Pristankom na bračnu ponudu djevojka je sebi u pravilu ograničila daljnji izbor: Nije bilo zabavjat se ka danas – sa si njega pustila, pa ćeš drugomu. Je li ti drag, je li se viđate – oženite se. Kad bi se mladić i djevojka o svemu lipo dogovorili, o svojoj bi odluci izvijestili roditelje. Ukoliko bi se oni složili, mladić bi prve srijede ili subote s bližon svojton, bratom, ocem, ili rodijakon, došao u djevojčinu kuću pita njezine roditelje jesu li oni zadovojni, što se zvalo otić na ugovor. Ako je ženik bio udovac, na ugovor se išlo petkom. Ukoliko je mladićeva obitelji bila ravnodušna prema ugovoru, a on se sakrimice nastavio sastajati s djevojkom, djevojčin bi otac zahtijevao ugovor da mu ćer ne izađe na ruglo.
Ugovor je značio i prošnju i zaruke. Ako djevojka nije mogla predvidjeti ishod ugovaranja, cijelo bi vrijeme ponizno stajala na nogama podalje od ukućana i gostiju. U suprotnom, sjela bi s njima, ali se nije miješala u razgovor. Ukoliko se mladićeva pratnja ne bi uspjela dogovoriti s djevojčinim roditeljima, ili obratno, nametala se zabrana vjenčanja.
Međutim, ako mladić i djevojka, usprkos zabrani, nisu mogli jedno brez drugoga, konačnu bi odluku donijeli sami, jerbo se jubavi nije moglo sta na kraj. Posljedica njihove samovolje ponekad je bila ta da ili mladićev otac ospori sinu pravo stanovanja u obiteljskoj kući, pa bi par nakon vjenčanja morao živjeti negdje u komšiluku, ili ta da djevojčin otac ospori pravo kćeri na dotu, pa bi ona otišla bez ičega. Iako bi se sukob u većini slučajeva izgladio poslije nekoliko mjeseci, bilo je roditelja koji su ostali pri svojoj odluci sve do smrti. U najtežoj situaciji našao bi se mladić koji je, zbog svoje upornosti, gubio pravo na nasljedstvo. Kazivač se sjeća: Svega je toga bilo. Otac koji bi gleda zemju i dotu, govorija bi sinu da ga neće prizna i da će mu da manji dija oko ga ne posluša, pa bi mu unda zainad da još manje.
Bilo je slučajeva da mladića na ugovoru odbije i sama djevojka, usprkos pristanku njezinih roditelja. Kazivačica čiji smo dio priče već naveli, kaže daje imala puno ponuda za udaju, ali da ona svejedno nije nika nikomu dala slane ruke da će otić za njega, jerbo njon nijedan srcu nije bija drag. Iako je njezinu ocu bilo krivo što odbija dobre ponude a već je zašla u tridesete, ona je uporno čekala da je zaprosi čovjek koji joj je desetak godina ranije, kad je odlazio u svijet, znakovito stisnuo ruku. Kad se konačno vratio, činilo se da on ne misli na ženidbu: Iđe on niza skale o crkve a meni palo na pamet, tako, govorin ja sama sebi: Da me oče oženit?! A bija obučen lipo. Metija bi prsten na ruku, kadinele obisija. Lako po njegovu zlatu – meni stalo za zlato, nego donija on oni pusti vešti da, ka doša iz Ostralije. Nakon nekog vremena ona ipak dočeka njegovu poruku da bi tija š njon razgovarat i da ne misli da se doša š njon rugat. Kad je konačno zaprosio, ona mu odgovori da od prvoga puta drvo ne pada i da mu ne more odma kaza, pa na brak pristane tek na sljedećem sastanku.
Ugovor je mogao uključiti i zamine. Ako su mladić i djevojka imali brata, sestru ili bliskog rođaka stasale za ženidbu, odnosno udaju, ugovor se nekad proširivao i na njih, čak i kad nije bilo ranijeg dogovora među mladima. U rijetkim slučajevima zamina se postavljala i kao prešutni uvjet. Međutim, konačni ishod ugovaranja zamina ovisio je ipak o pristanku druge strane. Bilo je djevojaka koje su držale daje pravo svakoga da se ženi za se, a ne da se promint ka magare , pa bi, na navaljivanje svoga prosca da sestru ili brata natjera na zamjenu, ona prekidala i svoje ugovaranje.
Ako bi ugovaranje zadovoljavalo obje strane, mladićev otac obratio bi se djevojci sljedećim riječima: Mlada [ćerce i si.], meni je moj Ante [Slipe itd, reka da se vas dvoje lipo gledate, pa san ja doša tebe u tvoga ćaće isprosit ka roditej. Nakon njezina pristanka, njezin bi otac pružio mladiću ruku i rekao: Vala Bogu, stekla je čovika! Eto, neka van je sa srićon i Božjin blagosovon! Tada bi u bogatijim kućama mladić dao djevojci zaručnički prsten, a ona njemu darove za njegove najbliže. Na kraju bi se nazdravilo mladima i silo večerat. Do početka druge četvrtine stoljeća bio je običaj da mladić i njegova pratnja po završetku ugovora pucaju iz kubura ili pušaka. Bio je to znak selu daje ugovor uspješno završen i da je djevojka sad obećana. Ona se nakon ugovora nije smjela viđati s drugim mladićima iz sela. Vjerenik bi tada imao pravo obać curu u njezinoj kući svake srijede i subote na nekoliko sati kad su ostajali sami, jer bi čejad išla prija ligat, ili je nedjeljom i blagdanom odvesti na ples.
