Slavljenje Božića predstavlja ono što je najsvečanije, najromantičnije
u kršćanskom svijetu. To su blagdani iskonske radosti djece Božje, gdje
kršćani doživljavaju tračak milosti, blagoslova i blaženog veselja, što se
postiže dubokom vjerom da je Bog među nama, da nam je blizak i da
se rodio kao čovjek. Božje utjelovljenje u osobi malog djeteta u jaslicama
stvara izraz stvarnog veselja u ovim blagdanima. Tu se uklapa i sve
ono što je izraz folklora i pobožne fantazije. Ukratko, cijelo ljudsko biće
odaje izraz božičnog veselja i ushićeno treperi u božičnoj noći, sa sviješću
da je Bog među nama, da nas dariva svojim mirom i blagoslovom.
Kad je u pitanju slavljenje Božića nekad i sada, s pregledom od jednog
do drugog mjesta, u jednom ili drugom narodu, moramo uočiti
razlike. Te razlike ukazuju na mnogovrsnost, složenost i bogatstvo
načina slavljenja, gdje povijesne prilike pogoduju, pojednostavljuju ili
guše pojedine običaje božičnog svetkovanja.
Civilizirani, kulturni svijet, s prizvukom globalizacije, teži uniformnosti,
ujednačavanju, sa svojim odrednicama i datostima koje bi po
mogućnosti vrijedile za čitav svijet. Time se zapostavljaju i ruše običaji,
karakteristični za pojedina područja. Imajući u vidu ovakve tendencije,
uviđamo da se mnogo toga mijenja u načinu slavljenja Božića. Slaviti
Božić u novom ruhu suvremenog katoličkog svijeta podrazumijeva nekoliko
stavki, ujednačenih i karakterističnih za cijelo katoličanstvo:
– ispovjediti se tijekom Adventa
– okititi bor
– pripraviti jaslice
– stvoriti blještav ugođaj osvjetljenjem i kićenjem domova i naselja
– ići na polnoćku ili koju dnevnu misu, što čine i “godišnjaci”
– obaviti bogojavljenski blagoslov
– namaknuti dobrog jela i pića.
U ovakvom suvremenom obilježavanju božičnih blagdana gube se i
zaboravljaju narodni običaji, koji su više lokalnog karaktera i koji se mijenjaju
i dopunjuju od mjesta do mjesta. U prihvaćanju novosti i blještavila
suvremenog slavljenja ovi običaji izostaju. U biti, oni sadrže mnogo
duhovnosti i ljepote, prezentirajući vjeru i njezino značenje kod ljudi
pojedinog mjesta. Trebali bismo čuvati i njegovati te drevne i lijepe običaje,
uklapajući ih sa suvremenim novostima, koje dolaze do izražaja u
božičnim slavljima. Objedinjavajući stare narodne običaje i suvremeno
spremanje slijedimo kontinuitet spomena na Kristovo rođenje. Time će
svako naše slavljenje Božića biti kršćanskije i bogatije u doživljavanju.
Jednostavno, imat će više duše, bit će bliže betlehemskom ozračju.
Katolici banjalučkog kraja imali su i još imaju lijepe običaje, koji
dolaze do izražaja pri slavljenju Božića. Neki su pali u zaborav, neke
zaboravljamo a pojedine običaje primamo sa strane, iz katoličkog svijeta,
poglavito iz Hrvatske. Ovdje ćemo pokušati prikazati sve ono što
je lijepo, što se običavalo i što se običava činiti u slavljenjima božičnih
blagdana. Posebno ćemo se podsjetiti na mjesne običaje, koje trebamo
sačuvati kao značajne zanimljivosti u identitetu katolika banjalučkog
kraja.
