o    ekonomskoj moći. Na osnovi popisa odjevnih predmeta kćeri, odnosno žena pojedinih obrtnika, pa čak i obrtnika iste struke, moguće je neke svrstati među građanke, a druge među pučanke. Zato je ovdje broj i kvaliteta odjeće jedina moguća osnova razvrstavanja njihovih vlasnica.

Odjevni predmeti građanke u ovom razdoblju uglavnom su isti kao i odjevni predmeti plemkinja i uopće bogatih žena, samo što nisu tako raskošni i tako brojni.

Osnovni dio odjeće bila je ili vestura ili karpeta (»carpetta«). Tamo gdje se javlja jedna nije zabilježena druga. Građanke su nosile vesture šivane od »tabina« i »parangona«, »siniglie« pozlaćene ili crvene s cvjetnim motivima i od drugih materijala. Pojedina vestura bila je ukrašena zlatnim galunom. Neke od njih ni kvalitetom ni ukrasima nisu zaostajale za ves-turama plemkinja, pa im je cijena znala biti visoka, i do 220 lira.

U pojedinim popisima zabilježen je samo materijal u metrima, tako da se ne može zaključiti što se od toga moralo šivati. Karpete su također bile šivane od finih materijala i bogato ukrašene. Jedna od atlasa svijetlozelene boje, ukrašena crnom čipkom i »monparigliom« bila je procijenjena 106 lira.

U garderobi građanki na početku stoljeća spominje se gornja haljina — manto i polumanto (»rnezzo manto«), koje u to doba nose i plemkinje. Te haljine nisu bile tako raskošne kao haljine pojedinih plemićkih kćeri. Ka-mižola je, prema podacima, zabilježena samo jednom. Sašivena od firentinskog »pelucca«, materijala koji su upotrebljavale i plemkinje, bogato ukrašena zlatnim galunom i kopčana srebrnim pucetima. Prsluci (»busti«), kompletirali su vesture (»un busto di tabin di parangon lattesin compagno alla sudetta vestura«). Neke građanke imale su kućne haljine »veste di camera« moderne boje cimeta, a jedna takva bila je ukrašena plišom.

Građanke su imale mnogo pregača. To su bile pregače od platna, »camb-rade«, indijane, vrlo rijetko ukrašene čipkom. Glavu i ramena pokrivale su cendalom, za koji je trebalo četiri lakta tkanine. Finim maramama pokrivale su ramena, a jedna od tih je bila »da viso«.

Dvadesetih godina 18. st. građanke i dalje nose karpete, ponekad s prslukom od istog materijala, kraći ili dulji manto i.kamižole. Imaju gregete (»greghette«) i »giamberluche«, »cottole«, »zipone«, već poznatu odjeću iz garderobe plemkinja. Kćerka zlatara Jerolima Bemardija imala je »todeschi-nu« prije nego što su taj odjevni predmet upotrebljavale plemkinje. Bila je kompletirana s vesturom. Oba odjevna predmeta bila su ukrašena srebrnim širitom i procijenjiena 355 lira.

U popisima se ne spominje kroj odjeće, jer popisi i nisu bili zbog toga. Pučanke su šivale spomenutu odjeću uglavnom od istog materijala kao i plemkinje. Bio je to zeleni valoviti tabin, ljubičasti grogan, ljubičasti da-mast, svila »rasetta«, »eapiziola«, raš, domaća »sarzeta«, čoja itd. Poneka od tih tkanina bila je ukrašena cvjetnim motivom. Na odjeći je bilo srebrenih zlatnih vrpca. Čipaka, srebrnih i zlatnih gumbi, pa su čak i rupice bile izradk’ne ;tatuitu ili srebrnim nitima.

U garderobi ¿idovke Bone Senior bili su kvalitetni ziponi kakve su nosile splitske plemkinje. Po materijalima od kojih su bili šivani vidljivo je da ih je nosila cijelu godinu. Neki od zipona sad su se kopčali, a jedan je bio od čoje s rukav u ua ukrašenima zelenim veludom i zlatnim širi tom. Gumbi i rupice bili su zlatni. Taj je procijenjen 80 lira.

Ziponi, kao i ostali odjevni predmeti, nosili su isti naziv dulje vremensko razdoblje., ali im se kroj, prateći modu, vjerojatno mijenjao. U ovom razdoblju ziponi rusu moderni kod plemkinja. Prsluke »buste« i korpe te (»cor-peite*) nosile su i građanke. Korpeti su najčešće imali rukave. Građanke su imale i posebne rukave, možda su ih kopčale na »corpette« bez rukava. Bili su dopunjeni kaskadama, vjerojatno nekom vrsti zarukavija, kompletirani ovrainiciinau a sve je bilo ukrašeno čipkom.

Odjeću su dopunjavale malim keceljicama zvanim »traversini«. Poneka je bšfta ukrašena mrežastom čipkom. Takva se spominje i među odjećom Bone Senior.

Od pet analiziranih popisa iz ovog razdoblja, u dvama su zabilježene »braghesse«, a u jednom se čak napominje da su bile namijenjene ženi. Oba su para bila od čoje bez ikakvih ukrasa. Među odjećom kućne pomoćnice Andrijane Conomo, koja je radila u kući Marija Bezze, kanceljera premre, a udala se u Veneciji, zabilježena su dva para. Jedan je bio izrađen od turskog platna, nogavice su bile vezene svilenom niti. Drugi par je vjerojatno nalikovao muškim hlačama, pa je naglašeno da su pripadale ženi. Bile su i podstavljene.

Neke su žene imale jednostavne jutarnje haljine »veste đa camera«, ovratnike »bavare« i marame koje su nosile oko vrata. Na glavi, a vjerojatno i oko vrata, nosile su ešarpe »velette« od čipke i tila, bijele ili s utkanim cvjetnim motivom. Crni cendal od tanke svile bio je ovijen oko glave i ramena Venecijanke i splitske građanke. Židovka Bona imala je i već poznatu kapu »cometta« od bijelog tila s vrpcama, a ukrašenu zlatom i čipkom »d’castello«, te poculicu sa svilenim vrpcama. Osnova je bila bijela sa cvjetnim motivom i čipkom retičelom. Njezina kapa, nazvana »beretton«, bila je ukrašena svilom vezenim cvjetićima.

Bokasini nisu bili tako česti, a jedan od njih bio je od prugaste pamučne tkanine. Neke građanke imale su i fino vezeni plastron, pojas i muf od labuđeg perja, zatim lepezu od crnog perja sa srebrnom kopčom ili srebrnim lančićem. Košulje su bile od domaćeg platna ili od neke druge vrste platna, ponekad s rukavima od »cambrade«, ukrašene čipkom, a rukavice od kože, svile, vime i čoje. Cipele (»scarpe«) vjerojatno su imale visoke potpetice bijele ili crvene boje sa srebrnom čipkom, zatim mekane »mulle« crvene boje ili od teškog zlatnog brokata (»ganzo d’oro«).

Druga skupina žena, za koju se može pretpostaviti da su pripadale pučankama, skromnije se odijevala, kvaliteta tkanina za njihove odjevne predmete bila je lošija, a samih odjevnih predmeta bilo je manje. O porijeklu tih žena malo se zna, ali njihova odjeća govori da su im životni uvjeti bili skromniji. Neke od njih stanovale su u predgrađu Veli varoš, a bile su žene ili kćerke obrtnika. Osnovna odjeća bila im je vestura. Malo je koja imala kamižolu ili polaku. Ti su odjevni predmeti bili jednostavna 84 kroja, bez čipke, galuna ili romane, a materijali od kojih su šivani bili su slabije kvalitete: sarza, »sargia«, »sarzetta«, »mocagiaro«, domaća raša i rijetko čoja.

Vrijedno je spomenuti da je u pojedinim kućama bilo i tkalačkih stanova. U inventaru Vinke Carrogeneri, sastavljenom poslije njezine smrti 1718, zabilježena je među raznim tkalačkim potrepštinama i otkana raža.

Pučanke su često nosile i zipon, obično vrlo jednostavan, tek ponekad ukrašen pasamanom. Ziponi su bili sašiveni od laganijih materijala, ali najčešće od čoje i raše.

Dvadesetih godina 18. st. u garderobi pučanke spominje se kotolo. Međutim, bokasin je obavezan, i to jedan do dva komada. Poneka pučanka imala je i jutarnju haljinu. Osim toga, pučanka u tom razdoblju ima i bavare ukrašene čipkom. To su bili široki ovratnici, poznati u splitskoj ženskoj odjeći 16. i 17. st. pod istim nazivom. Modni detalji u ženskoj garderobi bili su rupci, ukrašeni ponekad čipkom i gumbima, zatim muf i lepeza. Nosile su se i košulje s rukavima od drugih materijala, rijetko ukrašene čipkom.

