Svatovi su glavni sudionici svadbe, oni s posebnim dužnostima i nazivima. Uz njih u svadbi sudjeluju i drugi: prije svega ukućani udavače i ženika, rodbina i gosti koje u raznim krajevima različito nazivaju.
Broj, dužnosti, kao i nazivi svatovskih dužnosnika lokalno su vrlo različiti. Ipak je očigledno da je svuda temelj svatovske svite činilo troje, petero ili sedmero osoba, među kojima može biti i mladoženja i jedna žena – udavačina pratilja i zaštitnica, a njima se zatim pridružuje i mladenka. S vremenom i blagostanjem rasla je i sklonost povećanju broja svatovskih dužnosnika, udvostručavanjem postojećih uloga ili pridodavanjem novih. Gotovo uvijek postojala su pravila o najmanjem broju svatova i više mogućnosti za njihovo povećanje, ponegdje točno utvrđena alternativas većim i manjim brojem obligatnih sudionika.
Većina istaknutih svatovskih dužnosti povjerava se članovima obitelji i šire rodbine, ako se među njima mogu naći podobne osobe. Na čelu je svatova ugledan muškarac, sposoban da vodi sva svadbena zbivanja, stariji od ostalih svatova, zato najčešće zvan stari svat, starlješina. Drugi po važnosti je kum, i to onaj s mladenčeve strane (debeli kum, prvi kum) gdje postoji i kum s udavačine strane, pa i prikumak, oni su manje važni svatovi. Uz mladenku, kao pratilac i zaštitnik, obvezno se nalazi djever i mlađa žena. Gotovo uvijek jedan svat predvodi svatovsku povorku i zato se zove prvi, prvjelnac, ali i vojvoda, dolibaša, kapitan, deči (vodeći). Često se uloga predvodnika ujedinjuje s ulogom zastavnika ili barliljaktara ili su to dvije osobe odnosno dva svata. Poseban je svat zadužen da svatove razveseljava, pa je često i na smiješan način opremljen. Posebne uloge s odgovarajućim imenima imaju i drugi svatovski dužnosnici: koji nose mladenkino ruho, jelo i piće, najavljuju dolazak svatova i drugo. U nazivima, kao i dužnostima svatova u Hrvata vlada velika raznolikost, pa je o tome vrlo teško uopćeno govoriti.
Zahtjevnu ulogu svatovskog veseljaka znao je u više svadbi ponijeti isti čovjek, a slično je bilo i sa svatom koji, iako obično nije domaćin ni član obitelji, govori u ime ukućana i mladenaca. Obje uloge traže dobre govornike i poznavatelje svatovske tradicije, pa su se zato te dužnosti povjeravale već okušanim osobama.
Nije ovdje slučajno riječ o svadbenim “ulogama”: mnogi su etnolozi i folkloristi upozorili na dramski aspekt svadbenih običaja, bilo da su isticali pojedine dijelove ili su cjelinu svadbenih događanja promatrali kao svojevrsnu predstavu. U tom je smislu etnolog Milovan Gavazzi posebno upozorio na zbor koji u nekim krajevima prati svadbena zbivanja, a čiju su ulogu zapazili i drugi europski folkloristi i usporedili ga sa zborom u klasičnoj grčkoj drami. Osobitu ulogu u svadbi imaju i seoski muzikanti, u starije vrijeme seljaci s osobitim darom koji im je omogućavao dodatnu zaradu ili bar hranu i piće, a kasnije poluprofesionalci, pa i profesionalci. Uz svirku, oni su i predvodili određena svadbena zbivanja i izvodili šaljive scene, svadbene “komedije”.
U nekim je krajevima bilo uobičajeno tituliranje svatova izrazima koji upućuju na drugu društvenu skupinu, na stalež kojemu ti ljudi inače ne pripadaju. To je rašireno oslovljavanje svatova kao “gospode” (“gospoda svatovi”). Prema nekim tumačenjima, tu je riječ o namjernom imitiranju ponašanja višega staleža, ugledanju na negdašnju vlastelu. Privremeni prelazak u viši rang ili u drugi stalež, također na verbalnom planu, potvrđuje se i u običaju da se mlada i mladoženja za trajanja svadbene procedure nazivaju kapetanicom i kapetanom. Ova vrsta “napredovanja” u znaku vojničke hijerarhije vjerojatno nije tek slučajno vezana za područja s vojničkom tradicijom. Ta ista tradicija nazire se u drugoj pojedinosti, u mladenčevoj odjeći u kojoj bar jedan dio mora biti po uzoru na vojničko odijelo, i to ne no suvremeno, nego dio vojničke odore iz starijeg vremena kabanica, uske hlače). Istoj skupini pojava vjerojatno ripadaju poredak i kretanje svadbene povorke u kojoj neki aziru oblik vojne formacije s time je možda u vezi i da svatovi jašu na konjima bez obzira na udaljenost, a možda i specifičan način izražavanja radosti i obilježavanje određenih faza svadbene procedure pucanjem iz vatrenog oružja (uz druge, osobito magijske svrhe).
