Za misno ruho se znalo, stajalo je u ormaru i oblačilo samo u crkvu. Često nije bilo moguće da sva čeljad pohodi istu sv. Misu, nego su se izmjenjivali da bi obukli istu robu. Jednostavnim rječnikom rečeno, nije se imalo što obući, jedno odijelo nije bilo «ni moje ni tvoje, već naše». Često je tako bilo i s obućom, pa «traljice» u vrhovima cipela nisu bile ništa neobično zbog većih brojeva.
Pranje rublja je, dakle, obično trajalo tri dana. Taj proces nije bio jednostavan, a nije se često ni pralo.
Parjenica
Pravila se od velike šuplje vrbove klade ili nekog drugog mekanog drveta uz strogu pažnju da to drvo ne pušta boju

Prvi dan se pripremala prljava roba i stavljala u parjenicu. Imenica parjenica dolazi od glagola pariti, dakle prljava roba se na neki način, noć i dan, a ako je rublje bilo prljavije i duže parila u parjenici.
Parjenica se pravila od velike šuplje vrbove klade ili nekog drugog mekanog drveta uz strogu pažnju da to drvo ne pušta boju.
Parjenice su bile veće ili manje s obzirom na brojnost obitelji, a s obzirom veličinu klade. Bilo je vrlo važno drvo iznutra «izoblati» da bude ravno i da ne dere robu. Dno je moralo biti nabijeno zemljom da ne bi puštalo vodu. Kako je roba naših starijih bila od konoplje ili lana mogla se prati na taj način, za razliku od današnje robe. Zanimljivo je reći da se konoplja više sijala u selima «preko Bosne», a lan u našim selima uz Savu.

Rublje bi se, dakle, zatrpalo sa svih strana, a zatim dobro prosijanim pepelom posulo po robi i zalilo vrelom vodom. Pokrilo bi se nekim jačim platnom, odnosno starom ponjavom. Naravno, drveni parjeničin poklopac bi se dobro uglavio na kraju, a počesto se na nj stavljao i kamen. Tako je valjalo stajati makar dan i noć da spoj pepela i vode omekša prljavštinu rublja.

Valja reci da se strogo pazilo i na odabir pepela (u nekim našim selima pepeo zovu i lug, baš kao što se zove i šumica, gaj). Nije mogao biti od bilo kojeg drva ili drugog ogrijevnog materijala.. Pepeo je pomno prosijan i očišćen i bilo kakvih natruha.
Koliko je pepeo važio kao izvrstan deterdžen, ali i kao šampon sjetit će se naši stariji koji su prali glavu, osobito ako su imali prhut (perut) pepelom. Kazu da je pranje kose pepelom bilo dosta efikasno.

Drugi dan se rublje vadilo iz parjenice. I to je imalo svoj red i ritam. Prije svega domaćica je trebala imati dugačko korito (najprije drveno, a onda metalno te kasnije plastično). Trebalo je imati pravu, čistu motku i praćak. Žene bliže Žendragu nosile su tamo rublje na pranje. Najprije su praćakom dobro tukle svaki komad prevrćući ga.

Bila je od velike vaznosti «lukšija» , dakle ona voda u kojoj je pepeo prokuhan. U njoj se robu još dobro gnjiječilo i pretreživalo upornije mrlje, koje bi se još jače praćakom tukle. Praćak je inače trokutasta drvena naprava s «držaljom». Donja površina je bila dobro izblanjana i vrlo glatka. Naravno i opet od drveta koje ne pušta boju, na primjer topole. Praćak je trebao biti vrlo lagan i napravljen tako da se lako drži u ruci.

Uz sve radove, pa i uz pranje rublja, tekla je ženska pjesma. Razmišljajući o tome često se pitam, kako su te žene toliko umorne, uvijek rado pjevale. Pjesme kojih se sjećam, najčešće su bile:

Ja sam tebe bezecovo mala
na Žendragu kad si robu prala.

Jedna mi se curica dopala
Na Žendragu kad je robu prala.

Sjećam se i zagonetke vezane uz pranje rublja: «Ričući na potoku, svo selo oprala» (praćak).

Treći dan se roba sušila. Stavljala se sušiti čak i po strniku, osobito teže stvari kao ponjave, vreće, torbe, torbice…

Tarabe su bile pune opranog rublja, a miris lukšije se rasprostirao sokakom. Rubine koje je trebalo rozati stavljane su na sanduke i poslije velikog truda «rozanja», na njih se stavljao kamen. Ni najbolja pegla ih ne bi bolje «isplisirala». Glačanja nije bilo. Peglu su u selu imale samo krojačice i to pegle u koje se stavljala žeravica. Na sreću ni materijali nisu bili takvi da su zahtjevali umjetnička peglanja.

Kolikogod je to to bio naporan posao domaćica je sjala od radosti kada je sakupljala i «kalufila» osušenu robu. Znalo se da bez higijene mogu lako nastati bolesti od kojekavih nametnika (ušiju, stjenica…..)

U to vrijeme su i higjenske kontrole kružile selom najviše insitirajući na čistoći rublja. Poznati su bili i mali školski higijeničari, koji su uz predsjednika razreda i blagajnika oponašali vlast u malome. Ti higijeničari su svako jutro pregledali učeničku čistoću, osobito nokte. Stoga su se majke živo trudile da im djeca idu u školu čista i uredna da «ih tamo ne prozovu», jer je to bila za cijelu kuću velika sramota.

Izvor : hasić online

The post Bosanski običaji i način pranja rublje i higjene u prošlosti appeared first on Narodni.NET.

“Radi tako kao da ćeš sto godina živjeti, a živi tako kao da ćeš sutra umrijeti” bila je maksima, koje su se nastojali držati i naši pretci. Smrti se uteći ne može, ali se može uteći zlu i grijehu, pa da, kada ona dođe, odemo časno i pošteno s ovoga svijeta, učili su nas naši roditelji.

O smrti, kao i o ljubavi napisani bezbrojni stihovi, ispjevane opere…
O smrti i životu razmišljamo i kada ne bismo htjeli. Koliko je priusutan život toliko je prisutna i smrt na svakome koraku. I svugdje je ona jednako bolna. Ni mi Posavci, Hasićani nismo je drugačije doživljavali do bolno.

