Stare igre koje su se najvećim dijelom igrale oko komina i u dvorištima su se uvelike razlikovale oda današnjih modernih igara i općenitih druženja.
Opisat ćemo staru mušku pastirsku igru zvanu ćiškapu, kako bi stari pastiri rekli “igrali smo na ćiškape”. Društvene igre su bila razonoda i opuštanje starih generacija i najčešće se s njima kratilo slobodno vrijeme.
Muška igra. Kada bi se oko podneva ovce napasle, polijegale bi na ledinu ili proplanak i preživale, a čobani bi izvadili hranu iz torbe i počeli objedovati. Poslije toga obično su se skupljali svi Čobani kod kakve ravne livade ili doca da zaigraju koju od čobanskih igara. Ako je bilo puno čobana, izabirali bi ĆIDU-ĆIŠKAPU, jer u njoj broj igrača nije bio ograničen broj.
Ona se igrala ovako: između svih sudionika izišao bi jedan i bacio svoju kapu na ledinu (ako nema kapu, izuvao bi i stavljao opanak, zbog čega su mnogi išli bosi navečer kućama) i “obasirao” oko nje (čuvao je) da je netko ne izbije nogom. Najspretniji od igrača, u određenom trenutku, uspijeva izbiti kapu i tada nastaje “CIDA” kape od jednog do drugog igrača koji su je nabijali i gazali u krug po livadi. Onaj igrač Čijaje kapa, za zamjenu mora dodirnuti jednog od igrača i zgrabiti kapu prije nego je udari netko od suigrača, jer bi u tom slučaju morao “obasirati” dalje zato stoje dodirnuti igrač iskupljen. Nakon što dodirne igrača i zgrabi kapu, ulazi igrač kojeg je dodirnuo ili može ući u drugom slučaju igrač koji je zadnji udario kapu, a onaj Što je “obasirao” uspio je uhvatiti u zraku. Za igru se koristila kapa iz narodne nošnje, a kasnije “francuzica”. Opanak je bio “kaišar” (sandala, slapa) ili “kapčar” (zatvoren i izrađen od automobilske gume). Igra se sve dok se igrači ne umore ili kape i opanci ne poderu.
Slavko Galiot
igra ćiškape zaboravljena društvena igra
