Nakon pozdravljanja, rjeđe tek sljedećega jutra, slijedi češljanje mladenke i stavljanje pokrivala za glavu kakvo nose udane žene. Ono se razlikuje od kraja do kraja. Ponegdje je to češljanje povezano sa žrtvovanjem kose (primjerice, u okolici Prizrena, gdje se kosa počešljana ispred uha, zuljufi, odreže).
Na svadbenom slavlju, piru (od pi- “piti”), pilavu, gozbi, na kojemu sudjeluju samo mladenčevi rođaci, prema drevnom običaju (osobito u Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori) muškarci i žene jedu odvojeno, a mladenka ne smije sjesti već mora stajati u kutu: dvoriti. U zapadnim krajevima (Dalmacija, Hrvatska, Slavonija) muškarci i žene sjede zajedno, a i mladenka smije sjediti. Zdravice, napitnice (osobito lijepe u Lici), pjesme, plesovi, uzbudljive šale začinjuju gozbu. Zadaća veseljaka (čauša) je, među ostalim, na smiješan način izvikivati priloge, čast, prinos (svinjske pečenke; ovnove, perad, kolače, vino, rakiju), što ih daruju uzvanici. Svečani kolač je katkad okićen zelenom granom (primjerice u Konavlima i Otoku). Ponekad se na njega stavljaju simboli plodnosti (Čakovac: jabuke, žitarice, lješnjaci) ili se u tijesto umiješaju određeni sastojci: u području Homolja, primjerice, u šarenu proju stavljaju se bosiljak, lješnjakove jezgre, trnje, sitni oblutci, lišće i si.; djevojke zajedno stavljaju kolač pod poklopac za pečenje (peku) i zajedno ga vade. Osim naziva kolač, hleb, kravaj susreću se i nazivi kao što su svaća (Debar), košičnjak (Lužnica), sabornik (Boljevac, okolica Pirota, Jagodina). Rado se priređuju trke, pješice ili na konjima, a pobjednik kao nagradu od mladenke dobiva vezenu košulju ili rupčić.
Posvuda je običaj da se mladenku po njezinu dolasku ili sljedećega jutra vodi na bunar ili do tekuće vode, kojoj ona iskazuje svoje poštovanje prinošenjem žrtve (novac, jabuka s kovanicama; libacija vina, žrtva lje-vanica; Đevđelija: mladenka baca novac u vodu i “tako otkupljuje vodu; Poljica: mladenka na obali ostavlja kruh, meso, voće i novac; o Istranima 17. stoljeća Valvasor piše da su ujutro vodili mladenku do vode, gdje je starešina bacio kruh, sir i vino u vodu).
Jedan se običaj i u starije i u novije doba potvrđuje u mnogih naroda žrtva se prvotno prinosi bogovima zaštitnicima okruga. Od donesene vode, kojoj se također pripisuje magična moć (Kotor Varoš: mlada voda), mladenka mora svakom gostu proliti malo po rukama, a za to dobiva dar u novcu, poljevačinu.
Sve dostojanstvenike i rođake mladenka dariva darovima, primjerice vezenim košuljama, čarapama, rupcima i dr. Za uzdarje joj uzvanici daju novčane darove. Kovanice se pritom zataknu u jabuku koja kruži od ruke do ruke (puštanje jabuke: Kosovo).
