U siromašnim prilikama najbolje šanse za udaju imale su mirazače i uopće djevojke iz bogatijih kuća, koje su roditelji imali mogućnost dobro opremiti, dok je udaja siromašnijih djevojaka zavisila najviše od njihove ljepote, poštenja i radinosti.
One djevojke koje nisu imale ni jednoga brata, zvale su se mirazače ili dotarice, jer su one naslijeđivale cjelokupni imetak svojih roditelja. Još ako su bile jedinice u bogatih roditelja, onda su mnogi mladići nastojali da se na taj način ožene i tako riješe svoje životno pitanje. U tom slučaju zet prelazi u kuću svoje izabranice mirazače i s njezinim roditeljima nastavlja živjeti. To je brak iz računice, a ne iz ljubavi. Kad umre domaćin i domaćica, odnosno punac i punica, njihova kćerka i zet nasljeđuju cjelokupni imetak i domaćinstvo se vodi pod zetovim prezimenom.
© Jelcy
Narodna mudrost vrlo negativno sudi o onom čovjeku koji se poteže za mirazom, ostavlja svoju kuću i ide u kuću svoje žene i tako na lak način rješava svoje materijalno pitanje. Kod takvih ljudi prevladava u svemu materijalni interes. Obično ih nova sredina ne prima rado i podrugljivo ih naziva došlama i kujkurima.
Na njih se općenito gleda kao da su bar nešto izgubili od svoga ljudskog dostojanstva i ponosa zbog toga što su ostavili svoju roditeljsku kuću i otišli na ženine glavnje. Tako ih narodna mudrost uspoređuje s crnim gavranima.
Narod kaže:
»Gavrane, crn li si?«
On odgovara:
»Ima netko i crnji od mene, a to je onaj tko dolazi na ženine glavnje«.
Ali ako je u kući više sestara obično dolazi do svađe zetova zbog diobe imetka.
Ako djevojka ima jednoga ili više braće, običaj je najčešće da svoj dio imetka ostavlja braći kad se uda, jer ne želi da braći cijepa od imetka i čini im na žao, a njoj kako bude u novom domu. Naravno da su braća dužna da opreme svoju sestru za udaju što je moguće bolje. To ne znači da sve sestre poklanjaju svoj dio imetka braći. Ima dosta slučajeva da poslije udaje podijele očev imetak s braćom.
Foto: Croatian traditional costumes