Kolikogod je svaka smrt za najuže članove obitelji bila osjećaj izgubljenosti, tupe tuge i nezadrživih suza, ipak se, ako je ona bila “po Božjem redu” (ako su godine donijele svoje) lakše se podnosila. Ako bolesnik duže boluje, a k tome je i star, sve je u kući podređeno toj situaciji, od tišega govora do polakšega hodanja po kući. Naravno, kućedomaćin je morao razmišljati i o financijskoj strani ukopa i pripremati se za to. Žene su obavljale svoj dio posla pripremajući posmrtninu. Mnoge su žene ipak imale toliko hrabrosti da same sebi prirede ukopno odijelo. Bio je to dobar običaj, a znalo se govoriti onima koji su malo rastrošniji da čuvaju novac “jer neće imati ni za ukopno odijelo, ni čime otračiti daću”.

Pokopna roba se sastojala od rubine, marame, pregače i čarapa, za žensku čeljad. Muškima su se pripremale duge bijele gaće, rubine, fermeni, šeširi. U novije vrijeme su to bila klasična odjela zvana “anjcug”.
Osobita je bila briga kćeri pohoditi češće puta bolesne roditelje s ponudama (onim jelom koje je bolesnik mogao jesti). Najstarija snaha u kući se najviše brinula da bolesnik ne bi preminuo bez svijeće i to marinske, one blagoslovljene na blagdan Svijećnicu, kod nas nazvane Marina. To bi bila velika sramota a i propust za sve ukućane. Zato je uvijek netko bio “na straži”. Organizirana su i tako zvana noćna čuvanja. Izmjenjivali su se ukućani, ali je bio vrlo lijep znak ljudske solidarnosti da su se redale noćima i žene iz susjedsta, pa i muškarci, ako je bolesnik bio muškoga spola.

Osobito se pazilo na tzv. POSLJEDNJE ŽELJE bolesnika. U našem narodu je ostao izraz “alaliti se” u smislu oprostiti. To je bio trenutak i podmirenja nekih neizravnanih računa s bližnjima. Bolesnik je tražio oprost, a ni najtvrđe srce ne bi bilo toliko kapriciozno i ne znam koja pogreška nije bila neoproštena. Znam da se pričalo za nekoga u selu koga je sestra zvala “na čas smrti” . Nisu govorili godinama. On ni tada nije htio otići. Svi smo ga promatrali kao”izroda” i gledali postrance. Klonili ga se. “Ajde de što su se poinatili”, a bilo je to zato jer se ona udala za nekoga koji nije bio “dostojan te familije”, što nisu tako dugo govorili, ali ni “alaliti se “ e to je previše “ komentirali su mještani.
A ona je umrla mlada, a siročad ostala (muž ubijen u ratu). Ipak taj ujak je okajao svoj grijeh prihvativši njezinu siročad.

Valjalo je strogo voditi računa da se bolesniku dok je pri svijesti dovede svećenik. Obavila se sveta ispovijed, bolesnik se pričestio i primio bolesničko pomazanje (ranije se zvalo posljednja pomast, pa je sam izraz posljednja izazivao strah u ljudi).
Često se vjerovalo gdje u blizini huče sova da će netko umrijeti, zatim ako se sanjalo vađenje zuba da će, ako je to bolnije umrijeti netko vrlo blizak, a da ako manje boli netko od dalje rodbine. Govorilo se takodjer da se nije dobro sutradan češljati ako je u blizini kuće ili u kući “mrtavac”. Naravno, to nije imalo nikakve veze s kršćanskim vjerovanjem.
U selu bi se brzo saznalo za smrt, jer bi netko iz kuće “zajaukao”. Najčešće i najprirodnije je bilo da to učini kćer:
“A joj nema više mile moje majke” . Nekada je to bila sestra ili snaha, a najteže je bilo ako je to morala biti majka. Naravno, umjesto imenice majka, mogao je to biti otac, djed, baka, sestra, brat, snaha, strina…..

Došli bi susjedi oprali i uredili pokojnika, obukli u posmrtnu robu, stavili pokojnika na platinu, obično ispod prozora. Uz upaljene svijeće se neprestano molilo, ali su molitve bile često prekidane jaucima i nabrajanjem pristigle “boluće” (bliže) rodbine. Obavezno je uz mrtvaca bila i čaša sa svetom vodom i grančicom ružmarina, kako bi oni koji dolaze izraziti žalovanje domaćinima najprije poškropili mrtvaca, pomolili se i nakon toga izrazili žalovanje domaćinima. Ako je netko iz daleka stigao i nije dugo bio u roditeljskoj kući zajaukalo bi se
”Vidi majko tko je Tebi došo
Tebi došo iz daleka svijeta…”. Tu bi se spomenula imena pridošlih.

Vodilo se računa da pokojnik bude podbrađen, zašto se koristila obična bijela plantika, ponegdje kasnije ga(r)za. Svrha podbrađivanja je bila da pokojniku budu zatvorena usta. Pokojniku su također zatvarale oči, a ako se ne bi zatvorile odmah nakon što je umro, koristio se vosak kako bi ih držao zatvorene.

Dok su muški uz pomoć “tišljera” pravili škrinju (lijes) i drveni, obično hrastov križ, žene su spaljivale slamaricu na kojoj je blesnik ležao. Organizirala se odmah priprema za daću kako kuhinjskog dijela, tako i onoga oko pozivanja ukopnika, koji će iskopati grob. Solidarnost je bila na visini!

Pokojnik je bio prekriven pokrovom, vezenim ili šlinganim. Ruke su mu bile prekrižene ako je bio krsni kum, a ako nije spuštene uz tijelo. U zaglavlju je bila sveta vodica sa svijećama i košaricom za novac kojeg su stavljali oni koji su ga došli pohoditi. Donosile su žene i svježe cvijeće iz svojih vrtova i stavljali na lijes pokojnika ili oko njegova tijela. Oko pokojnika je bio red stolica na kojem su sjedile ucviljene žene. Na jednu od stolica se odlagao platneni dio kojeg su donosili pokojnikovi prijatelji i štovatelji.
Uz pokojnika su stalno bili najbliži, uglavnom žene. Muškarci su obavljali već prije spomenute zadaće ukopnika i stolara.