Velik broj starih običaja povezan je sa zajedničkim ležištem ili svadbom, što se naziva i svođenjem mladenaca (Srbija), slaganjem, čime se brak fizički i pravno smatra konačno sklopljenim. Već u Indogermana nalazimo odlazak u postelju pred svjedocima. Kao svjedoci u Srba i Hrvata obično se pojavljuju kum, koji uvodi mladenca u komoru ili posebnu kolibu, i ugledna žena, koja savjetuje mladenku. Gotovo posvuda kum običava nabaciti pokrivač preko para, što je običaj i u Germana. Obrani od zlih demona služe pucnjava, buka, hrvanje, razbijanje lonaca ili čaša, glazba i pjesma ispred bračne ložnice. Sama prostorija se prethodno kadi i poškropi svetom vodom. U okolici Petrovca (Bosna) mladež na krovu počinje oko bračne ložnice lupati, galamiti i zavijati. U području Debra, gdje se sve svadbe održavaju na Petrovo (29. lipnja), već se pet dana prije po spavaćoj sobi posipa paprat. Paprat je često sredstvo za obranu od čaranja i vještičarenja, a osobitu moć ima za ljetnog solsticija. Mladenkin se vijenac često skida nožem ili sabljom. Prema Valvasoru mladenac je u Beloj krajini u 17. stoljeću običavao sablju s mladenkinim vijencem zabiti u strop ložnice. Prema Fortisu, u okolici Šibenika je stari svat skidao mladenki vijenac s glave sabljom. (Skidanje vijenca sabljom u Mađara je poznato još od 13. stoljeća). U Retkovcima (Slavonija) kapetan (vjenčani kum) odlazi najprije s buzdovanom (batina, kijača, toljaga, buzdovan) u komoru, maše njime uokolo i, pošto su mladenci pokriveni, izgovara blagoslov: “Od dvoje neka je troje! 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12 sinova!” U području 1 iomolja mladenci gledaju u zrcalo, koje mladenka potom skrije kod sebe, i triput se naklone prema istoku. Demone u nekim krajevima zavaravaju (primjerice, u okolici Varoša u Slavoniji, u Prizrenu obvezna šutnja mladenaca).
Želja za dobivanjem muške djece izražava se različitim čaranjima analogijom: dječak mora pomoći mladencu da se svuče (Čakovac), na bračnoj postelji protegne se muško dijete, blagoslov bračnog para koji stoji na sijenu (šino, pučko-etimološki od sin). Zajedničko blagovanje jabuke, kolača ili pečene kokoši na postelji (Hrvatska, Dalmacija) simbolizira početak životne zajednice. Često im se daje jesti i šećer. U dolini Lužnice kumica prosipa sol na mladoženjino koljeno, a mladenci je moraju polizati. Običaj se možda temelji na dvostrukom značenju riječi koleno (koljeno; generacija, naraštaj) i po tome bi bio čaranje za plodnost.
Iz straha od zavidnih demona konzumacija braka se često odgađa (To-biasove noći), osobito u Crnoj Gori, Boki i Hercegovini, gdje mladenka dvije do tri noći spava s djeverima ili sa svekrvom. Suzdržavanje u prvoj noći poznato je i u drugim krajevima (Debar, Skopska Crna Gora, južni dio doline Morave, Levač, okolica Stupnika u Hrvatskoj). U zagorju općine Risan momak je nekoć poslije vjenčanja odlazio na visinske pašnjake, a tek tri mjeseca kasnije slijedila ga je mladenka. Spavanje djevera s mladenkom može biti i ostatak nekadašnjeg promiskuiteta, prema kojemu je mladenka pripadala svima prije no što je prešla u vlasništvo mladenca. Tomu u prilog govori i ukrajinski običaj prema kojemu družko deflorira mladenku ako je mladenac impotentan. Muškarci jednog sela u pogansko slavensko doba očigledno su imali organizacije što su njegovale zajedničke odnose s djevojkama, sve dok one ne bi ušle u brak. Ostali su još imali pravo na mladenku. U starih Slavena djevojke su uživale spolnu slobodu (ostaci toga postoje i danas u nekim dijelovima Rusije).U selima Srbije i Makedonije sljedećega dana svekrva bojažljivo traga za znacima djevičanstva, a krvava košulja se nekoliko puta javno izlaže (primjerice, Skopska Crna Gora) i čuva kao ljekovita. U okolici Đevđelije ne smiju je vidjeti muškarci. Ako je nalaz povoljan, žena koja je pregledavala rublje se kiti, vlada veliko veselje, a mladenkini se roditelji obavještavaju slanjem crvene rakije (Đevđelija). Ako je nalaz nepovoljan, ispred mladenkine se kuće prosipa smeće (Lužnica) ili se mladenkinu ocu šalje posuda vina s rupom na dnu kroz koju po uručenju istječe vino (Boljevac, Banat). U Beloj Palanci kraj Pirota mladenkinim roditeljima šalju rakiju s pepelom i torbu s pijetlovim perjem, nogama i glavom. Još se strože postupa u području Maleša (Makedonija), gdje se mladenku leđima prema naprijed posjeda na magarca i šalje natrag u očevu kuću. Ispred nje jaše muškarac sa štapom na koji je privezana živa crna kokoš koja glasno kokodače.