Elementi narodne odjeće dosta su malobrojni. Kao prvo u tu vrst odjeće mogli bi se ubrojiti jeleci. Naime, zabilježeni su samo u jednom popisu dosta skromne odjeće. Šivali su ih od sarze, čoje i raše koje su otkale domaće tkalje, a boje su mu bile zelena, ljubičasta i smeđa. Već u 16. st. zabilježen je jednostavan cm jelek od raše koji je pripadao kućnoj pomoćnici. U 17. st. jeleke je nosila i plemkinja Dobra Gaudentije-Radovčić. Ti su jeleci bili elegantni odjevni predmeti, sašiveni od finih tkanina protkanih zlatom, a uz to i ukrašeni zlatnom ili srebrnom romanom. U isto doba i građanke nose jeleke. U dinarskoj narodnoj odjeći jelek je otvoreni prsluk, ali taj naziv nije uvijek označavao isti odjevni predmet. Naime, možda je u nekim slučajevima označavao i duliu odjeću, pa je za jelek Dobre Gaudentije-Radovčić zabilježeno »jelek ili dolamino«. Dolama je vrst gornjeg duljeg haljetka, a dolamino bi mogao biti nešto kraći haljetak.

Pučanke su u svojoj garderobi gotovo uvijek imale i nekoliko poj asova nazvanih »fasize« i »fasse«, izrađenih od svile i ukrašenih zlatom ili srebrom. Poneki od njih bio je i »turskog tipa«, što bi značilo da je osmanske ili bosanske provenijencije. Žena Šimuna Latinčića, vjerojatno zlatara, imala je dvije pasice, obje »bosanskog tipa«, vezene zlatom, odnosno srmali–žicom i ukrašene zlatnom čipkom. Osim toga, imala je i dvije svilene »fasse«.

Među predmetima koje je 1720. donijela u miraz Jerka Hainović, žena Ivana Domjanovića, bili su jedan pojas ukrašen zlatom i procijenjen 20 lira, drugi zeleni izrađen na turski način — 12 lira, pet svilenih — 25 lira i dva vunena pojasa.

Poneka od tih žena imala je i »pocarvazu« od lanenog platna, ukrašenu običnom ili zlatnom čipkom. Među odjećom Magdalene, udovice Ivana Dar-lića, spominje se 1778. u Visu »una pocarvaza di cambrade«, procijenjena 14 lira.    !

Žensko oglavlje u obliku rupca na jadranskom primorju i otocima nazivamo od davnina pokrivačom (pocarvaza). Milovan Gavazzi pretpostavlja da je taj naziv imao opće značenje, koji u drugim krajevima označava rubac, maramu, peču i si. Pod tim nazivom razumijevao se podugačak komad tkanine, mnogo dulji nego širi, koji se ovijao oko glave. Često je bio vidljiv okrajak ili okrajci, koji su se na zatiljku širili u raskriljene krajeve. Usporedo s tim nosila se i vrst debelog šala zvanog rakno.

Odjeća kućnih pomoćnica

Poznat je veći broj popisa miraza kućnih pomoćnica, a često je na dokumentu označeno i njihovo porijeklo. Tako je u kući obitelji Tartalja radila Jakica Luchieri iz Venecije, koja se udala za Antu Bruna iz Udina. Sve ostale kućne pomoćnice bile su iz obližnjih mjesta; iz Komiže na otoku Visu, Kaštela, Ostrvice, a Jelena Matić, koja je 1799. radila u kući Nadala Ljubica, bila je Splićanka iz predgrađa Veli varoš.

Kroz cijelo 18. st. odjeća kućnih pomoćnica nije bila nimalo lošija od odjeće pučanki. Neke od njih odijevale su se čak i bolje od puČanki. U garderobi kućnih pomoćnica nema novih tipova, ali je ona zanimljiva zbog socijalnih razlika. U prvoj polovici stoljeća kućne pomoćnice oblače vesture, zipone, kamižole, bavare, bokasine, uglavnom sve od materijala koji upotrebljavaju i pučanke. I njihove kanice bile su vezene zlatom. Poneka je imala i muf od lisičjeg krzna. Na glavi su nosile marame, a zabilježen je i slamnati šešir ukrašen vrpcom. Andrijana Conomo imala je veste i polake, pa čak i cendal. Cendal je imala i spomenuta kućna pomoćnica u obitelji Tartalja.

Strankinja Andrijana Conomo imala je, među ostalim, pet košulja šivanih na osmanski način ili su pak bile provenijencijom iz Bosne »na turski«.

Iz sredine stoljeća poznat je samo jedan popis. Tu se spominje kotolo, kamižola, korpet, bokasin, cendal, marama i muf od crne mačke. Od predmeta iz narodne nošnje Jakica Luchieri imala je dvadeset pari trluka, koje popisivač naziva »robba di morlachi«. Ovo je dio seljačke obuće iz dinarskog odjevnog inventara, koja je mogla sezati do gležnja. Takva se nosila u Dalmatinskoj zagori, sprijeda ukrašena, a napravljena od domaće neoboje-ne vune. U južnom primorju taj dio obuće zovu nazuvci, a navlači se samo na prste na nozi. I u planinama je isto tako zovu, a doseže i do vrha gležnja. Inače je zovu nazupci, nazuvci, priglavci, natikače.

Ova se vrst obuće u Dalmatinskoj zagori i danas zove trluci. Na samom kraju stoljeća pomoćnice u splitskim kućama nose kotole, kamižole i korpete. Brojni i firii rupci ukrašeni su vezom i čipkom. Spomenuta Venecijanka
Jakica Luchieri imala je komplete kotole i kaputića od raznih materijala pa i od svile, zatim komplete bokasina i kaputića. Jedan je takav bio ukrašen volanima. Bilo je to 1782. kada su volani bili moderni. U garderobi kućnih pomoćnica bile su i fine veste, papuče, cipele itd. U popisima je zabilježen poneki komad zlata i srebrni gumbi. Odjeća im je sigurno ovisila o ekonomskoj moći obitelji u kojoj su radile, ali i o njihovu međusobnom odnosu.

The post Odjeća i način života Splitskih pučanki appeared first on Narodni.NET.

Kako će uopće znati o čemu govori, ako ne zna i ne može uroniti u dubinu tabernakula tih relikvija u kojima su skriveni zavjeti i pokore predaka?

To je razlog zbog čega u svemu plivamo na površini površnog, uklapamo se u već trivijalizirane kalupe globalnih unifikacija, umjesto da se izdižemo u različitosti, pogotovo onoj vrijednosnoj. A imamo se mi čime pohvaliti, kada bi znali što imamo. Umjesto hvale, kao da se sve više radi na pokudi, kao da se sve više razvija kultura nekulturnog, te je u modi isticanje onog lošeg i neprimjerenog. Vodni se ono dobro vino koje je zrilo u bačvama vremena tradicije, a stvara se neka bevanda koja vremenom prelazi u lošu kvasinu.

U toj atmosferi krive se slike već postojećih, stvorenih vrijednosti, koje treba samo malo izglancati, ispolirati ili luštrati, kako bi zasjale u punom sjaju i pljenile pozornost.

Konoba je samo jedan od očitih primjera našeg odnosa prema tradiciji i baštini. Ta relikvija koja je ujedno i tabernakul, jer su iz nje ponikle mnoge naše relikvije, sve se više svodi na, “tripice i fažol” ili “izist i popit”, ono primitvno, isprazno i površno, tj. sve, samo ne ono što konoba jest.

A konoba je bila čitav jedan život, težakov život, koji je više vodio računao svom tovaru nego o samom sebi, te su mu današnje egoistično-hedonističko-gastronomske perverzije bile na zadnjem mjestu. Ali mi smo sposobni iskriviti sve pa i smisao konobe. Spremni smo podrediti povijest i kulturu, tradiciju i baštinu, svojim vlastitim željama i nasladama, ne mareći za osjećaje onih koji su te vrijednosti ostavili nama u testamentu.

Komu treba zahvaliti za postojanje konobe? Težaku, naravno! A tko danas mari za težaka? Nitko, naravno! Pa ima li još živih težaka danas? Ima, naravno!

Ali mi nismo spremni tim težacima, odati priznanje, jer oni su samo težaci, skromni i povučeni, šporki i znojni. Umjesto da prepoznamo te rijetke ostavštine prošlosti, te se njima poklonimo, mi častimo neke nove konobe, lišene friža truda, vonja mladog vina i patine bačava, kaca i barila. Častimo konobu konobara, a ne konobu težaka.

Deformiramo ono što je izvorno, a formiramo ono što je patvoreno. I nije to samo u slučaju konobe.

Neki će reći; pa tko je taj Miki Bratanić, da nam soli pamet? Nitko i ništa! Ali ovim su njegovim jezikom govorili i mnogi drugi ljudi, koji su ovom gradu, regiji i domovini ostavili puno, pa se i njih nije obadavalo. Svi su oni govorili o istoj konobi; konobi u kojoj su glavni sastojci težak, jematva,vino, bačve, te čitav jedan svijet običaja, poslova, alata i zanata, a spiza samo začin, posli kojeg bi se slađe zapivala pisma. Svi su oni znali i prepričavali priče koje su bile ukorjenjene u šaci zemlje, trsu loze, zrnu grožđa, kapji znoja, žmulu vina i štrofi pisme, a kojima se otkrivaju ljudska strpljivost, marljivost, jednostavnost, vjera, ljubav i dobrota.

Anatolij Kudrjavcev, Ljubo Stipišić Delmata, Duško Kečkemet, Nenad Cambj, Jakša Fiamengo, Joško Božanić i mnogi drugi, ukazivali su na potrebu njegovanja tih priča, koje se mogu čuti, osjetiti i razumjeti samo u njihovim ishodištima. Ali nije ih se slušalo.

