Poznate i nepoznate legende o Zagrebu i okolici!

Legende Zagreba i okolice

Stari je Zagreb bio poznat po svojim legendama. Prepredale su se priče o strašnim događajima koji su se zbivali unutar gradskih zidina, ali i izvan njih. Mnoge (  istinite ) su se legende zbile na obroncima Medvednice, a neke od njih se pamte i dan danas. Većinu od njih je, u svojim knjigama , opisala naša ( i moja omiljena ) spisateljica Marija Jurić Zagorka, pogotovo u Gričkoj vještici, koju su , nadam se , mnogi pročitali.

 

JOŠ O HAJDIMA

 

Da su Hajdi doista postojali, i to ne samo u okolici Samobora , govori i jedna legenda koja je živi dokaz tome.

Davno je , jako davno bilo kada su u Kastavštini živjele velike i jake ljudeskare, pravi divovi. Zvali su ih „Hajdi“. Nikad više neće biti takve ljudske snage. Nikoga se nisu bojali, čak su i na dobrog  Boga goropadni bili.

Dvojica po imenu Bradonja i Nogonja, htjedoše podići svoje gradove na vrhovima Svete Katarine i Gradine. Bradonja skoći na Učku, odvali ogromno kamenje , naprti ga na leđa i nosi na vrh Sv.Katarine. Nogonja , nogat kakav je bio, u trenu se stvori na Snježniku, odlomi velike stijene i nosi ih na Gradinu. Grade Hajdi svoje dvore, ali nedostaje im bat. Nakupe svu silu željeza i iskuju bat težak 20 centi. Bradonja na Sv.Katarini batom tuče i lupa kamenje, sva se zemlja trese.Oko podneva se umorio i legao na zemlju da se odmori.Bio bi i zaspao kad ga viknu Nogonja s vrha gradine, sat udaljene:“Ala brat, podaj bat!“ Protegne se Bradonja , uzme bat i baci ga na Gradinu. Dok je Bradonja odmarao, Nogonja je gradio.Nakon što bi se umorio, bacio bi Bradonji bat na Sv.Katarinu. I dok bi se odmarao Bradonja bi zidao grad. Letio bi bat tako nekoliko puta dnevno sa brda na brdo.

 

Dobrom Bogu dodijali oholi hajdi i dozlogrdile njihove psovke i pogrde. Pošalje jak vjetar koji dočeka u zraku bat, pa ga kao da je pero digne visoko i baci u more. Progutalo more bat, a crna zemlja pogane divove.

 

 PRIČA O ČEHU , LEHU I MEHU

U zemlji Hrvatskoj , kako kažu stari kroničari , živjelo je nekad davno plemstvo slavensko.

Knezom im bijaše Hrvat stolujući u starom gradu Krapini. Pokoravao se rimskom caru i njegovom namjesniku u Hrvatskoj.U dubokoj starosti umre knez i ostavi za sobom tri sina : Čeha , Leha i Meha, te kči po imenu Vilina.

Sinovi uz Krapinu sagrade još dva grada – Psari i Šabac i vladaše njima.

Doskora dozlogrdilo braći rimsko gospodstvo pa odluče rimski jaram zbaciti. Nihova se sestra zagledala u rimskog namjesnika te mu, bojeći se za nj , ispriča što braća snuju. Doznavši sestrinu izdaju , braća je uzidaju živu u toranj krapinskog grada kojeg danas nazivaju Vilinim tornjem.

 

Uvidjevši da se neće moći braniti od rimskog cara , odluće pobjeći na sjever.

Krenuše braća preko triju rijeka, put sjevera: Čeh utemelji Češku , Leh osnuje Poljsku , a Meh Rusiju.

SMRT KRALJA ZVONIMIRA

Kralj Zvonimir bio je jedan od najboljih kraljeva. Poštene je pomagao , a nepoštene progonio ne podnoseći nepravdu.Dobri su ga voljeli, a zli mrzili.. Zemlja je bila sretna i bogata, a gradovi puni zlata i nakita.Nisu se bojali ubogi da će im oteti bogati.Nisu se bojali slabi da će im oteti jaki.Nisu se bojale sluge da će im gospodati učiniti nepravdu.Kralj ih je podjednako štitio. Kako sam nije nepravedno stjecao , nije ni drugima to dozvoljavao.

Veliko je blagostanje u doba pravednog kralja vladalo kako u Zagorju , tako i u Primorju. Zemlja je bila toliko bogata u puna svakojakoga blaga pa je i nakit na djevojkama , mladićima i konjima vrijedio više nego drugima čitavo imanje.Obilovala je Zvonimirova kraljevina raskošću.Nitko joj nije mogao nauditi pa se nikoga nije ni bojala, osim dakako gnjeva Gospodnjeg. Nije uzalud zapisano :“ Oci zaboše kiselo grožđe , a sinovima trnuše zubi“.

Uz odobrenje svetoga oca pape pošalje cesar rimski u to doba glasnika s porukom kralju: „Brata našega, dostojnoga kralja Zvonimira , molimo da okupi gospodu i sav narod svoje poštovane kraljevine, pa im pročita ovu poruku, a nama da na znanje volju svoju te odluku vitezova i barona s voljom gospodstva vašega“.

Sveti kralj , primivši poruku od svetog oca pape i cesara rimskog, sazove zbor na Kosovu polju, kod Pet crkava. Okupljenim dostojanstvenicima i narodu slavni i dobri kralj pročita poruku volje svetog oca pape i cesara rimskog:“ Brata našega, dostojnog kralja Zvonimira molimo da se s gospodom i narodom zemlje kršćanske pristaje k našoj volji, s dopuštenjem Božjim i Sina njegova, porođenog od Djevice Marije, koji je trpio i krv prolio ubijen na križu, a čija je smrt značila otkupljenje svijeta.Dopuštenjem njegovim i pomoću onih koji u njega vjeruju, odlućili smo osloboditi mjesta koja je za našu ljubav okrvavio“.

Kad to čuju „nevjerni Hrvati“ , koji s nemilostivim sinom i oružjem u ruci nedavno iz zemlje prognaše kralja Radoslava , ne dopuste mu poruku do kraja pročitati.

Skoče i ne samo  da ne pristanu na dostojnu molbu svetoga oca pape i cesara rimskog da sveta mjesta iz poganskih ruku oslobode, počeše vikati na dobrog kralja, jadajući se i vapijući kako nikad neće više vidjeti djecu, žene i domovinu.“Bolje da umre jedan , nego toliki narod“, povikaše. „Bolje da on sam pogine, nego da nas odvede iz djedovine naše radi Boga daleke krajeve osvajati“. Kako psi laju na vuka, tako oni krenuše na kralja. Nisu mu dali da dođe do riječi, već galameći izvade oružje i sasjekoše ga.

