Slavljenje Božića predstavlja ono što je najsvečanije, najromantičnije u kršćanskom svijetu. To su blagdani iskonske radosti djece Božje, gdje kršćani doživljavaju tračak milosti, blagoslova i blaženog veselja, što se postiže dubokom vjerom da je Bog među nama, da nam je blizak i da se rodio kao čovjek. Božje utjelovljenje u osobi malog djeteta u jaslicama stvara izraz stvarnog veselja u ovim blagdanima. Tu se uklapa i sve ono što je izraz folklora i pobožne fantazije. Ukratko, cijelo ljudsko biće odaje izraz božičnog veselja i ushićeno treperi u božičnoj noći, sa sviješću da je Bog među nama, da nas dariva svojim mirom i blagoslovom.
Kad je u pitanju slavljenje Božića nekad i sada, s pregledom od jednog do drugog mjesta, u jednom ili drugom narodu, moramo uočiti razlike. Te razlike ukazuju na mnogovrsnost, složenost i bogatstvo načina slavljenja, gdje povijesne prilike pogoduju, pojednostavljuju ili guše pojedine običaje božičnog svetkovanja.
Civilizirani, kulturni svijet, s prizvukom globalizacije, teži uniformnosti, ujednačavanju, sa svojim odrednicama i datostima koje bi po mogućnosti vrijedile za čitav svijet. Time se zapostavljaju i ruše običaji, karakteristični za pojedina područja. Imajući u vidu ovakve tendencije, uviđamo da se mnogo toga mijenja u načinu slavljenja Božića. Slaviti Božić u novom ruhu suvremenog katoličkog svijeta podrazumijeva nekoliko stavki, ujednačenih i karakterističnih za cijelo katoličanstvo:
– ispovjediti se tijekom Adventa
– okititi bor
– pripraviti jaslice
– stvoriti blještav ugođaj osvjetljenjem i kićenjem domova i naselja
– ići na polnoćku ili koju dnevnu misu, što čine i “godišnjaci”
– obaviti bogojavljenski blagoslov
– namaknuti dobrog jela i pića.
U ovakvom suvremenom obilježavanju božičnih blagdana gube se i zaboravljaju narodni običaji, koji su više lokalnog karaktera i koji se mijenjaju i dopunjuju od mjesta do mjesta. U prihvaćanju novosti i blještavila suvremenog slavljenja ovi običaji izostaju. U biti, oni sadrže mnogo duhovnosti i ljepote, prezentirajući vjeru i njezino značenje kod ljudi pojedinog mjesta. Trebali bismo čuvati i njegovati te drevne i lijepe običaje, uklapajući ih sa suvremenim novostima, koje dolaze do izražaja u božičnim slavljima. Objedinjavajući stare narodne običaje i suvremeno spremanje slijedimo kontinuitet spomena na Kristovo rođenje. Time će svako naše slavljenje Božića biti kršćanskije i bogatije u doživljavanju. Jednostavno, imat će više duše, bit će bliže betlehemskom ozračju.
Vrijeme Adventa
Cijelo vrijeme Adventa predstavlja dužu pripravu za slavljenje božičnih blagdana. To je vrijeme prve korizme, vrijeme ozbiljnosti i ujedno vrijeme pokore. Pravi kršćanin nastoji se tada ispovjediti, kako bi mi ne i čiste savjesti dočekao svete dane. Svećenici su običavali ispovijedati po crkvama tijekom svih dana Adventa, u svitanje, prije rane mise. U posljednje vrijeme zakazuju se velike ispovijedi, na koje dođe više svećenika i svi župljani, koji mogu doći, pa svatko tada ima priliku za svetu ispovijed. Bolesne, stare i nemoćne obilaze svećenici po domovima i ispovijedaju ih.
