Božić je, svakako, najvažniji i najljepši obiteljski blagdan, blagdan intime, jednostavnosti i mira. To je blagdan koji i najhladnijoj noći daje čarobnu toplinu i draž. Duhovna i crkvena priprava za proslavu Kristova rođenja počinju dosta ranije, a sama proslava, na Badnjak ili noć bdijenja. Pučki običaji slavljenja ovoga vjerskoga i tradicijskog blagdana skrivaju u sebi i neke elemente prijekršćanskog podrijetla.
Pred večer, kad se ukućani okupe oko stola, domaćin iz pojate donese vreću slame, te nakon pozdrava: -Hvaljen Isus i Marija, počne moliti -Oče naš…, te posipati slamu po kući. Tako prostrta slama, koja simbolizira mjesto Kristova rođenja (štalicu u Betlehemu), ostaje u kući sve do Sveta Tri kralja.
Za djecu je to bilo posebno zadovoljstvo jer su se mogla nesmetano igrati i valjati po slami do mile volje. Nakon toga domaćin u kuću unosi badnjake. Negdje su to bila tri posebno pripremljena komada hrastova drveta, često omotana bršljanom (oduvijek se smatralo da tri badnjaka znamenuju presveto trojstvo), koji će gorjeti cijelu badnju večer i Božić, a negdje se unosilo i palilo samo jedno drvo.
Samo paljenje badnjaka simbolizira svjetlo u noći Kristova rođenja. Ranije se na otvorena ognjišta stavljao poveći komad drveta koji je držao vatru cijele noći, pa se na božićno jutro, od njegova žara palila vatra, a kasnije, za vrijeme ručka i božićna svijeća. Unoseći badnjake u kuću domaćin bi pozdravio: “Hvaljen Isus i Marija – dobro vam došao Badnji dan i porođenje Božje”. “-I s tobom zajedno” – odgovarali bi ukućani, te bi započinjali zajedničku molitvu za zdravlje, mir i dobro cijele obitelji u nadolazećoj godini. Tada domaćin blagoslivlja ukućane i kuću kršćenom vodom, te kiti kuću grančicama bršljana.
Također je bio običaj da domaćin nakon večere (koja je bila obavezno posna), poškropi badnjake vinom, kako bi nadolazeća godina bila rodna. U nekim je zaseocima domaćin raspirivao i udarao badnjake ožegom da daju što više vatre, jer se vjerovalo; Koliko je dobra vatra koju daje drvo badnjak, takva će biti i godina. Danas je običaj paljenja badnjaka gotovo iščezao iz sasvim prozaičnih razloga. Seoske su kuće danas uglavnom obnovljene, bez kamina, pa i peći na drva, tako da ih mnogi, jednostavno nemaju gdje paliti, a u gradovima je to poodavno otišlo u zaborav. Na Badnju se večer morao okitit bor. Običaj kićenja bora pred Božić potječe iz Njemačke, s kraja šesnaestoga i početka sedamnaestog stoljeća, da bi se i kod nas udomaćio, dosta kasno, tek u devetnaestom stoljeću, ali je zato običaj kićenja kuće zelenilom, uglavnom bršljanovim grančicama dosta dug. Zelenilo u kući u zimskom periodu simbolizira novu životnu snagu koja početkom godine počinje sve više jačati. Negdje na istaknuto mjesto stavljao se bor i pripremao za kićenje. Kako su se mijenjale godine i stoljeća, tako su se mijenjali i ukrasi za kićenje bora. Ranijih su godina ljudi stavljali na bor ukrasne bombone, ako su ih imali, ili cukarine, šećerne kockice, hrastove šiške, sitni krumpir, orahe, sve to umotano u kakav sjajni ili krep papir.