Ono što se danas pokušava zvati konobom, može se naći u izobilju bilo gdje, ne samo u Dalmaciji i Hrvatskoj, nego po čitavom svijetu, ali konoba, ona težakova, može se naći još jedino ovdje, kod nas, u kućama onih koji su, usprkos bremenu vremena, uspjeli izdržati, živjeti od loze i vina, baštineći nekontaminirane interijere svojih predaka.

Vrata tih i takovih konoba treba otvoriti i duboko se pokloniti onima koji čuvaju njihove ključeve, te još imaju snage ispričati priču, koja jedino tu, među bačvama, turnima, demejanama i mješinama zvoni i odzvanja kao nigdje drugdje.

Tekst i foto: MIKI BRATANIĆ

Izvor: Dalmacijanews.com

The post Sačuvati konobu i našu tradiciju, jel uopće potrebno? appeared first on Narodni.NET.

Takva jela od povrća kuhana s tjesteninom ili krumpirom najčešće se zovu maneštre ili manistre. Tome valja pridodati uobičajenu palentu ili puru. U obične korizmene dane slane ribe, obično srdele i riba sušena na suncu, bile su svakog dana na jelovniku. U svečanije dane u korizmi spremao se bakalar i pekle su se pršurate ili fritule (vritule). To su uštipci od beskvasnoga tijesta g grožđicama, prženi u ulju ili na maslu i posuti šećerom.

Poljičani su početkom 20. stoljeća jaja smatrali mrsnom hranom, te su ih posljednji put prije Uskrsa jeli o pokladama. Ljudi su, unatoč svemu polako mijenjali ustaljene navike. To je bilo povezano s osudom onih koji su se služili danim povlasticama. Ivanišević o tome piše:

„Kada pop navišćuje po biskupskoj naredbi korizmeni otpust i tumači u koje dane može se jist mesa, čuje se žamor po crkvi, ljutu se stariji:Proklet bija ko ga se okusija, Nestalo više vire i zakona, Ne virujemo više ni u papu, ni u biskupe ni u pope, otkad su poste pobacili. Koji su pametniji, neće tomu prigovarati, nego se čuje di reku: ‘Biskup je otpustija, na njegovu dušu.“

Početkom 20. stoljeća postariji ljudi, a osobito žene, cijelu korizmu nisu jeli meso. Osnovne korizmene namirnice u priobalju navode se u pjesmici iz Poljica:

„Korizma Kupus pogrizla,

Ulje polokala,

Muku (brašno) polokala.“

U korizmi se nije sviralo niti plesalo, ni općenito veselilo.

Nedjelja prije Uskrsa je Cvjetnica. Na Cvjetnicu se na blagoslov nosio svežanj maslinovih ili palminih grančica. To je bilje tome blagdanu dalo ime, u Poljicima – Cvitnica ili Cvitna nedilja. Opis blagoslova maslinovih grančica:

„Pri velike mise svaki starešina kućni ili kogod od mlađi’ nosi naručak kića maslinovine, jelića i drugog zelenog granja, unaša u crkvu, ‘di pop blagoslovi. Napose blagoslovi se naramak maslinova pruća s lišćem, drži se na otaru, a kad se dovrši blagoslov, pristupaju stariji, poljubu misniku ruku i primaju na dar po jednu grančicu.“

U Poljicima su muškarci, napose stariji, kućedomaćini nosili grančice na blagoslov. Poljički su mornari blagoslovljene grančice stavljali na jarbole, a ribari na provu brodova ako nisu imali jarbola.

Blagoslovljena se grančica zatakne za strehu, svete slike, raspelo ili nešto što je obvezno visjelo u sobi. Stavljala se i u zemlju na polju ili u vrtu, a trebala je osigurati zdravlje, sreću, zaštitu i dobar urod.

U obredima Velikog tjedna bile su prisutne šibe i smatralo se da njihova prisutnost može podariti blagoslov. Pučko shvaćanje iz Poljica:

„Šibice od barabana kažu da su sritne, a najsritnija opet ona šibica što ima na sebi tri blagoslova: na Cvitnicu, na otkrivanje križa i na barabana.“ .

Šibama se pripisivalo slično djelovanje kao i grančicama blagoslovljenima na Cvjetnicu. Na Veliki četvrtak ili petak molilo se i po sto Očenaša, Zdravomarija i Slavaocu. Moleći se uz Božji grob na Veliki četvrtak ljudi nisu smjeli sjesti već samo kleknuti ili stajati. Na Veliki petak se stalno kod kuće molilo ili su bili u crkvi uz Božji grob. U uređivanju Božjeg groba sudjelovali su mještani, donoseći cvijeće i svijeće. Na misi se taj dan ljubio križ. Navečer se održava procesija i pjeva se „Puče moj:“

„Puče moj,

što učinile tebi ili u čemu ožalostile tebe, odgovori meni!“

Na Veliki petak ljudi su se gotovo potpuno suzdržavali od jela. U Poljicima se nije jelo ni pilo:

„Nađe se pobožne čeljadi, da će postiti u suvo ili „žeživat“ od jedne do druge „glorie“, to će reć 48 uri ne okusit se ni kapi vode. To se zove „postit gloriju“ na čast muke spasiteljeve, a dobije se veliko pročoišćenje.“

Proširilo se vjerovanje da taj dan valja piti više crnog vina. U Poljicima se često govorilo:

„U Veliki petak koliko se vina popije, onoliko krvi u žile navrije.“

Na Veliku subotu su se u Poljicima kupali ljudi koji su imali svrab, a da bi kupanje bilo uspješnije cijeli su čin izvodili gotovo obredno:

„I na Bilu subotu, kad se proslavi Gloria u crikvi, idu se niki okupat u more ili živu vodu u Cetini, da jim se skine srab, ali idući tamo ne imaju se obazirat na nikoga.“

Dio obreda na Veliku subotu je blagoslov vatre. Blagoslovljena se vatra kući prenosila pomoću komada drva. Smatralo se da blagoslov neće napustiti kuću sve dok se obnovljena vatra ne ugasi. Zar su najčešće prenosile žene.

Početkom 20. stoljeća u uskrsnoj noći, blagoslovljenom vodom su blagoslivljali sav životni prostor:

,,U donjin Poljicin malo se ko slatko naspavao na Uskrs obnoć: jesu li mitila ponoć, od svake kuće po jedno, dvoje i troje ide po polju od zemlje do zemlje, nosi kršćene vode, poškropi svaki komad vinograda grančicom maslinovine blagoslovljene na Cvitnicu, zadije palmu i govori: ‘Kud ja ovom vodom, tu Gospodin Bog svojim blagoslovom’.“

Razdilu se u dvoje: jedan u zapad, drugi u istok, daje moguće prije nego sunce izađe, da blagoslovi sve vinograde. Iđe se i na pokopišće, oškropu se grebi i izmoli nekoliko očenaši za mrtve.“

Na blagoslov su se nosili razni proizvodi. Blagoslovljena se hrana jela na Uskrs, za vrijeme doručka. Pojelo bi se natašte malo od svega. Zbog blagoslova se s ostacima blagoslovljene hrane postupalo na poseban način. Na Uskrs se umivalo blagoslovljenom ili tekućom vodom. Kako je Uskrs svečani dan i pada u proljeće kada je vrijeme toplije i ljepše, u Poljicima su govorili da je Uskrs gizdavac. Ljudi su taj dan nastojali obući što svečaniju i ljepšu odjeću i očekivalo se da će svatko, a osobito mladi ljudi, odjenuti nešto novo, ponoviti se. U uskrsno doba najčešće se darivao uskrsni kruh ili pecivo, osobito djeci. U Poljicima se taj uskrsni kruh nazivao pogača:

„Pogača prava čini se od same šenice. Triba prosijati brašno na gusto sito ili još bolje na koprinu. Rastanji se na loparu za dva prsta debeline, pa kad se ‘oće, da bude baš uredna i stimana (činjena) privme se na pisani kraj lopara, pa ostane sva lipo napisana, a na sridini križ. Peče se u prisan, jer bi kvasanje pokvarilo pismo, a u općenito sve tako tanke pogače i bez pisana kuvaju se u prisan.“

Tradicionalna Uskrsna pogača

Cesto se naziva i sirnica. Tim uskrsnim kruhovima su dodavani različiti mirisi i dodaci poput limunove ili narančine kore, grožđice, pinjole, suhih smokava i si. Šećer se često spominje kao sastojak uskrsnoga slatkog kruha. Pečenje uskrsnoga kruha i kruha općenito je bilo vrlo zahtjevno:

„Puno je do stopanjice zna li kruh umisit, uredit, lipo ispeć, svako ne zna, ne iđe jon za rukon. Zato se čuje prikor, kad se goni mlivo u mlin na paripčetu:

„Deh vranića – na tebi je šenica,

Kakva je stopanjica – bit će gora neg sirčanica.“

Kućanice su često nosile kruh da se ispeče u seoskoj peći kod profesionalne pećarice, jer se smatralo daje kruh pečen u peći „korisniji, čistiji, durećniji (trajniji)“. To se činilo o svakom većem blagdanu ili poslu, kad se zbog manjka vremena ili zbog veće količine kruha koju treba ispeći to ne može učiniti kod kuće. Kruh se početkom 20. stoljeća veoma cijenio:

„Pogača je u gornjim Poljicin (u drugim malo se čini) puno činjeno jiće, nosi se za dar, a peče se uvik na kovinu pod cripnjon. Kaže se: Lipe su ti oči – pri pogači.“

Čestitanje se odvijalo usmeno, najčešće na sam Uskrs, poslije jutarnje ili večernje mise ili na uskrsni ponedjeljak. Zaziv poznat početkom 20. stoljeća u Poljicima je glasio:

„Na dobro vam došlo sveto Uskrsnuće! I vami na spasenje!“. Svi koji su tijekom godine živjeli na gospodarskim imanjima podalje od mjesta u Poljicima za blagdan su dolazili kući.