Posebnost svadbene odjeće mladenaca, osobito mladenke, etnolozi su tumačili raznim magijskim svrhama čija je pretežita namjera bila da zaštite i odbiju zle utjecaje (s pomoću šarenila i posebice crvene boje, prekrivanjem mladenke kabanicom, zakrivanjem lica). U mladenkinu vijencu ili kruni koncentriran je najveći dio simboličnih i magijskih poruka i značenja: po njemu se mladenku poznaje, ali on je i štiti te iskazuje njezin prijelazni status između đjevojaštva i staleža udanih žena. Mladenkin vijenac ili kruna u starije je vrijeme bio domaće izradbe, sastavljen od pravog ili umjetnog cvijeća, stakalaca, trepetljika i drugih ukrasa, ponajviše šaren s prevagom crvene boje, s ovješenim ukrasnim vrpcama. U sjevemozapadnoj Hrvatskoj mladenkina se kruna sastojala od uobičajenoga djevojačkog oglavlja koje se dodatno ukrašuje šarenim kiticama, staklenim bobama i šarenim brokatnim vrpcama koje padaju niz leđa i ramena. Kupovni vijenci i bijela boja proširili su se pod utjecajem gradske mode, u različito vrijeme u različitim krajevima. Ponegdje je i mladenac imao svadbeni vjenčič pričvršćen na šeširu, a češće je to bila za šešir zataknuta kitica ili drugi ukras (npr. čapljino perje).
Svadba počinje na dan koji se u određenoj sredini drži sretnim (najčešće to je srijeda, a nikada utorak i petak), i to okupljanjem svatova u mladenčevoj kući i njihovim polaskom po mladenku. U primorskom području svadbena se povorka kreće pješice, u nizinskom je poželjno da se vozi na kolima, a u gorskom da svatovi jašu na konjima ovisno o okolnostima i duljini puta, dolaze u obzir i odstupanja i kombinacije.
Svadbena procedura pretežno se, uz mogućnost nekih varijanti, zbiva na ovaj način:
1. okupljanje mladenkinih svatova u njezinu, a mladenčevih u njegovu domu
2. odlazak mladenčevih svatova po mladenku (preuzimanje mladenke, čašćenje, darivanje, blagoslov i oproštaj mladenke od roditelja)
3. vjenčanje (ako nije obavljeno prije ili će uslijediti kasnije).
Nakon vjenčanja:
a) odlazak svih svatova u mladenčev dom
b) povratak svih svatova u mladenkin dom
4. svadba u mladenca (primanje mladenke u novi dom, čašćenje, darivanje, skidanje vijenca, polijeganje mladenaca, običaji prvog bračnog jutra)
5. pohod mladenkinih roditelja i rodbine njezinu novom domu i pohod mladenke ili obaju mladenaca mladenkinu roditeljskom domu.
Okupljanje svatova u mladenke i u mladenca u mnogočemu se razlikuje. U mladenke je najznačajnije njezino opremanje, ponegdje obredno, u društvu vršnjakinja, a pod nadzorom starijih žena, s nizom magijskih postupaka. U mladenca je težište na ceremonijalnom okupljanju najvažnijih svatova (npr. svirači odlaze po najuglednije svatove i dovode ih u mladenčev dom) i na ispraćaju mladenca i svatova na odgovoran pothvat kakav je odlazak po mladenku, a najčešće zatim i na vjenčanje. I ovdje se sve poduzima da bi se osigurao sretan završetak, od dobre opreme svatova do kršćanske molitve i pripomoći magije.
