U odnosu prema svom društvenom položaju i ekonomskoj moći žene plemkinje i bogate građanke imale su mnogo veću mogućnost da se uklope u tokove evropske mode. Njihova se odjeća, s obzirom na različite vrste i oblike, može svrstati u tri vremenska razdoblja: odjeća potkraj 17. i samog početka 18. st., zatim ona iz sredine stoljeća te konačno odjeća koja se nosila potkraj 18. stoljeća.
Prvo razdoblje traje otprilike do 1715, kada (prema stručnoj literaturi) i u Francuskoj završava treći dio modnog razdoblja iz doba vladavine Luja XIV.
Već popisi odjeće potkraj 17. st. donose mnogo novosti, a posebno se ističe odjeća Marjete, kćerke pjesnika Jerolima Kavanjina. I kasnije su članovi ove obitelji i obitelji Kapogroso-Kavanjin bili nosioci mode u Splitu. Slična je garderoba zabilježena početkom 18. st. u popisu miraza Katarine Bemardi, samo što je bila izrađena od nešto skromnijeg materijala.
Haljina (vestura) prati Splićanku već od 16. st. (ranije razdoblje još nije proučeno) i cijelo 17. st. U popisima miraza iz tog razdoblja nije bilo vestura, dok se u inventaru kuće Barbieri spominje tek poneka.
Novi dio odjeće je karpeta (»carpetta«), za koji u literaturi postoje vrlo različita tumačenja. Mogla je to biti suknja, haljina i haljetak, u Istri je to vrsta šala, dok je u dubrovačkim renesansnim inventarima naziv karpeta bio jedan od naziva za sag. U inventaru Venecijanke Cecilije Contarini iz 1644. popisano je nekoliko karpeta. Budući da su neprestano bilježene u jednini, a osim toga od osam popisanih samo su dvije bile bez rukava, znači da to nisu bile cipelice već haljine — karpete. I prema Grewenbrochovom crtežu karpeta je bila haljina kratkih rukava. Može se pretpostaviti da je taj naziv i u Splitu značio haljinu, iako rukavi nisu nikad spomenuti. Možda je karpeta u nas bila haljina bez rukava poput jadranske suknje čiji je gornji dio bio bogatiji i pridržavao suknju uz tijelo. U sličnoj odjeći bogato vezenoj i vezanoj na ramenima prikazuje slikar Vivarini nekoliko djevojčica, a Grewenbroch tu odjeću zove karpete. Karpete su inače popisane u kombinaciji s odjećom raznih naziva. Na prijelazu iz 17. u 18. st. karpeta je prvi put popisana s novim dijelom odjeće zvanim »mezzo manto« ili man* to. Manto je bila vrst odjeće koja se u Francuskoj javljala u drugoj polovici 17. st. Razrezan sprijeda i sa strane pridignut vrpcama, podstavljen finim materijalima koji su u naborima dolazili do punog izražaja.
Ženska odjeća pod nazivom manto poznata je u Veneciji već u 16. st., ali u inventaru koji donosi Molmenti manto nije ni s čim kompletiran. U Francuskoj je manto moderan već u drugom modnom razdoblju za vladavine Luja XIV (1661—1670), a zvali su ga »manteau ou jupe de dessous«.
Ta vrst odjeće bila je ponekad dulja, a ponekad kraća. Kraću su zvali »mezzo manto«, a izgledala je kao neka vrst prsluka. Na primjer, polumanto od crnog atlasa bez ribljih kostiju (za učvršćivanje) ili »zipponzin« sašiven od damasta sa srebrnom čipkom na rukavima. Drugi komplet sastavljen od polumanta i karpete bio je ukrašen srebrnom čipkom i dvostrukim gajtanima (alamarima). Ta vrsta ukrašavanja pozamenterijom bila je u to doba aktualna i u francuskoj modi pod nazivom »brandenbourgs«. Komplet šivan od žutog brokata bio je ukrašen tankom vrpcom i resama. U Francuskoj su u to doba suknje ukrašavali vrpcama od različitog materijala, tj. resama zvanim »pretinatailles«.
I u drugim dalmatinskim gradovima žene su slijedile evropsku modu i nosile dijelove odjeće s istim nazivima kao i žene u Splitu. Odjeća Danijele Fanfonje iz 1713. bila je vrlo raskošna a njezini pojedini dijelovi bili su elegantni i skupi. Tako je manto od zelenog baršuna, podstavljen grimiznim (ljubičasto-crvenim) atlasom, ukrašen zlatnim resama, bio procijenjen 660 lira, a kompletirao je bogatu karpetu, ukrašenu srebrnim resama, procijenjenu 1 800 lira, dok je haljina od nizozemske čoje sa zlatnim alamarima na rukavima stajala 283 lire.
