Tradicionalno narodno Vjenčanje

narodno vjenčanje

Zbog značenja braka, kao temeljnog odnosa u životu čovjeka, ženid-benim se običajima u prošlosti pridavao izuzetan značaj. Veoma se pazi­lo na javni moral zbog čega je postojala razrađena procedura i redoslijed do kojih se osobito držalo, kako zbog mogućih propusta – makar i neho-timičnih da ne bi dolazilo do neugodnosti, ili pak doživjela sramota.

svadba narodni.net  Tradicionalno narodno Vjenčanje

Uobičajena su bila dva načina ženidbe, odnosno udaje: jedan redovan sa svadbom i drugi, istina mnogo rjeđi, kradom djevojke. Ovaj je drugi način u daljoj prošlosti bio vrlo rijedak. Na njega se u sredini gledalo sa dosta blagonaklonosti, ali je ovaj način ženidbe Crkva oštro osuđivala. Oglašavanjem (navještanjem) u crkvi otklanjale bi se one otklonjive smet­nje, a ako bi smetnje bile neotklonjive naravi (srodstvo, trajna ili neiz­lječiva bolest) mladence bi se nagovorilo da odustanu od ženidbe.

Kod “krade” je postojala bojazan o postojanju slobodne volje djevo­jke kao preduvjeta valjanosti braka, iako se i nije radilo o kradi u pravom smislu riječi. Zanimljivo je istaći da se kao jedan od razloga ženidbe “kradom” dovodi u svezu sa davnom prošlošću-vremenom turske vla­davine.

Naime, poznato je da su Turci u ondašnja vremena saznavši za djevojke oglašene za udaju nastojali obeščastiti ih. Da bi se to izbjeglo išlo se na kradu, a vjenčanje bi se obavilo naknadno. Župnik je tada mladence redovno slao biskupu. Osim navedenih postojali su i drugi razlozi zbog kojih su mladenci izbjegavali redovnu svadbenu proceduru: siromaštvo jedne ili druge strane, poodmakla dob, djevojka se nije sviđala mladićevim roditeljima i dr.

Ženidbena procedura je bila duga i dosta složena. Ženidba je zahti­jevala i velike materijalne troškove. Trebalo je organizirati veliki broj ljudi

 

za pripremu svadbe pa se vremenom došlo do spoznaje kako je najbolje da se taj zahtjevni čin obavi na solidaran način. Polazeči od realnosti da će svaka obitelj doči u prigodu da uzvrati sudjelovanjem u svadbama drugih obitelji kao i u troškovima.

Mladići i djevojke upoznavali su se u raznim prigodama: najčešće kod crkve, na seoskim sijelima, pri obavljanju radova u polju, kod čuvan­ja stoke, prigodom nečije svadbe, uz kolo itd. Prvi znak simpatije mladića prema djevojci bila je ponuda da zaigraju u kolu, a drugi, bliskiji, je “ćosanje” (razgovor nasamo nakon kola).

Do upoznavanja je ponekad dolazilo i dogovorom roditelja i izraža­vanjem njihove želje da dođe do ženidbe, što se često pokazalo lošim jer to nije bio često brak iz ljubavi pa se nije moglo govoriti ni o sretnom životu.

Čim bi saznali za vezu svoje djece roditelji su izražavali znatiželju raspitujući se da slučajno nisu u rodbinskom odnosu, jer se u prošlosti daleko više nego danas poštivalo srodstvo, čak do dvetog koljena. Raspitivalo se o roditeljima prebirući do dalekih predaka kako bi se moglo utvrditi da li ima u toj lozi nekih “falinki” – mana.