Ispuštajući dušu, ležeći sav u krvi, baci pošteni kralj Zvonimir prokletstvo na nevjerne Hrvate da nikada nemaju gospodara svog jezika.

 

DOLAZAK HRVATA

 

Hrvati su živjeli na području Bagibarije koje danas nastavaju Bijeli Hrvati. Jedan je rod, petero braće: Klukas , Lobel, Kosjenc, Muhlo i Hrvat , te dvije sestre Tuga i Buga, odijelio pa zajedno s potomstvom dođoše u Dalmaciju. U ono doba Dalmacijom su vladali Avari. Ratujući nekoliko godina s njima pobijede Hravti ubivši i pokorivši dio Avara, dok je dio uspio pobjeći.Nakon rata zavladali Hrvati Dalmacijom , a među njima ostalo i Avara.Od Hrvata koji su došli u Dalmacijudio se odvojioosvojivši Ilirik i Panoniju.Imali su vrhovnog kneza koji je knezu Hrvatske slao poslanstvo glede njihova prijateljstva. Htvati su se u Dalmaciji nekoliko godina pokoravali Francima kao i nekada u svojoj zemlji . Franci su bili toliko okrutni da su hrvatsku djecu bacali psima.Dojadi Hrvatima , pobune se i ubiju knezove koje su postavili Franci.Diže se na njih silna Franačka vojska; sedam godina su vojevali.Nadvladaše Hrvati , poubijaše Franke i njihova kneza Kocila.Otada su samosvojni i slobodni, a u doba kneza Porina zatražili si sveto krštenje od rimskog pape.Pokršteni Hrvati ne žele drugima nametati rat. Krštenjem su prisegli , a vlastitim se potpisima obvezali da neće oružjem napadati tuđu zemlju, već će biti u miru sa svima koji budu htjeli. Zauzvrat su primili papainu prisegu da će se sam Bog za njih boriti i svetiti ih, apobjedu donijeti Kristov učenik Petar napadnu li ih drugi narodi zarativši protiv njih. Hrvati koji su se nastanili u Dalmaciji vode podrijetlo od nekrštenih Hrvata koji se nazivaju Bijelima, a obitavaju onkraj Ugarske , blizu Franačke i graniče sa nekrštenim Srbima.

Ime Hrvat na slavenskom označuje : „one koji posjeduju mnogo zemlje“.

VERONIKA DESINIČKA

Prilikom restauracije i čišćenja dvorca Veliki Tabor kod Desinića, davne 1982.g.pronađena je među ruševinama lubanja ,za koju je naknadno utvrđeno da je ženskog roda. Ta bi lubanja mogla potvrditi istinitost legende o nesretnoj ljubavi i još nesretnijoj djevojci.Već desetljećima dvorac skriva strašnu tajnu,a čak i u ovo naše  doba, osobito u dugim i hladnim zimskim noćima često se čuje jecanje Veronike Desiničke , nekada lijepe seoske djevojke koja je u ono davno doba živjela u susjednom selu Desiniću.Ovim prostorima vladao je moćni ban grof Herman II Celjski. Negov mladi i stasiti sin Fridrich , jašući svojim posjedima susretne preljepu seosku djevojku Veroniku, i zaljubi se na prvi pogled. Njena vitka pojava,bujna zlatna kosa i puna usne, njene divne plave oči – sve to ispunjavalo ga čežnjom da tu prekrasnu vilu privine sebi na grudi i da joj otkrije svoje srce…I Verinikine misli bile su ispunjene nemirom, okrenute Fridrichom. Buknula je ljubav , obostrana.No nježna ljubav Fridricha i Veronike nije bila po volji starom i opakom grofu Hermanu. Unatoč njegovu protivljenju , Fridrich i Veronika odlučni u svojoj ljubavi pobjegoše u Fridrichstein, grad u Sloveniji. Taj je grad izgradio stari Herman za svoga sina,pa je tako dobio ime po Fridrichu. u tom gradu ,zaštićeni velikim zidinama , mladi su se ljubavnici potajno vjenčali. Nažalost , njihov medeni mjesec nije dugo trajao.Stari je grof Herman ubrzo doznaogdje mu se skriva sin i odmah je uputio vojsku s nalogom da uhvate mlade ljubavnike . Iako je vojska opkolila dvorac, Fridrich uspije spasiti Veroniku, te je uputi da bježi preko Gosrskog kotara ,Moslavine i Kalnika sve do malog sela sv.Margita, gdje se Veronika sakrije kod seljaka od kojeg je sam fridrih znao prespavati , kad se vraćao iz lova.Fridrich nije uspio pobjeći očevoj vojsci, te ga vratiše u Veliki Tabor. razjareni otac nije ga želio ni vidjeti već dade vojsci nalog da nesretnog sina sprovedu u Celje i tamo ga zatvore u visoku kulu, koja je u tlocrtu imala 8 x 8 m, a visoka je bila oko 23 m. Kula je bez krova ,a vrata i prozore su zazidali čim su bacili Fridriha u kulu. Ostavili se tek mali otvor kroz koji su mu davali jelo. Tako je Fridrich živio preko četiri godine, kad ga je otac konačno , oslobodio tamnice. Nažalost kad je pušten na slobodu , bio je potpuno psihički slomljen, a kula je nazvala po njemu Fridrichova kula ili na slovenski Fridrichov stolp.

Veronika također nije imala sreće. Hermanovi vojnici saznali su gdje se skriva Veronika i priveli je u Veliki Tabor. Tamo je zatvoriše u maleni zatvor bez prozora, na ulazu u dvorište grada. Ban Herman odmah pozove suce porotnike i odmah osudiše djevojku da je coprnica koja je zavela njegova sina. Suci se prihvatiše posla i dva su dana ispitivali i mučili Veroniku, te na kraju dana izjaviše : ” Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice ,a kamoli zločina.Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridrichu. No presvjetli bane, ljubav nikada nije grijeh, a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao , presvjetli bane, završen!”Suci krenu prema izlazu i još nisu pravo zamakli vratima , kada je grof Herman dao nalog kaštelanu Dvora da Veroniku smjesta udave. Kaštelan smjesta posluša bana , te sluge uhvate Veroniku i  gurnu joj glavu u veliki škaf s vodom i pričekaše dok  se ne smire i posljednji trzaji .

