Seoska je zajednica obično raspolagala zajedničkim pašnjakom (gmajna) i unajmila jednog ili više pastira. Mogli su biti i specijalizirani, pa su postojali konjari, kravari, volari, svinjari. Skupivši jutrom svu stoku, odvodili su je na pašnjak, a uvečer vraćali u selo. I ovi su se nizinski pastiri, poput brdskih, odlikovali posebnom opremom velikim suknenim kabanicama i pustenim šeširima širokih oboda gdjegdje i plastovima za kišu spletenima od dugačkih vlati trave . Hranu (mahom kruh, sir i slaninu) te pribor (među ostalim, i drvenu čašu) držali su u torbama, platnenima ili kožnatima. Neki su imali uza se i veliki goveđi rog čijim su zvukom pozivali domaćine da im dovedu stoku drugi pak dugački bič (kandžija) pa su vještim pucketanjem najavIjivali svoj dolazak. Uz čuvanje blaga u dokolici su tesali trijeske za rasvjetu, pripremali šibe za pletenje košara, rezbarili razne drvene predmete, izrađivali trube od kore. Unajmljivale su se i pastirice koje su vrijeme na paši provodile predući, šijući ili vezući.
Uz zajedničko napasivanje, u novije doba bilo je uobičajeno da se stoka izvodi pojedinačno na pašu u blizini okućnice. Da se živinče ne bi odviše udaljilo ili nanijelo štetu usjevima, ograničili bi im kretanje stavljanjem posebnih drvenih ili od konopaca ispletenih sputavala oko nogu.
Valja još spomenuti da su vještiji ljudi u selu sami umjeli kastrirati stoku. Raspolažući priprostim pomagalima, škopili su teliće, ždrijepce, prasce, jarce, ovnove, a također su, u slučaju potrebe, liječili domaće životinje prirodnim sredstvima.
U zimskom je razdoblju stoka stalno boravila u stajama, nastambama opremljenim jaslama, kamo se stavljala hrana: sijeno, slama, suha djetelina, zob, ječam i si. Na dvorištima uz bunar bila su i posebna korita (valov, kopanja) za napajanje. Iz staje se svakoga dana lopatama i željeznim vilama skupljao gnoj i prenosio do gnojišta. Ondje se slagao na hrpu i ostavljao da dozori. Istodobno su po tlu staje sterali naramke slame i suha lišća, osiguravajući blagu boravak u suhom.