Prigodom udaje i ženidbe, u onim davnim vremenima, glavnu riječ o izboru supružnika imao je domaćin – glava kuće. Dosta se važnosti pri­davalo ekonomskom stanju budućih nevjesta, jer nije bilo svejedno da li dolazi iz bogate ili siromašne obitelji. Isto tako vrednovala se obitelj mladenaca – budućih prijatelja: njihova radišnost, poštenje te jesu li zdra­va obitelj. Velika se važnost pridavala precima na osnovu čega se i govo­rilo o obiteljima na lošem ili dobrom glasu. Koliko se do toga držalo u prošlosti rječito govori izreka: Nek je od kuće pa nek je gora od kučke!

U prošlosti se mlade malo pitalo za njihove osjećaje i želje, o posto­janju međusobne ljubavi zbog čega su se ponekad događale ljubavne tragedije opjevane i u narodnim pjesmama.

Dob od 25 godina smatrana je zrelom dobi za ženidbu muškaraca, a djevojke su trebale biti mlade od mladića. Životni su uvjeti bili teški. Prisutna je bila neimaština pa se u takvim uvjetima često pozajmljivao i prsten jer obitelj nije imala novaca da kupi novi. Ta je praksa u Hardomilju bila česta sve do 60-ih godina ovoga stoljeća.

Često su ekonomski motivi bili razlogom za ženidbu mirazača (djevojke koje nemaju braće), jer je tako mladoženja dolazio u posjed “miraza” (ženin nasljedni dio od roditelja) pa se na taj način povećala ekonomska stabilnost obitelji.

U prošlosti je bio poznat i čin trampe. Radi se o tome da je dolazilo do ženidbe-udaje na principu uzajamnosti. Mladić i djevojka iz jedne obitelji uzimali su, ženili, sestru i brata iz druge obitelji. Ovakav način nije bio čest u prošlosti.

Sve do 1955. godine svatovi su jahali konje, ali nova vremena, tehni­ka potisnula je takav način odvijanja svatovske ceremonije.

Svadba se nije mogla odvijati u svako doba godine. Postojali su “zauzi”, to jest vrijeme kada se ženidba nije dopuštala. To je bio period Korizme (od Čiste srijede do Uskrsa) te period od Svete Kate do Božića i o tome se strogo vodilo računa.

Djevojka spremna za udaju u pravilu je bila najstarija sestra. Nosila je bolje haljine kako bi bila zapaženija od mladića – budućih mladoženja. Kada bi u mladiću sazrela odluka o ženidbi neizravno bi davao do znan­ja da će se ženiti u toj godini, a djevojka bi to povjerila majci ili sestri. Uvijek se pazilo da to bude nakon čvrstog dogovora jer je bila velika sramota biti ostavljen ili ostavljena.

RAKIJA – UGOVOR, PROŠNJA

pro%C5%A1nja narodni obi%C4%8Daj 300x225 Tradicionalno narodno Vjenčanje

Pošto se odluče za ženidbu mladić i djevojka su u tajnosti, u dogovo­ru s roditeljima, odlučivali o nadnevku rakije, prošnje. Pred taj dan djevo-jkina bi rodbina pospremila kuću, mela dvorište te pripremala svečaniju večeru. Isto tako se određivala i družina koja će sjediti za stolom, biti na dočeku, vodeći računa da medu uzvanicima budu i vesele osobe, šaljivdžine kako bi se stvorilo dobro i veselo raspoloženje.

I sa mladićeve strane odvijale su se određene manje pripreme. Spre­mala se rakija, kolači, pogača… U prošnju je išla mladoženjina bliža rod­bina, susjedi, ali nipošto mladić. Bilo je poželjno da u družini bude netko tko poznaje pravu djevojku, kako ne bi zaručili “krivu”, što se u prošlosti uistinu znalo ponekad dogoditi. Kod izvođenja djevojaka izvodile su se razne šale. Običavalo se izvoditi veći broj “krivih” djevojaka dok ne bi izveli onu pravu. Ona bi se uljudno predstavila i pozdravila s gostima. Otac tada pita djevojku prima li ona te ljude svojom slobodnom voljom. Nakon što potvrdno odgovori na očev upit djevojka poljubi oca i svekra tražeći “od oca oproštenje, a od Boga sriću”. Tada bi prosci ostavljali darove (pogaču, rakiju, nešto novca) što je svakako ovisilo o mogućnosti mladoženje. Iza toga bi se nastavila gozba u veselom raspoloženju te dogovarala svadba. Ugovaraju se sve pojedinosti: dan prstena ili zaruka,

 

datum svadbe, broj svatova, darovi i si. Nakon dogovora djevojka pozove kolegice, rodbinu i susjede na sijelo koje je u veselom raspoloženju traja­lo dugo u noć.