Mrtvo su tijelo zazidali  u zid koji spaja zidove peterokutne kule sa ulaznim dijelom. Veronika je plakala nad svojom sudbinom i izgubljenom ljubavi, a taj  plač i jecaj još i danas odzvanja hladnim hodnicima staroga dvorca.

 

HAJDI

 

Nekad davno u vrlo stara vremena vila ,vilenjaka i čarobnjaka , u Samoborskom gorju živjeli su divovi kojima je ime bilo Hajdi. Bili su tako veliki da bi ima današnji ljudi bili tek do koljena. Tako su bili  snažni da su mogli iščupati hrast zajedno s korjenom i njime se služiti kao batinom. Živjeli su u spiljama i gustim dijelovima šuma. Zna se da se njihovo groblje nalazilo na brdu Hajdovčaku.Sagradili su kapelu Sv.Križa u Otruševcu , a kada su je gradili nisu im bile potrebne ni ljestve ni dizalice . S vremenom su u samoborski kraj stigli obični ,mali ljudi , ali u tolikom broju da su istjerali Hajde. Da bi se obranili od napada , Hajdi su se ograđivali ogradama od velikih stabala i stijena, a kad su ljudi vidjeli da su dobro zaštićeni , počeli su štiti svoje kuće gradeći ograde oko njih.  S obzirom na sve veći broj malih ljudi ,Hajdi su se pred njima povlačili s brega na breg i posljednji od njih živjeli su samo na jednom bregu koji se po njima nazvao Hajdovčak i gdje se i danas pronalaze velike kosti na starom groblju.

 

 

HRVATSKI GRB

 

Za kralja Stjepana Držislava veže se legenda o nastanku hrvatskog grba. Legenda kaže da je kralj Držislav dosta ratovao s Mlečanima koji su htjeli osvojiti hrvatsku obalu Jadrana. I u jednom takvom ratu kralj je pao u mletačko ropstvo i bio bačen u zatvor u Veneciji. Mletački dužd Petar II. Orseolo dočuo je nakon nekog vremena da kralj Držislav dobro igra šah. Zato mu je uputio sljedeći izazov: ako ga u tri partije šaha pobijedi, bit će oslobođen i može se vratiti u svoju zemlju. Kralj Držislav je prihvatio izazov i u sve tri partije pobijedio mletačkoga dužda. Dužd je održao riječ i kralj se mogao vratiti kući. Držislav je tada iz zahvalnosti u sjećanje na taj trenutak uzeo šahovsku ploču kao svoj grb i grb svoga naroda. Taj grb ostao je do danas.

 

 

MAJKA BOŽJA OD KAMENITIH VRATA

 

Nešto više o nastanku legende o Majci Božjoj s Kamenitih vrata, ispripovijedat će nam – a tko drugi nego Zagorka!

 

“U noći pojavio se požar u krčmi na Dvercima, a Manduša je sliku Majke Božje odnijela svojoj kumi uz Kamenita vrata. Razorni je požar opustošio sve od Dverci do Kamenitih vrati.

 

Građani grada Zagreba stoje na zgarištu. Duboka im bol u licima i dušama. I Manduša iz krčme na Dvercima stoji s njima i lije suze za slikom svoje Majke Božje uz koju je vezala staru priču o postanku najdražeg joj grada.

 

Kopaju građani prah i pepeo na garištu. Odjednom krik ljudstva prolama zrakom. Krik čuđenja – strahopoštovanja – zanosa! Iz praha i pepela digoše sliku Majke Božje. Ljudi stoje – drhću, šapat ide od usta do usta.

 

Barilec: Sveti Bože! Rub slike uhvatio je plamen, a onda se zaustavio!?

 

Plemenščak: Predstavio se, poklonio svetosti lika Bogorodice i ugasnuo!

 

Manduša: Sve je izgorilo, sve – samo Majka Božja ostaje u gradu našem! Čudotvorna Majka Božja!

 

(…) Kleče građani pod svodovima stare kule na Kamenitim vratima. U polumraku drhću svijeće u njihovim rukama. Ljepota djevojka Manduša svetu sliku Majke Božje, izvađenu ispod pepela, prisloni o zid stare kule i kliče glasom zanosite duše:

 

Majka Božja na Kamenitim vratima! Ostani u toj kuli s nama, na sve vjekove!… I dolazit će k tebi hrvatske duše, da prime utjehu jadu svome, potporu nadama svojim, zaštitu od pogibelji od zlotvora svojih!…

 

I tebe slavit će grad naš rođeni, dragi, dok u njemu bude roda hrvatskoga!”…

Majka Božja od Kamenitih tako postaje zaštitnicom grada.

 

 

 

ZAGREBI MANDO – ZAGREB

 

Nitko ne točno kada je nastao Zagreb, ali prvi pravi i istiniti zapisi datiraju od 1094 godine.

 

Kako si postao bijeli grade? Kako je ime nastalo tvoje? O tome se malo što reći znade, o tome dvije priče postoje: I prva nam priča po istini ovako zbori: Bio  je junak neznani neki, i taj se junak mladi i smjeli od kuće krenuo u svijet daleki.

 

I jednog dana, u osvit zore, umoran stiže u polje pusto, baš podno mračne Medveđe gore u kojoj šumi drveće gusto. Kad stade zatim sunce da žeže, malaksa junak sve više, više, junačko grlo zeđa mu steže, goreći od nje on čelo briše.

 

U to se pred njim sred prašnog puta, prekrasna neka djevojka stvori, pogleda ga milo, lijepo, pa  prošaputa; Želis li štogod, junače, zbori? Da li si sa zemlje, da li si vila, ne mogu znati, djevojko mila, ali malo vode, neznanko dragaa, daj mi, od žeđi ja ginem sada.”

 

Ni kapi nemam, polje je pusto, tu vode nitko našao ne bi, ali na tom mjestu, tu gdje si posusto po suhom pijesku snazno zagrebi! Sagnu se junak, zagrebe rukom još jače, jos brže, djeva mu reće; I gledaj čuda, šumom i hukom potočić bistar pred njim poteče.

 

 

Napi se junak i prepun sreće podize djevi on oči svoje; Blaženstvo ne znah ja nikad veće, reci mi tko si, reci ime tvoje! Zovem se Manda, ja sam siroče, na  ovom svijetu nikoga nemam.

 

Žena mi budi, tad vitez poče, za tebe divne dvorove spremam.

 

I dok on zbori te riječi svoje sunčani zraci, gle iznenada stvoriše taj tren iznad njih dvoje prekrasnu sliku budućeg grada.