Tijekom Adventa u crkvi se postavlja vijenac s četiri svijeće, koje se pale prema adventskim nedjeljama: na prvu nedjelju Adventa pali se jedna, na drugu dvije, na treću tri i na četvrtu nedjelju sve četiri svijeće. Takvi vijenci sa svijećama mogu se vidjeti i po kućama katolika. Nije nam poznato da se tako postupalo kod banjalučkih katolika u stara vremena. Bar ne u seoskim područjima. Tu su se banjalučki katolici ugledali na susjedne u Hrvatskoj.
Na blagdan sv. Lucije 13. prosinca običava se kao ukras sijati pšenica. Posije se u manjim posudama, da bi izrasla i predstavljala nakit po domovima tijekom božičnih blagdana. Ova pšenica, koja raste u toplini domova, podsjeća nas na novost života, na naše preporođenje s Kristovim dolaskom s jedne, te na kruh naš svakdanji, pripravljen od te žitarice, s druge strane. U zimskom razdoblju, kad priroda miruje i spava, nježne stabljike pšenice potiču nas na razmišljanje, kako se dolazi do one kriške kruha, servirane na stolu: u predstavi nam promiču slike oranja, sijanja, bujanja, rasta, zrenja, žetve /kombajniranja/, sušenja, mljevenja, kuhanja, pečenja i na koncu svih tih radnji eto kruha na našem stolu.
Pšenica u posudi izraste 10 do 15 cm. Ako joj u toplini doma mnogo pogoduje, pa izraste prevelika do Božića, obično se šiša škarama, potkraćuje i dovodi do željene mjere. Katolici običavaju promatrati dane između spomen dana sv. Lucije i Božića. Tu je dvanaest dana, koje poistovjećuju s dvanaest mjeseci naredne godine. Prate vrijeme svakog pojedinog dana, pa stvaraju uvjerenje, da će isto vrijeme biti tijekom cijelog mjeseca,
kojeg taj dan predstavlja.
Badnji dan, Badnjak, Badnjica
Prema novijem poimanju, naslovno Badnjak je samo jedan dan, koji prethodi božičnim blagdanima. Poima se kao dan neposredne priprave i spremanja za polnoćnu misu. Prvotno se slavio još u pretkršćansko vrijeme. Na dan 24. prosinca pada zimski solsticij, kad su se palile vatre /kao ivandanjski krijesovi uoči ljetnog solsticija/, da bi se uz bdijenje iščekivalo rođenje “mladog Sunca”17. Sam pojam dolazi od staroslavenske riječi “b’deti”, što znači bdjeti, biti budan, čekati. Odatle i “badnjak”, badnje drvo ili panj, što se na Badnju večer uz poseban obred /polijevanja, natapanja panja/ unosi u kuću i stavlja na ognjište da gori. Isti panj ili badnje drvo redovito su šuplji, pa odate i “badanj”, koji je kasnije imao drugu namjenu, da se kroz njega dovodila voda na mlinsko kolo. Ovi obredi, pretkršćanski, koji označava čekanje da se pojavi “mlado Sunce” i kršćanski, sadržan u iščekivanju rođenja Gospodnjega u božičnoj noći, jako su bliski, jer se radi o naravnoj vjeri i kršćanskoj objavi. S vremenom cjelokupno slavljenje Badnjeg dana dobilo je kršćansko značenje. Kroz dugi tijek kršćanske povijesti mijenja se uloga badnjeg drveta a s njom i običaji u svezi s njim.
Međutim, znakoviti su običaji kod katolika, koji su vezani uz ovaj dan. Prije svega, to je dan velike pokore, velikog posta. Iako danas Crkva ne preporučuje post na Badnji dan, mnogi katolic prakticiraju post i nemrs na taj dan. Prema običaju iz davnih vremena, post i nemrs na Badnji dan bio je u rangu pokorničkih dana Čiste srijede i Velikog petka. Dobro bi se prala i čistila tepsija od svake masnoće, da i kruh bude po mjeri posta spomenutog dana. Međutim, ono što je posebno za jest badnje jelo s kruhom. Naime, običaj je na Badnji dan jesti posebno spremljen grah. Nakon varenja odstranila bi se iz njega sva točnost, da bi kuhana zrna bila gnječena. U tako kašastu masu graha doda se malo luka i nešto drugog povrća. To bi bila badnja hrana s kruhom. Iako u drugom dijelu Badnjeg dana mnogi zanemaruju post, katolici ga drže cijeli dan. Tek s polnoćnom misom završavaju s postom i predaju se božičnom veselju.
