"2. veljače" Svjećnica i tradicionalni običaji i način života uz svijećnicu

SVIJEĆNICA se dovodi u vezu sa svijećama.

Dan 2. veljače u naziva se Svićnica, Sfićnjica, Svećnica, Svečnica, Svitnjica, Svetica, Svetnjica.

U Hrvata blagdansko ime može biti i složenica sastavljena od svetačkog imena ili imenice, npr. Marindan odnosi se na blagdan Svijećnicu, a nastalo je od oblika Marijindan. Neki praznik nazivaju Marinje. Naime tim se

blagdanom nekad slavilo i Gospino obredno čišćenje u hramu, 40 dana nakon poroda, pa se stoga u puku taj blagdan tradicionalno smatra Marijinskim.

Svećenik Štipan Grdenić u svom molitveniku Vrata nebeska, tiskanom u prvoj polovici 19. stoljeća, označuje blagdan crvenim slovima, pod nazivom Očistenje B(lažene) D(jevice) M(arije).

Fra o. Marijan Jaić u molitveniku Vienac… blagdan navodi: Očišćenje B. D. M. iliti Svjetlo Marinje. U Rimokatoličkoj crkvi slavi se ’’očišćenje” Svete Marije, onaj događaj kada je ona Malog Isusa prema propisima Mojsijevog zakona pokazala u crkvi.

Ime Marijino je popularno među Hrvatima : Mara, Marica, Marica, Marena, Marija, Mariška.

U Rimu je već od 4. stoljeća poznata procesija uz paljenje svijeća. Blagoslovljena svijeća je simbol Isusa Krista, već iz vremena starih kršćana.

Nije slučajno da je običaj procesije s gorećim svijećama stavljen na taj dan, naime na taj načinje potisnut nekadašnji poganski običaj paljenja svijeća.

Blagoslovljena svijeća još za vrijeme starog kršćanstva postaje simbolom Krista: ona sama sebe potroši da bi služila drugima.

Simbolizam svijeće povezan je sa simbolizmom plamena. U svim predajama plamen je simbol duhovnog očišćenja, prosvetljenja i ljubavi. Slika je duha i transcendencije te duha vatre.

Svijeća se izjednačuje sa svjetiljkom. Svjetiljka je svojom svjetlošću znak neke žive, Božje, čovjekove prisutnosti.

“Jahve, ti moju svjetiljku užižeš”. Tim uzvikom psalmist objavljuje da samo Bog može dati svjetlost i život. Nije li on stvoritelj duha koji je čovjeku, poput “svjetiljke Gospodnje”? Ne osvjetljuje li on kao nekom svjetiljkom put vjemikov svojom Riječju, svojim zapovijedima? Zar proročka Pisma nisu “svjetiljka koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane i dok se pomoli Danica u (našim) srcima”? Kad dođe taj posljednji Dan, neće više biti “noći i neće trebati ni svjetla od svjetiljke, ni svjetla od sunca”, jer “mu je Janje svjetiljka”.

Simbolično značenje svjetiljke susreće se i na najjednostavnijem planu ljudske prisutnosti. Davidu Jahve obećava svjetiljku, tj. neprekinut slijed potomaka.

Bog očekuje od svog vjernika nešto još više: umjesto da stavi svjetiljku pod varićak, on mora sjati kao žarište svjetlosti usred izopačenja svijeta, kao nekoć prorok Ilija čija je “riječ kao oganj plamtjela”, ili kao Ivan Krstitelj, ta “svjetiljka koja gori i svijetli” da svjedoči za istinsku svjetlost. Tako i Crkva, utemeljena na Petru i Pavlu. “Dvjema maslinama i dvama svijećnjacima što stoje pred Gospodarom zemlje”, mora sve do svršetka vremena zračiti slavom Sina Čovječjega.

Hrvati u svojim domovima uvijek čuvaju posvećene svijeće, naime prema vjerovanju blagoslovljene svijeće zaštićuju od groma, od tuče (ljetnjeg leda), te s njom su liječili i razna oboljenja. Vjerovalo se je da zapaljena blagoslovljena svijeća može odagnati nečiste sile. Čovjeka vjernika je pratila za cijela života – od rođenja do smrti.

Na Svijećnicu (praznik Bogorodice) u hrvatskim naseljima, u crkvi se blagoslivljaju svijeće.

U crkvi su se crkve išla je procesija zapaljenim svijećama. Kod blagoslovljene svijeće koje su ukućane i njihovu stoku štitile od raznih bolesti, od elementarnih nepogoda, a istovremeno su tjerale nečiste sile. posvećena svijeća se je zapalila nad glavom nekršenog djeteta a takva se je davala u ruke samrtniku na postelji.

Na Svićnjicu su sviće nosili u crkvu na veliku misu. Neki su metali na oltar, neki su držali u ruci. Za vrijeme svete mise je svećenik i sviće blagosivači posvetio. Marinske sviće su se upotrebljavale u svako vrijeme, za svaku svrhu ili potrebu, sve dok se nisu Marinje, 2. veljače su svetili sviće u crkvi. Za ovu svrhu je svaka obitelj kupila pletenu lojenu sviću. To se zvalo Marinska istrošile.

Hrvati jedan svežanj svijeće blagoslove u crkvi. No svake godine tom svježnju dodaju još jednu novu svijeću. Nakon što se iz crkve vrate kući iz svežnja izvuku jednu voštanicu te ju omataju crvenim i crnim koncem i svijeću zapale. Plamen svijeće stave djetetu pored glave da ga mine glavobolja. Djetetu konac svežu oko vrata pa ga dijete nosi jedan dan. Takova svijeća se zapali za vrijeme nevremena te se moli Očenaš upućen Svetoj Trojici. Ruke prekrste na grudima i moli se. Posvećena svijeća se daje u ruke čovjeku koji umire.

Negdje bi se blagoslovile svijeće i uz to još i crveni, bijeli i cmi konac. Konac su radi zdravlja vezali djeci oko vrata. Djeci rekoše ove obojene konce trebaju vrlo čuvati. A prilikom prve grmljavine, u proljeće, strgli su s djetetova vrata. Kad netko umre, stavlja mu se u ruke marindanska svića da bi mu duša pri svetlosti stigla pred Božje lice.