Kao rođenje Kristovo, Božić se svetkuje tek od četvrtoga stoljeća. Prema postojećim svjedočanstvima nije moguće točno utvrditi kad je uveden, ali je sigurno da se 354. godine u Rimu već obilježavao. Potrajalo je dosta dok se božična svetkovina nije udomaćila i postala priznatom: u Carigradu je uvedena 379, a u Antiohiji 388. godine.345 Prije se 6. siječnja slavilo takoreći duhovno rođenje Krista, naime podsjećanje na njegovo krštenje u Jordanu. Svetkovina Kristova rođenja utvrđena je na dan 25. prosinca ponajprije stoga da bi se jednom kršćanskom svetkovinom zamijenilo veliko slavlje antičkoga kulta Sunca, Dies Natalis Solis Invicti, “rođendan nepobjedivoga boga Sunca”, koji je grčko-rimski svijet slavio od posljednje četvrtine trećega stoljeća. Otad je Krist trebao biti sunce koje svijetu donosi svjetlost.
Za razumijevanje današnjih božičnih običaja, koji su velikim dijelom zapravo novogodišnji običaji, važno je da je Crkva rođenje Kristovo već u ranomu srednjem vijeku odredila kao početak crkvene godine. Od karolinškog doba Božić je u gotovo cijeloj Europi postao svjetovnim početkom godine. S reformacijom u mnogim se mjestima vratio 1. siječnja kao početak godine, a 1691. godine i papa Inocent XII. odredio je taj dan kao prvi dan nove godine. Razumljivo je stoga da su božične svetkovine kao početak godine preuzele mnoge običaje rimskoga slavljenja nove godine (Calendae Januariae). I raskalašene saturnalije našle su svoj izraz u božičnim običajima. Poslije premještanja početka godine na 1. siječnja, većina običaja ostala je vezana za Božić, dok su se drugi pak pomicali unutar ciklusa svetkovina Dvanaest dana (25. prosinca – 6. siječnja), a neki se opet vezali za svetkovine Došašća. Na pitanje jesu li poganski Slaveni poznavali svetkovinu sredine zime, na čije je mjesto stupila svetkovina Božića, nema pouzdana odgovora. Pisanih dokaza za to nema. Neki su istraživači na temelju današnjih običaja već prema svojoj predodžbi rekonstruirali pogansko-slavensku svetkovinu zimskoga solsticija, odnosno svečanost u čast pokojnih, no takvi pokušaji ni u kojem slučaju nisu uvjerljivi. Prema današnjem stanju istraživanja nije moguće dokazati svetkovine zimskoga i ljetnog sunčeva obrata (solsticija) u Slavena odnosno Indogermana, za razliku od redovitih blagdana vezanih za mladi i puni mjesec. Na temelju podudarnosti današnjih slavenskih blagdanskih običaja s običajima slavljenja mladoga mjeseca, pretpostavljam da su najstariji blagdanski elementi (ljekovita voda, bilje, udaranje štapom života, vatra i skok preko vatre, žrtvena jela, svečanosti u spomen pokojnih, čaranja početka i dr.) proizišli iz davnih svetkovina mjeseca te da su u kršćansko doba bili većim dijelom prebačeni u glavne svetkovine crkvene godine. Time se, prema mojemu mišljenju, objašnjava i zamjetna istovjetnost većine blagdanskih običaja, premda valja priznati da se u zimskim svetkovinama više naglašava kult duša, a u ljetnim kult prirode.
Dvanaest dana (između 25. prosinca i 6. siječnja) Srbi nazivaju nekršteni dani, očito stoga što je Krist u to doba još bio nekršten. Zli demoni kao što su nekrštenci, “demoni nastali od djece umrle bez krštenja”, karakondžule, “duhovi more” i dr. imaju u to doba osobitu moć. Iz straha od njih izrodile su se brojne zabrane (predenje, tkanje, udaranje rublja). Dvadeset četvrti prosinca, Badnjak, naziva se srpskohrv. badnji dan, “dan bdijenja” ,Badnja večer je badnje vele, a 25. prosinca Božić, “Božji sin” (deminutiv od Bog), što je naziv i za cjelokupnu svetkovinu. Pravoslavci slave tri dana, a katolici dva, pri čemu je u njih 26. prosinca, Stipanj-dan, posvećen spomenu sv. Stjepana.