Vrijeme Adventa
Cijelo vrijeme Adventa predstavlja dužu pripravu za slavljenje božičnih
blagdana. To je vrijeme prve korizme, vrijeme ozbiljnosti i ujedno
vrijeme pokore. Pravi kršćanin nastoji se tada ispovjediti, kako bi mir-
109
ne i čiste savjesti dočekao svete dane. Svećenici su običavali ispovijedati
po crkvama tijekom svih dana Adventa, u svitanje, prije rane mise. U
posljednje vrijeme zakazuju se velike ispovijedi, na koje dođe više svećenika
i svi župljani, koji mogu doći, pa svatko tada ima priliku za svetu
ispovijed. Bolesne, stare i nemoćne obilaze svećenici po domovima i
ispovijedaju ih.
Tijekom Adventa u crkvi se postavlja vijenac s četiri svijeće, koje se
pale prema adventskim nedjeljama: na prvu nedjelju Adventa pali se
jedna, na drugu dvije, na treću tri i na četvrtu nedjelju sve četiri svijeće.
Takvi vijenci sa svijećama mogu se vidjeti i po kućama katolika.
Nije nam poznato da se tako postupalo kod banjalučkih katolika u stara
vremena. Bar ne u seoskim područjima. Tu su se banjalučki katolici
ugledali na susjedne u Hrvatskoj.
Na blagdan sv. Lucije 13. prosinca običava se kao ukras sijati pšenica.
Posije se u manjim posudama, da bi izrasla i predstavljala nakit
po domovima tijekom božičnih blagdana. Ova pšenica, koja raste u toplini
domova, podsjeća nas na novost života, na naše preporođenje s
Kristovim dolaskom s jedne, te na kruh naš svakdanji, pripravljen od
te žitarice, s druge strane. U zimskom razdoblju, kad priroda miruje i
spava, nježne stabljike pšenice potiču nas na razmišljanje, kako se dolazi
do one kriške kruha, servirane na stolu: u predstavi nam promiču
slike oranja, sijanja, bujanja, rasta, zrenja, žetve /kombajniranja/, sušenja,
mljevenja, kuhanja, pečenja i na koncu svih tih radnji eto kruha na
našem stolu.
Pšenica u posudi izraste 10 do 15 cm. Ako joj u toplini doma mnogo
pogoduje, pa izraste prevelika do Božića, obično se šiša škarama, potkraćuje
i dovodi do željene mjere.
Katolici banjalučkog kraja običavaju promatrati dane između spomen
dana sv. Lucije i Božića. Tu je dvanaest dana, koje poistovjećuju s
dvanaest mjeseci naredne godine. Prate vrijeme svakog pojedinog dana,
pa stvaraju uvjerenje, da će isto vrijeme biti tijekom cijelog mjeseca,
kojeg taj dan predstavlja.
Badnji dan, Badnjak, Badnjica
Prema novijem poimanju, naslovno Badnjak je samo jedan dan, koji
prethodi božičnim blagdanima. Općenito u katoličkom svijetu poima
se kao dan neposredne priprave i spremanja za polnoćnu misu. Prvotno
se slavio još u pretkršćansko vrijeme. Na dan 24. prosinca pada zimski
solsticij, kad su se palile vatre /kao ivandanjski krijesovi uoči ljetnog
solsticija/, da bi se uz bdijenje iščekivalo rođenje “mladog Sunca”17. Sam
pojam dolazi od staroslavenske riječi “b’deti”, što znači bdjeti, biti budan,
čekati. Odatle i “badnjak”, badnje drvo ili panj, što se na Badnju
večer uz poseban obred /polijevanja, natapanja panja/ unosi u kuću i
stavlja na ognjište da gori. Isti panj ili badnje drvo redovito su šuplji,
pa odate i “badanj”, koji je kasnije imao drugu namjenu, da se kroz
njega dovodila voda na mlinsko kolo. Ovi obredi, pretkršćanski, koji
označava čekanje da se pojavi “mlado Sunce” i kršćanski, sadržan
u iščekivanju rođenja Gospodnjega u božičnoj noći, jako su bliski, jer
se radi o naravnoj vjeri i kršćanskoj objavi. S vremenom cjelokupno
slavljenje Badnjeg dana dobilo je kršćansko značenje. Kroz dugi tijek
kršćanske povijesti mijenja se uloga badnjeg drveta a s njom i običaji u
svezi s njim. Posebno se Badnjak slavi kod pojedinih katolika a posebno
kod pravoslavnih.