Djeca, iz kuće u kojoj je bio pokojnik, su obično bila u susjednim kućama, jer je i odraslima teško bilo slušati “nabrajanje” koje je , ako je u rodbini bilo više ženskih osoba, trajalo neprestance. Uz pojam nabrajanja, treba ipak naglasiti, da se ne radi o plaćenom nabrajanju tj. narikačama po zanatu, kao što je to slučaj na Istoku. Nije nad pokojnikom naricala “tuđa kost” već stvarna rodbina. Što više, bilo je čak i neugodno ako u kući nije nitko nabrajao. Govorilo se
“Nit je svadba bez pjevanje
Nit ukop bez nabrajanja”.

Nabrajale su kćerke, sestre, majke, svekrve, punice, strine, bake, ujne, snahe, supruge pa i pastorke i maćehe.

Ali, ni muško srce nije od kamena. “Zajaukao” je otac za poginulim sinom, zakukao sin za ocem, suprug za preminulom suprugom, osobito ako ju je smrt zatekla mladu u porodu (vjerovalo se da takva žena ide ravno u raj, jer je dala život za život); zacvilio je sin za majkom, brat za bratom, a mladić za bakom ili djedom.

Iako se učilo dječake da je sramota plakati, ipak u ljudskim tragedijama, kada bi i kamen proplakao, muške suze su izazivale to jaču bol i suze svih nazočnih. (Kao curici su mi se u pamet usjekli sprovodi pokojnog Ive Mikića, zvani Ovnić, pokojne Janje Katić, Mare Bjelobrk udate Stanić za Miju Bartola Stanića. Sve mlade osobe. Plakalo je na sprovodu i muško i žensko, a Janjini nećaci Mato i Marijan bili su neutješni sa svojom majkom Ružom.)

Česti su bili tzv. pozdravi pokojnicima. To se nabrajajući obraćalo netom preminulim iz rodbine ili okolice. Tako je i ona osoba kojoj netko ranije preminuo dolazeći u kuću mrtavca (mrtvaca) već s vrata zajaukala:
”Faljen Isus draga kumo moja, ajoj
Jesil’ mi se na put opremila, ajoj
Na put dalek ko i majka moja, ajoj
Molim tebe draga kumo moja, ajoj
Pozdravi mi milu majku moju, ajoj
Pozdravi je po iljadu puta, ajoj
I pitaj je draga dušo moja, ajoj
Je li mi se mila odmorila, ajoj
Je li svoju djecu poželila, ajoj…….”

I tako gotovo cijeli dan. Kada jedna prestane, druga otpočne nabrajati, a često i po nekoliko njih zajedno.

Pokojnika se pokapalo uglavnom sutradan popdne, ako svećenik nije drugačije odredio zbog svoje zauzetosti. Bdjelo se uz pokojnika cijelu noć. Sutradan je pokojnik stavljan u škrinju. Po svećenika se išlo kočijom. Naime, valja reći da se u hasićko groblje pokapao najveći broj župljana župe Materinstva Djevice Marije iz Tišine. Dakle, oba Hasića, dio Tišine i Novo selo (Šupljenovci). Dosta dug put za sve nazočne na sprovodu! Križ je nošen ispred, svećenik s kočijom iza, pa lijes na sljedećoj kočiji ili platonu, uz kojeg je bila najbliža rodbina. Majke su učile djecu da kad sprovod prolazi stanu, po mogućnosti kleknu i sklope ruke. Kako su svi sprovodi išli kroz Sarića kraj pa preko Čandžićke u Knineve, naše hasićko groblje, dobro sam zapamtila većinu sprovoda toga vremena. Na meraji uz Čandžićku gdje smo čuvali krave i svinje strogo smo pazili kada sprovod pročazi da neka životinja ne stane na put.

Najteži trenutak je kad dolazi svećenik. Svi moraju ušutjeti dok se izmoli molitva. Najprije je molitva obavljena u kući, a nakon toga ispred kuće, odnosno na dvorištu. Iza molitve nastaje opraštanje od pokojnika, a rodbina često najucviljenijoj osobi ne da ići na groblje. Ona se, kada sporovod polazi oprašta od pokojnika. Primjerice:
“Zbogom pošla mila seko moja, ajoj,
Ja ću tvoju djecu pogledati, ajoj,
Malu Janju i malog Ivana, ajoj,
Svojim ću ih srcem ugrijati, ajoj,
Ti pogledaj s neba seko moja, ajoj,
Kako su ti tužna djeca tvoja, ajoj…”

Sprovodna povorka kreće. Obično je jedna žena svetila svetom vodom kada podje mrtvac. Bliža rodbina je u crnoj i bijeloj odjeći (podvlačim i bijeloj), a vrijeme kajanja trajat će godinu – dvije). U selima oko Šamca se taj period tugovanja zove kajanje, a u selima preko Bosne rušenje. Najprije ide križ, (“okićen” ručnicima i maramicama), zatim se vozi svećenik, a u drugim kolima je lijes oko kojega su žene iz preče rodbine, zatim se reda povorka koja ide dva-tri kilometra u tišini moleći žalosnu krunicu za pokojnika. Na groblju čekaju ukopnici s upaljenim svijećama i svetom vodom. Tu je i dosta naroda koji je došao s druge strane sela. Iza obreda za pokojnika svećenik prvi baci grumen zemlje na lijes, a zatim rodbina i svi ostali. Trenutak najteži za najbliže! Opraštaju se nabrajajući:

