Vino je veoma važna i cjenjena stavka svakog domaćinstva kako se skladištilo u podrumima i starim našim konobama!
U rujnu mjesecu se bere grožđe i pravi vino.
Ni svatovi se nisu pravili cijelu godinu, čekalo se vino i jesen (nije bilo flaširanog – ni piva). Svaka kuća po našim selima imala je vinograd za svoje potrebe na njivi, tamo gdje je bilo više čeljadi, ali i svaka kuća imala je lozu ispod crijepa – ili na kući ili na zgradama.
To je bilo domaće grožđe: delivara kako se najčešće zvalo u slavoniji ili zagorju ili odrna kako se zvalo u Dalmaciji, koje se nije moralo špricati. Nazivalo se: bijela mirisavka, crna mirisavka, šašaroš…
U vinogradima su bile domaće breske samonik zvane vinogradske breske. Ni njih se ne mora špricati. Sve je to sitnijeg roda, ali zdravo u uzgoju. Od tih bresaka posebno je ukusan pekmez.
Djeca su se igrala i pjevala svojoj lozi čekajući da urodi grožđe:
„Podigla se bijela loza vinova
Oko jednog na kućici prozora.
Tu se mila hladovina sazdala.
Kroz taj penđer svako jutro i veče
Brat i seka svoju lozu gledali.
Gledali su kad je loza pupala,
Vidjeli su kad su cvijetci opali.
Braco seku zagrlio pa veli:
Skoro skoro brat će mo ga veseli!“
