Svadba u mladenca bogata je raznovrsnim običajima pri udavačinu dolasku u novi dom. Tu važnu ulogu ima zbor pjevačica koje često plešu u kolu, pjesmom traže da im se nakratko pojedini svatovi pridruže i da daruju kote mladenki pri dolasku pruže da pridrži malo muško dijete. U pojedinostima vrlo različiti običaji s djetetom mogu uslijediti tek nakon mladenkina ulaska u novi dom primajući dijete (negdje poželjno muško) mladenka može imitirati dojenje, poljubiti dijete, a obvezatno ga nečim daruje kolačem, jabukom (samom ili s utaknutim novcem) ili drugim voćem, rupcem. Etnolozi ističu da je običaj vrlo star i raširen, osobito u slavenskih naroda.
U nekim krajevima, posebice u dinarskim, prije ulaska u kuću mladenka baca na krov ili preko kuće jabuku ili kolač. Negdje u kuću mora ući preko osobite prostirke, platna ili čilima. Ulazeći u kuću, mladenka treba da učini niz simboličnih i magijskih radnji, osobito u vezi s pragom i ognjištem. Kućni prag, kao sjedište predaka, morala je na poseban način prijeći, poljubiti ga ili izbjeći doticaj s njime.
Kad se mladenka prima u novi dom, važnu ulogu igra svekrva – ona dočekuje mladence nekim pićem ili hranom (medom, šećerom, mlijekom, solju). Najčešće mladenka mora ući u kuću noseći kruh ili kruh i vino, a u kući mora obaviti određene radnje oko kućnog ognjišta kao kultnog mjesta kad je ognjište bilo u sredini kuće, mladenka ga je obilazila, ljubila i darivala, poticala vatru. Žarenje vatre prate i magijske formule poput ove iz Slavonije:
Kobile se ždrijebile, krave telile, ovce jarile, krmače prašile, pure, guske i kokoške legle!
Nakon ulasku u kuću, mladenka treba početi obavljati neke kućne poslove (npr. mesti, okretati žrvanj, presti, a svatovi joj namjerno smetaju) ili barem prihvaća određene predmete kao što je preslica, vreteno ili metla te se upoznaje s gospodarstvom: obilazi gospodarske zgrade i stoku. U određenom trenutku i u mladenca je obvezno darivanje, ali sada mladenka, odnosno njezina rodbina, dariva mladenca i njegove. Mladenka daruje dijelove odjeće, rupce, ručnike ili stolnjake. Darovani joj uzvraćaju uzdarjem, obično u novcu. Darivanjem upravlja određeni svat, a često ga prate i posebne pjesme.
U Slavoniji, kao i u Hrvata u susjednom Podunavlju (Šokaca i Bunjevaca) postoji poseban svadbeni običaj, odnosno odgovarajući rekvizit: svadbena grana, svatovska grana. Riječ je o vršiki stabla koja ima četiri ogranka, eventualno i peti u sredini, a koja se nakiti na poseban način.
Na vrhove ogranka nataknu se pozlaćene jabuke, ogranci se povezu vrpcama na kojima su nanizane sjemenke, kokice od kukuruza, suhe šljive, šipci, raznobojni komadići vunene tkanine i drugo. Grana je utaknuta u drveni križ ili u svadbeni kolač, tako da može stajati na stolu. Ona se predaje mladencu ili prodaje, odnosno izazivaju se određeni istaknuti svatovi da je otkupe novcem koji zatim pripadne mladenki. Svatovska grana u drugim je hrvatskim krajevima nepoznata, ali je poznata drugim slavenskim narodima.
U ovom dijelu svadbe mladence odvode i poliježu u pripremljenu prostoriju: obično odlaze u pratnji nekoga od svatova koji se brine o običajem određenim radnjama pri tom činu (npr. kum prostire postelju, sveže ili na neki drugi način približi mladence i drugo). Ostali svatovi u tom trenutku ili prave osobitu buku ili je pak običaj da to prođe u tišini. Kad se nakon toga mladenka ponovno pojavi među svatovima, dolazi u promijenjenoj odjeći, ili bar s promijenjenim oglavljem. U svim hrvatskim krajevima postoje veće razlike između djevojaka i udanih žena u odijevanju i osobito pokrivalu glave ili načinu češljanja (od osnovne razlike da djevojke često ne nose nikakvo pokrivalo, a udane stavljaju osobite kapice, rupce i složenija oglavlja). Promjena odjeće i oglavlja (frizure i onoga što nosi na glavi) vidljiv je vanjski znak novoga statusa po njemu lokalno okružje prepoznaje da je nastupilo novo, bračno stanje.
Skidanje vijenca, odnosno promjena oglavlja u nekim je krajevima poseban dio svadbenog običaja, izvode ga uz odgovarajući ceremonijal i uz posebnu pjesmu. U gradišćanskih Hrvata zapisan je složen i dirljiv prizor tancanja venca, opraštanja mladenke od njezina djevojačkog vijenca.
U Hrvatskom zagorju skidanje vijenca prati pjesma:
Joj, joj venčec moj,
dugo sam te prosila,
malo sam te nosila,
joj, joj venčec moj.
Zabilježeno je da se vijenac negdje skida na neobičan način, s pomoću vilice ili sablje.
Rasprostranjen je običaj da prije kraja svadbe mladenka u pratnji određenih svatova odlazi do izvora ili zdenca i uzima vodu, a izvor, odnosno zdenac, dariva (jabukom, kruhom, sirom). Tom vodom polijeva svatovima ruke, odnosno daje im da se umiju i obrišu ručnikom, a oni joj zauzvrat u vodu bace novac.
Kraju pirovanja u mladenca pridružuje se mladenkina najbliža rodbina. Po njih odlazi mladenac sam ili u pratnji, pred njih izlazi mladenka u odjeći udane žene, u mla-denčevoj kući primaju ih uz određeni ceremonijal, a isto ih tako i ispraćaju. Posjetitelji obvezno donose jelo i piće, a trenutak njihova dolaska i običajne pojedinosti lokalno se razlikuju.
Trajanje svadbe varira od kraja do kraja, a etnolozi drže da je u povoljnim prilikama najčešće trajala tri dana. Znatne su promjene u tom pogledu, kao i u drugome, nastale tijekom vremena. Kraj svadbe objavljuje neki svat posebnom izrekom ili se ponudi određeno jelo kao znak za rastanak, a zabilježen je i jedan galantni oblik otpremanja svatova: mladenac svatove i goste daruje kolačem, što je znak da je svadbi došao kraj.
Neko vrijeme nakon svadbe običaj je da mladenci, u pratnji mladenčevih roditelja ili bez njih, ili sama mladenka s još nekim, svečano prvi put posjete mladenkine roditelje. Taj posjet mladenkinu domu može biti već prvoga ili drugoga dana nakon svadbe, a često je u prvu subotu ili nedjelju te osam ili petnaest dana nakon vjenčanja.
Mladenkinim roditeljima ili svim ukućanima posjetitelji donesu darove, najčešće piće ili jelo (npr. slatku rakiju, kolač, pečenicu).