Međutim, znakoviti su običaji kod banjalučkih katolika, koji su vezani
uz ovaj dan. Prije svega, to je dan velike pokore, velikog posta.
Iako danas Crkva ne preporučuje post na Badnji dan, mnogi katolici
banjalučkog kraja prakticiraju post i nemrs na taj dan. Prema običaju iz
davnih vremena, post i nemrs na Badnji dan bio je u rangu pokorničkih
dana Čiste srijede i Velikog petka. Dobro bi se prala i čistila tepsija od
svake masnoće, da i kruh bude po mjeri posta spomenutog dana.
Uostalom, ovakav način obilježavanja Badnjeg dana može se naći i
kod katolika drugih krajeva. Međutim, ono što je posebno za banjalučki
kraj jest badnje jelo s kruhom. Naime, običaj katolika banjalučkog kraja
je na Badnji dan jesti posebno spremljen grah. Nakon varenja odstranila
bi se iz njega sva točnost, da bi kuhana zrna bila gnječena. U tako
kašastu masu graha doda se malo luka i nešto drugog povrća. To bi bila
badnja hrana s kruhom. Iako u drugom dijelu Badnjeg dana mnogi zanemaruju
post, banjalučki katolici ga drže cijeli dan. Tek s polnoćnom
misom završavaju s postom i predaju se božičnom veselju.
Ono, po čemu je Badnji dan poznat i po čemu je dobio ime je badnje
drvo. Mi ga jednostavno zovemo “badnjak”. Postoji i kod pravoslavaca,
s malo izmijenjenim radnjama i običajima. U našem kraju to je drvo,
koje se nasloni na kuću i stoji tijekom Badnjeg dana i božičnih dana. U
gornjem Dragočaju, dijelu Motika i ivaštanskom kraju to je lisnato hrastovo
drvo. Tako lijep, lisnat hrastić izabere se u šumi, odsiječe i donese
kući. U selima bliže gradu umjesto lisnatog hrastovog drveta služi veća
grana ljeske, koja se također prisloni uz kuću. To je razumljivo. U gornjim
krajevima ima obilje šume, pa se može naći hrastić po želji. Toga
nema po prigradskim selima, ali po živicama ima ljeskovine, od koje se
usiječe grana, pa se njome posluži.
Badnje drvo se “diže” u ranim jutarnjim satima Badnjeg dana.
Njime se najavljuje božično vrijeme, božični blagdani. Što se tu čini?
Potrebno je da netko od djece, momčića, urani prije svih i ode do susjedove
kuće. Na nju je već naslonjen pripravljeni “badnjak”. Podigne
ga od zemlje i zove: “Domaćine!” Zove, dok se ovaj ne odazove. Dobro
je kad je domaćin spreman i budan. Ali, ako ga iznenadi, onako snen je
nespreman. U svakom slučaju, kad se odazove, slijedi pozdrav mladog
susjeda-čestitara: “Badnjak na kuću, Bog i Gospa u kuću! Hvaljen Isus
i Marija! Čestit Vam Božić i sveto Isusovo porođenje!” Domaćin odgovara:
“Čestita Ti vjera i duša!” Obično u kući nastane komešanje. Ako
ih je čestitar iznenadio, na brzu ruku se spreme.
Prijam čestitara je poseban, jer je prije svih uranio i zavrijedio da
primi uzdarje. “Digavši badnjak” momčić se pojavljuje na vratima
kuće. Tada ga djeca i preostali ukućani zaspu kukuruzom, orasima i
lješnjacima. Domaćica ga daruje voćem i kolačima. Za takve čestitare
pripravlja se posebni badnji kolač, zvani “kovrtanj”. To je kolač od pšeničnog
brašna, s dodatkom slastica, spravljen u obliku diska, s praznim
središnjim prostorom.