Božićni panj su spaljivali još oko 1850, bio je nazivan božič, u okolici Rijeke božičnjak. U Istri su ga nazivali čok, na otoku Krku , a na otoku Hvaru hreb . Po pravilu srpski seljak za badnjak bira mlado hrastovo drvo, koje 24. prosinca prije izlaska sunca posiječe uz određene obrede i zazive (rukavice, posipanje drveta žitaricama, lomljenje pogače, pucanje itd.). U području Levača, primjerice, prije nego što ga posiječe, seljak se obraća drvetu riječima: “Dobro jutro, sveti Badnjak! Sretan dan! Došao sam ti da te ponesem svojoj kući, gdje ćeš mi biti vjeran pomoćnik: u kući, u staji, na polju, posvuda!” Preostali panj zalijeva se vinom ili posipa žitaricama, često se na njemu kao žrtveni dar ostavi komad pogače. Dok je u srpskim krajevima badnjak mladi hrast umjerene debljine – ako nema hrasta može i voćka, maslina, dvije prekrižene vinove loze – u nekim krajevima Hrvatske se uzima debela cjepanica, također i u Hercegovini i Srijemu. Donositelja badnjaka u kući se pozdravlja radosnim pucnjem, a domaćica nudi pogaču što ju je sama ispekla. Donositelj badnjaka tada razlomi pogaču nad drvom, poljubi je i pojede. Do večeri badnjak stoji pred vratima, a s prvim zvijezdama domaćin s rukavicama na rukama unosi ga na desnom ramenu u kuću, pri čemu desnom nogom staje na kućni prag i prođe između zapaljenih svijeća. Nakon uobičajenog pozdrava i odzdrava, domaćica ga pospe žitaricama i orasima iz sita. Potom triput obiđe ognjište i raspiri vatru donesenim drvom, pri čemu izgovara blagoslov, koji nazivam “blagoslov iskre (varnice)”. U okolici Boljevca, primjerice, blagoslov glasi ovako: Koliko varnica, toliko ovaca, novaca, jarića, pilića, klasate šenice, muške dečice, telaca, surih svinja, crnih koza a najviše života i zdravlja!. Često domaćin visoko podiže drvo ili odsječeni vrh drva u želji da žito naraste tako visoko, potom ga polaže u vatru na ognjištu tako da deblji kraj strši prema istoku te ga triput gurne naprijed. Ako se spaljuju dva ili više badnjaka, polaže ih se u obliku križa. Božični se panj jako štuje što je vidljivo i iz toga što se kasnije škropi blagoslovljenom vodom, kadi, a poslije zdravice polijeva vinom. Presječena površina premazuje se uljem za pomazanje ili medom, od svakoga jela na nju se stavlja po jedna puna žlica, a neće uzmanjkati ni pokoja kovanica. Badnjaku se često prinose i žrtve u krvi: u Lici su na njemu običavali klati guske i pure kako bi badnjak bio krvav, a u okolici Rijeke pijetla. Što se od badnjaka očekivalo zauzvrat, vidi se iz njemu posvećenih zdravica: “U tvoje zdravlje! Darujemo ti vina i kruha, a ti nama zdravlja, mira, muške djece, blagoslova, ploda i svake druge radosti! ” (Kosovo, Levač). Poslije izgaranja badnjaka, deblji se kraj uz blagoslov u obliku križa prelije vinom i makne h vatre kako ne bi potpuno sagorio. Radosnim pucnjem objavljuje se susjed stvu da je badnjak izgorio. U dinarskim područjima badnjaci se stavljaju u vatru na ognjištu i uoči Nove godine.
Božična vatra. Vatra na ognjištu posebno se štuje o Božiću: najčešće je mora upaliti muškarac (Kosovo, Boljevac), u prošlosti pomoću kreme-na (Makarska u Dalmaciji); prinose joj se žrtve (sol, jela, kovanice), preko nje se preskakuje radi zaštite od bolesti, ugljenom se proriče kakva će biti žetva i koliko će biti meda, blagoslivlja se iskra itd. U Dalmaciji (primjerice, u Kotarima) se pali velika vatra na otvorenom zvana koleda, od lat. calendae, na kojoj se peče ovan, a seljaci piju, pjevaju i preskakuju vatru. Naziv i običaj imaju korijene u antici.
Božični stol. Obilno jelo i piće na početku godine jamči sitost i obilje tijekom cijele godine. Na blagdanskom stolu mora biti od svega što rodi u vrtu i polju. Srbi za Božić ne jedu za stolom, odnosno s jedaće površine, već postave jela na pokrivač pod kojim je božična slama. U gradovima te u sjevernim i zapadnim krajevima Jugoslavije ostaje visoki stol, ali ispod stolnjaka mora biti slame. Stol se ne rasprema tri dana, u najboljem se slučaju prekrije kako bi se očito mogle pogostiti duše pokojnika; tri dana u kući ostaje i smeće. Prije večere, koja se sastoji od posnih jela, domaćin povede svečanu večernju molitvu tijekom koje gori božična svijeća izrađena u kući (u Srba ispred slike sveca zaštitnika kuće). Tijekom večere domaćin svečano nazdravlja za sreću, zdravlje i plodnost u dolazećoj godini. Na srpskom božičnom stolu je uvijek zdjela puna kaše od mahunarki, kojoj u Hrvata odgovara zdjela sa sjemenom žitarica (panspermija). Blagdanski kruščići, što dolaze na božični blagdanski stol, u različitim se krajevima razlikuju vrstom i brojem.