 

 

Po toj djevi Mandi, M a n d u š e v a c  posta izvor leden, hladan, što se na suncu bljeska kraj izvora toga nas  Z a g r e b – G r a d  posta na mjestu gdje vitez  z a g r e b e  sred pijeska.

 

To sto ste culi, samo je bajka, legenda, koja čuje se često. Drugu mi priču pričala majka, u nju ja nisam vjerovat prestala. M e d v e s č a k  potok nekad je tekao drugačijim smjerom no mi što znamo, izvor mu bješe negdje daleko – krivudao potok malo amo i tamo.

 

Obala nekad   g r e b  se zvala, (to ime pamti još moja baka), i jednog dana, kućica mala  Z a  g  r e b o  m   niče, kraj Medveščaka. I kraj te prve diže se druga, i kraj te druge deseta, stota,  ako kroz mnoga stoljeća duga grad se je dizao da je milota.

 

Digoše ljudi dvorove sjajne, palače, tvrđe i čuda mnoga, digoše kule, bedeme trajne i divne crkve u slavu Boga.  Z a  g r e b o m  sto se podigao tako u doba ono, u doba davno,  Z a g r e b o m – G r a d o m   zvao je svako to mjesto divno, to mjesto slavno.

 

 

 

KO LEGENDA PRIČA STARA

BILA JEDNOM MANDA BAJNA

GRABILA JE IZ BUNARA

A VODA JE BILA SJAJNA

MANDUŠEVAC DUGO SE SKRIVAL

O MANDI SE ZNA TEK NEKAJ

BUMO NAŠLI NOVE MANDE

AL* VODE NI KAK NEGDARZAGRABI MANDO, ZAGRABI

ZAGRABI BILO ČIME

ZA BREGOM ROĐEN JE OVAJ GRAD

I ZAGREB JE DOBIO IMENEK* IZ ZDENCA SAD POTEČE

NOVA LJUBAV PREMA GRADU

POLITIČKI BUMO REKLI

NOVI ODNOS PREMA RADU

MANDUŠEVAC DUGO SE SKRIVAL

O MANDI SE ZNA TEK NEKAJ

BUMO NAŠLI NOVE MANDE

AL* VODE NI KAK NEGDAR

A,evo i jedne praf istinite:

 

COPRNICE

Na mukama je Kata Tinodi, zvana Vajdovka, priznala 1699. da je vještica. “Veli da je došla na raskršće pri gradskoj bolnici, da se ondje vjetar uzvitlao i ondje su je (vještice) uzele i tako je odnijele na goru Medvednicu. Poslije se nakon jedno dvije godine vragu zapisala na gori Medvednici.˝˝U ˝Povijesti zagrebačkog kolegija jezuitskog reda˝ pisac spominje da je vještica spaljena u Rakitju ˝imenovala mnoge druge iz susjednih krajeva, koje su zajedno s njom prisustvovale na gozbi na obližnjem brdu Medvednici za vrijeme onog velikog nevremena o kojemu se govori u povijesti za prošlu 1651. godinu.˝ Taj podatak kroničar bilježi 1652. godine i očito vjeruje da su to veliko nevrijeme prouzročile vještice.

Jaga Cestarka i Margareta Krznar 1704. kažu da im je njihova kapetanica Kavalerka davala mast i vodila ih na Medvednicu ˝i onde su tuču napraviljale s pepela onoga s koterem žene mladi tork páre govoreći: na tuču se preverzi.˝

 

Jedne je mlade subote vrag odveo skupinu žena na Medvednicu ˝vu hintovu, kade tuču iz nekakve zemlje delale jesu.˝ I tuča je padala po gradu.˝

 

˝Da su na križanju coprnice znale plesati i kad bi koji muž išel pak se u nje diral, onda su ga one zaustavile i moral ih je nosit na Sljeme. Bilo je i više tih muži da su to pripovedali i da su vile vidili ali im mi nismo verovali ništa. I ove onda su se točno zgrozile tomu koji ih je nosil, da nesme nikom pripovedati, da ga budu ošišale i obrijale. I nije povedal koje su, on je poznavao sve jer su plesale kolo, vatru kurile, meso pekle, ali nije smio povedati.

 

Jedanput je išel iz Šestin jedan muzikaš Đurkov, on je o pol noći išel tam pijan, sam, iz Šestin u Gračane i tamo kod mosta su prale ženske i on im je psoval, mater im je psoval da kaj sad pereju, kaj je sad vreme. I onda su ga zaustavile i bacile su ga dole, glavu su mu obrijale i brkove, sav je bil podrapan.

 

Tak je pripovedal, sad je l’ bilo istina, ja ne znam. To je bil muzikaš, umrl je već davno.˝

 

 

 

JEGER u OKLOPU

 

Jeger je išel u oklopu i sva drveća u šumi su padala pred njim. I kad su, veli, naši postavili zamke, niko u tu zamku nije mogao ući, niti jedan pesek ili lisica. A Jeger je, veli, sve te zamke pobral, metnul na jedan kup i njemu je došlo dvadeset pet zečeva u zamku.Veli, Jeger – to ti je strašni čovek, on ti ima zeleni kaput i tu ti ima (pokazuje na rame) hrastovi list. Njega se čuvaj, taj ti nikad dobro ne bu donesel. Veli, kaj smo mi dane i noći postavljali da bi imali kaj jesti, on je sve naše zamke pobral i sve je naše zajce odnesel.

To je priča moje bake.˝

 

 

 

VILINSKA ŠPILJA

 

˝Narod priča da se u gori poviše Jakovlja prostirala pećina koju nazivaju Vilinskom špiljom za koju kažu da su u njoj nekad prebivale vile. U to da se vrijeme pred pećinom nalazilo vrelo u kojem bi se vile ujutro kupale. Kad su vile otišle, onda je i vrelo presušilo.˝

 

PROSENKA

 

˝Gradišče kraj Puntjarove gostionice narod u Gračanima zove Prosenka. Tamo su kod oranjačesto nalazili na stare opeke, što upućuje na rimska ili još starija vremena. Narod dakle priča da je tamo radio neki grof Prosenko svoj grad, a kazuje se da je on dao sagraditi i kapelu sv. Mihajla u Gračanima. No ta je kapela mnogo novije građena.˝

 

PROŠČENJE

 

˝U Zagrebačkoj gori, kod kapele Majke Božje Snježne jedan breg se zove Jebešbreg. To je blizuČučerja. Priča se da se zove tako jer je neki momak išel s pucom s proščenja. Putem su se napili i dečko je pital pucu da mu da.

 

A ona je rekla da će mu dati ako ju ponese na taj breg. Ali se je zmučil s pucu na leđima i kad je došel na breg, del ju je na zemlu i on je hmrl.