Božično drvo
Na Badnji dan, ili koji dan ranije, uređuju se, kite i osvjetljavaju domovi
i cijela naselja. U tome kićenju najatraktivniji ures u domu je božićno
drvo. Diljem katoličkog svijeta za božično drvo uzima se jelka,
što je u novije vrijeme prevladalo i među katolicima banjalučkog kraja.
Međutim, nije uvijek bilo tako. Građani su mogli sebi to priuštiti i nabaviti
lijepu jelku, ali po selima je bila druga praksa. Nadaleko nije bilo
crnogorice, pa nitko nije ni mislio na jelku. Zato su kao božično drvo
koristili smreku. Pred sam Božić išli bi mještani u krčevine pri šumama
u Kozaru, Gradinu ili spojem Motika i Dragočaja, sve do vrha Matoševaca
i Giga. Na tim terenima izabirali bi najljepše smreke, koje bi
donosili kući i ukrašavali nakitom. Tako okićenu smreku nazivali smo
“krizman”. Nakit na ovako okićenom božičnom drvetu bio je jednostavan:
koja staklena kugla, koja lameta, uz dodatni neki domaći ukras
i eto skromnog “krizmana” u kući. Elektrifikacijom sela povećava se
kićenost ovog božičnog ukrasa. Čim se završi blagoslov kuća, uklanja
se “krizman”. Dakako, to se ne čini prije Bogojavljenja.
Lijepo okićena božična jelka prevladava i danas po katoličkim domovima
oko Banje Luke, ali negdje se katolici još drže starine, pa kite
smreku.
Jaslice
Načiniti jaslice i imati taj betlehemski ugođaj u kršćanskom domu
za božične blagdane posve je normalna stvar. Čini nam se tako, gledajuću
današnju praksu, mogućnosti i htijenja. U ranija vremena mogle
su to imati po svojim kućama uglednije kršćanske obitelji. Međutim,
po selima banjalučkog kraja, uz skromnost i ne baš zavidan ekonomski
status, jaslice se pojavljuju tek u novije vrijeme. Kipić Isusa u jaslicama,
te Josipa i Marije i to je već dovoljno da se s malo slame pod “krizmanom”
stvori prizor iz Betlehema, pogotovo ako se nađe još koja figura
anđela, kralja, pastira, ovčice, “vočića” i magareta. U stvari, naši stari
nisu imali mogućnost graditi božične jaslice, ali su živjeli tu betlehemsku
stvarnost, iako toga nisu bili svjesni. Sa živom vjerom koju su imali,
kad god bi roditelji s djetetom ušli u obor među “blago”, imali su takav
ambijent. Uostalom, u turskom vremenu najčešće ih je neki slabi zid
dijelio od “blaga” sitnog i krupnog zuba. U takvom se okružju rodio
Isus, ne u kraljevskim dvorima…
Uz zabave i igre, koje se nude današnjem djetetu, lijepo je kada djeca
sama izrađuju jaslice, stvaraju božični ambijent u domu. Nažalost, u
banjalučkom kraju katolička djeca nisu imala mogućnost – a nemaju
je ni sada – da u školi za ručni rad prave jaslice i natječu se, čije će biti
ljepše.
Slama u kući
Jedan lijep običaj, radost za djecu, je unošenje slame u dnevnu sobu,
ili koji drugi zgodan kutak kuće. Prostirala se po podu /ili po goloj
zemlji kod siromašnijih obitelji/, da bi se djeca tijekom božičnih dana
mogla igrati. Radosna bi se valjala i gombala, ponajviše u večernjim
satima. Stariji ih puste da to čine do mile volje. Kad dođe vrijeme molitve,
objeda ili prevrše svaku mjeru, domaćin odsječeno kaže: “Dosta
je!” I tada stvarno bude dosta, pa se djeca umire. Sjećam se da smo i mi
mali bili previše živi i bučni. Katkad se toliko zanesemo u igri, da to
starijima postane nepodnošljivo. Tada bi otac presjekao naše nestašluke
povišenim glasom: “Mir djeco!” I mi smo znali da više nema igre.