Ono, po čemu je Badnji dan poznat i po čemu je dobio ime je badnje drvo. Mi ga jednostavno zovemo “badnjak”. Postoji i kod pravoslavaca, s malo izmijenjenim radnjama i običajima. U našem kraju to je drvo, koje se nasloni na kuću i stoji tijekom Badnjeg dana i božičnih dana.
Badnje drvo se “diže” u ranim jutarnjim satima Badnjeg dana. Njime se najavljuje božično vrijeme, božični blagdani. Što se tu čini?
Potrebno je da netko od djece, momčića, urani prije svih i ode do susjedove kuće. Na nju je već naslonjen pripravljeni “badnjak”. Podigne ga od zemlje i zove: “Domaćine!” Zove, dok se ovaj ne odazove. Dobro je kad je domaćin spreman i budan. Ali, ako ga iznenadi, onako snen je nespreman. U svakom slučaju, kad se odazove, slijedi pozdrav mladog susjeda-čestitara: “Badnjak na kuću, Bog i Gospa u kuću! Hvaljen Isus i Marija! Čestit Vam Božić i sveto Isusovo porođenje!” Domaćin odgovara: “Čestita Ti vjera i duša!” Obično u kući nastane komešanje. Ako ih je čestitar iznenadio, na brzu ruku se spreme.
Prijam čestitara je poseban, jer je prije svih uranio i zavrijedio da primi uzdarje. “Digavši badnjak” momčić se pojavljuje na vratima kuće. Tada ga djeca i preostali ukućani zaspu kukuruzom, orasima i lješnjacima. Domaćica ga daruje voćem i kolačima. Za takve čestitare pripravlja se posebni badnji kolač, zvani “kovrtanj”. To je kolač od pšeničnog
brašna, s dodatkom slastica, spravljen u obliku diska, s praznim središnjim prostorom.
Jaslice
Načiniti jaslice i imati taj betlehemski ugođaj u kršćanskom domu za božične blagdane posve je normalna stvar. Čini nam se tako, gledajuću današnju praksu, mogućnosti i htijenja. U ranija vremena mogle su to imati po svojim kućama uglednije kršćanske obitelji. Međutim, po selima, uz skromnost i ne baš zavidan ekonomski status, jaslice se pojavljuju tek u novije vrijeme. Kipić Isusa u jaslicama, te Josipa i Marije i to je već dovoljno da se s malo slame pod “krizmanom” stvori prizor iz Betlehema, pogotovo ako se nađe još koja figura anđela, kralja, pastira, ovčice, “vočića” i magareta. U stvari, naši stari nisu imali mogućnost graditi božične jaslice, ali su živjeli tu betlehemsku stvarnost, iako toga nisu bili svjesni. Sa živom vjerom koju su imali, kad god bi roditelji s djetetom ušli u obor među “blago”, imali su taka ambijent. Uostalom, u turskom vremenu najčešće ih je neki slabi zid dijelio od “blaga” sitnog i krupnog zuba. U takvom se okružju rodio Isus, ne u kraljevskim dvorima…
Uz zabave i igre, koje se nude današnjem djetetu, lijepo je kada djeca sama izrađuju jaslice, stvaraju božični ambijent u domu.