Sredinom 17. st. u Francuskoj se dvjema suknjama dodaje i treća, sprijeda otvorena i pridržana pribadačama i kopčama, a mogla je biti produžena i u povlaku. Svaka od njih dobila je i ime. Donja se zvala »la fidele«, a srednja »la friponne«. Takva suknja bila je »de parade et d’eclat«. Šivana je od tkanine zlatne ili srebrne boje i bogato izvezena, dok je donja suknja bila obogaćena također vezom i vrpcama. Treća se suknja zvala »la modeste«. I u Splitu su bile modeme dvije pa i tri suknje, a možda i haljine: »una sota-na di damaschetto verde con oro con due manti de merli d’argento e mon-pariglietta«. Cijeli komplet procijenjen je 193 lire. Drugi je komplet bio: »una carpetta di damaschetto con oro color Isabela con doi manti de merli oro seda«. Bio je skuplji i vrijedio 207 lira.
Odjeća Splićanke isticala se ponekad skupim i efektnim materijalima. Osim spomenutih materijala bila je to i raša ili raž, dopunjena zlatnom ili srebrnom čipkom, zatim neka vrst tafta, ljubičasti tabin sa srebrnom čipkom, brokat boje krvi protkan zlatom, dopunjen čipkom i »monpariglie-ttom«, uskom dekorativnom vrpcom koja je bila poznata i u Veneciji. Bilo je i drugih bogatih i vrlo elegantnih materijala. Za manto se upotrebljavao »damaschetto« sa zlatnim cvijećem, a podstava je bila od istog materijala; zatim »zendal«, »siniglia« (u tom je slučaju podstava bila od »zendalona«), lina vrst svile »terzanclla«, veo, brokat, zlatna čipka, raš i rijetko padovanska čoja kestenja* te boje.
Cijene odjeći bile su različite, a ovisile su o materijalima i ukrasima. Karpeta od zlatnog brokata sa zlatnom čipkom i »monparigliettom« procijenjena je 700 Ura, dok je druga u istom popisu, šivana od raša, ukrašena čipkom i »monparigliettom« stajala 164 lire.
U ženskoj garderobi onog vremena zabilježena je ponekad j Motana, Za taj odjevni predmet postoje različita tumačenja, prenut kojim» to mote biti i suknja i haljina. Sotana je popisana zajedno s mantom, a i posebno. Vjerojatno je to bila vrst haljine, jer je sotana Katarine Bernardi imala srebrna puceta.
Odjevni predmet »polachetta« javlja se u splitskim popisima prvi put potkraj 17. st. Prema Boeriju to je vrst odjeće, zapravo haljetku, koji se kopčao zlatnom ili srebrnom dugmadi. Molmenti spominje »polachette« u Veneciji, ali ili ne opisuje. U Splitu su se »polachette« šivale od tanjih I od debljih materijala, što je ovisilo o sezoni. Od debljih su se materijala upotrebljavali čoja ili baršun, a od tanjih atlas ili damast ukrašen zlatnim cvijećem. Podstavljene su bile istim ili različitim materijalima, ukrašene vrpcama, čipkom ili vezom. Pojedine »polachette« imale su i rukave s nalivenom čipkom.
Zanimljiv podatak za tu vrst odjeće donosi 1791. Botterini: »Od oko 1720. počele su se upotrebljavati kamižole do pasa (odjeća nazvana na iskrivljenom ilirskom polachetta) sa dva ravna nabora na bokovima, s našivkom S dugmadi te pozlaćenom ili srebrnom vrpcom. Kamižola je napravljena od finog pana prirodne boje, podstavljena krznom da štiti od zime, Za ljeto su od finog kamelota i kućne sarzette…«. Ovaj se opis odnosi na kamižole s Velog Lošinja. U Splitu se izgleda ti nazivi nisu miješali. U inventaru kuće Barbieri bilo je više kamižola, od kojih je jedna bila bez rukava, dok su posebno popisane »polache« sa zlatnim ili srebrnim pucetima i »polachette« bez puccta.
Prsluci (korzeti i busti) su rijetki u popisima, osim onih koji se spominju uz karpete. U modi je bio i prsluk (busto) ukrašen plastronom.
Katarina Bernardi imala je u svojoj garderobi i dva para hlača (»bra-goni«) od čoje i jedan od svile. Prema Boeriju »bragoni« znači hlače. Nije jasno jesu li to bile hlače ili je to bio dio donjeg rublja. Sva tri para bila su proci jenjena samo 18 lira. Smatra se da su se gaćice, i to muške pod nazivom »mudante«, upotrebljavale u Veneciji već 1300. godine.