PRSTEN ■ ZARUKE

Nakon rakije – prošnje mladenci su išli na prstenovanje u župnu crkvu djevojke. Uobičajeno je bilo da to bude dan-dva iza “rakije”. Na za­ruke bi, uz mladence, išla bliža rodbina, roditelji budućih mladenaca, nji­hovi prijatelji.

NAVJEŠTANJE ŽENIDBE

Nakon prstena uslijedilo bi crkveno oglašavanje braka. Činilo se to u župnoj crkvi mladoženje. Ovo navještanje župnik objavljuje 3 puta i to u pravilu za vrijeme pučke mise, a to je kod nazočnih vjernika uvijek izazi­valo naročitu pozornost. Naime, župnik nakon primljenih podataka o budućim mladencima navješćuje namjeru mladenaca da žele sklopiti brak. U tom se navještanju traži od svih vjernika da na vrijeme ukazu na kojekakve smetnje zaključenju braka: srodstvo, duševne bolesti, prisila i si. Ukoliko kroz navedeno vrijeme župniku nije prijavljena niti jedna smetnja vjenčanje mladenaca se moglo obaviti.

SVADBA

narodno vjen%C4%8Danje 300x225 Tradicionalno narodno Vjenčanje

Čim bi prošla procedura navještanja pristupalo se samom činu svad­be kao završnom činu, kruni ženidbenog običaja. Rodbinu i prijatelje (uglavnom dužnike) u svatove je sa rakijom, u pravilu, pozivao otac mladoženje. Smatralo se velikom uvredom ako bi se nekoga, makar i ne­hotično preskočilo, ne pozvalo na svadbu.

I mladina rodbina je također imala mnogo posla u pripremi svadbe. Brižno se pripremala svadbena haljina, darovi za svatove i mladoženjin bliži rod. U taj posao su bili uključeni rodbina i susjedi. Djevojku je rod­bina kao i susjedi darivala. Donosili su košulje, čarape što se slagalo s onim što je djevojka imala, godinama pripremala, a zvalo se djevojačko ruho. Sve se to slagalo u poseban sanduk ili balu.2 Redovito se u takvim prigodama prepričavalo po selu što je sve djevojka skupila u “ruvo”, kao i to što je tko donio. Žensko svadbeno sijelo {djevojačko veče) bilo je

2 talijanski balla = svežanj.

 

uvečer pred sam dan svadbe. Tada bi se iskupili i momci iz drugih sela i uz pjesmu i dobro raspoloženje “sijelilo” se do dugo u noć.

U prošlosti se svadbi pridavalo izuzetno značenje što se može za­ključiti i iz samog trajanja svadbe. Svadbe su u prošlosti trajale 3 dana. Do 60-ih godina to su, u pravilu bili ponedjeljak, utorak i srijeda. Ponedjeljkom navečer iskupljali su se svatovi u kući mladoženje. Uz večeru, koja se odvijala uz pjesmu i dobro raspoloženje, vršio se raspored svatova, to jest njihova uloga, a tu su rodbinski odnosi igrali presudnu ulogu. Najvažnije uloge u svatovima bile su ovako raspoređene: stari svat, kum, djeverovi, buljubaša i barjektar.