Slama u kući
Jedan lijep običaj, radost za djecu, je unošenje slame u dnevnu sobu, ili koji drugi zgodan kutak kuće. Prostirala se po podu /ili po goloj zemlji kod siromašnijih obitelji/, da bi se djeca tijekom božičnih dana mogla igrati. Radosna bi se valjala i gombala, ponajviše u večernjim satima. Stariji ih puste da to čine do mile volje. Kad dođe vrijeme molitve, objeda ili prevrše svaku mjeru, domaćin odsječeno kaže: “Dosta je!” I tada stvarno bude dosta, pa se djeca umire. Sjećam se da smo i mi mali bili previše živi i bučni. Katkad se toliko zanesemo u igri, da to starijima postane nepodnošljivo. Tada bi otac presjekao naše nestašluke povišenim glasom: “Mir djeco!” I mi smo znali da više nema igre. Ovo prostiranje slame po kući je običaj s mnogo znakovitosti. Tu se jednostavno povlači paralela: novorođeni Isus na slamici u štalici i djeca po svojim domovima na pripravljenoj slami. Time se dobiva vjerniji betlehemski ugođaj.
I u novije vrijeme vidimo slamu po katoličkim kućama. Ali s njom više nije zastrt cijeli pod, nego možemo vidjeti samo simbolični rukohvat slame pod okićenom jelkom, u predvorju ili na ulazu u kuću.
Ostaje puka simbolika od ondašnje radosti dječice. Nažalost, po domovima je sve manje djece i koliko god ih ima, lijepo će slušati o jaslicama i slamici. Bit će im to interesantno, ali igre, zabave nude im suvremene mogućnosti.
Pripremanje jela
Za ovako veliku svetkovinu domaćini se pobrinu za obilan stol u svojemu domu. Svatko se priprema, što bolje može. U toj pripremi ima posebnosti, koje su karakteristične za naš kraj, pa je i njih zanimljivo spomenuti.
a/ Pečenje
Svaki domaćin se potrudi da za Božić “nešto okrene na ražnju”. U starini to je bio običaj samo za božićne blagdane, da bi se u novije vrijeme isti običaj primijenio i za druge velike svetkovine, zavjete i prigodna slavlja. Pored velikih svinja koje se uhranjuju i u kolinju spremaju i suše kao zimnica, uhranjuje se krmence, kojih 20 do 40 kilograma. Peče se na ražnju tijekom Badnjeg dana, kad se održavao strogi post a počelo bi se jesti nakon polnoćne mise, ili nešto kasnije prilikom božičnog doručka.
Dakako, ovo bi bilo glavno božično jelo, postojala uzrečica: “Najeo se kao na Božić ujutro.” Ovo pečenje dotjecalo bi ukućanima do Nove godine, ili čak do Bogojavljenja.
b/ Gibadnjica
Ovo je posebno božično jelo, koje se redovito nalazilo na stolovima katolika po selima . To je jedna vrsta mekanog kolača. Donekle je slična baklavi, samo nema one žestine sladora, već je mnogo
blaža. I nije onako tanka, nego se naslaže i do 15 cm. Spremala bi se u jednoj, ili dvije posude, zavisno o broju ukućana. Toliko bi se pripremilo ove slastice, koliko bi bilo potrebno za objede tijekom božičnih blagdana. Nekoliko dana prije Božića domaćice pripremaju jufke. Ne kupuju ih, nego same razvijaju i peku. Do Badnjeg dana složene jedna na drugu suše se u ostavi ili kuhinji. Gibadnjica se “slaže” na Badnji
dan, pa vjerojatno po njemu ima toliko sličnosti u nazivu. Jufke se slažu u veći sud jedna na drugu, zalijevaju sladorom, mljevenim ili samo zdrobljenim orasima, lješnjacima i suhim grožđem. Složi se po trideset, četrdeset jufki, dok se ne popuni posuda. Sve se na koncu zalije slatkim prelijevom. Tako spremljena gibadnjica prava je poslastica za svršetak obilnih božičnih obroka.
