Nema rivu ni otoke u pozadini slike, nije ukrašen barkama što se njišu u zalasku sunca, do plaže na moru putuje se cijelih pola sata(!!), glavno gradsko šetalište ne zove se pjaca nego Poljana, rijeke (Čikole) na kojoj leži ljeti uopće nema! A opet- nevjerojatno je zanimljiv taj Drniš koji odiše mirisima i atmosferom Dalmacije davnih dana.
Poljana je glavni trg, javna scena koja je nekad završavala pred vratima prelijepog malog hotela “Danica”. Drniškog ‘otela’, kultnog mjesta generacija Drnišana, njihovih plesova, vjenčića, maskenbala, igrača pokera, više nema, kao i niza gradskih gostiona s marendaškom spizom, sad postoji privatni hotel “Park”, preko puta. Čak su posjekli i koštele koje su bile zaštitni znak te poznate drniške vedute…
Štekati umjesto ‘ringera’
Naš mi vodič, Đuro Perlić, kaže kako danas malo tko više sjedi na “ringerama” – to je naziv za ogradu Poljane prema gradskom parku, sportskim terenima, s pogledom na Prominu. “Ringere”, nekad nezamjenjivo mjesto susreta, razgovora, mudrovanja i komentara, zamijenili su štekati, evo, Gradske kavane u dubokom ‘ladu’. Dok mrsimo misli i uspomene, sjedimo na izlogu drniške ljekarne – još jednom malom “dnevnom boravku” starih vremena, društveno-političkoj parlaonici u nedjeljna jutra.
Upravo tu na Poljani počinje Put sv. Roka i njegova psića Bonija. Sveti je Roko zaštitnik Drniša, a kako ga u ikonografiji uvijek prati pas, djeca drniških vrtića nadila su mu ime Bono. Bijeli otisak Bonijeve šapice odvest će vas ulicama, pločnicima i skalama na uru i po dugu šetnju preko petnaest značajnih, zanimljivih, važnih, povijesnih, slikovitih lokacija (na svakoj je infotabla), gradom u kojem su svoj otisak vjere i pripadnosti ostavili katolici, i pravoslavni, i muslimani, Turci!
Sve o tome i još više o povijesnoj priči Drniša – već na drugoj postaji, u Gradskom muzeju Drniš. Tamošnji muzealci, arheolog Joško Zaninović i povjesničar Davor Gaurina osovili su na noge muzejsku ustanovu, a upravo su oni započeli istraživanja na rimskom logoru Burnum, danas svjetskoj atrakciji unutar Nacionalnog parka Krka.
Evo na Svetom Roku stavljaju novi krov, sutra mu je blagdan, 16. kolovoza. Pored minareta izbijamo na Gradinu. Navodno su bili neki turski predstavnici, zainteresirani obnoviti Turnjinu. S Gradine, uokolo ostataka srednjovjekovne utvrde, puca nevjerojatan pogled na čikolski most, Petrovo polje, Prominu (sa sjajnim planinarskim domom!!!), Svilaju, kanjon. Onaj ko ne pamti rendese na Gradini, teško da može dobiti certifikat građanina Drniša.
Pogled s Gradine
Milanka Pranić, izrađivačica finih drniških suvenira, infišana u svoj grad, žalosna je kad priča kako mlađarija na Gradini čas posla uništi šentade, rasvjetu, a masivne pepeljare strovale u kanjon Čikole koji je kod Drniša zaista impresivan. Milanka kipti entuzijazmom, idejama, potrebom da pridonese gradu. Žali što iz Drniša upravo odlazi mlada ravnateljica Turističke zajednice Ana Lokas, koja je u relativno kratkom vremenu napravila puno – i ova je turistička priča i karta koja prati “Put sv. Roka” plod njezina rada.
Za razliku od Gradine kojoj fali dobra metla, sve ostale gradske zelene površine izvrsno su održavane – u pohvalu ruci Ive Bakovića iz komunalnog poduzeća Rad. A mi – pored crkve svetoga Ante (izvorno džamije Hail hodže!!) do zdravstvene ustanove koju i danas kratko zovu “bolnica” premda je “samo” Dom zdravlja. Htjeli smo se javiti internistici, Drnišanki, dr. Jelki Alujević ali je izišla iz ambulante. Pored nje, Drnišanima nije potreba mjesecima stajati na listama čekanja u susjednim gradovima.
Pred “bolnicom” je Meštrovićeva ‘Majka s djetetom’. Niže, uređuje se okoliš crkve Gospe od Ružarija, tamo je Meštrovićeva Gospa Petropoljska. U Drnišu je i reljef sv. Roka, njegovo poprsje, reljef Orači, Vrelo života u gradskom parku, pa je Drniš prava Meštrovićeva galerija. Slike su mu u Muzeju, a sve obiteljsko, uključujući grobnicu u crkvi Presvetog Otkupitelja, je u Otavicama.
Malo-malo i eto ti Đure i mene na drniškoj pijaci.
Radio Drniš, i inače vrlo aktivan u društvenom životu grada, svako ljeto organizira program Drniška pijaca. No, njezina je prava tajna skrivena iza ulaza u gostionu “Kod Baje”. Kuharica Ana Buha puni paprike, “biće i juhice, lešo kupusa, krumpirića, gulašića, gra, pečene teletine, tripica…sve imamo“ – kaže Ana. Kad sam naposljetku Anu Lokas, direktoricu TZ-a, dakle Zagrepčanku, objektivniju od mene svakako, pitala što ju je oduševilo za Drniš, rekla je:
– Divna priroda, Roški slap u NP Krka, kulturne znamenitosti, gastronomija – pa znate da je drniški pršut dobio certifikat zaštićenoga autohtonog proizvoda pa je danas Drniš i službeno Grad pršuta! I ljudi, ljudi! I još nešto: izuzetno atraktivno uređena seoska gospodarstva oko Drniša! Ima se danima što gledati u Drnišu i oko njega!
Znameniti Drnišani
Naravno da je na prvom mjestu Ivan Meštrović koji je svoj put slave počeo upravo tu, gdje je njegov talent prepoznao i pomogao stari drniški intelektualac Nikola Adžija. Iz obližnjeg Siverića je Krsto Odak, iz drniškog kraja – Vinova Gornjeg – potječe i Jakov Gotovac, u Promini je rođen Ivan Aralica… Drnišanka je bila Jasna Skelin “gospodarica Roškog slapa i roških gudura”. Davni pobjednik koncerata “Mikrofon je vaš”, i drniški glazbar, kasnije studentski vođa i političar Dražen Budiša je Drnišanin, to je i 2,18 visoki košarkaški centar Stojko Vranković, i drugi košarkaš nekad sportski direktor Cibone Mihovil Nakić…
Izvor: Slobodna Dalmacija