STARI SVAT je imao najvažniju ulogu u svadbi. Bila je najodgovor­nija osoba koja se brinula da sve protekne u redu. Stari svat je u pravilu bio mladoženjin ujak (majčin brat), a ukoliko majka nije imala brata onda netko drugi iz bliske rodbine.

stari svat narodni.net  300x193 Tradicionalno narodno Vjenčanje

KUM je redovno bio mladoženjin zet, a ako mladoženja nije imao zeta netko iz bliže rodbine. Glavna je kumova briga bila da “jabuka” prođe u redu, to jest briga oko dodjele darova svatovima te naročito briga oko skupljanja novca kojim su se darivali mladenci.

DJEVEROVI su u pravilu bili braća mladoženjina, a ako ih on nije imao, netko drugi iz bliske rodbine. Glavna je uloga djeverova bila da budu stalni pratitelji i čuvari mlade.

BULJUBAŠA je zapravo bio kolovođa. On je bio na čelu svadbene kolone, obvezno s buklijom3 i svojim je primjerom, veselošću i tempom davao ton općem svadbenom veselju, raspoloženju. Buljubaša je bio netko iz bliske mladoženjine rodbine.

BARJEKTAR je bio svat zadužen za nošenje barjaka, simbola nacio­nalne pripadnosti i svadbene svečanosti.

Zanimljivo je istaći da se uz ove glavne uloge svadbene svečanosti u prošlosti određivala i manje časna uloga za svata koji je trebao biti na začelju kolone, a zvao se gonikobila i on je uvijek bio izvor brojnih šala. Svaki od svatova sa važnijom ulogom imao je i svoga pomoćnika, odnos­no zamjenika koji se zvao jamak.A Određene uloge u svatovima imale su i žene. One su se nazivale maje.

3  buklija = pljosnata drvena posuda za piće, korištena uglavnom u svadbenim svečanostima

4 jamak = najvjerojatnije od riječi jamac (onaj koji jamči ili zamjenjuje)

 

Ponedjeljkom se išlo po mladin sanduk. Po sanduk je išla mladožen-jina bliža rodbina, ali ne i mladoženja. U sanduku (i ponekoj bali -zavežnju) nalazilo se cursko ruvo ili sprema. Obično se u sanduku, uz cursko euvo (osnovni odjevni predmeti) nalazile čarape, terluci, pokoja zobnica… U drugom dijelu sanduka obično bi bili gunjevi, jačerme, jastu­ci, pregače, suknene haljine, poneki prostirač… Tu bi se, također, našli i predmeti za kućne potrebe: kubilja, grebene, gargaše… To je bilo ono uobičajeno što bi udavača pripremala za zajednički život i za darove u svatovima, što je svakako ovisilo o mogućnosti dotične obitelji.

Sanduk se obično dogonio na konju, kasnije na zaprežnim kolima. Inače je zanimljivo istaknuti da se sanduk otkupljivao, za što je postojala posebna procedura. Nakon cjenkanja sa domaćinom dolazilo bi do nagodbe pri otkupu. Nakon otkupa odsjedalo bi se u mladinoj kući, počastilo pićem i mezom. Potom se ruvo uredno spakira, natovari na konja (ili kola) i putuje mladoženjinoj kući. Nastojalo se kući stići prije mraka, kako bi radoznali mogli vidjeti što je sve mlada spremila za udaju. Sve bi se te stvari nakon toga složile i stavile na odgovarajuće mjesto u kući kako bi dočekale mladence u svadbenoj noći. Isti dan kada se išlo po sanduk donosili su se u kuću mladoženje prinosi. Prinos je bio zapra­vo dar svata u naturi, a obično se sastojao od bravčeta, pogače (kruha) 1 litra rakije i 5 litara vina.

U utorak ujutro iskupljali su se svatovi u kući mladoženje. Stari svat preuzima glavnu ulogu u svadbi. Prišlo bi se objedu te kićenju svatova. Kićenje je obično vršila mladoženjina mlada sestra i ono se redovno plaćalo od strane svatova, a kitilo se najčešće grančicom ružmarina.

