U postojeću raznovrsnost i bogatstvo materijala kojima se izražavalo umijeće tkanja i veza na području istočne Hrvatske, posljednjih desetljeća 19, stoljeća uvedena je primjena srmenih, zlatnih i srebrnih niti – tkanje i vez “zlatom”. Kraj stoljeća u tradicijskoj kulturi ovoga područja obilježen je najsvečanijim ženskim i muškim ruhom – kompletnim nošnjama u “zlatu”.Kao materijal za izradbu i ukrašavanje, srma je prethodila vrstama zlatnih i srebrnih metalnih žica i njihovim dodacima. Ta deblja, oštrija i manje sjajna usukana srebrna žica u ove krajeve donošena je iz susjedne države Bosne i Hercegovine. Upotrebljavana je u kombinaciji više raznobojnih vunenih niti pri tkanju suknenih pregača sa specifičnim ostavljenim resama na svim trima slobodnim stranama. Time je stvarano bogatstvo boja i geometriziranih momenata u okviru jedne cjeline – odjevnoga prednjeg dijela starinske ženske nošnje, što su nosile djevojke ili žene srednje dobi koje nisu bile u žalosti, te su se mogle nešto svečanije odjenuti. Istodobno, uz srmene pregače, u kombinaciji srme i vune tkani su i srmeni pojasi za žene i muškarce, na kojima je obično ispisivano srmom: “Bog i Hrvati” ili “Živjeli Hrvati”, godina i inicijali izrađivača, odnosno osobe kojoj je taj pojas namijenjen.
U sklopu muške nošnje srmom i srmenim vrpcama bogato su aplicirani suknarski kaputi dugački do ispod koljena, koje su za hladnijega vremena u svečanim prigodama nosili mlađi muškarci.
Prema pisanim izvorima, oko godine 1860. u ovim se krajevima počelo vesti zlatnom i srebrnom tanjom metalnom žicom, kasnije zlatnim koncem po ženskim oglavljima udanih žena, koja se na glavi formiraju u obliku kapice, s ukrasnim rubnim ili stražnjim krajevima ili bez njih. “Zlato” je u ove krajeve također stizalo iz Turske preko Bosne i Hercegovine, ubrzo se moglo kupovati po ovdašnjim gradovima, kod Zidova trgovaca, nabavljano iz Italije,a kasnije iz Austrije, posebice iz Beča. Po tome koja je vrsta, odnosno boja zlata bila uporabljena – za predmete se kazalo da su vezeni “žutim ili bijelim zlatom”.
U početnoj fazi vezeni su sitniji, ali i krupniji stilizirani geometrijski ili skromniji vegetabilni ornamenti razbacani po cijeloj površini. Vez je izvođen izravno na podlogu pružanjem žice prema nacrtanom uzorku, ispunjavajući ga. U kasnijoj fazi, potkraj 19. st. vez se počeo izvoditi i drugom, složenijom tehnikom – preko ornamenata izrezanih od debljeg papira, čime su se postizale reljefnost ornamentike i određena plastičnost oblika. Radi ujednačenosti i ljepote izvedbe ovoga ručnoga rada, podloga za vez morala je biti napeta na pačetvorinasti drveni okvir. Skupinom različitih motiva stvarana je određena kompozicija, a međuprostori su gusto ispunjavani različitim blistavim zlatnim i srebrnim dodacima. Ovo žensko pokrivalo za glavu s vremenom je na županjskom, vinkovačkom i vukovarskom području, s obzirom na materijal kojim je omamentirano, dobilo naziv – zlatara. Prema brojnosti i bogatstvu raspoređenosti ornamentike izdvojila su se dva tipa: gusta i rijetka zlatara. U kasnijem razdoblju, na županjskom, dijelu slavonsko-brodskog i đakovačkog područja pod nazivom zlatara razumijevala se kompletna nošnja omamentirana ovim nitima, ali na području Đakova tako je nazivana i sama vezilja zlatom.
Po svemu sudeći, ubrzo nakon primjene ovoga izradbenog materijala za omamentiranje ženskih pokrivala, uslijedila je ista primjena na drugim odjevnim predmetima: tkanoj suknji i bluzi, svilenoj pregači i marami oko vrata, marami za pokrivanje glave u ženskoj nošnji, košulji i gaćama muške nošnje, ukrasnim dodacima za košulju i muško pokrivalo glave – šešir, svilenom muškom prsluku – na zato zadanim mjestima. Kao i na oglavljima zlatarama, tako je i na svim drugim odjevnim dijelovima ženske i muške nošnje ornamentika u početnom razdoblju bila skromnije raspoređena sa sitnijim i manje zbijenim stiliziranim vegetabilnim ornamentima preuzetim s ovoga podneblja: grane, lozice, cvjetovi, ruže, tulipani, pupoljak, suncokret, žitni klas, plodovi šume, motiv žira, hrastova lista, voće, grožđe, kruške…
Uz geometrijsku ornamentiku, bila je u manjoj mjeri zastupljena i zoomorfha na ženskim maramama za vrat posebice ptice uz stablo života. Kao i kod ženskih oglavlja i na drugim su odjevnim predmetima motivi s vremenom postajali izraženiji, skupno ukomponirani, zbijeniji i bogatije ispunjeni dodacima.