I među odjećom Andrijane, kćerke »mistra« Ivana Tintorisa iz Splita, koja se udala za Florijana de Venetiis, zabilježen je 1570. par hlača u kombinaciji | drugim odjevnim predmetom — nekom vrstom ogrtača s kukuljicom (»una cappa con un per de braghesse«). Ženske su se gaćice upotrebljavale u Njemačkoj i Nizozemskoj već od 16. st. Početkom 19. st. Engleskinje su ih nosile samo prigodno, dok su sredinom istog stoljeća bile u općoj upotrebi. Šivane su bile od perivih materijala, a krojene kao muške hlače, duge do koljena.
Gaćice s nogavicama i pričvršćene vrpcom nosile su se u drugoj polovici 18. st., dok se potkraj istog stoljeća opet spominju »bragoni«, iako dosta rijetko. U popisu odjeće venecijanske gospođe iz 1744. zabilježeno je nekoliko pari hlača pod nazivom »braghesse«, što prema Boeriju ima isto značenje kao i »bragoni«. Bile su šivane od finog materijala, jedan par od baršuna, a uz to i bogato ukrašene. Možda su to bile hlače, jer su ih Veneeijanke nosile još potkraj stoljeća, pa su i Splićanke mogle prihvatiti tu vrst odjeće.
Moderne su bile i skupe i elegantne »cottole«. Boerio kaže da se tako zvala vrst starinske ženske haljine.Stara mjera u Dalmaciji bío je veliki venecijanski lakat koji je iznosio 6,84 dm, a mali venecijanski lakat imao je 639 dm. Međutim, u do sada proučenoj građi nišani naišla na spomenute razlike između malog i velikog lakta. Tako je za četiri »cottote« bilo potrebno Četrnaest lakata materijala.
No ni iz toga se ne može zaključiti kakav je zapravo bio taj odjevni predmet jer je za suknje, s obzirom na širinu i duljinu, bilo potrebno mnogo tkanino.
Uz spomenutu odjeću nosile su se marame od cendala ili finog lanenog platna. Bile su izvezene zlatnim nitima i ukrašene zlatnom čipkom i čvorovima od vrpce: »un faziol da spala canelin con merlo d’oro e fiochi«. Prebačene preko ramena djelovale su vrlo elegantno. I kecelje su bile u modi. Zabilježena je jedna od cendala, obogaćena vezom, druga je bila obrubljena širokom čipkom, izrađenom »u rete«, koja se u popisima spominje nekoliko puta. Tu je vjerojatno riječ o dalmatinskoj retičeli. Ova je retičela bila poznata u Dalmaciji još otprije. Za dalmatinsku ratičelu u 16. st. bio je karakterističan motiv četvorolisla u pravoj i nepravoj retičeli. a tako je nastavljeno sve do naših dana, U franjevačkom samostanu u gradu Hvaru šivana čipka na albi je dalmatinska retičela iz 16. st., a u istom mjestu sačuvana su i dva fragmenta s pučkom retičelom, izrađenom u platnu, iz prve polovice 17. st. j
čipka »d’aria« spomenuta uz ime Katarine Bemardi vjerojatno je značila zračni bod, nastao iz pripleta. Možda je tu riječ i o zračnom bodu visoke čipke poznatom u dalmatinskom čipkarstvu, i to u cmo-bijeloj kombinaciji.
I jedna i druga čipka vjerojatno su bile domaće proizvodnje. Marijana Gušić kaže da su čipku u Dalmaciji pa tako i u Splitu u 18. st. čipkale »picokare« trećoretkinje, tj. franjevke. Tom su redu vjerojatno pripadale građanke i pučanke iz Splita, ali i one iz okolnih mjesta. Bile su to neuke žene, pa kako M. Gušić kaže, nisu mo^le postići onu ljepotu čipkanja na batiće kakvu su imale čipke iz glasovitih mjesta u Flandriji i Brabantu (Francuska), iako je i među njima bilo vještih i nadarenih koje su čipkale fine i kvalitetne čipke.
U splitskim popisima često se spominje flandrijska čipka na zarukavlju, na poculicama i ovratnicima, cijenjena i moderna i u evropskim modnim centrima. Možda sva ta čipka i nije bila porijeklom iz Flandrije, već rađena na flandrijski način, nalik na flandrijsku čipku.Vrlo lijepe rukavice upotpunjavale su luksuzne toalete raznih boja, bogato ukrašene zlatnom vrpcom, zlatovezom i cvjetnim motivima izvezenim u prirodnim bojama i zlatu. Elegantni mufovi bili su dio garderobe bogatih žena, više kao ukras a manje kao potreba. Bili su ukrašeni zlatnim vezom i cvijećem prirodnih boja, dok su mufovi za zimu bili od bijelog lisičjeg krzna ili hermelina. Mufovi su proizvod venecijanskog 15. st. Bili su sašiveni od finih tkanina i podstavljeni krznom. U početku su ih nosile kurtizane, a tek kasnije postali su dio garderobe ostalih žena. Moda Luja XIV proširila je upotrebu mufa diljem Evrope. U popisima miraza splitskih udavača zabilježeni su tek potkraj 17. st.