Nakon objeda koji je uvijek protjecao uz pjesmu i šale išlo se na crkveno vjenčanje koje se obavljalo, u pravilu, u župnoj crkvi djevojke. Nakon obavljenog crkvenog vjenčanja, kojom bi prigodom mlada darovala svećnika (terluci, ručnici i slično), svatovska povorka bi se vraćala mladoženjinoj kući, a pred svatove bi izlazili ukućani časteći ih pićem našto bi svatovi uzvraćali pajom – hranom koja se obično sastojala od parčeta pogače i komada pečena mesa. Pri dolasku kući svatove dočekuje domaćin. Uz iskupljeno mnoštvo rodbine, susjeda i prijatelja svatovi su pred mladoženjinom kućom dočekivani specifičnim pjevanjem – pripivanjem. Za pripivanje su bile određene dvije grupe pjevačica sas­tavljene od po tri djevojke. Obično se u takvim prigodama, izražavajući dobrodošlicu, pripivalo riječima: “Dobo doša stari svate”, “Dobro doša buljubaša, dobro došle kite svata i sa njima neva naša” i slično. Nakon toga mlada bi prebacivala jabuku preko mladoženjine kuće. Jabuka je

 

bila ispunjena metalnim novčićima, a u daljoj prošlosti kod imućnijih i dukatima. Jabuka je smatrana simbolom sreće i darivanja.5

Mlada bi uz to okupljeni narod darivala bacanjem bombona, oraha ili smokava. Nakon toga mlada ulazi u svoj novi dom. Ulazeći u kuću mlada se pozdravlja sa ukućanima, ljubeći svekra i svekrvu. Nakon toga zavrti poklopac na loncu, ostavljajući u maramici i nešto novca. Tim je činom simbolizirala svoj dolazak u kuću, postajući tako kućno čeljade. Nakon čina “udomljenja” slijedio bi svadbeni ručak koji je trajao 2-3 sata. Gozba je započinjala živahnim razgovorom i pjesmom uz kavu i rakiju, nakon čega su slijedila svadbena jela. Neizostavni su bili uštipci, privrte, pogače, juha, lešo meso te kao posebna poslastica pečenje -pečeno meso.

Nakon završenog objeda slijedila bi podjela darova. Strogo se vodilo računa da se darovi pravilno rasporede. Darovi su bili različite vrijednosti što je ovisilo o srodstvu dotičnog svata i mladoženje. Naime, bližoj se rodbini dodjeljivao vrijedniji dar. Dar se najčešće sastojao od terluka i čarapa, a u kasnijoj fazi košulja, ručnika i si. Nakon podjele darova sva­tovi bi izvjesno vrijeme bili slobodni da bi se navečer ponovno okupili u dogovoreno vrijeme. U to bi vrijeme mladoženja išao sa rakijom od kuće do kuće pozivajući na svadbeno sijelo. U isto vrijeme mladina rodbina se spremala kako bi išla u pode – pridružila se svadbenom veselju. Oni se zovu podani, a u kuću mladoženje dolaze navečer, u dogovoreno vri­jeme. Pred podane izlazi domaćin. Pozdravi ih želeći im dobrodošlicu, nakon čega se oni priključuju svadbenom veselju. Zanimljivo je istaći da nije bio običaj da u pode ide i mladina majka.

Nakon završene večere slijedi pripivanje jabuke kao glavni događaj svadbenog veselja. Pripjev, sadržan u riječima “Dar jabuku neve naše” ide redom od svata do svata oslovljavajući svakoga svata njegovom sva­tovskom ulogom. Obično se u takvim prigodama isticalo nešto karakteris­tično za tu osobu, kako bi se stvorilo što bolje raspoloženje i tako bolje darovala “jabuka”. Dok svat kome se vrši pripjev ne daruje “jabuku”, kao i oni koji otežu sa davanjem novca, pretvarajući se da novca nemaju, pjevačice, pored redovnog pripjeva, obično dodaju: “Oduži se, ne ruži se”. To se pjevalo sve dok se ne bi “jabuka” darovala. Kroz cijelo vrijeme pripivanja uz mladu ide kum sa jabukom zavezanom na privez i uz nju se običavalo nanizati dosta papirnatog novca veće vrijednosti kako bi to

5 U nekim se krajevima vjerovalo da će ona(j) tko uhvati jabuku prvi se udati (oženiti), a ponegdje bi mlada gađala jabukom zaovu, s željom da se što prije uda.