Ovo prostiranje slame po kući je običaj s mnogo znakovitosti. Tu se
jednostavno povlači paralela: novorođeni Isus na slamici u štalici i djeca
po svojim domovima na pripravljenoj slami. Time se dobiva vjerniji
betlehemski ugođaj.
I u novije vrijeme vidimo slamu po katoličkim kućama. Ali s njom
više nije zastrt cijeli pod, nego možemo vidjeti samo simbolični rukohvat
slame pod okićenom jelkom, u predvorju ili na ulazu u kuću.
Ostaje puka simbolika od ondašnje radosti dječice. Nažalost, po domovima
je sve manje djece i koliko god ih ima, lijepo će slušati o jaslicama
i slamici. Bit će im to interesantno, ali igre, zabave nude im suvremene
mogućnosti.
Pripremanje jela
Za ovako veliku svetkovinu domaćini se pobrinu za obilan stol u
svojemu domu. Svatko se priprema, što bolje može. U toj pripremi ima
posebnosti, koje su karakteristične za naš banjalučki kraj, pa je i njih
zanimljivo spomenuti.
a/ Pečenje
Svaki domaćin se potrudi da za Božić “nešto okrene na ražnju”. U
starini to je bio običaj samo za božićne blagdane, da bi se u novije vrijeme
isti običaj primijenio i za druge velike svetkovine, zavjete i prigodna
slavlja. Pored velikih svinja koje se uhranjuju i u kolinju spremaju i suše
kao zimnica, uhranjuje se krmence, kojih 20 do 40 kilograma. Peče se
na ražnju tijekom Badnjeg dana, kad se održavao strogi post a počelo
bi se jesti nakon polnoćne mise, ili nešto kasnije prilikom božičnog doručka.
Dakako, ovo bi bilo glavno božično jelo, kao “kešket” kod kreševskih,
bihaćkih i drugih katolika. Ovaj božični obrok je tako obilan,
da je postojala uzrečica: “Najeo se kao na Božić ujutro.” Ovo pečenje
dotjecalo bi ukućanima do Nove godine, ili čak do Bogojavljenja.
b/ Gibadnjica
Ovo je posebno božično jelo, koje se redovito nalazilo na stolovima
katolika po selima banjalučkog kraja. To je jedna vrsta mekanog kolača.
Donekle je slična baklavi, samo nema one žestine sladora, već je mnogo
blaža. I nije onako tanka, nego se naslaže i do 15 cm. Spremala bi se u
jednoj, ili dvije posude, zavisno o broju ukućana. Toliko bi se pripremilo
ove slastice, koliko bi bilo potrebno za objede tijekom božičnih
blagdana. Nekoliko dana prije Božića domaćice pripremaju jufke. Ne
kupuju ih, nego same razvijaju i peku. Do Badnjeg dana složene jedna
na drugu suše se u ostavi ili kuhinji. Gibadnjica se “slaže” na Badnji
dan, pa vjerojatno po njemu ima toliko sličnosti u nazivu. Jufke se slažu
u veći sud jedna na drugu, zalijevaju sladorom, mljevenim ili samo
zdrobljenim orasima, lješnjacima i suhim grožđem. Složi se po trideset,
četrdeset jufki, dok se ne popuni posuda. Sve se na koncu zalije slatkim
prelijevom. Tako spremljena gibadnjica prava je poslastica za svršetak
obilnih božičnih obroka. Božić ne bi bio Božić bez gibadnjice i pečenja
na ražnju.