Tekst napisala: Ana Šarić

The post Uskrs i Uskrsni običaji u Poljicima appeared first on Narodni.NET.

Sukošan na wikipediji opširnije informacije. Pogledajte i službene stranice općine Sukošan.

Uskrsu je uvijek prethodila korizma, koja je slijedila nakon poklade.

Kako je običaj da se u tim razdobljima jede određena hrana, tako su se za vrijeme poklade jele svinjske nožice, uši i razna sočiva. A kada bi nastupila korizma koja je trajala 40 dana, odbacivalo se meso srijedom i petkom. U utorak i na čistu srijedu su bili omiljeni bakalar i fritule.

Sve je započinjalo Cvjetnicom (već smo pisali o cvjetnici i običajima na cvjetnicu) kada bi djevojke ujutro brale cvijeće (posebice ljubičice), s čijim su se laticama taj dan umivale da bi mirisale cijelu godinu. Tada se u crkvu na blagoslov nosila maslinova grančica, koja je imala svoje mjesto u kući punih godinu dana, do sljedeće Cvjetnice. Ako bi netko u toj godini umro, onda bi se grančica stavila u blagoslovljenu vodu i njome bi se škropio mrtvac.

Na Veliki četvrtak su se vezivala zvona kako bi zavladala tišina dok traje Isusova muka. U tom periodu nije bilo primjereno pjevati ni igrati kolo tj. nije se tukalo.

Dolaskom Velikog četvrtka škrgučalo se škrgučima napravljenim od drveta. Kad bi ih se vrtjelo, proizvodili bi zvuk koji je podsjećao na škripanje Isusovih zubi u njegovoj muci.

Na Veliki petak govedima su se vezivali papci s krpama, da ne bi oštetili zemlju, jer bi se tako Isusu povećale muke. Tada bi uslijedio cjelodnevni post, koji je dopuštao samo bakalar i bilo je uvriježeno mišljenje da se popije crno vino u znak Isusove krvi.

U subotu u podne odvezivala su se crkvena zvona, mijesile su se pogače od puno jaja. Posebno se pekao kruh na libe (mali kruščići), a za djecu su se radile kolubice (mali kruščići s jajem na vrhu).

Na sam dan Uskrsa, ljudi bi ujutro u svojoj najsvečanijoj odjeći odlazili na misu blagosloviti jaja, kruh, kapulu, vino, sol (za mudrost).

Za vrijeme mise pjevao je zbor sastavljen isključivo od muškaraca.

Nakon mise su svi odlazili u središte sela (odnosno u Sukošan) igrati kolo i pjevati, gdje je bilo dopušteno i ženama se uključiti u pjesmu.

Djevojke se nisu kitile cvijećem u kosi jer su nosile marame na glavi, i to uglavnom bijele.

Dok se kolo igralo, biralo bi se dvoje mladih koji bi stali u središte kruga te bi im se pjevalo:

„sad se vidi, sad se zna, tko se kome dopada“

Takve pjesme su se pjevale bez glazbene pratnje, a kad bi igra završila odabrana djevojka nije bila dužna poljubiti mladića (što je običaj u nekim drugim krajevima).

Kod kuće bi otac izrekao molitve nakon čega bi se marendala blagoslovljena hrana. Za ručak se pripremalo pečeno pile punjeno kruhom, jajima, slaninom i ljutikom.

Običaj bojanja jaja predstavljao je Isusovu pobjedu nad smrću, njegovo uskrsnuće. Jaja su većinom bila jednobojna, a boja se dobivala od crvene kapule, ljubičasto-plavog balučka (divlji vlasac) i iz čađe. Jedna od najdražih igara tog dana je bila tuckanje jajima.

Uskršnji običaji na Sukošanu. Foto: Zadarski list

Tekst napisala: Ivana Kragić

The post Tradicija i Uskršnji običaji na Sukošanu appeared first on Narodni.NET.

Selo Bukovica čije običaje opisujemo tipično je selo zadarskog zaleđa. Narod se u njemu redom bavio uzgojem stoke i ratarstvom. Od toga se živjelo, a i danas je tako za nekolicinu ljudi koji se iz mjesta nisu iselili.

Uskrsni običaji

Zadnjim danima poklada završavale su se igre i sve ostale karakteristike tog dijela godine nakon kojeg nastupa 40-dnevna korizma. Korizma je vrijeme u kojem se zaljubljeni parovi nisu mogli ženiti pa bi

poklade bile zadnji trenuci za to. Većinom bi se ta situacija pratila raznim šaljivim pjesmama poput ovog stiha:

„Poklade, poklade, svaki svoju popade.“

Opravdanje za takav običaj bilo je samo značenje korizme kao razdoblja duhovnog čišćenja i pripreme za najveći kršćanski blagdan. Pripreme su se vršile i u fizičkom smislu, pa su post (jedenje samo kruha i vode) i nemrs (nejedenje mesa) bili česti u vrijeme korizme. I sam početak korizme u tom je duhu. Naime, Čista srijeda bila je posna. Kroz korizmu redovito je srijedom i petkom bio nemrs.

Zadnja nedjelja pred Uskrs – Cvjetnica – (malo opširnije) bila je posebna i u skladu s imenom. Dan prije crkva bi se kitila cvijećem, a na sam dan, rano ujutro djeca bi otišla skupljati cvijeće (poljsko cvijeće, ljubičica, ciklama, cvijet badema…) nakon čega bi se u njemu umivali prethodno ne cijedeći vodu. S obzirom da se u tom kraju maslina, čiju se granu nosilo na blagoslov, rijetko nalazila, većinom bi cijelo selo svoju grančicu uzimalo s jednog od nekolicine stabala koja su rasla upravo ispred crkve. U sklopu mise održavala bi se procesija u kojoj bi vjernici obišli crkvu moleći, pjevajući, slaveći Boga, dok su djeca putem posipala cvijeće. Posebnih običaja za Cvjetnicu nije bilo. Uz tradicionalnu misu i malo bogatiji objed, ljudi su isto radili (čuvali stoku) jer je taj posao obvezan svaki dan.

Na Veliki četvrtak bi se obavljala ispovijed vjernika, a Veliki je petak bio postan i neradan.

Velika subota je najmlađima najdraži dan. Tad su se, naime, bojale pisanice i to većinom u vodi u kojoj se kuhao peršin ili orahova kora, za tamnozelenu, a ljuska crvenog luka za smeđecrvenu boju. Pisanice su se ukrašavale i urezivanjem različitih motiva. Na Veliku subotu domaćica bi detaljno očistila kuću, dvorište (avliju), torove, sjenike… pripremajuće se za veliki dan. Jelo bi se blagoslivljalo u subotu navečer, a košarica bi sadržavala sljedeće:

jaja (po jedno za svakog člana obitelji i dva za svećenika), mladi luk, kruh (pšenični kruh ukrašen narodnim motivima koji su se oblikovali čašom i za razliku od ostalih dana kruh bi prelili razmućenim jajem za postizanje sjaja), sol (nosili su soli koliko je potrebno za soljenje uskrsnog jela, a posebno se ponijela veća količina za stoku), zmijska trava (tzv. Kaloper – vjerovalo se da blagoslovljena štiti od ugriza zmije, na njenom se blagoslivljanju inzistiralo ne toliko zbog zaštite ljudi, koliko stoke). Imućnije obitelji u košaru za blagoslov stavljale bi i pršut. Blagoslivljanje  zmijske trave i soli za stoku pokazuje nam koliko su ljudi ovisili o njoj. Stoka im je bila osnova za život i za vrijeme blagdana na nju se ni je zaboravljalo. Bila je dio svakodnevnog življenja obitelji, neophodan dio.

Ujutro na sam Uskrs jela bi se blagoslovljena hrana nakon čega bi se išlo na svečanu misu. Misa bi počinjala većinom oko podneva, a nakon nje bi narod skupljen oko crkve igrao igre i plesao narodna kola. Plesalo se tzv. biračko kolo. U kolu bi sudjelovao podjednak broj muškaraca i žena. Jedan sudionik kola bio je ujedno i kolovođa, glavni pjevač, koji bi započeo pjesmu, a zatim bi pjevali i drugi. Za to vrijeme jedan bi muškarac započeo biranje, odnosno odabir djevojke koja mu se u kolu svidi. Birač bi ju primio za ruku i zajedno bi šetali sredinom kola, upoznavajući se, dok bi ostatak kola pjevao pjesmu ljubavne tematike. Vremena za upoznavanje imali su toliko koliko je trajala pjesma, nakon čega bi izabrana djevojka birala. Kolo bi se tako igralo dok god su sudionici htjeli. U skladu s pravilom neženidbe, u korizmi se kolo nije plesalo. Isto tako nije karakteristično samo za Uskrs, plesalo se za seoske fešte, sajmove i ostale vrste proslava. Pjesama koje su se u kolu pjevale bilo je mnogo. Priložit ću tek par stihova:

„Biraj mali da si zdravo

Hajde mali(a) izaberi

i vodi je kući pravo

koga tvoje srce želi.“

Osim biračkog kola igrala bi se još jedna plesna igra, tzv. kukulešće. U njoj su se izdržljivi i fizički spremni pojedinci (muškarci i žene) natjecali u brzom plesu uz zvuke usne harmonike. Pobjednik je bio najizdržljiviji plesač.