 

poticajno djelovalo na svatove prilikom darivanja. Kum bi jabukom mahao ispred svata, oko njegove glave, sve dok se “jabuka” ne bi da­rovala. Na kraju su darivane i pjevačice.

Običaj darivanja “jabuke” zadržan je i danas, ali u nešto izmijenjenoj formi. Mladu su cijelo veče čuvali djeverovi, jer je bio običaj da se mladu pokušalo ukrasti ili joj barem izuti cipelu. Ovo bi se radilo radi stvaranja dobrog raspoloženja jer se tako dolazilo do ceremonijala otkupa mlade ili cipele ovisno o tome što se uspjelo ukrasti. To djeverovi nisu smjeli dopustiti jer se to smatralo lošim znakom, vjerovalo se naime da mlada neće biti dobra.

Po završetku “jabuke” veselje bi se produžilo dugo u noć. U isto vri­jeme ispred kuće grupe djevojaka i mladića pjevali bi i igrali kolo jer je to bilo glavno sijelo u selu.

Nakon završetka darivanja “jabuke” mlada presvlači bijelu haljinu (vjenčanicu) i time stvarno postaje kućno čeljade.

Sutradan (srijeda), trećeg dana svadbe, kupile bi se po selu kokoši koje bi se skupa sa ostalim darovima (djevenice, slanina i si.) nanizivale

 

na motku na kojoj su nošeni ti darovi. Nakoqn toga bi se prišlo objedu u kojem su sudjelovali rodbina i svatkovi kao i oni iz udaljenih mjesta. Potom je slijedio odlazak svatova svojim kućama čime bi svadba bila završena. Zanimljivo je istaći da je mlada muževljeve roditelje oslovljavala kao i muž (babo, cako, ćaća, oče, majko), a oni nju nevjesta. Naziv sve­kar i svekrva nije se rabio izravno, već samo posredno u razgovoru. Muževljevu braću mlada je zvala brato, a sestre (svoje zaove) seko.

ODLAZAK U ROD

Ubrzo nakon svadbe, obično nakon tjedan dana, mlada s mužem, svekrom, svekrvom te ostalom bližom rodbinom ide u posjetu kući svo­jih roditelja noseći sa sobom uštipke i privrte, te druge darove za poje­dine članove kućanstva. To se kod nas zvalo odlazak u rod. Posjet se odvijao dostojanstveno i samo je zet imao čast i privilegiju da uhvati kokoš za dar, što se kao običaj dosta dugo zadržao u našem selu.

Svojim komentarom, prijedlogom nam pomažete u daljnjem radu!

Hvala što čuvate našu tradiciju!

2 komentara

Trenutno imamo 2 Komentara on Tradicionalno narodno Vjenčanje. Ostavite nam komentar ili prijedlog o ovoj temi?

  1. Pošteni nadam se da ćete dati i malo popusta:)

  2. Razmijenili ste zavjete, postali suprug I supruga I pred Vama je početak svadbenog slavlja. Tijekom svadbenog slavlja vaši gosti ili Vi možete organizirati ceremonije kao što su bacanje vjenčanog buketa, skidanje I bacanje podvezice, rezanje svadbene torte, darivanje, skidanje vela itd.

    http://romansa-vjencanja.com/savjeti/tradicionalna-vjencanja-ili-biti-svoj-i-poseban

Ostavite komentar