 

Zato se zove Jebešbreg.˝

 

 

 

ZAKOPANO BLAGO I PRINCEZA ZAČARANA U ZMIJI

Ispod Slemena je selo Jakuvle, bliže Podsuseda, i tamo je jedan breg. Tu je pušina zmija, velika rupa, gdje su zmije. U toj pušini je kralj od zmija sa zlatnom jabukom. Ko bi tu jabuku zel, bi postal bogat. Ali bi moral kroz devet zatvorenih vrata bežati i za sobom zaklučavati da ga ne vlovi kral zmijski.Išel je jedan vojnik v Zagreb kroz Sleme. U Jakovlu su njihove kasarne. I sel je na panj da se odmori. I došla mu je na krilo jedna zmija. Imala je krunu na glavi. I digla je glavu da ju vojnik poljubi. A on se je splašil i poljubol ju ni. Ona se zaplakala i spustila se je dole na zemlju i kaže: ˝Badava sam kraljeva kči, nisam spašena. Opet ću puzati sto godina dok dojde taj dan i taj sat koji je bil danas.˝

I ona je pošla u šumu, a vojniku je bilo žal da ju ni poljubil i da ju ni spasil kad je čul njen glas. Ljudi su je ukleli jer je kralj zlo s narodom delal. A gde je ona, tu je zakopano blago. I da ju je poljubil, š nje bi pala koža zmijska, bila bi postala princeza i blago bi bilo otkrito.˝

 

 KAMENI SVATI

 

Bil je jen mladić, dole pod Susedom. On se namislil oženiti i zebral si je jenu pucu. Ta puca nije bila po volje njegove mame. Ali, on ju ni štel pustit. Išel je na venčanje u Nove Dvore. Majka ga je zaklela da prije neg se vrne dima da bi se ti svati f kamen pretvorili. I kad su se vraćali s venčanja, oni su se svi skamenili.

 

I denes još se vidiju ti kameni na bregu Zagrebačke gore, blizu Zaprešića.

 

Crna gora zeleni se,

vsaka majka žalosti se,

za đevojku ćerku svoju,

koju mora dat pozoju (zmaju)

Ona (djevojka) čeka ljutu zmiju

Ka će doći iz pećine.

Kad se pozoj van pokaže,

sveti Jura k njemu jaše.

Sveti Juro sabljom kreće

i pozoju glavu sjeće.

Sve ptičice zapevale,

sve muzike zasvirale

 

Gorom leti ptičica vesela,

opzi je kraleva ćerćica:

˝Odi z menom, tičica vesela,

budeš z kralem obed obedvala!˝

˝Ne ‘dem z tobom kraleva ćerćica,

rađe gorom slobodno pevati,

nago s kralem obed obedevati!˝

 

Narod je znao onako nenametljivo, a snažno izraziti svoje nevolje zbog svemoćnog gazde – feudalca, ili još preciznije rečeno zbog ˝špana˝ (nadglednika), kao neposrednog predstavnika tog gazde. On nije očito mogao voljeti ni vladara, suverena, koji je tome gazdi htio ne htio omogućavao da kmeta što jače tlači i izrabljuje. Zato je prema tom suverenu bio krajnje oprezan, nepovjerljiv. Taj svoj oprez, nepovjerljivost seljak, kmet oblačio je u ruho stihovne basne u kojoj, na primjer, ptica simbolizira njegove najbliže srodnike, a kraljeva kćerka suverenovu vlast nad kmetom i svima njegovima.

 

Išla je davojka

u goru zelenu

po vodu studenu,

u goru je zašla,

ranjenika našla,

ranjen glavu diže,

devojka pobiže.

˝Devojko ne beži,

već mi rane veži˝

Devojka je stala

fertun podrapala.

Fertun podrapala,

ranu povezala.

˝Ako ja ozdravim,

tebe ne ostavim!˝

Junak je ozdravil,

davojku ostavil.

U devojke vera

tvrđa od kamena,

a u momka vera

kak podrta zdela.

 

Nekad davno su šume Zagrebačke gore bile i sjedište coprnica – kažu da su vještice zacoprale mnoge muškarce da ih ponesu na planinu i gledaju kako plešu. Nitko nije smio o tome progovoriti da im se ne bi osvetile na najstrašnije načine. U doba lova na vještice – Inkvizicije, koji se na području Hrvatske, na našu veliku sramotu, odvijao s velikim zakašnjenjem kad je ostatak  Europe već shvatio da su to sve velike gluposti još glupljih ljudi i kad je drugdje on većdavno okončao, stvorene su mnoge priče o paklenim radnjama optuženica upravo na proplancima Medvednice.Većinom su pijani i neuki ljudi, ali i ljubomorne i „jalne“ žene , da bi napakostile nekoj ženi na koju su bile ljubomorne izmislile svakojake strašne čini. Sva sreća da institucija Velike Inkvizicije ,više ne postoji, jer s obzirom na ponašanje današnjih ljudi, mnogo bi se lomaća dimilo po lijepoj našoj.

 

Uglavnom,vještice ( i vještaci ) su na križanjima odnosile žene na planinu gdje su se one potom obećavale vragu, i same postajući coprnicama. Tamo su u svojim plesovima i gozbama izvodile zle čini, čak su slale oluje na okolne gradove!No, najpoznatija i najopakija mitska stavnovnica Medvednice je Crna kraljica.

 

Razne legende o ovoj moćnoj vladarici se protežu kroz mnoge hrvatske krajeve. Ona je, primjerice, prema predaji stvorila i Plitvička jezera: nakon velike žege i sparine koja je mučila narod, a ni nebo se ne htjede smilovati i poslati spasonosne kapi kiše, pojavi se na poljani Crna kraljica sa svojom veličanstvenom pratnjom. Ona pošalje silnu kišu, spasi narod od suše, i stvori Plitvička jezera.

Smatra se da je prvotno ova mitska figura nastala iz priča koje su se spredale u narodu o zloj Barbari Celjskoj, sestri Fridricha, glavnog aktera u priči o Veronici, nesretno okončaloj u Velikom taboru. Kažu da je ta Barbara bacala svoje ljubavnike s kula starih gradova u kojima je živjela, a među njima je i Medvedgrad.

