Na osobit su način zanimljive vile. U narodu postoje različite priče o tim„bajkovitim ljepoticama, gotovo uvijek s dugim bijelim, rjeđe plavim haljinama, dugih zlatnožutih počešljanih kosa, s modrim ili zelenim očima“ U nekima one su pomagale junacima, siromašnim djevojkama pri udaji, liječile bolesti i samo bi noću dolazile u selo. U drugima su znale činiti i zlo ako im se tko zamjerio izdavši tajnu da im je jedna noga magareća, konjska ili kozja. Možda je najreprezentativniji primjer odnosa hrvatskoga katoličkoga puka prema vilama izreka koja kaže: “Ako nisi podojio vilu, nisi dobar čovik.” Zanimljiv je postanak vila u našoj narodnoj predaji. Mnogi smatraju da su “one više predmetom nekih religija koje su se miješale s kršćanstvom, odnosno starohrvatska vjerovanja, poganska vjerovanja Hrvata prije pokrštavanja” Prikupljajući građu za svoj rad, snimila sam i jednu zanimljivu predaju opostanku vila:
Ako nešto hoćemo da kažemo o vilama i višticama, trebamo to različito što su to različita dva pojma. Recimo vile, kao vile, one nisu zaslužne za svoj grijeh, odnosno za svoju nevidljivost, što ih ljudi ne mogu vidit. Jedino kome se one oće ukazati, đe one imaju svoj izbor za to, od strane ljudi. A kako su one postale, one su postale na jedan poseban način. Kad je na primjer Bog od Adama i od Eve tražio da prikažu svoju djecu Bogu, onda je Eva svoje najljepše i najfinije šćeri tražio da prikažu svoju djecu Bogu, onda je Eva svoje najljepše i najfinije šćeri sakrila od Boga, da ih Bogu ne prikaže. A Bog ko Bog svemoguć, bio i znao za sve i zato je on te njezine šćeri odredio da budu vile, da ih nitko vidjet ne more i da su one posebne. One su postojale od tada i one postoje vječito do dana današnjega, a postojat će i do strašnoga suda. Tako se mislim uči u vjeri našoj rimokatoličkoj. Tako znanje imamo o njima. A one su nevidljive zato što one imaju toju moć da se mogu ukazati kome oće i kako oće. Ukazuju se one pretežno ljudima. One ljude i prisvajaju. To postoji. Ja sam čuo od stari priča da vila nikad ne more rodit muško, one samo žensko rađaju. I tako postoji taj njiov život i njiova veza. U današnje vrijeme sasvim su drukčiji pojmovi. Ovdje je geneza vila biblijski motivirana.
Bilo da su “Evine šćeri” ili “pogansko vjerovanje”, svi se u konačnici slažu s tim da su vile te koje pomažu ljudima, da su općenito nešto dobro i lijepo. Takve su i gotovo sve predaje o njima koje sam prikupila. Najčešća su, ipak, dva motiva: pletenje konjske grive i igranje (plesanje) noćnoga kola.
Imotske vile i narodna predaja