Božično slavlje
Kad padne Badnja večer, nitko ne spava. Ukućani su na okupu i mole
“Uobćenu” večernju molitvu. Ona je nešto duža, s više preporuka a
doda joj se i koja krunica. Moli se pored upaljene svijeće, pobodene u
vazu iznikle i ponarasle pšenice. Sva ostala svjetla budu pogašena.
Sve je spremljeno za proslavu božičnih blagdana. Preostaje ono posljednje:
spremanje za polnoćnu misu. Sudjelovanje na toj misi predstavlja
poseban doživljaj kod katolika. Tada i “godišnjaci” priđu crkvi,
pa i pojedini inovjerci. To je misa u sred svete noći. Negdje se pomiče
i bude zornica. Već navečer Badnjeg dana skupljaju se grupe i družine
po selima, koje masovno kreću crkvama u Barlovcima, Ivanjskoj, na
Petrićevcu, u gradu… Oni udaljeniji pođu odmah s večeri, da bi sa zastajkivanjima
kod prijatelja /dok se oni spreme/ na vrijeme stigli crkvi.
Polnoćna sveta misa bila bi svečana, s ugodnim napjevima božičnih
pjesama, koje svi znaju. Cijela crkva bruji od pjesme. Te pjesme se čuju
na dolasku i povratku “misara” kući.
Uobičajeni pozdrav na dan Božića među katolicima banjalučkog
kraja, koji se mogao čuti u prošlosti, a danas se tu i tamo spominje, glasi:
“Hvaljen Isus i Marija! Čestit Božić i sveto Isusovo porođenje!” Pozdravljeni
nato odgovara: “Uvijek bio hvaljen! Čestita Ti vjera i duša!”
U konkretnom narodnom pozdravljanju ono “čestit” se izgovara brzo i
sa stezanjem, pa se čuje skraćeni odgovor: “Čest’ Božić…”
Sa slamom, razastrtom po podu dnevne sobe, djeca dolaze na svoje.
U svečanom raspoloženju, neometani od starijih, predaju se svojim
radostima. Ali u božičnoj noći očekuje ih još jedna radost, lijepo iznenađenje.
To su darovi za njih, za najmlađe. Obično u svetoj noći, dok
stariji i veća djeca idu na ponoćnu Misu, mala djeca spavaju. Za njih
se pripreme darovi i stave pod “krizman”, pod jastuk, u obuću, ili na
prozor. Kada ujutro nađu uzdarje, radosni su i iznenađeni. Stariji kažu,
da im je to “Isus donio”. Dok se po našim selima nije znalo za Djeda
Mraza, za sv. Nikolu, po našim domovima djeca su primala božične
darove, što predstavlja izvorni kršćanski običaj.
Ako se ne ode na polnoćnu misu, ide se na dnevnu. Inače, na prvi
dan Božića ne ide se nikuda. Taj dan se svetkuje u obitelji, u svome domu.
Objedi su svečani i obilni, s uobičajenim pečenjem i “gibadnicom”.
Kako je to sveti dan Gospodnjeg pojavka, ne izostaje ni posebna božićna
molitva, koja se inače moli tijekom božičnih blagdana. Ona je duža,
s više preporuka. Moli se svečano, s tri /”Trojstvo”/, ili bar jednom
upaljenom svijećom. Svijeće se obično pobodu u ozelenjelu pšenicu u
zdjeli, koja je ponarasla 10-15 cm. Sva kućna čeljad moli a ako netko u
međuvremenu pristigne, pridružuje se i moli s ukućanima. Po svršetku
molitve gase se svijeće. Gase se zalogajem kruha, umočenim u crno
vino. Taj komadić kruha se nadnese iznad plamena svijeće, stisne, pa
vino, koje se cijedi gasi svijeću. I dok se vije dim s ugašenih svijeća,
zdjelu s mladom pšenicom i svijećama svi nazočni redom prinose grlu
pod bradu. Ovo kađenje čini se s uvjerenjem, da nikoga neće boljeti grlo
do sljedećeg Božića.