Odlazak po mladenku uvijek uključuje osobito važan trenutak kad se udavača pojavljuje pred svatovima i oni je preuzimlju od ukućana i primaju sebi. To svadbeno zbivanje najčešće se odvija pred vratima mladenkina doma, na način sličan onome kad dolaze prosci: svadbena se povorka mora zaustaviti pred zatvorenim vratima, razvija se šaljiva prepirka i pogađanje između predvodnika obiju strana, dok, napokon, predvodnik ukućana ne popusti i ne naredi da se izvede mladenka (srna, ptica, janje, zvjere). Nerijetko tada izlazi lažna mlada: izvode se i svatovima nude smiješno prerušene starije žene. Osim izgleda tobožnje mladenke, nazočne nasmijavaju i primjedbe koje padaju na njezin račun zabavljački aspekt ove svadbene radnje potisnuo je u pozadinu njezinu prvotno magijsku svrhu. Ta se scena ponavlja tri puta (magična brojka tri) dok ne izvedu pravu mladenku. Izvodi je brat ili drugi bliski rođak koji traži da mu pridošli svatovi za to plate.
Sličnu scenu pred mladenkinim vratima opisao je J. W. Valvasor u Istri u 17. stoljeću. Potkraj 19. stoljeća u Lici je to izgledalo ovako:
— Kum pozdravlja: “Faljen Isus i Marija!” “Uvike” odgovara im domaćin i pita ih: “Sto vi, ljudi, tražite? Ako ste pošteni primit ćemo vas. ” Kum kaže da su izgubili ovčicu i da je traže. “Čekajte malo”, kaže im domaćin, “kod nas je vaša ovčica, pokazat ćemo vam je.” Na te riječi iz kuće im izvode staru ženu, ružnu i namaškaranu. “Je li možda ovo vaša ovčica koju tražite?” “To nije naša, takovu mi ne trebamo”, kaže kum. Drugi put izvode drugu ženu, malo bolje obučenu i pitaju: “Je li ovo vaša ovčica?” “Ni to nije ona prava. Naša je lipša, mi našu ovčicu poznamo, pustite nas da je medu ovcama izaberemo”, kaže djever. Tek tada mladu izvodi njezin brat ili ujak. “To smo mi tražili, to je naša lipa ovčica, mije poznamo”, kaže kum. “Kad je tako lipa, dobro ćete platiti”, kaže njezin brat. Zatim pita: “Tko se prima ovog čeljadeta?” Mladoženja stane pred svatove i kaže: “Bog pa ja. ”
U nekim hrvatskim krajevima ove i druge dijelove svadbenih običaja prati pjesma koja ponegdje iscrpno slijedi i komentira zbivanje. Pjeva jedan ili više određenih svatova ili tu ulogu ima već spomenuti ženski zbor. Poznate su i kombinacije kada naizmjence pjevaju pojedinci i zbor, s instrumentalnom pratnjom ili bez nje, kao i smjenjivanje govorenih i pjevanih izvedbi te, napokon, Izvedbe koje uključuju govor (monologe i dijaloge) te pojedinačno i zborno pjevanje. Valja naglasiti da je tu riječ o pjesmama l prozi kojima se najavljuju svadbene radnje, komentiraju događanja, potiču pojedini svatovi na određene postupke, koji na taj način prate tijek svadbene procedure.
U slavonskom selu Otoku, kao i drugdje, postojala su dva ženska zbora: jedan u mladoženje, a drugi u mladenke. U mladenke njezine prijateljice, a u mladenca djevojke iz susjedstva pjesmom su dočekivale i ispraćale svatove. U određenim su trenucima pjevale plešući u kolu, a za pjesmu i ples tražile novčani dar. Prateći i potičući događanja, pjevačice, primjerice, opominju svatove kad je vrijeme da krenu iz mladenčeva doma po mladenku:
Otpremaj se, mladi vojno!
Ojdivojko, mala momo. (ponavlja se Iza svakog retka) Divojkaje daleko,
Prikogore zelene,
Priko vode lađane.
Svaki trenutak svadbe u Konavlima u Dalmaciji prate neobično bogati i kitnjasti govori, počasnice i nazdravice, molitve prije jela, blagoslov mladenaca te obilje pjesama koje pjevaju određeni svatovi u određenom času, a najviše djevojački zbor. Zbor najavljuje dolazak svatova po djevojku pjesmama poput ove kojoj su Inačice poznate i drugdje:
Povila se zlatna iica vr’om iz mora,
Uvila se prvijencu oko barjaka.