Biračko kolo:

httpv://www.youtube.com/watch?v=lO0zc0ZTDNc

Kukulešće plesna igra:

https://www.youtube.com/watch?v=SI1d4b1Pvew

U ranim poslijepodnevnim satima išlo bi se kućama na uskrsni objed, na kojem su bili svi članovi obitelji. Trpeza je bila bogata, puno bogatija od uobičajenih dana (s janjetinom, svinjetinom, mladim lukom, domaćim kruhom…). Odmor nakon ručka u poslijepodnevnim satima bio bi prekinut obvezom čuvanja stada, koje se ni za blagdane nije smjelo zapostaviti.

Uskrsni običaji u Bukovici i bojanje jaja.

Tekst napisala: Maja Kresović

The post Tradicija i Uskršnji običaji u Bukovici appeared first on Narodni.NET.

Pripreme za Uskrs započinju već u korizmeno vrijeme, a nastavljaju se kroz Veliki tjedan( već smo pisali o Velikom tjednu) koji započinje tradicionalnim umivanjem u cvijeću na Cvjetnicu i blagoslovom maslinovih grančica. U vazmenom trodnevlju brojnim obredima nastoji se potaknuti ljude na razmišljanje o muci i smrti Isusovoj te ih na taj način i duhovno pripremiti za najvažniji kršćanski blagdan.
Pepelnicom (možete pročitati više o običajima na Pepelincu) započinje obredno čišćenje, na način da se ljude posipa pepelom. To je ujedno dan posta i nemrsa. U korizmi je običaj nemrsa, odnosno ne jedenja mesa, ako ne svaki dan, a ono obvezno petkom.

Cvjetnica ili Nedjelja muke Gospodnje uvodi nas u Veliki tjedan, tjedan Isusove muke i smrti. Svečanom maslinovim grančicama sjećamo se Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem. Kod nas je običaj da se dan prije ubere raznovrsno cvijeće koje se stavi u vodu, da bi smo se ujutro na Cvjetnicu mogli umivati u tom cvijeću.

Blagoslovljene maslinove grančice koriste se za zaštitu kuće i plodnost polja. Najstariji član obitelji grančice nosi na polja koja su zasađena, da ih blagoslovi i da grančicu stavi u zemlju.
Veliki tjedan priprema je za predstojeće uskrsne blagdane, vezuju se crkvena zvona i sve se prekriva ljubičastom tkaninom. Na Veliki Četvrtak posvećuje se sveto ulje za sakramente i blagoslivlja bolesničko ulje, a navečer slavi se obred Gospodnje večere, na kraju obreda pjeva se prvi dio Gospina plača, a drugi dio završava se na Veliki petak.

Uskrs se slavi vazmenim trodnevljem Krista umrlog, pokopanog i uskrsnulog. To ie Veliki petak, Velika subota i Nedjelja uskrsnuća Gospodnjeg odnosno Uskrs.

Na Veliki petak održava se strogi post, u crkvi se održava obred klanjanja presvetom sakramentu i obred ljubljenja križa. Nema svete mise već obred Muke. Na kraju se nastavlja pjevati drugi dio Gospina plača. Prošireno je vjerovanje da na Veliki petak valja piti više crnog vina Vjeruje se da koliko tad popiješ vina, da toliko dobiješ krvi.

Gospin plač Ansambl Lado

httpv://www.youtube.com/watch?v=9_WwI52ymq0

Velika subota je dan kad se razvežu crkvena zvona, tad započinje Vazmeno bdijenje, najsvečanije bogoslužje crkvene godine obuhvaća službu svjetla, službu riječi, krsnu službu i euharistijsku službu. Kod nas se na taj dan nosi jelo na blagoslov, hranu koja će se blagosloviti na Uskrs. Cijeli dan se priprema hrana koja će se blagosloviti; peku se pogače, kuhaju jaja, i to zajedno s ljuskom crvenog luka te tako poprimaju crvenkastosmeđu boju.

Na blagdan Uskrsa sveta misa se slavi u devet sati ujutro. Slavlje započinje ulaznom pjesmom „Gospodin slavno uskrsnu“, a završava pjesmom „Kraljice neba, raduj se“.

Osim darivanjem, o Uskrsu se uspostavlja dodir i razmjena među ljudima. Čestitanje promatramo kao razmjenu dobrih želja, posjećujemo prijatelje, susjede i rodbinu. Uskrsni blagdani obilježeni su društvenim aktivnostima, jer je Uskrs blagdan o kojem se okupljaju svi ukućani.

Nedjelja poslije Uskrsa naziva se još i Bijela nedjelja ili kod nas Mali Uskrs ona označava završetak uskršnjih događaja, te nastavak proljetnih običaja.

Tekst napisala: Josipa Stevanja

The post Uskrs i uskrsni običaji mjesta Glavica, Zadar appeared first on Narodni.NET.

Uvjeti stanovanja građana međuratnoga Splita bili su vrlo različiti, a ovisili su 0 imovinskim prilikama i statusu pojedinih osoba. Kretali su se od privatnih vila ili mnogosobnih stanova sa svim tada modernim komforom, preko unajmljenih stanova u novijim stambenim zgradama, zatim starih kuća u koje su tekovine modeme civilizacije tek počele prodirati, do potleušica sa zemljanim podovima i stanovanju potpuno neprimjerenih vlažnih podrumskih prostora bez prozora i ikakvih nusprostorija. Neki su interijeri opisani u zapisanim sjećanjima i u književnim djelima. No, pogled u unutrašnjost onovremenih splitskih kuća nude i drugi izvori. Među bilježničkim spisima sačuvan je veliki broj inventara splitskih kuća i stanova, najviše iz ranih tridesetih godina. Ti su inventari redovito bili dio očitovanja o nečijoj imovini, najčešće očitovanja muževa o imovini njihovih supruga, pa dijelom ocrtavaju i sadržaj miraza. Sastavljani su iz različitih razloga. Često je to bila mjera zaštite u mogućem slučaju pljenidbe zbog dugova jednog od članova obitelji. Katkad je namještaj bio zalog za dug, a katkad i način otplate duga. Kroz odabrane primjere pokušat će se oslikati ozračje stanovanja u međuratnom Splitu.

Stan nekadašnjega splitskog načelnika Ive Tartaglie opisala je Norka Machiedo Mladinić u njegovoj biografiji. Tartaglia je tridesetih godina dao nadograditi obiteljsku kuću nasuprot Hotela Bellevue. Sa suprugom je od tada stanovao u deseterosobnom stanu na trećem katu kuće. Tartagliin je stan bio neka vrsta umjetničke galerije s više od petsto likovnih djela što je bila posljedica njegove velike sklonosti prema umjetnosti i kupovanju umjetničkih djela na gotovo svakoj izložbi koju je posjetio. Posjetitelja je u stan uvodio dugačak hodnik ukrašen brojnim ikonama koji je vodio do spavaće sobe i biblioteke. Biblioteka je bila najčešće korišten dnevni prostor. Tartaglia je imao veliku zbirku knjiga, među njima i neka vrlo rijetka i stara izdanja. Knjige nisu bile smještene samo u toj sobi, nego je pet bibliotečnih ormara bilo raspoređeno po stanu, a samo se najveći nalazio u biblioteci. U biblioteci se nalazio još i pisaći stol, kožne fotelje i trosjed te brojna umjetnička djela. Između spavaće sobe i biblioteke nizale su se gostinska soba s masivnim namještajem od crvenog mahagonija, dnevna soba njegove supruge, blagovaonica (tinel) s masivnim namještajem, srebminom, porculanom i  brojnim ukrasima, te «plavi salon» s foteljama u empire-stilu presvučenim plavim da-mastom. S druge strane biblioteke bila je radna soba, a zatim je slijedila «soba za muziciranje» s pianinom te «stari salon» sa zbirkom oružja, srebminom i nezaobilaznim umjetninama. Zimi je stan bio grijan etažnim centralnim grijanjem na ugljen. Stan je održavala sobarica koja je imala svoj «apartman» na kraju stana, a kuhala je kuharica koja je stanovala pokraj kuhinje u sobi koja je imala posebni sanitarni čvor.