“Što odlaziš moj jedini sine, ajoj
Što i mene ti poveo nisi, ajoj,
Jer bez tebe života mi nema, ajoj,
Što si mene u crno zavio, ajoj,
Kom si svoju djecu ostavio, ajoj,
Sine mili zar sva mladost tvoja, ajoj,
Da u ovoj crnoj zemlji trune, ajoj .
Bol je velika pa i teška pitanja postavljena Bogu u ovom trenutku života nisu čudna:
“Dragi Bože, što sam ti zgriješila, ajoj,
Pa sam ovu kaznu dočekala?, ajoj…”
I sve tako dok bližnji ne uspiju ucviljenu osobu odvesti od groba, dok “cijelo groblje plače” osobito ako je osoba mlada stradala.
Na okrepu pokojnikovoj kući poziva osoba bliska domaćinu. U prvom redu ide pridošla rodbina iz daljnjih mjesta, ukopnici i svi oni koji su doprinosili da se “daća otrači”. Kako ukopnici rade bez naknade, običaj je da se materijalni darovi koji su bili kod uzglavlja pokojnika (peškiri, pokrovi, marame…) podijele baš ukopnicima. Novac pak, koji se prikupio obično je bio predviđen za crkvene troškove i mise za pokojnika. Inače se svaka obitelj trudila platiiti velike tzv. gregorijanske mise u trajanju od četrdest dana. Sutradan ujutro po sahrani bila je sveta misa za pokojnika na koju je išao svatko tko je ikako mogao, a potom se išlo kući pokojnikovoj na kavu.
Prvi pohod groblju je vrlo mučan. On je bio tek nakon jedne evte (tjedan) dana. Već izdaleka počinje nabrajanje. Primjerice:
“Faljen Isus mila majko moja, ajoj,
Jesi l’ se mila odmorila, ajoj,
Jesi l’ svoju djecu poželila, ajoj,
ajoj, majko, puna usta majke, ajoj,
kako ti je draga majko moja, ajoj,
jesi l’ s našim tatom se skobila, ajoj,
jesi l’ našu baku poljubila, ajoj,
i miloga našeg bracu, ajoj,
tvog anđela što te gore čeko, ajoj…”
I tako sve pitanja bez odgovora.
Na Dan mrtvih ili Dušni dan obvezatno je da svaka kuća plati barem jedno opijelo (posebna molitva na grobu pokojnika) za sve pokojne u obitelji, a ako može i za svakog pokojnika posebno. Naravno, kao svugdje u svijetu, sve dane ranije groblje se ukrašava svijećama i cvijećem, a svi grobovi koji nisu kameni kroz cijelu godinu su pravi cvjetnjaci. Nije bio običaj zapuštenih grobova. Uvijek se našla dobra duša i više njih, koja bi barem za Dan mrtvih okitila i očistila te grobove. Običaj je da na svakom križu visi bočica sa svetom vodom i da se na ulasku u groblje svete, to jest škrope grobovi svetom vodom.
Kad god sam, makar i najkraće posjetila hasićko groblje, i u ovim tužnim vremenima iseljenog Hasića, uvijek sam na groblju ponekog našla. To je najbolji znak da se sve može zaboraviti, ali oni koji su nam dali život i oni koji su bili dio našeg života, nikad se ne zaboravljaju.
“Rod bo samo koji mrtve štuje, Na prošlosti budućnost si snuje…”

Dr. Ružica Šušnjara – Sarić

Preuzeto sa Hasić online

The post Običaji bosne pri smrti i sprovodu appeared first on Narodni.NET.

Pošto su se našli na ovom graničnom prostoru na kojem se oduvijek sukobljavao Istok i Zapad i gdje se bilo veoma teško održati, morali su se boriti s ljutim neprijateljima kako bi osigurali svoj opstanak. To je u njima razvijalo hrabrost, pa i narodna pjesma kaže: »Hercegovci najbolji junaci«.

Hrvatskoj zagori i Hercegovini su ljudi oduvijek bili gladni zemlje i u zemlju su najviše vjerovali, jer je od nje isključivo zavisio njihov životni opstanak. Zemlja je stoljećima ‘bila vlasništvo aga i begova i na njoj su radili naši ljudi kao kmetovi. Oni su morali neprestano paziti da jednoga dana ne ostanu bez zemlje. Zato su morali ugađati sve svojim agama i činiti im na volju. Mnogi su kmetovi tak0 i postupali, pa je nastala izreka: »Veži konja gdje ti aga kaže«. Oni koji se tome nisu mogli potpuno prilagoditi ostajali su najčešće bez zemlje.

Jednoga dana aga bi jednostavno skinuo komaštre s ognjišta, što je bio znak da kmet mora seliti sa zemlje.

Aga je istodobno dodjeljivao zemlju onomu kmetu koji mu je bio pokoran.

I narod kaže: »Ne može se jednim svanuti dok se drugima ne smrkne«.

Oni ljudi koji su dolazili do sukoba s agama i begovima i nisu mogli podnositi turskoga zuluma bježali u Dalmaciju, ili bijeli svijet i nikad se nisu više vraćali.

The post Poslovice i način života Dalmacije i Hercegovine pod turskim utjecajem appeared first on Narodni.NET.

Imao sam sreću da od najranijeg djetinjstva, pa sve do odlaska na fakultet,  budem skoro svakodnevno u kontaktu sa ćilimima. Kao dete rastao sam pored razboja čuvenih tkalja Franci iz Rasova kod Bijelog Polja, najbliže majčine rodbine, a potom je moj otac Jupo, izuzetan poznavalac ćilima, dugo radio u domaćoj radinosti, kao organizator proizvodnje u rožajskoj ćilimari.

Priprema pređe

Ponosan na lepotu ćilima, i danas mi negde u dubini sećanja, prođe dosta zanimljivih priča i uspomena, na vreme ispunjene lepote, čudnog spokoja i neobjašnjive nostalgije, zbog čega je ćilim postao deo mog identiteta.

 Izrada ćilima u hrvatskoj

Kao što to biva u životu, običaji se menjaju, prilagođavaju novim navikama i shvatanjima ili  potpuno nestaju sa mape nacionalne kulturne baštine, a ćilim, iako afirmisan u našoj tradiciji, delio je sudbinu takvih promena. Svedok sam vremena kada su se iz naših domova, ne tako davno, iznosili izuzetno vredni ćilimi i nudili na prodaju za smešne svote novaca, a na njihovo mesto postavljali nekvalitetni i jeftini industrijski tepisi. Tako su i ćilimi kao ljudi i naša sela, umirali tiho, nečujno, dostojanstveno.