Važnu ulogu u Srba ima česnica, “kolač sreće” u beskvasno tijesto, za koje se voda uz posebne obrede donosi prije izlaska sunca, utakne se kovanica te simboli domaćih životinja ili alata (zrna graha, sjemenke, komadić grančice). Pogaču pečenu u pepelu na ognjištu pri božičnom ručku muškarci i momci iz kuće podižu desnom rukom (rukavice!), triput okrenu udesno, pri ćemu domaćin izgovara blagoslov, a potom je razlome. Svaki nastoji odlomiti što veći komad i iz simbola koji ga je zapao zaključuje o sreći što ga čeka sljedeće godine.’52 Velik broj oblikovanih kruićića predstavlja različite domaće životinje, zatim poljoprivredne alate, kuću, vrt, staje, torove, pčelinje košnice, gumno, snoplje, polja (sa zmijom čuvaricom), naposljetku sunce i mjesec. Često se spomenuti oblici prikazuju na jednomu velikom kolaču. (Slične oblikovane krušČiće poznaju i Bugari. Riječ je o predmetnim prikazima želja za sreću i blagoslov u novoj godini. U krušćićima oblikovanim poput životinjskih figura, koje se radi zdravlja daju odgovarajućim životinjama, prepoznajemo otkupljenja krvnih životinjskih žrtvi, kakve su bile uobičajene već u Egipćana i Grka, Takve krušćiće nalazimo i danas na božičnim stolovima brojnih europskih naroda. U nekim hrvatskim krajevima (Poljica, Prigorje) prvi se dan Božića naziva l(j)etnica, a tako se zove i blagdanski kolač: naziv je u vezi s ranijim početkom godine o Božiću . U nekim krajevima sjeverne Hrvatske (Podravina, Žumberak i dr.) običaj je postaviti različite predmete pod božični stol: jaram, ham, bič, torbu za kruh, lanac, sjekiru i naročito lemeš pluga. Često se oko nogu od stoga stavljao lanac . Lanac oko stola nalazimo u karpatskih Ukrajinaca, galicijskih Ukrajinaca i moravskih Vlaha. Time se stvara magični krug koji odbija sve zlo.
U središnjim krajevima Srbije božični je stol (od 25. prosinca nadalje) nezamisliv bez pečene svinje. Kolje se uz poštivanje posebnih običaja, a peče se na ražnju u Badnjoj noći svakako prije izlaska sunca. Pečenku prije glavnog obroka donosi domaćin uz božični pozdrav. Naziva se pečenica, pecivo, božićnjar, zaoblica, također boža (Dubrovnik), božica (Ko-navle), božura (Boka). Njezin je žrtveni značaj u tome što je mora kušati svaki ukućanin, da se svinjska glava ostavlja do 1. siječnja, da se krvi, kostima, rilu, grkljanu, pa i samom ražnju pripisuju magične moći te da se iz plećke proriču bolest i smrt u obitelji i selu, sreća i nesreća u staji, vrtu i polju za sljedeću godinu. Već u Rimljana nalazimo žrtvovanje svinje kao bitan sastavni dio naglašenih svetkovina plodnosti, saturnalija (od 17. do 23. prosinca), I uz uvođenje boflU’ne svetkovine u Rimu, 24. prosinca je bio zapovijedan dan posta« obilno potom nadoknađen raskošnom večerom na kojoj, Zidovima u nije smjelo nedostajati sočnoga svinjskog pečenja. Vjerojatno stoga srpska božična svinjska pečenka nalazi svoje izvorište u antici, premda je dopunjena narodnim, poganskim običajima.