Drugoga jutra poslije svadbe mladenka mora rano ustati kako bi je svekrva uvela u kućanske poslove, kao što su loženje vatre, donošenje vode, pranje odjeće itd. Kruh smije peći tek poslije prvog odlaska u crkvu (nečistoća!), a nekoć nije to smjela činiti cijelu godinu (Kragujevačka Jasenica).
Uzvanici na svadbenom slavlju, osobito kum i stari svat, na rastanku, opraštanju, ispratnji, svečano se prate dio puta zastavom i glazbom. U području Homolja gosti na odlasku poklanjaju mladencima dvije od jabuka nataknutih na rogove pečenog ovna, dok preostale bacaju preko krova bračne kolibe. U Bosni se posljednji gosti u šali izbacuju lopatom, u okolici Boljevca metlom. Svečanom ceremonijom opraštanja završava svadbena gozba u okolici Prizrena i Peći: na stol se stavljaju pogača, tanjur s medom i dvije čaše vina. Pošto je kum mladencima triput zamijenio prstene, oni isprazne čaše, razlome pogaču, pa od nje potom svima nazočnim daju po komad da ga umaču u med i pojedu.
Ovisno o mogućnostima, danu vjenčanja se priključuje mala svadba, na koju katkad dolaze kum i stari svat. Često se zalihe ponovno dopunjavaju traženjem, odnosno iskanjem po selu.
Vrijedan pozornosti je lijep srpski običaj da mladenka svoje nove rođake ne naziva njihovim uobičajenim imenima, već svakomu od njih daje povremeno ime od milja.
Nekoliko dana poslije vjenčanja mladenkini roditelji običavaju posjetiti svoju kćer; pohođani, pohodnici ili pohodari (Peć) idu u pohode; u Crnoj Gori i Hercegovini tom prigodom donose i mladenkinu opremu. Mladenci uzvraćaju posjet nekoliko dana ili tjedana poslije, često tek za slavlja zaštitnika kuće, slave, o Božiću ili pokladnoj noći: idu u prviće . U plemenu Vasojevića mladenka ostaje kod svoje obitelji mjesec dana, da roduje. U dolini Lužnice najprije roditelji dolaze u goste, a mladenka vrne gosje. U sjeverozapadnim krajevima mladenci običavaju ići prvi u posjet (otok Cres: na užancu), roditelji dolaze potom na čast (primjerice, Prigorje, Otok). U području Temnića, kad dođe u povratke, zet u dvorištu svoga tasta hvata kokoš ili gusku koju potom zakolje (žrtva!), a onda ju zajednički pojedu.
Nekoliko dana poslije vjenčanja, najčešće sljedeće nedjelje, mladenka mora na misu. Da taj posjet crkvi vpelavanje: Križevci, tako se naziva i prvi odlazak rodilje u crkvu!) ima lustracijsko značenje vidi se iz toga što mladenka ne smije prije toga peći kruh jer se, kao i rodilja, smatra nečistom. U Poljicima je prate svati; ona daruje milostinju za spokoj mrtvih, a diver potom baca jabuku preko crkve.
Vjenčanja djevojaka s izvanbračnom djecom protječu vrlo tiho; mladenka ne nosi na glavi vijenac, već maramu kao udane žene. Trudna mladenka često je izložena nemilom ruglu. U Poljicima, primjerice, priređuje joj se mačja dernjava, i ispred njezinih vrata se objesi glava starog magarca ili mrtav pas.
Vjenčanja udovaca i udovica su tiha i jednostavna, a ako je udovac ili udovica samo jedno od njih dvoje, vjenčanje može biti i raskošno. Ipak,vrlo rijetko se momak ženi udovicom. U Crnoj se fori udovici i pri njezinoj drugoj udaji vijenac stavlja na rame, a pri trećoj na pojas,U okolici Boljevca se na dan vjenčanja udovca polijeva grob njegove prve žene, Otmica mladenke i brak u bijegu. Dok su balkanski Slaveni živjeli pod turskom vlašću, cvjetao je običaj otimanja djevojaka, otmicu; vlačenje, umicanje (Dalmacija); kada su se Slaveni osamostalili, običaj je potisnut strogim zakonima, već za vladavine Karailorda i Miloša Obre-novića. Danas se odvođenje djevojke protiv njezine vlastite volje strogo zakonski kažnjava, a osuđuje ga i pučko mnijenje. Drukčije je i otmicom uz znanje i pristanak djevojke (krađa, uskakanje), koja poseže za time ako joj roditelji ne dopuštaju udaju za voljenog momka, već je žele udati za drugoga. U tom slučaju voljeni je sam odvodi u kuću svoga oca ili to obavljaju njegovi rođaci i prijatelji. Odavde potječu pregovori za pomirenje, mir, namir, pomirenje, mirba (Skopska Crna Gora), do kojeg gotovo uvijek dolazi nakon plaćanja otkupnine. Vjenčanje je potom vrlo jednostavno, bez skupih poklona, nalik vjenčanju udovaca. Njezini joj roditelji daju opremu tek pošto su zamoljeni za oprost te dolaze u posjet.