Kao velika umetnička vrednost, sa kompleksnim kulturnim značenjem i  likovnom  posebnošću, uz tradiciju od nekoliko hiljada godina, danas se ćilim izučava na prestižnim univerzitetima.

Povijest ćilima

Po mišljenju istaknutih etnografa i etnologa na Balkanu, ćilim (persijski – gilim, gelim; turski –kilim, kelim) je u naše krajeve došao sa turskim osvajanjem, mada ima i onih koji osporavaju takvu tezu, ali bez dovoljno osnova i  činjenica. Inače, smatra se da potiču iz drugog ili trećeg veka pre nove ere sa prostora Kaspiskog jezera i armenijskih vrleti.

Ćilim je najlepši, najoriginalniji i najčistiji narodni proizvod. Celokupan posao obavlja se ručno. Radi se iz jednog dela. Sa šarama i ornamentima ima dva glatka identična lica, što se postiže čvrstim utkivanjem potke. Izrađuje se na vertikalnom razboju (čije se grede razmiču u zavisnosti od veličine ćilima), od fine, vrlo tanke i ravnomerno opredene vune (u početnoj  fazi ćilim se izrađivao od trske). Od kvaliteta potke i osnove, koja ima veliku gustinu po santimetru, umnogome zavisi  kvalitet ćilima. Inače, tehnika izrade ćilima ostala je gotovo ista od njenog nastanka.

Izrada i značenje ćilima

Izrada ćilima je uglavnom bio ženski zanat i proizvod. Tkale su ga darovite žene pa je, najčešće, od jednostavnog tkačkog proizvoda postajao umetničko delo. Prilikom izrade ćilima, pored alhemije, najvažniji su prsti tkalje, u kojima je puno specifične sinergije, želja i inspiracije. Tajnu tkanja otkrivaju prsti  »makar to ponekad bilo i bolno»[1]. Prsti uvlače potku različite boje u osnovu i posle takve radnje udara se metalnim češljem, kod nas poznatim kao kirkit.

Ručna izrada bosanskih narodnih nošnji

Izrada ćilima je izuzetno spora i temeljna, zbog čega novac dat za ćilime nikada ne može biti adekvatna nagrada za rad i trud uložen u njegovo tkanje. »Samo oni koji poštuju  ručni rad, znaju kako je teško od klupčeta konca izatkati ćilim». Da bi nastao, potrebni su meseci mukotrpnog rada, truda i muke iskusne tkalje, zbog čega je umetnička vrednost daleko veća od materijalne.» Koliko neprespavanih noći, ukočenih leđa, izbodenih prstiju i umornih očiju»[2].

Svaka tkalja srpljivo, nepodnošljivom lakoćom, polagano, uravnoteženo, bez žurbe, gradi koloritni pejzaž na platnu. Vešto spaja iskonsku lepotu, unoseći u to što radi sebe celu sa vrlinama dostojih čoveku. One kreiraju svoj svet snoviđenja izvlačeći motive iz nestvarnog vremena i prostora.

U svetu prepunom iluzija i iskušenja, tkalja prepoznaje pravu emociju, pretvara je u istinu i približava je stvarnosti. Zbog toga su ćilimi poligoni emocija, želja i stvaralače komocije. Da je tako, lako se uveriti: na tri istovetna ćilima, uz jedan urnek (mustra, uzorak), ima puno razlika i detalja koji nisu identični i suštinski se razlikuju. Zato je svaki ćilim priča za sebe, jer tkanje je  percepcija momentalnog psihološkog  stanja devojačkih ruku. Svaka tkalja i nesvesno ima potrebu da prirodu čovekovog sveta oplemeni ulepšanim oblicima i nadzemaljskim sjajem. Svaki je lepotan za sebe, poseban, autentičan i jednako mističan sa svojim karakterom i dušom. Originalnost se stvara tako što tkalja u svoj rad ugrađuje svoj DNK i genetski kod naroda kojem pripada. U njemu se generiše identitet, kako individualni, tako i nacionalni, ali i lične intimne priče. Zato je ćilim magija a tkanje svojevrsna terapija. On je odgovor na ljudsku neprolaznost, ali i svedok svakodnevnog života našeg naroda. Tkanje ćilima je stvaranje novog života, novog doma, poroda i bogatstva.

Izrada ćilima

Balkanska tradicija i šare ćilima

Na prostoru Balkana, smeštenom između istoka i zapada, stvorena je autentična umetnost tkanja ćilima. Etnolozi najčešće govore i pišu o  pirotskom, bosanskom, sandžačkom, slavonskom, ličkom, vojvođanskom ćilimu. Vrsni poznavalac ornamentike, Jelica Belović Bernadžikovska, razvrstava šare ćilima u pet perioda: mitološki, hrišćanski, turski, klasični i moderni. Naravno, vremenom su se uticaji preplitali pa su tako tkalje sa Balkana tradicionalnu narodnu šaru obogatile istočnjačkim motivima, čime je stvorena nova originalna tvorevina.

Svaki ćilim ima svoju šaru, svoje diskretne boje, u kojoj dominira crvena, u svim nijansama, kao boja ljubavi, zatim bela i crna.[3]  Boje su žive, trajne ali i presudne kod određivanja starosti ćilima. Naravno, postoje šare koje se lakše i brže izrađuju ali i one koje su složenije i zahtevaju više znanja i vremena za izradu. Svaka šara ima svoju poruku: za svekrvu, muža, sina, vojnika, vernika, za državu,  krunu..«Ko želi da bude poslovno uspešan i lično snažan, neka traži «bombe»; da osvoji devojku «razbacane đulove»; za zaštitu od uroka «Kondićeva šara»; za društvo i merak «Begov ćilim»..

O poreklu šara postoje različita mišljenja: jedni tvrde da su autohtone, drugi da su «pozajmljene» od orjentalnog ćilima. Bilo kako, nesporno je da u šarama i ornamentu ima arome orijenta, dalekog istoka, Vizantije, Persije, hrišćanstva, islama, Balkana..

Ornamentika ćilima u svom razvoju pokazuje zamršen splet raznih uticaja. U početnom stadijumu ornamentika je jednostavna, shematizovana, s malom skalom boja, da bi u daljem razvoju ornamenti bili slobodniji a boje sve otvorenije.