Srebrni pojasovi sa srebrnom kopčom, zlatne srme, vrpce od jednobojne ili prugaste svile i zlatne vrpce stezale su vitki struk žena. Lepeze su bile od srebrnog perja ili od cendala s ručkama od bjelokosti ili od kornjačevine.
Glavu su pokrivale vrstom koprene od tkanine zvane cendal, ukrašene crnom čipkom, zatim poculicom s uskom zlatnom vrpcom koju su sprijeda 70 križale, a otraga vezale.
Splićanke su nosile i »veste« od »bata« ili kambrika. Prema Boeriju to su bile suknje od svile ili Škota koje su se nosile uz cendal. Možda se ipak u ovom razdoblju pod ovim ili nekim drugim nazivom krila jednostavna haljina visokog struka, kakve su u to doba ušle u evropsku modu, a nosile su se još i poslije Direktorija.
U inventaru Elizabete Pavišić udate u Omišu zabilježen je šal od »mad-rasa« koji je ona možda nosila vezan kao ešarpu, kako je tada bilo u modi. Osim što su estetski izgledale, ešarpe su bile i funkcionalne jer su donekle pokrivale dekolte.
Sopratuto se i dalje susreće, ali rijetko. Splićanke su i u zadnjem desetljeću 18. st. nosile tabarine, šivane od atlasa, cendala, raša, najčešće crne boje. Tabaro se često šivao od bijele čoje uvezene iz Engleske i vjerojatno je bio namijenjen ženi. I u to doba bila je modema bijela boja, pa su se mnogi odjevni predmeti šivali od bijelih materijala. Duh antike već je tada inspirirao modne kreatore, pa oni pristaju uz jednostavnu profinjenu eleganciju koja je zahvatila i Split. Ponekad se velada šije od bijele čoje. Spominje se i odjeća »sotto abito«, koja je bila poznata i u popisima iz 1784. Pokladni crni ogrtač »tabarro da maschera«, pa i bauta i dalje su aktualni bar u pokladno doba, koje je u Splitu bilo puno živosti i veselja.
Fine pregače dopunjavale su elegantne toalete, a interesantni su bili nazivi boja materijala: zmajeva krv, sok od trave itd. Vrlo lijepe rupce od muslina, vela, sese, tj. od materijala koji su u to doba bili u modi, Splićanke su vjerojatno vezivale oko ramena, a vezene velete i slamnate šešire stavljale su na glavu.
Lijepu odjeću i bez pretrpanih ukrasa dopunjavale su bijele svilene rukavice, kožne rukavice duge ili kratke ili rukavice od kambrika, tj. od materijala koji se upotrebljavao i za šivanje haljina. Čarape su bile svilene, pamučne, platnene i pletene od konca. Cipele su bile od svile i kože, a poneke i od vrlo meke kozje kože. Dinka Kapogroso-Kavanjin koja se udala 1803. imala je četrnaest pari cipela raznih vrsta, od kojih je svaki par procijenjen 20 lira. O čizmama koje sada žene nose nema pobližih podataka. Lagani mufovi bili su vezeni, a topliji su se šivali od kunina krzna. Vezene lepeze ili lepeze s kosturom od bjelokosti bile su gotovo obavezni rekvizit žene, a možda i muškarca, samo što se to u inventarima ne može diferencirati.
Košulje su i u ovom razdoblju brojne, a šiju se od raznih materijala: korama, konstance ili običnog platna. Rukavi su vjerojatno od istog materijala, a čipka se na njima više ne spominje. Ženske gaćice (»mudante«) Šivane od domaćeg ili venecijskog dimi ta ili flanela redovito se spominju u popisima. Frizure su također bile suvremene. Na spomenutom portretu Elizabete Jelić kosa je visoko podignuta, ukrašena baršunastom vrpcom s nalivenim biserima.
I u ovom kao i u ranijim razdobljima očito je da se moda prali, samo, na Žalost, ne znamo kakvi su se sve krojevi krili pod nazivom abito. Možda neki od luksuznih modela, moderni u doba Luja XVI, kao što je poloneza.
U svemu se osjeća elegancija, suvremenost pa i bogatstvo odjeće koje je 82 ovaj drufttveni stalež mogao sebi priuštiti.