 

Stara legenda kaže da je dala vragu i sebe i Medvedgrad. Kako je poslije zažalila svoje obećanje, htjede prevariti vraga, ali umre s prokletstvom: postala je kraljica zmija. I danas njeno veliko blago, zakopano negdje pod Medvedgradom, čuvaju zmije:

Črna kaljica je, narod pripovijeda, tako prozvana jer je uvijek bila u crno obučena. Bila je zla prema slugama i nitko nije smio ući na njen posjed – Medvedgrad. Ona je imala mnoge zvijeri, a među njima se posebno isticao njen ljubimac – veliki zlokobni gavran, kojima je strašila okolicu. Gavran je bio treniran da napadne one koji su se zamjerili Crnoj kraljici, kopajući im oči i trgajući kožu. Nekad je iz zabave njime maltretirala i svoje sluge.

 

Kad su Turci harali zemljom i stigli do Medvedgrada, nitko nije htio pomoći Crnoj kraljici da obrani svoj dom zbog njenog groznog ponašanja prema svima. Zato ona pozove vraga i zakune se: – Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad! – Vrag se ne odazove njenim ponudama, sve dok ona ne veli: – Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad i sebe! – i zaista vrag otjera Turke.

Sad je kraljica htjela prevariti nečastivog, ponudivši dvanaest vjedara zlata onome tko je triput oko tvrđave pronese i tako obrne kletvu. To nikome nije uspjelo, zbog paklenih stupica koje im je sam vrag postavio – pa kraljica bude još i gore prokleta. Kad je umrla, pretvori se u zmijsku kraljicu, a njene podanice čuvaju njeno zlato.

Postoji čak jedna priča da je neki mladić uspio ubiti zmiju što čuva zlato, ali ipak se nije usudio uzeti ga, znajući da je prokleto od Crne kraljice. Blago je vjerovatno u hodnicima koji povezuju Medvedgrad s crkvom Svetog Marka u Zagrebu, ili nekom drugom gornjogradskom lokacijom. No, nitko više neće prolaziti tim hodnicima, sve dok se prokletstvo ne skine: a to će učiniti onaj tko poljubi veliku zmiju i time je ponovno pretvori u lijepu Crnu kraljicu. Neki su pokušali, ali u zadnji čas ustuknuli od straha pa se čini da ipak prokletstvo nikad neće osloboditi skrivene hodnike grada

 

Ulazi u takozvane francuske rudnike. Možda se tuda može doći do skrivenog blaga?? Usudi li se tko?

 

CRNA KRALJICA

 

U legendu ju splele price,

sto kazivahu se mnoga ljeta.

Lijepa bijase Barbara i od

sunca ljepsa. Crna joj naziv

dadu jer okrutnost njena

ljepotu je skrila.

A ni cudo nije kad ju otac

njezin sa nepunih devet ljeta

Sigismundu dade da mu zena bude.

I dan danas po sumi na svom vranom konju

juri, zato prolaznice pazi,

jer topot sto se cuje

priliku ti daje da se sklonis lijepom liku

nesretne Barbare.

 

 

 

KRALJEV ZDENEC

 

U gori sv. Jakova izviru tri vrela, koja se zovu Bedzgov zdenec, što izvire ispod velikog Slemena; Kozji zdenec, što izvire ispod velikog Brestovca i Kraljev zdenec, što izvire ispod velikog Plazura. Ovaj posljednji zdenac, veli narod, nosi ime od kralja što je negda stanovao u Medvedgradu. Čestokrat običavao bi taj kralj ili prilikom svoje šetnje ili prilikom lova, kog je tučesto na medvede, veprove te na jelene i srne držao, dolaziti i okrijepiti se studenom vodom. Od istoga kralja nosi i potok, što iz ovog vriela niz brdo teče, ime Kraljev potok, a selo doli u polju kuda mimo teče zove se Kraljevec.

 

Po našemu mnenju ima se pod spomenutiem kraljem razumijevati ili kralj Sigismund ili pako kralj Matijaš Korvin jer su oba neko vrieme stanovala u Medvedgradu i u Kalniku.

 

KRALJIČIN ZDENAC

 

Kraljičin zdenac ima svoje ime od sljedeće narodne priče: Jedne godine bila su usahnula uslijed velike suše sva vrela i zdenci okolice, osim dubokog zdenca u Medvedgradu, kojim je tad gospodarila Crna Kraljica. Narod izmučen od žeđi uputi se k Crnoj Kraljici u gradini i zamoli od nje vode, koju im ova uskrati. Narod sav zdvojan proklinje gradinu te se baci na milost i nemilost u šumu, koja je tada bila puna medvjeda i drugih divljih zvijeri. Kad je narod došao do ovog mjesta, spazi to vrelo, koje prije nije postojalo, dok u isto vrijeme zdenac u Medvedgradu presahnu.

 

N. Bonifačić Rožin, Bijeli Zagreb grad, rukopisna zbirka.

 

MLIEČNICA

Nedaleko od Medvedgrada prema sjeveru, kraj druma koji vodi k sv. Jakovu, nalazi se studeno vrielo s bistrom tekućom vodom, kod koje stajaše negda, kako narod pripovijeda, marof i mliečnica Crne Kraljice, a pokraj vriela njezino kupalište. Često bi došla ona ovamo ili sama ili u pratnji svojieh gospodjah, te bi tu pod vedrim nebom i pod zeleniem granjem užinala, ili pako u bistroj vodi, a kadikad i u samom čistom mlieku prokupala se, te tako svoje nježno tielo u viečnoj ljepoti i zdravju uzdržavala.

 

VELIKI I MALI ZIDANI RIBNJAK

 

Izpod brda velikog i malog Plazura stoje dve močvare za koje kaže narod da su u staro doba bili zidani ribnjaci, od kojieh se još i danas nalaze zidine, a u njima nalazile bi se bistranke, koje se i sada još nalaze, ali mnogo manje, budući da voda nije ni tako velika ni tako bistra kao što negda biaše. Pri malom ribnjaku, ispod malog Plazura, biaše negda i Sebastianov vrt, kojeg je Crna kraljica načiniti dala. Nedaleko od vrta na drumu stoji siva skalina s gnjezdom divljih mačakah, a ispod druma biaše ovče plandište, gdje su u staro doba plandovale medvedgradske ovce.

 

Nema sigurnih podataka, ali možemo naslućivati, piše B. Gušić u svojoj knjizi Medvednica, da je malena gotska kapelica sv. Jakob sagrađena poslije rušenja Medvedgrada na vrhu Velikog Plazura, koji je od tada poznat pod imenom Sv. Jakoba. S proplanka je prekrasan pogled na Mali Plazur s Medvedgradom, na Zagreb i na Savsku ravnicu. A Mali Plazur je brdo na čijem je vrhu sredinom 13. stoljeća sazidan Medvedgrad.