Orginalni ćilim

ćilim

Uglavnom, svaki primerak ćilima odlikuje bogatstvo i raznovrsnost geometrijskih ornamenata ukomponovanih u centralni prostor, harmonično i u sistemu bordura, te se slobodno može reći da ornamenti ćilima liče na rasute ljudske misli; taman kao što šare govore o devojačkoj tuzi, ljubavi, sreći.

Kompozicija na ćilimu podeljena je na dva dela: krajevi i centar. Krajevi predstavljaju prelaznu fazu između realnog i imaginarnog sveta, dok centar predstavlja univerzum. Šara je njegova duhovna poruka, čije je značenje podjednako važno kako tkaljama tako i onima koji poseduju ćilim. Uostalom, šare ćilima su bile inspiracija slikarima, pesnicima, dizajnerima, ali i arhitektima.

U početku korišćeni za prostirku, kasnije dobijaju višefunkcionalnu namenu: u eksterijeru, enterijeru, kao dekorativna tkanina, kao poklon, kao molitvena tkanina. U dekoru i opremi domaćinstva, malo imućnije prorodice, ćilim je bio nezamenljiv i najvažniji ukras, a kako i ne bi, kada na ovom, još uvek tradicionalnom balkanskom prostoru, ćilim u svom muškom rodu mora imati dominantnu, domaćinsku ulogu. Mnogi kažu i amajlija, koja donosi sreću kući u kojoj se nalazi. Njegova funkcija je estetska, ritualna, umetnička.[4]

«Između ćilima i najlepše slike na zidu nema nikakve razlike: oba predmeta su radili umetnici, jedan na štafelaju a drugi na razboju.» Kao slika na podu sa svojim čarima i bojama pruža čoveku mir, razvija maštu, odmara dušu… Ćilim štiti od hladnoće a leti je prijatno boraviti na njemu. »Krasili su dvorove, džemije i crkve, sultanove odaje na Bosforu», ističe Milena Vitković – Žikić u svojoj knjizi «Pirotski ćilim». A danas, ulepšavaju prostor najekskluzivnijih domova, poslovnih prostorija, dvorskih i vladinih odaja.

Korištenje orginalnog ćilima

Od ćilima sa orjentalnom kompozicijom najznačajniji je molitveni, sa motivom mihraba, malih dimenzija. On svojom centralnom osom određuje pravac molitve. U domu se drže na posebnom mestu, a iznose se pred molitvu, dočim, za molitvu izvan doma, najčešće prilikom putovanja, izrađuju se lakši i  nešto manjih dimenzija.

Od svoga početka ćilim je imao važnu ulogu u društvenom životu. U svadbenim običajima bio je skoro obavezan i najdragoceniji miraz («devojka koja nije znala tkati ćilim, teško se udavala»), a kroz istoriju koristio se kao ekskluzivan poklon na državnom, diplomatskom, prijateljskom nivou i mnogim drugim prilikama. U skoro svim religijama poklanjao se crkvama, džamijama, manastirima, hramovima, kao prilog za zdravlje živih ili za pomen mrtvima. Ćilim se uvek izrađivao kao simbol porodične sloge i bogatstva, a poklanjao se kao zaštitnik kuće. Dakle, bio i ostao kultni poklon za sva vremena i sve društvene slojeve.

Ćilim je i statusni simbol: najlepši i najkvalitetniji su korišćeni za posebne i svečane prilike, praznike i slavlja. Njime su se dekorisale pozornice za masovne javne političke i kulturne manifestacije ali i scene u kultnim pozorištima.

Istina je da su ljudi na selu više pridavali značaj ćilimu nego oni koji su živeli u gradovima. Postojalo je pravilo da se ćilimi najradije izrađuju zimi, kada je bilo najmanje posla u poljoprivredi. Za tkanje ćilima organizovane su mobe, najčešće u večernjim satima, kada su vešte tkalje svoje znanje i iskustvo delile sa devojkama željnim učenja tog zanata, uz razmenu najlepših ljudskih vrednosti i vrlina.

Prilikom individualnih ili masovnih migracija, ćilim je stvar koja se obavezno nosi. To je bila amajlija zavičaja i nacionalnog identiteta.

Danas i sutra, budućnost ćilima na balkanu

I danas, strani diplomati koji službuju na prostoru Balkana, po završetku  mandata, nose ćilime u svoje zemlje. Da bi takvu praksu osujetili, Iranci su doneli zakon po kojem se izriču najstrožije kazne za one koji bez odobrenja iznose vredan ćilim iz te zemlje.

Izrada ćilima  na prostoru naše države, ima dugu i bogatu tradiciju, posebno u severnim i multikulturnim sredinama, gde je veliki broj, prvenstveno muslimanskih domaćinstava, posedovao svoje razboje. Pošto je ćilim čuvar ognjišta, u skoro svakoj porodici bilo je dobrih i kvalitetnih tkalja koje su, posebno u vreme krize i izrazito nerodnih godina, tkanjem  popunjavale kućni budžet, a počesto samo se od toga živelo. Umešna tkalja bila je stub kuće: pored  prihoda od tkanja, imala je reputaciju dobre i poželjne udavače, zato su se lako i dobro udavale.

Sredinom prošloga veka, u pojedinim našim opštinama, ćilimarstvo postaje jedan od respektabilnijih nosilaca privrednog i ekonomskog razvoja. Široj javnosti je nepoznata činjenica da je u Rožajama još 1958 godine osnovana prva i do sada jedina ćilimara u Crnoj Gori. U jednom periodu, sa radom na SIC-u, bilo je angažovano nekoliko stotina žena i devojaka [5] . Ćilimara je imala  svoje pogone u Plavu (Gusinje), Baru (Ostros), a u Bihoru je organizovana proizvodnja po kućama. Sa tako značajnom proizvodnjom ćilima svih formata, od podmetača za telefon, fotelje, pa do velikih površina i izradom tapiserija za svetski priznate umetnike, proizvodi ove ćilimare bili su izloženi u skoro svim većim prodajnim salonima bivše Jugoslavije, uz  redovno učešće na prestižnim sajmovima zanatstva i domaće radinosti [6]. Mnoge porodice su živele od toga, a ćilimi bili tražena i cenjena roba. Nažalost, taj segment privrednog razvoja vremenom se ugasio.