Djeca su dobro pazila gdje se stavljaju bomboni, pa bi obično, kad roditelji u svečarskoj atmosferi na njih zaborave, na mjesto bombona stavljala što drugo. Posebno je ozračje vladalo u kućama pri odlasku na Polnoćku. Susjedi su dočekivali jedni druge, te bi tako uz svjetlost svijeća, svi zajedno krenuli u crkvu. Na božićnomu su ručku morali biti prisutni svi ukućani. Domaćin bi uz virovanje palio Božićnu svijeću, te ukućanima čestitao Božić riječima: “Dobro vam doša Božić i porođenje Božje”, a oni bi odgovarali: “I s tobom zajedno”. Nakon objeda domaćin bi gasio božićnu svijeću koricom kruha namočenoga u vino, a isti se obred ponavljao za večerom, kao i na dan svetoga Stjepana i Ivana. Ako je u kući bio koji Stjepan ili Ivan, tj. Stipe ili Iko, oni bi dočikali čestitare i častili. U nekim su zaseocima ovi obilazili kuće i častili vinom i rakijom.Četvrti dan po Božiću su Nevina dječica ili Mladenci. U Ričicama je među pučanstvom kolala uzrečica: –Mladenci šćap po dici. Naime, toga bi dana roditelji, lagano, šibali djecu vrbovim šibama da budu otporna i zdrava. Običaj paljenja svijeće i gašenja iste koricom kruha namočenoga u vino, ponavljao se i na Novu godinu, koja se čestitala riječima: “Dobro ti došlo mlado lito”.
Na Sveta tri kralja ili Vodokršće iz crkve se donosila kršćena voda i njome se škropili njive i vinogradi, a slama se, koja je bila prostrta po podu iznosila na polja s vjerom u njenu plodnost i zaštitničku moć. Sijanje božićne pšenice na dan sv. Lucije je i danas jedan od najprisutnijih hrvatskih božićnih običaja. Zelenilo u kući u Božićno vrijeme izriče prosperitetnu želju za budućim rastom, vitalnošću, napretkom i svekolikim obiljem u idućoj godini. Tih je dana u dugim, zimskim večerima bilo iznimno živo. Uz radost, mir i osjećaj pripadnosti domu i obitelji i izričaj dobrih želja, svjetlost je jedan od osnovnih znakova Božićnoga vremena. Svjetlost sve prožima, bilo kroz petrolejke, voštanice, otvorene komine ili plamsaj vatre panja Badnjaka. Tako se tih Božićnih dana u nama i pred nama stapaju u prekrasnu harmoniju, vjekovima udaljeni pretkršćanski običaji solis invictis- nepokolebljivog sunca u kršćansku simboliku mladoga Boga –Božića.
Darivanje je u vrijeme Božića povezano s mnogim povijesnim okolnostima. Tako je darivanje početkom godine bilo poznato još u vrijeme Rima (u 4. je stoljeću početak nove godine postao datum Kristova rođenja), a nazivalo se strenae, po boginji Strenji. Jedan, danas, gotovo zaboravljeni običaj u predbožićnim danima kod nas je bila cina. Treća je nedjelja došašća bila poznata i kao materice. Majke su toga dana bile posebno izdašne te darivale, kako svoju, tako i ostalu djecu, raznim darovima. Najčešće je to bilo voće, i to orasi, bajami ili bomboni proizvedeni od šećera, kod nas, nekada, dobro poznati cukarini. Djeca nisu posebno odlazila u tuđu kuću na cinu, nego su najčešće bila pozivana od rodbine ili bi dobila svoj dio pri slučajnom susretu. Toga je dana svaka majka u traversi morala imati pokoji bombon, oras ili nešto drugo, namijenjeno djeci, a djeca su znala da će od majki, toga dana dobiti kakav slatkiš. Na kućnim su vratima djeca morala, zajedno u glas izgovoriti kakvu kratku čestitarsku pjesmicu, a ja se ove s radošću još sjećam:
“Dobro jutro domaćice
Čestitan ti materice,
Mi smo došli priko gaja
Da nam dadneš šaku bajma.”.
Četvrte su nedjelje došašća bili očići, te su djeca opet bila darivana, ovaj put od svojih očeva. Toga bi se jutra djeca ustala ranije nego inače ( obično bi ih majke na to potakle) te ocu, dok je još bio u krevetu, vezivala noge kakvim užetom ili krpom i ne bi ga odvezala sve dok im ne bi dao nekakve darove. Takve se roditeljske obaveze prema djeci nikako nisu smjele zaboraviti, pa su ljudi, već u jesen ubirali jabuke, kruške, oskoruše, orahe i drugo voće, te ga spremali i čuvali za ovakve i slične prigode. Često se voće, da bi što duže sačuvalo svjež izgled i okus spremalo i zatrpavalo u žito, najčešće u pšenicu koja se čuvala u varićaku, vrećama ili starim bačvama. Skidale su se i višalice, (rodnije grane loze s većim grozdovima) spremljene još poslije trgačine, iznad bačava u konobama. U hladnim bi zimskim danima ova slastica svima razgalila dušu.
Zahvala za tekstove i teme Vinku Paviću i portalu IMOArt