Među bogatijim inventarima splitskih kuća inventar je kuće ravnatelja Zadružnog saveza Ive Antičevića u «Bihaćkoj 10». U vrijeme sastavljanja bilježničkoga spisa 1936. godine on je bio u mirovini. Većina namještaja i pratećih predmeta u kući pripadala je njegovoj ženi Marici, rođ. Miloš, koja je taj namještaj dijelom donijela prilikom udaje, a dijelom kasnije kupila od vlastitih sredstava. Bračna spavaća soba bila je od «drveta obloženog ulaštenom jasenovinom», a sastojala se od dva kreveta, dva noćna ormarića, dva dvokrilna ormara i jedne «psyhe». U prostoriji su bila još dva stolca bez naslona, stolić, tepih i Gospina slika. Zatim su opisane tri jednokrevetne spavaće sobe, dvije jednako namještene namještajem «od mekog drveta obojadisano u emajl-bijelo» i treća s namještajem «od drveta obloženog sa ulaštenim mahagonijem». Sve su tri sobe imale po jedan krevet, noćni ormarić i dvokrilni ormar. Dvije sobe s bijelim namještajem uz to su imale i po jedan «ženski pisaći stol», dvije fotelje i dva stolca bez naslona. U «primaćoj sobi» bio je namještaj od mahagonija koji je uključivao divan, sjedalice i stolić. Vrlo je detaljno opisana «jedaća soba», a njezin se namještaj sastojao od «jedne trpeze, jedne veće i jedne manje kredence i dvanaest sjedalica s naslonom, sve ovo od ulaštenog mahagonija; trpeza je u formi četvorine, koja se može produljiti na dvije strane, sjedalice su na sjedištima i naslonima prevučene cmo lakiranom kožom, kredence su po srijedi izbočene, a donji dio im je pokriven mramornim pločama šareno-smegje boje. K tome dolazi još jedan divan, obložen matrasićima, napunjenima vunom, a prevučen sa prostom tkaninom na cvjetove; jedan pianino marke “Petrof ’ sa pripadajućom sjedalicom i ormarićem za note; jedan viseći luster na verigama sa kuglom po srijedi i sa šest svijeća uzgor, jedan viseći luster na verigama sa kuglom po srijedi i sa tri svijeće uzgor; dva zidna lustera sa po dvije svijeće uzgor». Namještaj «kuhinje i spreme» opisan je tek u grubim crtama pa saznajemo samo da je bio «od mekog drveta obojadisano u emajl-bijelo», a satojao se od dva ormara, dvokrilnog i jednokrilnoga, dva stola, od koji je jedan imao mramornu ploču, ledenice srednje veličine i zidne police s posudama za začine te posuđa. Mnogo je detaljnije opisan namještaj «radne pisaće sobe» koji se sastojao od «jednog pisaćeg stola, jednog ormara na ruletu, jednog etažera za spise, jednog stolića za telefon, jedne biblioteke na troja vrata, jednog okruglog stola, dvaju fotelja i jednog sata na stalku od tri poda u obliku zvonika, sve ovo od mahagonija; fotelje su na sjedištima presvučene cmo lakovanom kožom, vrata na biblioteci su dvije trećine u staklu, sat je njihalo, okrugli stol je pokriven staklenom pločom, a ploča pisaćeg stola je presvučena žutkastom čojom. K tome dolazi još jedan divan i dvije fotelje, presvučene cmo lakovanom kožom sa svih strana; dvaju metalna tapnjaka, dvije japanske vaze od porculana, troje metalnih ure-snih statua, od kojih jedna simboliše poljoprivredu, a dvije predstavljaju sredovječne vitezove, jednog visećeg lustera sa tri žarulje prema doli, jedne metalne stolne svijeće.

Rijetko su sastavljani inventari radničkih stanova. Jedan od sačinjenih odnosio se na stan obalnog radnika Nikole Laura i supruge mu Marije Terze u Radunici. Taj je skromni stan 1934. godine imao bračnu spavaću sobu s namještajem od bukova drva i kuhinju sa stolom od jelovine, dva stolca, kredencom i kantama za donošenje vode.

Težaci su, kao i dio obrtnika i trgovaca, stanovali u tradicionalnim pučkim kamenim kućama u četiri starija pučka predgrađa. Untrašnjost tih kuća uglavnom je bila skromna. Prema Kovačiću težaci nisu mnogo marili za kuće jer su mjerilom svojeg rada držali vinograde i konobe. Ipak, te su pučke kuće stalno bilježile promjene, a kvaliteta življenja i u njima je postupno podizana. Primjerice, Kovačić navodi kako je njegova kuća oko 1910. godine preuređena. Do tada je pod u prizemlju bio od nabijene zemlje, a tada je betoniran, zidovi i stropovi ožbukani su, uređeni odvodi za kišnicu, te napravljena ulazna vrata sa staklom da bi i u prizemlju koje nije imalo prozora bilo više svjetla. U kuhinji je umjesto starog komina napravljen uzidani štednjak. Uz kuću je tada izgrađen drveni zahod. U međuratnom su razdoblju uvjeti života i u pučkim kućama dalje podizani širenjem vodovodne i kanalizacijske mreže te elektrifikacijom. Na krevetima su madraci zamjenjivali nekadašnje slamarice, a i namještaj se postupno modernizirao. Moderniji je namještaj bio elegantniji, ali i manje trajan. Promjene koje su u tom smislu nastupale Kovačić pokazuje opisom stolaca: «Stari su jemali katrige od orijovog drva, teške i tvrde ka gozd, da su mogle trajati vičnost, dočin mlaje žene su jemale katrige o’ bukovog drivja kojiman je sidalica bila o’ kolurane slame, a koja bi se svaki desetak godin popravjala i zaminivala kad bi se ogulila.

Grad i ljudi: Split 1918.-1941.

The post Kultura svakodnevnoga življenja u Splitu i okolici appeared first on Narodni.NET.

Mladi i djeca na Cvjetnicu peru lice u vodi u kojoj se noć prije uronilo proljetno cvijeće. Brojni crkveni obredi karakteristični su za Veliki četvrtak, a tog dana vjernici dolaze i listi prid križ. Puk se u crkvu poziva drvenim čegrtaljkama. Vazmak i pogača su najpoznatija uskrsna jela.

Tradicionalna drvena čegrtaljka

S Uskrsom već nastupaju običaji proljetnog ciklusa, u kojima dolazi do izražaja posvećivanje pažnje zemlji i poljodjeljskim radovima.

Na Cvjetnicu ili Maslinsku nedjelju bio je običaj da mladi i djeca peru lice u vodi u koju je prethodnu večer stavljeno razno proljetno cvijeće, a dobivaju i jaje koje se kraj vode ili u vodu stavljalo. Maslinove grančice koje su se u crkvi blagoslivljale kod kuće su se držale s najvećim poštovanjem, na istaknutom i posebnom mjestu.

Veliki četvrtak, petak i subota prolazili su u pripremama za blagdan Uskrsa i u crkvenim obredima. Do promjene dolazi šezdesetih godina 20. stoljeća. Obredi mise večere Gospodnje, klanjanje križu i vazmeno bdijenje održavali su se u jutarnjim satima, a poslije podne i predvečer oficij – pjevanje jutrenje i pohvala nastupajućeg dana. Nakon oficija na Veliki petak održavala se i procesija, Toga dana se dolazilo u crkvu “listi prid križ“, tj. puzati na koljenima od vrata do oltara gdje se ljubio križ. Zvona nisu zvonila od Velikog četvrtka do Velike subote, pa se na službe pozivalo i u crkvi su se upotrebljavale drvene čegrtaljke. Osobito se strogi post držao na Veliki petak. Čak se i zvonima Sto su visila o vratu volovima stavljalo trave da ne zvone. Posebno obredno jelo za Uskrs je pečeno janje, vazmak. Klalo se na Krsnu (Veliku) subotu i na uskrsno jutro se pečeno nosilo na blagoslov u crkvu. Kosti od vazmaka nisu se bacale, već zakapale u zemlju. Krvlju vazmaka bi se na vratima dvora načinio križ, prema starozavjetnom pashalnom običaju koji nalazimo u Bibliji. Drugo važno obredno jelo je pogača, uskrsni slatki kruh, koja se također, uz jaja, mladi luk, vino i sir nosila u crkvu na blagoslov i s najvećim poštovanjem blagovala. Jaja su se bojala, a njima se i tucalo, tj. udaralo jajem o jaje s namjerom da će onaj čije ne pukne dobiti drugo jaje.

Tekst napisali: Ivana Milin / Suzana Selimi

The post Tradicionalni Uskršnji običaji u Briševu appeared first on Narodni.NET.

Koliko takvih mijesta imamo u lijepoj našoj? Ne previše, a najgore je od svega što se svakim danom broj tih mjesta smanjuje.

Jedan od primjera tradicijske kolijevke je i Imotski, grad u Dalmatinskoj zagori poznat po svoja dva jezera i pregršt tradicionalnih običaja.

Svi smo čuli za gangu tradicionalnu narodnu pjesmu koja nam dolazi baš iz tih krajeva. Naš tekst o imotskoj gangi – Intrenet stranica posvećena gangi.

Od neizostavnih Imotskih galantara poznatih iz

Prosjaka

Sinonim su tradicije i očuvanja običaja pisali smo o njima, nema krize u Imotskih galantara

Tradicionalni običaji odlaska na silo ili udvaranje kako se to radilo u neka stara vremena baš je u Imotskom najbolje sačuvan i njegovan kao dio kulture i tradicije tog malog mjesta. Već smo pisali što je to Silo i kako izgeda odlazak na silo na još jednom mjestu sam pronašao zanimljiv članak o odlasku na silo.