Božić ne bi bio Božić bez gibadnjice i pečenja
na ražnju.
Božično slavlje
Kad padne Badnja večer, nitko ne spava. Ukućani su na okupu i mole “Uobćenu” večernju molitvu. Ona je nešto duža, s više preporuka a doda joj se i koja krunica. Moli se pored upaljene svijeće, pobodene u vazu iznikle i ponarasle pšenice. Sva ostala svjetla budu pogašena. Sve je spremljeno za proslavu božičnih blagdana. Preostaje ono posljednje: spremanje za polnoćnu misu. Sudjelovanje na toj misi predstavlja poseban doživljaj kod katolika. Tada i “godišnjaci” priđu crkvi, pa i pojedini inovjerci. To je misa u sred svete noći. Negdje se pomiče i bude zornica. Već navečer Badnjeg dana skupljaju se grupe i družine po selima, koje masovno kreću crkvama
.. Oni udaljeniji pođu odmah s večeri, da bi sa zastajkivanjima kod prijatelja /dok se oni spreme/ na vrijeme stigli crkvi.
Polnoćna sveta misa bila bi svečana, s ugodnim napjevima božičnih pjesama, koje svi znaju. Cijela crkva bruji od pjesme. Te pjesme se čuju na dolasku i povratku “misara” kući.
Uobičajeni pozdrav na dan Božića, koji se mogao čuti u prošlosti, a danas se tu i tamo spominje, glasi:
“Hvaljen Isus i Marija! Čestit Božić i sveto Isusovo porođenje!” Pozdravljeni nato odgovara: “Uvijek bio hvaljen! Čestita Ti vjera i duša!”
U konkretnom narodnom pozdravljanju ono “čestit” se izgovara brzo i sa stezanjem, pa se čuje skraćeni odgovor: “Čest’ Božić…”
Sa slamom, razastrtom po podu dnevne sobe, djeca dolaze na svoje. U svečanom raspoloženju, neometani od starijih, predaju se svojim radostima. Ali u božičnoj noći očekuje ih još jedna radost, lijepo iznenađenje. To su darovi za njih, za najmlađe. Obično u svetoj noći, dok stariji i veća djeca idu na ponoćnu Misu, mala djeca spavaju. Za njih se pripreme darovi i stave pod “krizman”, pod jastuk, u obuću, ili na prozor. Kada ujutro nađu uzdarje, radosni su i iznenađeni. Stariji kažu, da im je to “Isus donio”. Dok se po našim selima nije znalo za Djeda Mraza, za sv. Nikolu, po našim domovima djeca su primala božične darove, što predstavlja izvorni kršćanski običaj. Ako se ne ode na polnoćnu misu, ide se na dnevnu. Inače, na prvi dan Božića ne ide se nikuda. Taj dan se svetkuje u obitelji, u svome domu. Objedi su svečani i obilni, s uobičajenim pečenjem i “gibadnicom”.
Kako je to sveti dan Gospodnjeg pojavka, ne izostaje ni posebna božićna molitva, koja se inače moli tijekom božičnih blagdana. Ona je duža, s više preporuka. Moli se svečano, s tri /”Trojstvo”/, ili bar jednom upaljenom svijećom. Svijeće se obično pobodu u ozelenjelu pšenicu u zdjeli, koja je ponarasla 10-15 cm. Sva kućna čeljad moli a ako netko u međuvremenu pristigne, pridružuje se i moli s ukućanima. Po svršetku molitve gase s svijeće. Gase se zalogajem kruha, umočenim u crno vino. Taj komadić kruha se nadnese iznad plamena svijeće, stisne, pa vino, koje se cijedi gasi svijeću. I dok se vije dim s ugašenih svijeća, zdjelu s mladom pšenicom i svijećama svi nazočni redom prinose grlu pod bradu. Ovo kađenje čini se s uvjerenjem, da nikoga neće boljeti grlo do sljedećeg Božića.