Božična slama. (J svim je srpskolu vatskim krajevima običaj da se na Badnju večer na podu kuće raspro stre slama te da se dio slame stavi i ispod stolnjaka. Obično domaćin, poslije unošenja badnjaka, uz blagoslov unosi i slamu, s njom triput obiđe ognjište, pri čemu se glasa “kvo, kvo” kao kvoćka, dok svi ostali idu za njim i odgovaraju “piju, piju”, oponašajući piliće (čaranje analogijom za povećanje broja peradi). U Hrvata se slama unosi uz želje za plodnost u novoj godini. Slama obično ostaje u kući tri dana, često i do Nove godine ili Bogojavljenja (Boka). Pripisuje joj se plodonosna moć, stoga se dio daje jesti stoci, stavlja se u gnijezda nesilica, veže ju se na pčelinje košnice i stabla voćaka, prosipa se u vrtovima i poljima i dr. U čaranju protiv demona tuče zapaljenom božičnom slamom zamahuje se prema oblacima i baca ju se na ugroženo polje. Hrvati su običavali zakopati malo božične slame u vinogradima ili su je vezivali na trsove vinove loze, a kađe-nje kravljih vimena božičnom slamom imalo je otjerati mliječne vještice.
Prema pučkom tumačenju Južnih Slavena, božična se slama sterala u spomen na Kristovo rođenje u štalici; u stvarnosti je taj običaj znatno stariji, a zahvaljujući drukčijem tumačenju do danas se održao u Bugara, Albanaca, Rumunja, Mađara, Slovaka, Poljaka, Istočnih Slavena, Estonaca, Šveđana, Nijemaca (Šleska, Baden, Pfalz), a prije je postojao i u Francuskoj, Engleskoj i Češkoj. Prema Herodotu,157 Perzijanci i Skiti su običavali polagati meso na posebno pripremljenu žrtvenu stelju od nježne trave, na koju su se, navodno, trebali spustiti bogovi. I stari Indijci prinosili su svojim bogovima jela na žrtvenoj stelji. Kako su Rimljani žrtve prinosili na travnjacima, a Grci oltar posipali zelenom travom, L. von Schroder pretpostavlja da je žrtvena stelja prvotno nadomještala travnjak. Stoga valja pretpostaviti da današnji običaj polaganja božičnih jela na sijeno ili slamu svoje počelo nalazi u pradavnom indogermanskom žrtvenom obredu Štovanje prirode. Vodi donesenoj u Badnjoj noći prije izlaska sunca pripisuje se magična moć, te se često naziva jakovna voda. Prije vađenja se vodi (izvoru, bunaru, rijeci) prinose darovi (žitarice, kovanica, jabuka, kolač, sol, sir) i pozdravlja se pritom, primjerice, riječima: Dobro jutro, vodice, i Čestit ti Sveti Božić! S tom se vodom umijesi tijesto za česnicu, njome se uz posebne obrede pere, malo se prolije u vatru, poprskaju se i košnice. Slične običaje susrećemo i o Novoj godini (u Hrvata) i 6. siječnja, na dan blagoslivljanja vode. Vjerovanje da je voda donesena u određene dane (Božić, Uskrs, noć Sv. Jurja, Valpurgijska noć – uoči blagdana Valpurge 1. svibnja, Duhovi, Ivanje itd.) ljekovita, rasprostranjeno je u cijeloj Europi. Kako se u Poljaka i Srba osobito ljekovitom smatra izvorska voda u tjednu poslije mladoga mjeseca, pretpostavio bih da taj običaj pripada poganskim običajima uz mladi mjesec, a u kršćansko je doba ruralno modificiran i prenesen na nove glavne svetkovine.
Štovanje sunca progovara iz plastičnih prikaza sunca na božičnoj pogači, iz kuglofa (koji Bugari nazivaju sfance, “sunce”), iz pozdrava domaćina suncu što izlazi na Božić i posebnog poštivanja istočne strane, poznatog još iz antičkoga doba. Na oblikovanim kruščićima prikazuje se i mjesec (Varoš u Slavoniji).
Kult duše u svih je europskih naroda bitan sastavni dio božičnih običaja te mnogi istraživači kao što su Feilberg, Mogk, Helm, L. Weiser, Caj-kanović, W. Klinger vjeruju da je temelj božičnih svetkovina poganska svetkovina duša. U Srba sljedeći elementi nedvojbeno pripadaju kultu duša: spomen na drage pokojnike iskazuje se molitvama, paljenjem svijeća, prinošenjem jela i pića za pokoj pokojnikove duše i škropljenjem grobova novom blagoslovljenom vodom. Mundus patet 1 duhovi napuštaju carstvo mrtvih; ostavljaju se postavljeni stolovi kako bi se pokojnici na njima okrijepili, ostavlja se smeće kako se ne bi preplašili, prozori su zatvoreni sve dok je na podu božična slama. Zabranjeno je udaranje, pranje, nabija-nje i rezanje. Okrepa za duše su orasi, med, kaša i panspermija što su prije večere ostavljeni u kutu u obliku križa.