Dernek kao mjesto okupljanja i veselja koje je bilo karakteristično za razne prigode je jedan od starih običaja u Imotskoj krajni a na derneku su se sklapali razni poslovi uz veselje dobru kapljicu i kvalitetnu domaću hranu. Što je to dernek?

Još ćemo izdvojiti jednu pravu mušku igru karakterističnu za imotsku krajnu koja je sastavni dio svakih druženja. Šijavica muška narodna igra.

https://www.youtube.com/watch?v=6k30K3GtEMU

Nemožemo reći da je šijavica imotska igra ali je zasigurno najočuvanija igra u tim područjima.

Ovo su neki od mnogobrojnih Imotskih običaja i običaja karakterističnih za Imotsku krajnu za nabrojati sve običaje bi mi trebalo puno više od jednog članka.

Pa zbog čega to sve radim?

Čitajući jedan članak sa Imotskih Novina  i odrastajući u tom istom Imotskom koji je samo prije 10-20 godina bio prepun života i veselja, a danas je pred izumiranjem a s njim nestaju i sve one lijepe narodne tradicije koje su generacijama taj kraj činile posebnim i lako pamtivljim.

Nevezano za politiku jer i sam nisam uopšte politički opredjeljen prenosim vam tekst sa tog portala. Siguran sam da je Imotski samo jedan u nizu Hrvatskih gradova koji su pred gašanjem i zaboravom, a sa njim i njihovi tradicionalni običaji koji su dio kulture i vezani za to mjesto.

Samo pretraživanjem imotskog na googleu

Članak vam prenosim u potpunosti:

U Imotski smo pošli da vidimo kako izgleda grad u kojem je sve propalo. Putem smo shvatili da Imotska krajina kuburi s lokalnim javnim prijevozom, jer dugo nismo vidjeli toliko autostopista, raznih životnih dobi, kao od Zagvozda do Imotskog.

Kažu stari ljudi da je u Dalmatinskoj zagori tako izgledalo i nakon Drugog svjetskog rata.

− Ima li posla? Nikako – kaže sredovječni Imoćanin kojeg smo povezli.
– Nije tipična izolacija, ali radi se na tome. Više nemamo Sud, a imali smo ga još u ona vremena. Sad je u Sinju. 

A Katastar ide u Makarsku. Carina će u Kamensko. Izgubili smo i rodilište. A posla nema. Ko ima vojnu mirovinu, može nekako, a drugi nikako − kaže naš sugovornik i dodaje da je imao “sriću u nesrići”. Nesreća je, veli, što je 1991. morao u rat, a sreća je što sad ima vojnu mirovinu.

− Bogami, da nemam tu mirovinicu, jeba bi ježa, da oprostite – kaže čovjek.
– Oni stariji od mene imaju njemačke penzije, moja generacija vojne, a mladi nemaju ništa. Šta će nego bižat u Zagreb il Njemačku? Sve tvornice u Imotskom su propale − zaključuje.

Priča o propasti imotskoga gospodarstva, koje je u sutonu socijalizma – zapravo do početka privatizacije − zapošljavala oko 7000 Imoćana, priča je o neshvatljivom gospodarskom sunovratu koji je od Imotskog i Imotske krajine učinio egzistencijalne invalide: danas je u cijelom gradu u proizvodnji zaposleno manje od stotinu ljudi, dok ih je 4300 na Zavodu za zapošljavanje.

Sve ove 23 godine u Imotskom i okolnih osam općina na vlasti su takozvane “desne opcije“: uglavnom HDZ, uz povremene i mjestimične mandate HSP-a. U kolonu pluseva HDZ-u valja upisati modernu zgradu Pošte iz 90-ih, te rješenje vodoopskrbe i telefonskih priključaka, dok je kolona minusa značajno duža, pa idemo abecednim redom: “Agrokoka”, “Autopoduzeće”, “Brodosplit”, “Imostroj”, “Imota”, “Napredak”, “Novogradnja”, “Trimot”, “Vodogradnja”, “Vodoprivreda”…

Poljoprivredni kombinat “Agrokoka” imao je prije HDZ-a stotinjak radnika – danas firma ne postoji. “Autopoduzeće” je rasprodalo desetke predratnih kamiona i “kipera”, te ostalo samo na putničkom prijevozu. Pogon splitskog škvera u Prološcu, gdje su se izrađivali dijelovi za brodove, zatvoreno je. Tvornica za posebne namjene “Imostroj” imala je više od 200 zaposlenih, ali tvrtka ne radi još od 1998. godine.

Bivši trgovački div “Napredak” imao je 800 zaposlenih, 180 prodavaonica širom Hrvatske i BiH, poslovne prostore u Splitu, te hotel i robnu kuću u Imotskom − danas tvrtka postoji samo kao dio kolektivne memorije. Tekstilna tvornica “Trimot” prije HDZ-a je zapošljavala 1400 radnika, a danas nula: tvrtka je u poodmaklom stečaju, kao i “Vodoprivreda”.

Pazar spao na 2-3 banka

Ostade tek vinarija “Imota” – u bivšoj Jugoslaviji druga po veličini, iza kumanovske – kao ostatak čuvene Poljoprivredne zadruge koja je prije HDZ-a imala 400 zaposlenih, s kooperantima do 700, i koja je opskrbljivala cijelu BiH i Srbiju (znalci tvrde da je “Imotin” vinjak “Dorat” bio bez premca na bivšem jugoslavenskom tržištu), ali i ona je spala na samo 90-ak radnika te je u grogiranom stanju.

Upravo je sudbina “Imote” bila okidač za nedavni prosvjed imotskih građana, prvi koji se u dva hrvatska desetljeća zgodio u gradu Imotskom, okupivši oko 300 prezrenih građana. To je i bio povod našeg dolaska u Imotski.
− U Imotskom bi se moglo prosvjedovat svaki dan – kaže nam Boris Eljuga dok prodaje ribu na imotskom pazaru.
– Prije 20-30 godina bilo je 20 iljada ljudi više nego sad, a imamo pozitivni prirast. A šta će ljudi nego se iseljavat? Evo mojih četvero dice, svi u Zagrebu. A završili fakultete: ekonomija, grafički dizajn, psihologija. Al nema posla, pa stoj u Zagrebu. Evo, pazarni dan, srida, a nema nikoga − dodaje Eljuga.

U Imotski smo došli u srijedu baš zbog tradicionalnog sajamskog dana: svojedobno su tu srijedom dolazili deseci tisuća ljudi – od Duvna do Ljubuškog i Širokog Brijega − a danas je to mali kvartovski pazarić sa šačicom prodavača i kupaca.
− Ovo iza je moj poslovni prostor – nastavlja Boris – i dajem ga za sto kuna misečno, ma niko neće. Dava sam i mukte, samo da mi ćer zaposle, pa ništa.

Pitamo ga koga smatra odgovornim za ovakvu devastaciju Imotskog i Imotske krajine.
− Ako sam ja stvorio obitelj i ne vodim računa o njoj, onda ja ne valjam, ja sam kriv − veli naš sugovornik.
Čovjek očito aludira na dosadašnje središnje i lokalne vlasti, a među njima i na HDZ-ova gradonačelnika Antu Đuzela, koji Imotskim stoluje već osam godina. No, za divno čudo, na ovotjednom imotskom prosvjedu pojavio se i sam gradonačelnik, da bi podržao prosvjednike.

− Ne znam, ispalo je da je Đuzel organizirao prosvjed, ja sam to drukčije zamišljao – komentira nam tu činjenicu 25-godišnji Ivo Bilopavlović iz imotske Udruge mladih.
− Čovjek je osam godina na vlasti i gradi samo zidiće po gradu, ništa proizvodnja, i sad organizira prosvjed protiv samog sebe – kaže Mirko Karoglan, Bilopavlovićev vršnjak iz iste udruge.

Lakše do posla u Hercegovini

Ivo i Mirko nisu nepoznati javnosti: upravo su njih dvojica, s još nekoliko prijatelja i istomišljenika, preklani organizirali performans za Jadranku Kosor prilikom njezina tadašnjeg premijerskog posjeta Imotskom. Uoči Kosoričina dolaska, na fasadi Duhanske stanice objesili su ženske gaće i drugo donje rublje iz nekadašnjeg asortimana “Trimota”, a kad su im vatrogasci skinuli “instalaciju”, objesili su transparent “Vratite ukradeno”, nakon čega su privedeni na policiju.

Pitam ih što ih je ponukalo na taj performans, koji se može smatrati pretečom zadnjeg prosvjeda.
− Općenito propast Imotskog, katastrofa na svim razinama u gradu – veli Mirko.
− Sve naše matere su radile u “Trimotu” – dodaje Ivo.
Vraćamo se na temu: momci nisu optimisti.
− Mi smo zadnja rupa na svirali. Mimoišla nas autocesta, vlak na tračnice, sve nas je mimoišlo – kaže Mirko.

– Ti nemaš di doć pitat da te zaposle, to je dno. Od moje generacije 80 posto ih je otišlo iz Imotskog. Kad diplomiraju, sritni su dva dana i onda skuže da neće nać posla. Prije ćeš nać posao u Hercegovini, u Širokom ili Grudama − dodaje on.