Povila se zlatna iica vr’om iz mora,
Uvila se starom svatu oko pojasa.
Povila se zlatna iica vr’om iz mora,
Uvila se kum vjenčanom oko kalpaka.
Povila se zlatna žica vr’om iz mora,
Uvila se dvim đeverma oko pušaka.
U trenutku preuzimanja udavače događaju se i već opisane obredne radnje: mladenku okreću, simbolično udare, zaogmu muškom kabanicom, a na kraju određene osobe izgovaraju tradicijske formule primopredaje mladenke. U trenutku dolaska svatova, u sjevernim hrvatskim krajevima i u Istri mladenka nastoji skriveno od mladenca pogledati ga na osobit način, kroz prozor, prsten ili savijene uzde, očekujući da će joj to osigurati njegovu vjernost. Pridošle svatove mladenkine drugarice i mlađe rođakinje zakite pripremljenim kiticama, a negdje i svadbenim ručnicima (osobito u Slavoniji).
Nakon što je svatovima konačno dopušten ulazak u kuću, počinje manje ili više bogata gozba, praćena svadbenim govorima, zdravicama, pjevanjem, svirkom pa i plesom, izvođenjem šaljivih scena namijenjenih zabavi, ali i praktičnijim svrhama – kao što je prikupljanje novca za kuharice ili svirače, sve ovisno o lokalnim običajima, vještini sudionika i mogućnostima obitelji.
Prema tradiciji, mladenci se, osobito mladenka, moraju držati pasivno u svadbenom veselju, ponegdje i ne jedu, barem ne zajedno s drugima. Već je rečeno da ovaj dio svadbe može prekinuti odlazak na vjenčanje, nakon kojega se svatovi u nekim krajevima više i ne vraćaju u mladenkin dom. Postoje znatne razlike u tome koliko se svatovi zadržavaju u mladenke i koji se sve običaji i obredi obavljaju tamo, a koji u mladenca, odnosno koji se događaju u objema kućama. Darivanje na svadbi uobičajeno je i u mladenke i u mladenca. U mladenke su darovi ponajprije namijenjeni mladenki, pa i njezinim ukućanima. U mladenca je darovateljica mladenka, a darovi su namijenjeni mladencu i njegovima. Najvećim se dijelom daruju tekstilne rukotvorine i drugi uporabni predmeti, nakit pa i novac, a najrasprostranjeniji dar simboličnoga značenja jest jabuka. Darivanje je negdje jednostavno, a drugdje vrlo ceremonijalno i dugotrajno. Tako, primjerice, opisi pirovanja u mladenke iz Konavala bilježe vrlo razveden ceremonijal, brojne dugačke kitnjaste zdravice i druge obredne govore, dijaloge i formule i, na kraju, blagoslov i oproštaj prije odlaska mladenaca. Drugdje je darivanje praćeno šaljivim komentarima (osobito u Slavoniji).
Nakon darivanja slijedi oproštaj i blagoslov prije konačna mladenkina odlaska iz roditeljskog doma. Razumljivo je da je to trenutak snažnih emocija koje se potiskuju obrednim formulama, govorima i tradicijom propisanim postupcima. Zanimljivo je da se delikatni trenuci opraštanja često odvijaju dvojako: pravo je opraštanje potisnuto u pozadinu svadbenom procedurom, jer uime mladenke dirljive riječi govori određeni svat. Tako u Međimurju, kad dođe čas da svatovi nakon pira u mladenke pođu k mladenčevoj kući, predvodnik svatova najprije u svoje ime najavljuje polazak, a zatim govori u mladenkino ime:
Dragi japek, vi jeste z menom fnogo trpeli, dok ste mene od moje male mladosti ovak zdravo i veselo othranili i denes ovomo mladenco vu roke dali. Ako sam vam se da kaj zamerele, oproštete me i rečete : “Idi, čerka, idi, srečnoga ti pota Bogdej”.
Pri blagoslovu osobitu ulogu ima obredno ispijanje vina, a u nekim krajevima za to postoji i poseban vrčić ili pehar koji žene čuvaju kao uspomenu i osobitu vrijednost. Ostatak vina prolijevaju preko ramena (što se tumači žrtvom), a pri obredu mladenci stoje ili kleče na posebnoj prostirci ili naramku sijena.