 

MEDVEDGRADSKI TOP

Prilikom jedne s Turci bitke pripetilo se je, kad su naime Turci, preobladavši naše, doparli čak do Save i tamoka se naselili, najviše pako oko Lukavca grada u kojem je njihov vođa obitavao, dao je varhovni vođa veliku čast u gradu na koju je odličnije pozvao. Kod stola kad su svi veseli bili, nut što se dogodi! Baša donešenog preda nj pečenog kopuna tak je lijepo i vješto porezao da kad bi sve falate skup opet spravio i složio, nije prepoznati bilo je li kopun prije porezan bio ali ne. Nadut ovom vještinom, baša uzdigne se, daržeći u rukuh kopuna, rekne:- Kao što ja sad ovog kopuna u ruci daržim, za nedjelju danah moj će parip na žartveniku Svetoga Kralja u Zagrebu zob zobati!

Tek što zadnju riječ poče izgovarati, nut zaruži nekaki gromoviti glas, pukne top u Medvedgradu i tane udari u kopuna, kog svega na drobne komadiće razmarvi. To Turci videći i za zlu kob uvažavajući, dadu se kud koji u bijeg, a za njim onda svikolici karstjani pohite koji vilami, koji sjekirom koji baltom. I tako domovinu od Turske okrutnosti izbaviše.

Šenoina pripovijest Turopoljski top sadrži odjek usmenih kazivanja o turskom haranju po Turopolju. U usmenim su pripovijetkama često kontaminirani motivi o Turopoljskom (odnosno medvedgradskom, pa čak i gričkom topu) i o Crnoj Kraljici s Medvedgrada.

 

MEDVEDGRADSKI GAVRAN

 

Pripovijeda narod da je Crna Kraljica, stanujući u Medvedgradu, imala jednog ogromnog crnog gavrana, kog je osobito ljubila i njegovala, te s kojim je čitavoj okolici zadavala veliki strah. Kadgod bi se naime na nekog razljutila, ili kad bi tko od njezinijeh podložnikah štogod sakrivio bio, običavala bi ona zapovjediti svome gavranu da tog čovjeka napadne. Gavran bi onda razljućen poletio na takvog čovjeka i stao bi mu derati meso, vaditi oči, čupati kosu, obrve i brkove i tako bi ga dugo mučio dok bi isti čovjek pod njegovimi pandžami ili umro ili sav nemoćan te izranjen ležeći ostao. Kadikad običavala bi Crna Kraljica istoga gavrana napustiti također za šalu na svoje dvorjane, nu ovi znali bi se braniti proti njemu te ih zato nije mogao onoliko raniti i izmučiti koliko druge nevješte, osobito proste ljude.

 

Kod ove pripovijesti pada nam nehotice na um korvinski gavran, pod kojim simbolom uzdrža valjda narod u uspomeni svoje medvedgradske gospodare, Matijaša i Ivana Korvina, te ovoga udovu Beatricu Frankopanku, koji su u svom grbu imali gavrana te, kao što su ga bili uzidali na tornju remetske crkve, isto tako mogli su uresiti š njime i medvedgradske zidine, a može bit i svoje stražare i vojnike.

 

KAK JE JEN PRIGOREC SKOREM MEDVEDGRAD REŠIL PROKLETSTVA

Išel je negda jen Prigorec prek gore v Zagreb. On kraj Medvedgrada, a to se celi grad sveti, se v jedinem jogni. Nemo se to činile nekak čudne, pak je došel male bliše da vidi kej je to. On tam, a soldat stoji aptak pak mu veli:- Znaš kume kej, ti moreš postati kral. Ti same odi vu grad pak pitaj nekoga de bi mogel najti kralico.

On v grad i tam je našel drugoga ki ga je napotil kam mora iti. Vlezel je on vu jedno ižu vu teri je bile jakoj kmica.

 

Onda nemo veli jen glas s te kmice da je on jedini ki bi mogel grad rešiti proklestva, ali se mora zuti da mo Crna Kralica kušne petu na noge. Kad bo to naredila, ona bo postala nazaj lepa dekla, kejti je zakleta kak kača, pak se bodo skupa oženiti.

 

No pak dobre, veli on i počne si zuvati jedn opajnek. Kad se je zul, a on opazi kak se s kota vleče nekakva doga i debela kača kaj je se s jezikem mecala. On se je držal da ga ne nike stra, ali kad je kača već blizu dopuzala, ni mogel zdržati nego beže van iz iže.

 

Vu on cajt je nazaj celi grad postal v kmici i porušan kada je zaklet, kak je prede bil. On pak Prigorec da se ne prestrašil i da ne pobegel, bil bi postal kral, pak bi zavladal z celu zemlo.

 

Sad već bo teške da došel cajt da bi se mogel Medvedgrad rešiti proklestva. Če bo morti za 300 let, ali teške.

 

Nigdar ne bodo više išli valda krali od zgora hodnikem pod zemlo k meši k Sv. Marko, kako so negda išli.

 

 

KOPANJE BLAGA NA MEDVEDU

Još prošlih godina, nekako oko g. 1753. bio se proširio glas da je Jelačić s građaninom Karlom Softićem na više mjesta tražio blago i da je stvarno kopao u Vlaškoj ulici kod svog predija i na drugim mjestima, što ni on sam nije poricao. Po savjetu neke vračare tražio je blago u napuštenoj tvrđavi Medvedu i tu koapo. Neki dječak iz pučke škole, podrijetlom iz Istre, koji je živio od prosjačenja i od milosti samilosnih Zagrepčana, inače nakazan jer je imao grbavo tijelo i bio zgrčen posvuda osim na licu, bi od njih unajmljen za kopanje blaga na Medvedu. Od tada ga nitko nije više vidio. Neki su govorili da su ga spomenuta dvojica ubila i upotrijebila njegovu krv za svoj posao, neki opet da ga je ugrabio vrag, ili, što je vjerojatnije, da je pao u jamu i tu bio pokopan. To je sigurno da je Jelačić kopao blago jer mi je to priznao na svom imanju Orešju, gdje mi je pokazao mnogo vrlo starih srebrnih novaca s likom kune te mi neke nudio i dao. Neke od njih još i danas imam. Isto tako je sigurno da je onaj dječak jedne noći nestao i da ga nitko više nije vidio. Te teške optužbe nitko nije ispitivao pa su stoga razne glasine same od sebe prestale. Ipak je spomenuti gospodin od tada osjećao neki strah, izgubio pouzdanje u sama sebe, rijetko se viđao u Zagrebu, kao da se boji.BLAGO NA MEDVEDGRADU

Pričalo se da ima neko blago na Medvedgradu, pod zemljom. Dva su išli da potraže to blago na Medvedgradu. Bili su od Šestina, u Kraljevcima su bili seljaci. Jedan se zval Janko, a drugi Matija. Janko je imel usnicu prerezanu porodično, pa ni mogel čisto govoriti.