− Ti u Imotskom ne možeš napravit bend, jer se ljudi taman uvježbaju i odu ća. Kad nemaju posla, jedino u policiji možeš radit. Svi stariji su bili u ratu i žive od vojnih mirovina. Jedino nas opet rat može spasit – gorko se šali Ivo.
− Ne možeš ti ni otić iz Imotskog kad oćeš – opet će Mirko.
– Ide autobus za Zagreb u dvi ure i ti dođeš na šalter “Autopoduzeća”, a on ti kaže: “Ne vozimo danas.” Zašto? Nema goriva. Pa di to ima?

Ivica Kukavica profesor je kineziologije i umirovljeni bojnik Četvrte brigade, triput ranjavan u ratu. Na lokalnim izborima bit će nezavisni kandidat za gradonačelnika.
− Motivirala me teška i beznadna situacija u gradu, koja me podsjeća na rat: kad je bilo najbeznadnije, ipak smo uspili. Najlakše bi mi bilo da uživam u visokoj vojnoj mirovini i privilegijama, ali ne mogu gledat u što se grad pretvorio. Meni je nevjerojatno da su propale tvrtke poput “Imostroja” ili “Trimota”, koji je proizvodio donje rublje za NATO. Ili “Agrokoka”, koja je opskrbljivala tadašnju JNA i pola Jugoslavije.

I on je, veli, nekidan bio na prosvjedu.
− Htio sam dati potporu obespravljenima, kojih je u Imotskom stvarno puno, ali mi je žao da se prosvjedi organiziraju sad kad je sve gotovo, kad su tvornice uništene i kad su radnici već na birou i još samo traže neisplaćene plaće.

Stoga, ako osvoji vlast, naš sugovornik tvrdi da će se posvetiti upravo vinariji “Imota”, zadnjoj slamci gradskoga gospodarstva. “Imota”, kaže, mora postati imotski “Agrokor”.
− Definitivno moramo krenuti od nule. Bilo je u ovih 20 godina puno ministara i moćnih ljudi iz Imotskog, pogotovo u doba Tuđmana, ali s ove distance ispada da su se oni okoristili pojedinačno, ali Imotski od toga nije imao ništa − kaže Kukavica.

Vraćamo se kući, u perspektivni Split: opet Imoćani stopiraju. Izgleda da je “Autopoduzeće” i danas ostalo bez goriva.
− Slabo je Imotski cijenjen u Hrvatskoj – kaže mi mladac kojeg sam povezao do Lovreća.
– Dobili smo samo dva slova IM na tablici, prije nam je na autima pisalo Makarska. A sve drugo smo izgubili.

The post Gubitak i propast kolijevke tradicionalnih običaja appeared first on Narodni.NET.

Postavlja se Isusov grob koji Čuvaju četiri starija čovjeka iz mjesta, a navečer svećenik dvanaestorici izabranih ljudi pere noge. Pošto se na taj dan jelo samo zelje, on se u narodu naziva zeljavi četvrtak. Na Veliki četvrtak i petak vjernici mole posebne molitve. Procesija s križem i kan tacima na Veliki petak zalazi u sve zaseoke župe sv. Ane, a navečer se oko crkve pale vatre. Na Veliku subotu hrana se nosi na blagoslov, a u ponoć se ide na Vazmeno bdijenje.

Uskrs kao najveći kršćanski blagdan slavi se i iščekuje na poseban način u svim župama, pa tako i u župi Sv. Ane u Poljicima kraj Imotskog. Tu su se uskrsni običaji održali kroz stoljeća usprkos svim teškoćama s kojima se naš narod suočio kroz povijest. Neki običaji su se tijekom vremena prestali održavati i sada samo žive u sjećanjima naših baka i djedova, dok se neki, kao npr. kantanje, održavaju i danas, a sežu u vremena prije nastanka naše župe.

Tri dana Velikog tjedna, odnosno Veliki četvrtak, Veliki petak i Bijela subota nazivaju se posni dani, jer se postilo otkad na Veliki  Četvrtak utihnu zvona do subotnje noći kad bi zvonu ponovno zazvonila, Za vrijeme šutnje zvona u crkvenim obredima mjesto njih no koriste drvene čegrtaljke.

Na Veliki četvrtak u crkvi se postavlja Isusov grob s Njegovim tijelom, kojega obično kite žene. U staro vremena na Isusov grob se stavljalo dvanaest tanjurića proklijale pšenice i u sredinu svakog tanjurića stavljala se čaša s vodom, uljem i luminima koji su gorjeli do u subotu u ponoć. Ispred Isusova groba postavljala se straža naoružana karakterističnim kopljima i štitovima, a sastojala se od četiri, obično starija, čovjeka iz župe koji su se dva po dva smjenjivali svakih dvadeset do trideset minuta. Straža se čuvala za vrijeme crkvenih obreda, a nn Veliki petak cijeli dan. Taj običaj se održao do 1972. godine. Na večer se ide u crkvu na obred Isusove večere, kada dvanaest ljudi sjedi oko oltara, a svećenik im pere noge kao što je Isus to činio apostolima. Na taj dan jelo se samo zelje, pa se on zato u narodu naziva „zeljavi četvrtak“, a u tijeku dana svakoje čeljade moralo izmoliti molitvu Velikog četvrtka i to sto puta.

Molitva glasi ovako:

„Dušo grišna budi u viri kripna

Kada budeš putovati

Dugin putin, tisnin klancin

Susrist će te duv nečisti

Kušat će te, varat će te

U si moja il si Božja

A ti njemu vako reci:

Tvoja nišan, Božja jesan

„ Bogu oću, tebi neću

Iđen Bogu na sudišće

Bogu sam se obećala

Na blag danak na

Veliki četvrtak

Izmoliti sto križića

Sto amena sto Jezusa

Sto se puta prikrstiti.“

Veliki petak se svetkuje u tri dijela: Križni put i kantanje, Gospin plač i navečer obred Velikog petka. Od starina u župi sv. Ane običaj je da križ ide iz crkve u crkvu ujutro oko šest sati. Križ nosi jedan čovjek, bos ili u suknenim čarapama. Kad se narod okupi i izmoli se molitvasvećenik predaje križ križonoši, a isti tren kantači počinju kantati. Kada križ iziđe iz crkve ide se preko polja gdje se formira procesija. Tada se svi zaustave i križonoša se vraća duž procesije i vjerovnicima prinosi križ da ga poljube. Nakon ljubljenja križa procesija ponovno kreće i zalazi u sve zaseoke župe sv. Ane. Vjernici ispred svojih kuća dočekuju križ i ljube ga, a ako je neko bolestan i ne može izići križ mu se nosi u kuću.

U stara vremena krizni put je bio kraći i nije se išlo kroz sve zaseoke, ali zbog otporama zabranama noćšenja križa počelo se zalaziti u svaki najmanji zaseok što se održalo do danas, pa križni put približno šest sati. Cijelim putem se kanta Muka po Ivanu koja se do crkve iskanta dva do tri puta. Kada se križ oko podne vrati u crkvu žene pjevaju poznatu tužaljku Gospin plač. Iza ta dva obreda volovima se išlo orati zemlju onima kojima to nije imao tko, odnosno onima koji su smatrani siromašnima. Ljudi s polja su se dozivali kantanjem.

Zbog neimaštine na Veliki petak kuhao se tzv. ćoravi bakalar, varivo koje se sastojalo od krompira, luka i maslinova ulja, koje se čuvalo posebno za tu prigodu.

Navečer se održavao obred Velikog petka, kada se oko crkve pale vatre, u lončićima u kojima su se nalazili lug i petrulje, koje su služile kao rasvjeta za procesiju koja ide oko groblja i pjeva pjesmu ”Puče moj…”, koja je karakteristična za cijelu dalmaciju. Na kraju obreda velikog petka ponovno se ljubi križ, a u stara vremena se izuvalo na glavnim vratima i na koljenima se lizlo do križa, gdje se davala lemozina namjenjena za održavanje Isusova groba u Jeruzalemu. I za Veliki petak postoji posebna molitva koja se također izgovarala sto puta, a ona glasi:

” Iđe djeva slavnim grobom

Cvileći i plačući

Za križon se protežući

O sveto i slavno drvce

Koje primi Sinka moga

Više mrtva nego živa

Isus s križa govorio

Ko bi ovu molitvu molio

Na blag danak na Veliki petak

Ja bi mu da lip dar

Njegovoj duši raj

Na umrli dan”

Na Bijelu subotu popodne nosi se hrana na blagoslov. Danas je to obilje, a prije je bilo po jedno jaje za svakoga člana obitelji. O ponoći se išlo na Vazmeno bdijenje kada se održavao blagoslov vatre, koja se kresala iz kremena i vode koja se u vrijeme pjevanja Slave ulijevala u kamenice gdje su se ljudi poslije euharistije i umivali, a neki i nosili kući za članove koji nisu mogli doći.

Na sam Uskrs odmah ujutro jelo se blagoslovljeno jaje, išlo se na misu, čestitao se Uskrs, a djeca su se tuckala jajima koja su se bojala u ljuskama crvenog luka. Običaj je bio da momci darivaju najljepšim jajetom djevojke koje im se sviđaju i obrnuto.

Kazivači:

Augustin i Mirjana Livajić

Tekst napisale:

Ivana Ćelić / Ivana Znaor

The post Uskrsni običaji u Imotskom – običaji Imotskih Poljica – appeared first on Narodni.NET.