Mi mladi momci od 16. godine radili bi o zemlji, razne sezonske poljodjelne poslove. Kad bi se smrklo, svak bi pošao svojoj kući. Noć bi se polako počela spuštati, zazvonila bi “Zdravo Marija”. Kad bi se okupili u kući, molili bi se Bogu. Redovito se je molio jedan dio ružarija (krunice). Poslije molitve bi se večeralo, ako je bilo štogod za pojesti.
Nismo smili starijima reći da idemo u tuđe selo. Nas pet-šest bi se obično sastali na raskršću te bi svi skupa zapivali gange. Tu bi se dogovarali di ćemo ići, obično u druga sela, u Podbilu, Tonkiće. Drugu večer bismo išli u Lokvičiće, treću opet drugdje. Kad bi došli u izabrano selo ušli bi u jednu kuću. Domaćin bi nas redovito pitao jesmo li žedni. Kad bi odgovorili potvrdno, domaćin bi rekao da nema puno vina, no da će doniti jednu bukaru.
To bi nam govorili uglavnom da udadu ćer ili kakvu rodicu u Ričice. Svi bi momci zajedno sidili u istoj kući, a onda bi jedan, koji je zamirio kakvu djevojku, izveo curu vani, malo s njom popričati. Zatim bi se opet vratio u kuću te ostao s curom do duboko u noć. Znalo bi proći i pola noći. Pričali bi o ljubavi, cura bi pitala momka je li je voli, a isto tako bi i momak pitao curu voli li ona njega. Momak bi odgovorio: “Da te ne volim ne po noći dolazio kod tebe”. Kad bi se primakao rastanak, tj. vrime da svi pođu kući, dogovorili bi se kada će se i gdje ponovno naći. Redovito je to bilo već sljedeće noći ili za par noćiju, najdulje za tjedan dana. Naravno, da je cura željela da momak dođe što prije. Kod cure bi se išlo na silo uglavnom srijedom i subotom. Svake nedjelje kad bi se rekla sveta misa, momci i cure bi šetali od crkve do raskršća. Svaki momak sa svojom curom.
Došli bi i roditelji od cura i od momaka. Razgovaralo bi se o rodbini, o obitelji i vezma itd. Ako bi se momku cura svidila, momak bi upita svoje roditelje te im rekao da mu se ta i ta cura sviđa i da bi se tijo oženiti njome. Roditelji bi mu pojasnili je li mu ta cura rodica ili nije, iz kakve je obitelji itd. Ako nije bilo smetnje roditelji bi sina potakli da se oženi što prije da ga cura ne bi privarila. A da ga ne bi privarila momak bi curu umaka. Neko bi vrime živili zajedno nevjenčani, a nakon toga bi se planiralo vjenčanje.
Pošto se nisu odmah vjenčali, svećenik nas je zvao na dotrinu (na pouku). Morali smo znati 33. dotrine (tj. istine vjere). Kad smo naučili dotrine mogli smo pristupiti vjenčanju. Prid vjenčanje morali bi stat na dnu crkve i pitat prošćenje (oprost) u Boga i u ciloga puka. Digli bi desnu ruku poviše glave i morali smo reći: “Tražim prošćenje u Boga i u ciloga puka što sam učnio neredna djela”. Kad bi to rekli onda je svećenik dao blagoslov i oprost te se je moglo pristupiti vjenčanju. Kad bi došlo vinčanje znalo se je ostati po dva dana i dvi noći na svadbi.
Kad bi završilo pirovanje svak bi išao svojoj kući, a mladenci bi ostali. Nije bilo nikakvog bračnog putovanja ko danas, već skraj (stavi) mladu među starce na kominu (u kućama nije bilo šporeta). Mlada je morala služiti svima u kući: donositi vodu u vučiji na leđima, morala je prva ustajati, a zadnja ligati. Nije bilo lako mladoj u ta vrimena. Mnoge je gorke suze morala progutati. Roditelje se je uglavnom poštivalo u prijašnje doba. Kad bi kojim slučajem nevista oketila (okasnila) i ne ustala na vrime, svekar bi joj zapiva pismu:
“Ustaj neko lipa
svekar drva cipa
diver vode donio
zava kuću pomela”.
Kad bi se takva pospana mlada ustala nije se trebala puno moriti, jer je sve već bilo pripravljeno. No, nije tada bilo puno “pospanih” mlada. Danas je, kažu, malo drugačije.