Običaji koji su nam ostavljeni u baštinu neprocjenjivo su blago naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Tako je i s običajima materica i očića koji su se obilježavali treću, odnosno četvrtu nedjelju došašća.
OČIĆI
— Dolaze u nedjelju pred sami Božić. Isto kao i Materice imaju narodno obilježje i ubrajaju se u obiteljske blagdane. To je muški dan. Sad se muškarci »cine« ženskima, a ponajbolje momci djevojkama. Taj običaj održava se u znaku predbožićnoga raspoloženja i radosnoga iščekivanja. Na taj dan sastaju se kod mise momci i djevojke.
U nekim krajevima je običaj da djeca u šali vežu svoje očeve i majke pa da ih oni kasnije tobož otkupljuju već spremljenim uštipcima i kolačima.
Očići su adventski običaj posvećen očevima, a slavi se na zadnju nedilju Došašća, odnosno u nedilju prid Božić. Ovaj narodni i crkveni običaj ima dugu tradiciju. Svodi se na čestitanje očića muškarcima u obitelji i bližem komšiluku(susjedstvu).
Zanimljiv običaj nam dolazi iz Livna a karakterističan je za Dalmaciju i Hrecegovinu.
Na taj bi dan djeca, kao i na Materice, uzela mali konopčić ili malo kanafe i rano jutri išla „višat“ očeve. Za razliku od matera, koje su za otkup obično davale orase i lišnjake, očevi su se otkupljivali najčešće sušenim mesom od male pečenice (svićice) ili sudžuka, koje bi za taj dan skinuli s tavana. Obično ne bi dali odma kad bi dica zatražila kako bi bilo zanimljivije malo se s njima „priknađati“ i kako bi ih oni pokušali obisiti.
Prigodna pisma koju bi dica na brzinu izrecitirala glasila je:
“Faljen Isus Očići božićno je vrime
Mi smo došli samo tražit otkupljenje
Pođite na tavan donesite mese
Ako nije suvo otvorite kese
Ako ništa nema višanje se sprema”
Ante Vukadin – Ćipa na internet stranici Mandino selo zanimljivo opisiva ovaj stari božićno običaj
Posljednja nedjelja pred Božić u narodu se naziva OČIĆI. Na taj dan običaj je da očevi časte ukućane, a na poseban način djecu. Zamijetio sam da takav običaj njeguju gotovo svi kršćanski narodi. U našem selu očevi su koji dan prije pripremili svoje darove. Izbor njihovih darova i nije mogao biti raznovrsan. Šta su jadni mogli darovati, kada ništa nisu imali. Provjerili su da li je meso suho, ima li rakije. Odrasli su na dan očića dobivali koju čašicu rakije, mi djeca dobili smo koju krišku kobasice, pečenice ili slanine. Ne sjećam se da smo nešto drugo dobivali.
Nekako mi se čini kako su očevi siromašnije darivali svoje ukućane. Bilo je nekako i manje radosti, manje živosti i vedrine u kući. Očevi su više pažnje i vremena posvetili svojim odraslim susjedima koji su svratili na čašicu rakije i s njima raspredali svoje priče, nego nama djeci. Momci nisu odali po kućama, djeca nisu odlazila po selu i dobivala neke darove. Valjda je bilo lakše darovati nekomu šaku lješnjaka ili oraha, nego komadičak kobasice ili suhog mesa. Djevojke su od momaka očekivale neki dar znak pažnje. Oni, u neimaštini darivali bi , (rijetko) nekakav mali rupčić svojoj djevojci. Znalo se dogoditi da su djevojke momcima “otimale” rupce, a ovi su htjeli to dobiti natrag i tu je nasatalo neko kratko veselje. Sve je to bilo nekako stisnuto i suzdržano.
Djeci je bilo radosno to iščekivanje: kada će ćaća popeti se na čeren i koliko li će suhog mesa donijeti. Mjerkala su djeca na koliki komad će moći računati. Dobiveni komad mesa se pomalo grickao, liskao i čuvao kao velika dragocjenost. Znalo se dogoditi da neko dijete svoj komadičak mesa čuva sve do Božića, grickajući svakim danom po malo. Eh, Bože moj, kako je to bilo slatko i dragocjeno.
Ne znam njeguje li se ovaj običaj još uvijek u našim obiteljima. Iščekuju li djeca nestrpljivo i radosno što bi mogli dobiti od očeva. Vjerojatno bi danas , umjesto komadička kobacice mogli dobiti mobitel, koju igricu za računalo, koji autić (igračka) i sl.
Očevi pazite da vaš darak ne bude manje vrijedan , da u njemu bude manje ljubavi nego kako to daruju majke, bake i sestre.
Sve što je naša stara tradicija ne triba pomesti kao lug u kut, već nastojati očuvati. Zato bi bilo dobro da poneki od vas mladi u nedilju na opisani način čestita svome ćaći, didu ili…
