u maske nazivali su se fašenki, postoj naziv deda fašeng i baba kudelja.

u nekim zagorskim i slavonskim mjestima duplira se naziv blagdana o čemu svjedoči i pjesma:

Fašange, poklade,

Svaki svoju spopade

A ja moju Milicu,

Pa š njom pod kabanicu.

Pjesma nam daje ogovor o samim danima:

Oj fašange, to su ludi dani.

Kad mi mama švalera ne brani.

* švaler – ljubavnik, dragan

Fašangari izvodili su svakojake šale, uostalom ganjali su djecu. Muškarci su se spravili za buše i kroz selo odali i pjevali:

Bješte, djeco, idu fašangari,

Ja sam bježo kad sam bio mali.

“Svaki je imo torbu s pepelom u ruki, ko nije bežo, ganjali su se š njime, i s tom pepelnom torbom bi ga prašili.”

Poklade se održavaju poslije sveta Tri kralja, pa sve do Pepelnice (Čiste srijede, Čiste sride, odnosno Čiste srede).

Uoči poklada čak i dani imaju zanimljive pučke nazive. Poznat je sramotni pondeljak, odnosno sramotni pondeljek, glavobojni utorak, ili glavobojni torek, vrtićeva sreda, lakomac ili lakomi četvrtak, odnosno lakomi četrtek, plantavi petak, odnosno plantavi petek i mušićeva sobota,

Ovi su dani zaštićeni raznim zabranama, naime zabranjeni su radovi oko kudelje, tj. na sramotni pondeljek bila je sramota presti i tkati. Na glavobojni utorak ženama i djevojkama zabranjeno je presti, a koje naruše tabu te će boljeti glava. Na vrtićevu sredu nije bilo slobodno presti, tj. da se vrti kotač na kolovratu. Vjerovalo se je da ona žena koja tog dana prede toj će se vrtjeti u glavi. U lakomi četvrtak također ne valja presti. Na plantavi petek ona žena koja prede ta će oplantavet (postati će šepava). Na mušičevu sobotu koja žena obavlja radove oko kudjelje tu će tijekom cijele godine napadati mušice. Zabrane su se odnose i na konje, naime na plantavi petak, odnosno petek, nisu upregli konje jer bi oni isto postali plantavi.

Na poklade bi se spremili pa išli u ponedeljak u buše, pa onda što se skupi brašno i masti – svašta su davali – i jaja, i šećera, onda bi jedna žena pekla kolačiće dok mi dođemo, a ono drugo bi polak gajdašu dali, a polak za tu sobu, koju je mladež iznajmila. Onda tamo nisu imali stari doć, tamo smo sami bili, divojke i monci, i igramo.

* monci – momci, dečki

Uoči pokladne nedjelje obilježavao se je i lakomni četvrtak. Naime, na taj su dan kuvali svinjeći jezik da im svinje dobro jedu. Poklade su trajale od Svitnjice do Čiste sride. U utorak su se održavala najveća veselja, pokladni balovi.

U ponedjeljak su se djevojke obukle u buše tj. u mušku odjeću, velo su pokrile lice da ih nitko ne prepoznaje. Rjeđe se dogodilo da se je netko od momaka odjenuo u buše, već su oni bili pratioci zamaskiranih djevojaka pa im je bila zadaća skupljanje dobrovoljnih priloga. Buše su uz pratnju svirača, uz ples i pjesmu, ophodili seoske kuće gdje su na dvorištu plesale, pile i jele pa su svircima skupljali priloge: brašno, novce, jaja, kobasice, grah, itd. Na koncu su u jednoj kući gdje su dočekani kolačićima nastavili zabavu te je veselje potrajalo do ponoći samog utorka. U utorak jela se je kuhana podkoljenica i kokoš. Buše su dobivene priloge podijelili među svircima u kući koju su iznajmili. Bivalo je da su sviračima davali novaca što su skupili ujedan šešir. Domaćin je isto dobio od skupljenih priloga.

Seoski momci su već tjedan dana prije poklada posjetili domaćina upitavši ga da li dopušta im se obući u buše, u svojoj kući. Pogodba bi bila obično: što se skupi, polovina bit će njegova a druga polovica gajdaša. U nedjelju na dan poklada skupe se momci i djevojke i igraju sve do zore kod svog domaćina.

Imamo i ovaj opis pokladnih veselja: u ponedjeljak s omladina oblači u buše. Djevojke obuku muško odijelo, a momci u žensku odjeću. U povorci improviziraju se takozvani svatovi, u kojoj je mladoženja neka ženska osoba, a mlada neki muškarac. Svatovsku povorku predvodio je barjaktar s djevojkama s dvije strane. Za njima išla je mlada i mladoženja, pa buše u pratnji gajdaša. Na kraju išla su dva prosjaka koji su skupljali darove u svakoj kući. Dva starija momka su pazila na prosjake ne da im netko ukrade dobivene dobrovoljne priloge. Buše su pjevale i ovu pjesmu:

U duzluku podigla se buna,

Svatovi su, nemaju ni kuma.

* duzluk – riječ se v jerojatno sastoji od duz (tur.) i luk, kao luka, što bi značilo ravna livada. Postoji mjesto Duzluk u Virovitičko-podravskoj župniji u Hrvatskoj

Obilazilo se selo te je svatovska povorka ulazila u svaki dvor, gdje su igrali razna kola, kao i ples utanac popraćen ovom pjesmom:

Da sam ptica letjela bi’,

Na jablanu sedjela bi’.

Ec, pec, kuma Mito,

Nješta bi’ te pito,

Ec, pec, kuma Lazo,

Nješta bi’ ti kazo.

U drogom dvorištu izveli su ćore:

Igrala bi’ malo sitne bole,

Drmaju se moje pantalone.

*pantalone (ger.) – hlače

Nije izostao ni ples kabanica:

Miška i Mariška, drma njim se kabanica,

Bolje igra kabanica, nego Miška i Mariška.

Nastavili bi s jabukama:

Opa, hipa, jabuke,

Latim curu za ruke.

pjevali su kroz cijelo selo i nosili sok ili zaprženi šećer u kojeg bi se ulila voda, koju su na veselicu ponijeli u bocama. Djevojke su za tu zgodu pripremile kolače. Takva okupljanja zvala su se it se novčat,Tako je bilo i u susjednim mjestima, gdje su se pajdaši okupili na jednom mjestu i razgovarali se, pjevali i pili medicu iz boce.