Sedenje za razbojem odavno nije motiv ni preporuka za buduće neveste, još manje izvor prihoda za kućni budžet, zbog čega je u našim domovima sve manje ćilima i razboja.

Danas se u mnogim porodičnim zaostavštinama mogu pronaći izuzetno kvalitetni i vredni primerci ćilima. Po oceni stručnjaka, takvi ćilimi su mnogo kvalitetniji od onih koji se danas proizvode[7].

Ćilim je izdržljiv i generacijski dugovečan svedok, dnevnik sećanja na ljude, običaje, nemaštinu, bogatstvo,  ali i stecište uživanja i meraka. Po trajnosti, na samom vrhu. Zato se za ćilim kaže da je izvan vremena, odnosno da šapuće kroz vekove i večnost.

U dodiru sa ćilimom oseća se magija prošlosti, svemoćni mir vekova i njena energija. Ćilim nije samo ono što naše oči vide, već posebna energija. Njemu se pripisuju različita svojstva: veruje se da on ublažava stres i nervozu, jer vuna kao prirodni materijal upija negativnu energiju.

Orginalni ćilim

Postoji mnogo priča i legendi o ćilimima. Neki smatraju da ćilim pamti sve što se pripoveda tokom njegova tkanja, zato svaki  ima svoju priču. Bosanci kažu: »Ćilim je staza kojom duša putuje do dženeta(raja)». U nekim sredinama  simboliše sunce, udobnost, bogatstvo, luksuz, u drugim je i metafora «sedam nebesa», nade i spasa. Glorifikuje život, ponosno i dostojanstveno, pružajući otpor ljudskom i konačnom kraju. Ćilim predstavlja svojevrsnu tranziciju između realnog i duhovnog sveta.

Ukratko, ćilim je univerzalna prostirka na kojoj se okuplja zajednica. Na njemu se vrše pobratimstva, ugovara udaja i ženidba, ostavlja amanet potomcima. On je sveto i magično mesto, koje je uz to i lako prenosivo. Ćilim predstavlja božanstvo, duhovni svet, neograničen, bez vremena, odvojen od realnosti.

Iako živimo u procesu ubrzanih promena, u kojima se prihvata globalno, a gubi tradicionalno, procene su da će ćilim ponovo zauzeti svoje značajno mesto u domaćinstvima, unoseći tako toplinu i kolorit u hladnoću metala, mermera i stakla.

I ranije i sada, ljudi zagledani u svoje patnje, pritisnuti životnim mukama, pronalaze u ćilimu nekog ko razume njihove nedaće i radosti, ko saoseća i o tome dostojanstveno ćuti. Jednostavno ćilim se ne može izmestiti iznad života i ljubavi. On je uvek bio ljudska fascinacija, intrigantan, podjednako iritantan. To je pratioc čoveka od rođenja do smrti. Ćilim je trag prošlosti, staza za budućnost, ali i  misterija koju  mnogi pokušavaju odgonetnuti.

Trajući dugo, ćilimi puno govore umesto čoveka. To je njihovo prirodno pravo, kao što je i pravo čoveka da govori kroz predmete koje je stvorio. Tako je oduvek bilo i biće. A ćilimi, za vreme ne haju i ne znaju. Vreme je iza njih. Sa svojim životom i uspomenama koje se njih lično više ne tiču, pričaće svojim jezikom vremenima i naraštajima koja dolaze.

1) “Osnova je zategnuta, kao struna na violini, pa žice cepaju prste. Flaster se stavi samo dok ne zaustavi krv, a onda se skida, jer se osećaj za tkanje nalaza u jagodicama. Santimetrom se ne služimo, već očima podešavamo sve dimenyije”, izjava  tkalje.

2) U elaboratu  referentne institucije u Srbiji, koji je nedavno urađen, jedna tkalja za godinu dana može izatkati 71m2 ćilima, ili nepunih 6m2 za jedan mesec, pod uslovom da radi osam sati svakoga dana, uz najefikasniju organizaciju posla.

3) Zanimljivi su arhaični nazivi pojedinih boja, koji su se sačuvali u pamćenju našega naroda: ZEJTUNI (maslinasta);  KAHVALI (braon); ŠEĆERLI (roze); LIMUNI (žuta); MIŠOVA (siva); JORGOVANI (ljubičasta), TURUNDŽI (narandžasta); MAVI (plava); KADIFLI (jako crvena); GOLUBIJA (svetlo siva);

4)«Frojdove bečke ordinacije, njegov psihoanalitički kauč i zid nad njim, bili su prekriveni ćilimima. Da li zbog opuštanja i stvaranja osećanja sigurnosti, ili zbog nečega drugog, tek vredno je to zabeležiti (Nedeljnik VREME)

-Proslava Savindana u Nikšiću 1912 godine: «Zidovi sale zastrti su ćilimima i dekorativnim tkaninama» (Glas Crnogorca).

-Postoji neprovereni podatak da su Nemci u toku Drugog svetskog rata konfiskovali nekoliko hiljada ćilima, samo iz beogradskih stanova (Ministarstvo poljoprivrede republike Srbije)

5) Tkanje na SIC, što bi se aktuelnim ekonomskim jezikom reklo franšizing, je proizvodnja u svom domu. Preduzeće je davalo materijal a tkalje donosile proizvod i za to bile plaćene. Naravno, svaki ćilim je ocenjivan i klasiran.

6) Jovan Običan, planetarno poznat i priznat umetnik. Rođen u Kanu, živeo u Kaliforniji. Izjašnjavao se kao Jugosloven. Izlagao širom sveta, zastupljen u mnogim kolekcijama i galerijama.  Njegove tapiserije kritičari smatraju vanvremenskim. U njegovom ateljeu u Dubrovniku, koji je bio atrakcija za ljubitelje umetnosti i turiste, prodavane su tapiserije izatkane u rožajskoj ćilimari.

7) U Americi i Engleskoj postoje aukcijske kuće usko specijalizovane za prodaju starih ćilima, čije cene dostižu neverovatne sume. Kustosi koji određuju cenu ovih ćilima najčešće su istoričari umetnosti i vrlo ih je malo u celom svetu koji su sertifikovani za procene.