 

Kad su pošli, zeli su sobom kopače i kaj su imeli. Zeli su sobom i blagoslovljene vode, ako im se kaj dešava da se budu s tim branili.

 

Oni su došli na Medvedgrad i počeli kopati. A najedanput je na njih počelo padati, bačve i koješta im se pričinjavalo. I neki gosponi su došli s halbcilinderima. Kad su vidjeli da neki vrag nekaj na jne hiče, oni su se preplašili i jedan drugom viče:

 

- Škropi, Mate, da ne bu gore!

 

I onda su pobegli. Nisu niš dospeli najti, niti donesti kako su se splašili.

 

To je bio u davnim danima. Nekad se zbivalo, a sad se spominjalo.

 

 

ZMIJA ČUVALA ZLATO

To su pričali da je bila zmija koja je čuvala to. To zlato je bilo u flašama velikim i ta zmija ječuvala. I onda došao neki mladić koji je tu zmiju ubil, ali onda se nije usudil toga zlata dirati da je to Crna kraljica proklela.još o Zagrebu i zašto se Zagreb zove Zagreb iliti istina o Zagrebu Postoje razne legende o tome kako je Zagreb dobio ime. Tako jedna kazuje kako je nekom prigodom hrvatski ban prolazio sa svojom vojskom kroz pust kraj te je vojska onemoćala od žeđi. Ban je u bijesu zabio svoj mač u tlo iz kojega je počela izvirati voda. Naredio je vojnicima da zagrebu tlo, pa je tako nastalo ime Zagreb. Glagol zagrepsti u smislu ukopati ili opkopati također se dovodi u svezu s postankom imena Zagreb i u ozbiljnih znanstvenika, tj. bio je to grad za grabom, odnosno opkopom ili nasipom. Postoji teorija po kojoj bi Zagreb značio mjesto za bregom, tj obalom Save, što je metatezom dalo za grebom. Tim više što je Sava tada tekla mnogo bliže ondašnjoj jezgri Zagreba. Tako je na današnjem Cvjetnom trgu u znatnoj dubini pronađen ostatak čamca, izdubljenoga u deblu. Pojedini znanstvenici tvrde da ime Zagreb nije slavenskoga podrijetla, kao što nije ni ime Hrvat. Oni, koji zastupaju stajalište o iranskome podrijetlu Hrvata koji su se poslije poslavenili, tvrde da je naziv Zagreb zapravo iranskoga podrijetla. Međutim, ako je podrijetlo toga imena slavensko, onda je možda najprihvatljivije tumačenje da je to grad za grebom, tj grobom, grad iza groblja. A to je groblje moglo biti i nekropola u Držićevoj ulici, kao i još neko drugo, još neotkriveno groblje, bliže Griču i Kaptolu.

 

 

 

Brojna su tumačenja koja ime grada izvode iz njegova položaja “za bregom”, a radi lakšeg izgovora umjesto Zabreg nastalo je Zagreb.

Postoje nagađanja da je Zagreb osnovao i svojim imenom prozvao neki Zaberga, vođa turanskog plemena Kuturgurah, koje je u drugoj polovini VI. stoljeća haračilo po tračko-ilirskom poluotoku. Budući da je riječ slavonskog korjena, Ivan Tkalčić tvrdi da je izvodimo iz glagola zagrepsti tj ukopati, obkopati. Prema tome, Zagreb je isto što i mjesto obkopom učvršćeno, a pozanto je da su ga prvi njegovi naseljenici bili tako učvrstili za obranu od neprijatelja.

 

Od vrlo starih pravih zagrebačkih predaja jedna, gotovo potpuno zaboravljena, ponovno je zaživjela za vrijeme Univerzijade, 1987. godine kada su prilikom rekonstrukcije tadašnjeg Trga Republike otkriveni temelji zdenca zatrpana potkraj 19 st. Postoje tri priče.

 

Predaja priča da su za vrijeme višemjesečne strašne suše presušili svi zdenci u gradu. Biskup se obratio molitvom Bogu i zavjetovao se. Motikom je otkopao zemlju i tako je potekla voda iz Zagreba zdenca. Neki su taj zdenac nazvali Zagreb, kao onaj zdenac u kojem je vode uvijek bilo za zagrabiti, ali je češće zvan kao Manduševac.

 

Postoji i druga priča. Ona kaže da je ovim krajem u vrijeme strašne suše prolazio ban sa svojom vojskom. Ban je zabio svoj mač u zemlju i voda je potekla, na što je viknuo: zagrabite ! Tako je Zagreb dobio ime.

 

Prema trećima, ban je viknuo djevojci koja je stajala kraj vrela: Mandušo, zagrabi – pa je vrelo prozvano Manduševac, a mjesto Zagreb.U okolici Zagreba postoje priče da je u kući na Manduševcu živio vrač zvan Zagreb. Vodom iz zdenca liječio je ljude i govorilo se: Idem Zagrebu vraču, pa su prema njemu i mjesto nazvali Zagrebom.Iz okolice potječe i priča da je pod Zagrebom nekoć živio zmaj. Kad god bi se pomaknuo, došlo bi do potresa. U jednom takvom potresu izbilo je i vrelo čiju je ljekovitu vodu narod grabio rukama, pa je mjesto po tome dobilo ime.

 

Koja je od ovih predaja istinita ne može se sa sigurnošću utvrditi. Prema mom mišljenju, među Zagrepčanima najpoznatija je predaja koja govori o Manduševcu i banu.

 

 

 

KAMENI SVATI

Bil je jen mladić, dole pod Susedom. On se namislil oženiti i zebral si je jenu pucu. Ta puca nije bila po volje njegove mame. Ali, on ju ni štel pustit. Išel je na venčanje u Nove Dvore. Majka ga je zaklela da prije neg se vrne dima da bi se ti svati f kamen pretvorili. I kad su se vraćali s venčanja, oni su se svi skamenili.Zahvala Ružmarinci za post.

Svojim komentarom, prijedlogom nam pomažete u daljnjem radu!

Hvala što čuvate našu tradiciju!

2 Komentara

Trenutno imamo 2 Komentara on Poznate i nepoznate legende o Zagrebu i okolici!. Ostavite nam komentar ili prijedlog o ovoj temi?

  1. ovo su super legende ovo su legende za pamčenj

  2. naj legenda mi je hajdi

Ostavite komentar