Na prjelasku iz 19. u 20. stoljeće uslijedio je opći razmah u maštovitosti, umijeću, primjeni tehnika, boja, vrsta i kombinacija materijala na svakom odjevnom predmetu, posebice na ženskim oglavljima vezan uz osobnost izrađivača. Stvarane su različite kompozicije, pravi umjetnički likovni ostvaraji. Zastupljena je i polikromija u izrazu, vezana uz pučko neobarokno izražavanje. Usto što su spretne žene same sebi vezle “zlatom” – u pojedinim mjestima, razvojem industrijalizacije, migracijama seoskog pučanstva u gradove i pod sve većim utjecajem građanske kulture, oko godine 1940. do 1950. postaje izražena pojava određene specijalizacije pojedinih žena u vezilje za ovu vrstu izradaka, koje su usluge obavljale uz novčanu ili neku drugu dogo^ vorenu nadoknadu.
Narodna nošnja vezena zlatom u odnosu na sve druge – bila je najsvečanija na ovom hrvatskom području. Pripadala je i ženskom i muškom spolu, obilježavajući njihovu dob i status: doba djevojaštva i momaštva ili tek oženjene muškarce i žene. Nošnje zlatom u bogatim obiteljima izrađivane su i za djecu. Imati takvu nošnju mogli su samo oni kojima je to imovno stanje dopuštalo. Uz dukate, najznačajniji nakit ovoga područja, nošene u velikom broju na prsima, djevojačkoj pletenici, ušima, kao prsten, narukvica, u sklopu džepnog sata ili kao nakit muškog šešira – stjecala se prava slika o gospodarskom stanju određene osobe, što je bilo presudno za uspješniju i odgovarajuću udaju i ženidbu.
Nošnje omamentirane zlatom nošene su u najsvečanijim prigodama: za blagdan Uskrsa, Duhova, Tijelovo, za crkveni god, svadbe ili neke druge posebne događaje. Koliko su te nošnje općenito bile osobite, bogate i raskošne, govori i istinita priča o utjecajnom muškarcu iz jednoga vinkovačkog sela koji je oko godine 1870. bio u posjetu kod austro-ugarskog cara Franje Josipa. Bio je odjeven u ruho svojega mjesta, kompletno vezeno zlatom, imao je zlatnu vrpcu oko šešira, ali i zlatni džepni sat na lancu od malih dukatića – što su imali malobrojni muškarci. Pričalo se da je bio toliko posebno i lijepo odjeven te su tamo pitali: “Čiji je to kralj Drugi su kazali: “Kralj jest, samo ne znamo čiji je!”
U skladu sa stečenim iskustvom u vezu “zlatom”, uviđajući problem održavanja tih odjevnih predmeta a da se pritom teško može sačuvati vez – žene su se dosjetile i vez počele izvoditi na posebnim i odvojenim vrpcama od tkanja ili industrijske svile u različitoj boji i veličini, aplicirajući ga na određene predmete i zadana mjesta. Pri održavanju toga odjevnog predmeta vez je, jednostavno, skidan i poslije vraćan na potrebno mjesto. Time je zadovoljena praktična strana u održavanju tih predmeta sve do našega vremena, ali je i estetski dojam ostajao nenamsen i potpun.
Sto se tiče uporabnih i ukrasnih predmeta tkanje i vez “zlatom” primjenjivali su se samo na velikim tkanim ručnicima za najsvečanije prigode, primjerke za svadbene svečanosti.
U današnje vrijeme, kada se obnavljaju tradicijski kostimi i rekonstruiraju novi ponovno se izrađuje i zlatovez. Sve je više mlađih osoba koje preuzimaju vještinu svojih baka, pokazujući time svoje umijeće i kreativnost, bilo da je riječ o starim uzorcima bilo o unošenju novih iz suvremena života, ali na tradicijskom tragu. I to je način čuvanja, obnove i produženja bogate tradicijske kulture ovoga područja na samom kraju drugog tisućljeća.