Kako bi se izbjeglo visoke troškove uobičajene svadbe, roditelji mlade-naca danas često dogovaraju prividnu krađu. Djevojka koja se dobrovoljno dade odvesti ili sama pobjegne k momku, naziva se bcgunica, begaljka (Skopska Crna Gora), dobeglica, pribeglica, odbeglica, samodošlica. Njezin položaj u kući je nezavidan, jer joj se često predbacuje što je došla sama. To se vidi u mnogim narodnim pjesmama, primjerice:
Teško zemlji, kuda vojska prođe,
I devojki, koja sama dođe.
Prvog jutra biće prekorena:
Da si ama, ne bi sama došla.
Za mnogobrojne svadbene pjesme ne postoji još nikakav sveobuhvatan prikaz. Zajedno s ostalim stvaralaštvom srpskohrvatske usmene poezije izučava ih prof. Alois Schmaus u okviru osnova slavenske filologije i povijesti kulture. Spomenimo na ovome mjestu samo to da se u područjima, u etnografskom smislu recentnima, sve faze svadbovanja (primjerice, miješenje tijesta, češljanje mladenke, dolazak svatova, izvođenje mladenke i dr.) odlikuju posebnim pjesmama. Vrijedne pozorno sti su mladenkine pjesme rastanka u stilu tužbalica, pjevanje opsce nih pjesama, izvorno očito s apotropejskom svrhom, posebne pjesme pri otmici djevojke,245 pjesme za svakoga pojedinog sudionika na svadbi u stilu koledarskih pjesama, pjesme s motivom nebeskog vjenčanja, praćenje pjesama s okretanjem tevsije (od osman. tepsi “zdjela”).
Svadbeni običaji muslimana u Bosni i Hercegovini. Nakon ašiko-vanja slijedi stvarna prosidba, u koju najčešće idu žene. Djevojka pri prošnji dobiva prsten, dukat ili nakit, te kao zalog daje boščaluk, ama-net. Pri odvođenju mladenke kao dostojanstvenici se pojavljuju stari svat, djever, čauš i jenđija, “onaj koji vodi mladenku”. Ako je mladenka iz istoga mjesta, po nju se odlazi pješke, tu je i više žena ili djevojaka što se nazivaju svatice. Mladenku se zaogrne zavitkom (koji se sastoji od feredže, peče, itd.) što ga donosi mladenac, a crveni veo, duvak, pokriva glavu i lice. Pred novim domom daje joj se u ruke dječačića, nakonjče. S Kuranom pod desnom i pogačom (od tal. focaccia) pod lijevom rukom korača preko praga ispod ispružene mladenčeve ruke, koji je lagano udara po glavi. Unutra se mladenka razotkrije, pogača se prelomi i zajedno je pojedu. Vjenčanje, koje se pogrešno naziva venčanje jer se obavlja bez vijenaca, zbiva se u mladenčevoj kući ili kod kadije, odnosno hodže (svećenika). Izvan kuće mladenku zastupa predstavnik, vekil. Pred dva svjedoka, šahidi, mladence se upita stupaju li dobrovoljno u brak, a potom se utvrđuje iznos koji mladenac mora isplatiti pri možebitnoj rastavi. Slavenski je pak običaj prstenovanja, koji izvodi djever obično pri odvođenju mladenke: mladenka vadi prsten što ga je on ubacio u posudu s vodom, a on joj ga natakne na prst. Potom je zasipa kovanicama i bombonima. Orijentalni je običaj da se mladenki prije ili poslije odvođenja iz očinske kuće šake i stopala namažu knom rastopljenom u vodi (kna preko tur. kyna od arap. hinna, “prašak od listova biljke Lawsonia inermis ili korijena biljke Alcannis tinctoria.).
