Tijelovo je kalendarski pomičan blagdan i obilježava se u četvrtak, deset dana nakon Duhova. U prošlosti se smatralo kako je kiša na taj dan znak da će nastupiti dulje kišno razdoblje koje u konačnici izaziva poplave. Tijelovo je u Hrvatskoj neradni dan te se uvijek radi o devetom četvrtku nakon Uskrsa.
Tijelovo se počelo obilježavati u 13. stoljeću, a na cijeli zapadni katolički svijet se proširio u 14. stoljeću. Priča o tome kako se Tijelovo počelo obilježavati je sljedeća: u samostanu Liege u Belgiji postojala je augustinska redovnica Julijana koja je imala viđenje punog Mjeseca na kojem je mrlja. Sve je protumačila tako da Mjesec predstavlja Crkvu, a mrlja nedostatak jednog blagdana kojim bi se slavio Presveti oltarski sakrament. Molila je lokalnog biskupa da uspostavi novi blagdan, što je on i učinio, a blagdan se na početku zvao Euharistija. Julijana i svi koji su se slagali s njezinom idejom promicali su ovaj blagdan i željeli su ga proširiti na cijelu katoličku crkvu. 1264. je papa Urban IV. donio bulu kojom se blagdan Euharistije želi proširiti na cijelu Crkvu. No, ubrzo je umro pa mu to nije uspjelo, ali njegov posao nastavlja papa Ivan XXII. iz 14. stoljeća koji uspijeva blagdan Euharistije proširiti na cijelu Rimokatoličku Crkvu.
Tijelovo se danas slavi i u nekim luteranskim te anglikanskim Crkvama i za razliku od mnogih drugih blagdana kojim se slavi određeni trenutak iz života Isusa Krista, ovaj blagdan slavi tijelo i krv Kristovu koji su prisutni u Euharistiji. Ovo je ujedno i obilježavanje sjećanja na posljednju večeru koju je dan uoči svoje smrti Isus imao sa svojim učenicima. Tijelo svoje je, po vjerovanju svih kršćana, Isus na posljednjoj večeri pretvorio u beskvasni pashalni kruh kojim je pričestio apostole.
Prema katoličkoj teologiji, za vrijeme mise Isus Krist prinosi žrtvu i pri tome se služi osobom svećenika. Svećenik, pokazujući okupljnim vjernicima hostiju i kalež s misnim vinom, umjesto Isusa izgovara riječi: ‘Ovo je moje tijelo’ i ‘Ovo je moja krv’. Vjernici se tako pomoću hostije simbolično hrane tijelom Isusovim te se tako sjedinjuju s Bogom. U Pavlovoj poslanici stoje riječi: ‘Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo s tijelom Kristovim? Budući da je samo jedan kruh, mi svi smo jedno tijelo, jer smo svi mi dionici jednoga kruha.’
Nakon mise na Tijelovo vjernici idu u procesije svojim gradovima i mjestima i javno pokazuju svoju vjeru. Noseći Presveto (Tijelo Gospodinovo) u svečanoj povorci i blagoslivljajući njime ne samo one nazočne već cijeli svijet, kršćani se u isto vrijeme podsjećaju kako oni sami svojim životom moraju biti žive pokaznice i biti izvor blagoslova za svijet. Procesija ima četiri postaje, na kojima se navještava evanđelje na četiri strane svijeta.
Vjernici u procesiji žele pokazati kako zajedno stupaju za Kristom prema konačnom cilju u svom životu. Stoga je upravo Tijelovo prilika da se mnogi zapitaju kako sami predstavljaju Krista u svijetu.
U Istri Tijelovo nazivaju i Tilovo, u Dubrovniku i Korosante, prema talijanskom jeziku, a Šenoa je u svom poznatom romanu ‘Zlatarovo zlato’ Tijelovo nazivao i Brašančevo koje dolazi od demunitiva za brašno – brašance. Brašančevo je čest naziv za Tijelovo u mnogim dijelovima Hrvatske. Naime, od brašna se mijesi tijesto i pravi kruh, a kruh u pretvorbi na svetoj misi postaje Tijelo Kristovo. Stoga je ovaj naziv u našem narodu duboko simbolički utemeljen.