Tekst o ćilimima preuzet s montenegrina.net

Autor teksta :

Ramiz Hadžibegović

The post Originalni ćilim – utkan u život i tradiciju appeared first on Narodni.NET.

Dani od pokladne nedjelje do Čiste srijede zovu se pokladni dani.

>>> Pokladni dani, dani maškara

Pokladna nedjelja, nedjelja prije čiste srijede, na poseban način se obilježavala kod katolika. Misari, posebno djevojke i momci, tada bi se lijepo obukli, jer je to zadnja nedjelja prije korizmenog vremena kada se skromnije odijevalo. Poslije mise u Rami su bile užine. Mnogi bi, koji su se u istoj godini ženili, na pokladnu nedjelju isplanirali užinu na kojoj bi se sabrala sva rodbina i prijatelji iz čitave župe. Svatko bi u torbi ponio pite,ušćipaka, sira, mesa i kolača.

Sve bi postavili na peškire ili neke druge prostirke, koje bi položili na zemlju, a ako bi bilo snijega ili kiše, onda bi se sklanjali u mogaze ili pojate susjednih kuća ili samostana. Poslije užine bi se zaigralo kolo, zapjevala pjesma, i usput proašikovalo. Time bi se i prekinule zabave ove vrste sve do Uskrsa.
Na pokladni utorak, utorak prije Čiste srijede, bio je običaj ispeći ušćipke koje bi jeli oni što su se brinuli za ovce (zimi bi ih hranili dalje od kuća) i oni koji bi ih vodili na rašćinu (hrana za stoku pripremljena ljeti od hrastovih grana). Kad bi se uvečer kućna čeljad sabrala, poslije večernje molitve počastili bi se ušćipcima, sirom i mesom prije posta. Maškare u današnjem smislu nisu bile prisutne u dalekoj ramskoj tradiciji. Ali, bilo je dosta djece koja bi skrivala svoje lice iza jednostavnih maski, načinjenih od stare odjeće. Bilo je i momaka koji bi pred djevojkama izigravali neke likove preko kojih bi izricali svoje poruke, trudeći se da ne budu prepoznati.

Maškare s posebnim maskama postaju masovnije prihvaćen običaj u Rami tek u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Namaskirani, uglavnom djeca i mladi, išli bi od vrata do vrata razveseljavajući ukućane koji bi ih nagrađivali orasima, jabukama, jajima, krafnama, bombonima, a ponetko i novcem. Kada se običaj toliko omasovio, postao je opterećenje za domaćine pa su neki čak zaključavali vrata pred maškarama. Takvima bi se maškare osvećivale tako što bi im bacali svježa jaja po zidovima kuće ili bi napravile neku drugu manju štetu. Zbog toga sam, početkom ovog stoljeća, uveo običaj u Gornjoj Rami da maškare ne idu od vrata do vrata nego da krenu ispred samostana, iz Podbora, iz Jaklića i susretnu se u Ripcima, gdje bi ih domaćice dočekale mezom, pićem, krafnama i kolačima. Poslije kola i pjesme na Ripačkom raskršću otišli bi u dvoranu u Ripcima, gdje bi igrali i plesali do pred ponoć pokladnog utorka, a onda se razišli svojim kućama.

The post Poklade ili Maškare ili… appeared first on Narodni.NET.

Mi ćemo se ovdje usredotočit na sljedeće radove:
– poljodjelske – sijanje i okopavanje kukuruza- kosidbu i vršidbu žitarica

Poljodjelski radovi

Možda će naši mladi prvi put čuti uz riječi plug i ralo i ove riječi:
– omaške, sjeme sijano rukom
– bardak, glinena posuda s drškom i otvorom za lijevanje tekućine tj. vode u kojoj je voda bila uvijek svježa
– satrca, izrezana pera mladog luka prelivena sirenjem (kiselim mlijekom)
– klepanje, izravnavanje sječiva kose i motike
– odorak, dio razora; jedan razor je imao dva odorka, a odorak je imao dva do dva i pol metra zemlje, a razor je dio njive od četiri do pet metara koji je podijeljen u odorke (prema Anićevom Rječniku razor je brazda po sredini njive koja se dijeli na dva dijela)
– uvratine, zadnji dio njive pri vrhu, ponekad uži, koji se nije mogao orati normalnim prolazom pluga te je dorađivan ručno
– prigrtanje u značenju da se rastresena zemlja nagrne oko kukuruza i ostalog povrća kako bi se duže zadržala vlaga u tlu
– dreš, njem. dreschen – mlatiti, vršiti pšenicu; vršalica = dio vršaćeg stroja u kojem se odvaja sjeme od pljeve
– frištik – fruštuk (njem. Fruehstuck, doručak, zajutrak; frištikovati=doručkovati)
– cerpić ili ćerpić, od turskog kirpič, ćerpič, sirova nepečena cigla pravljena od gline i pljeve
– obremača, drvena posebno izblanjana motka s urezima za podvezače na koju su se vješali lonci i tepsije, a mlada žena je nosila na njoj ručak na njivu za poslenike
– podvezača, bijele krpe od jačeg platna s vrlo jakim pantljikama (trakama) u koju bi se stavljali lonci i tepsije s hranom, a podvezače na ureze od obremače
……….
Zemljoradnja je bila u našem kraju osnovno zanimanje. Kako je zemlja bila rascjepkana u sitne parcele, rad na njoj, uz sav trud nije osiguravao i sitost onih koji su je posjedovali. Zato je trebalo raditi marno i svim snagama izvući po mogućnosti i po dvije kulture s jedne njive. Jednu za ljude, drugu za stoku. Moglo se na primjer požnjeti ječam, preorati njivu pa posaditi kupus koji je dozrijevao u kasnu jesen.
Dakako, bilo je onih bolje stojećih koji su imali više zemlje i više uroda, a na čijim su njivama nadničarili siromašniji.
S buđenjem proljeća, kada visibabe «pomaljaju» nježne glavice ispod snjegova, kada iz sjenovitih mjesta mirisom prizivaju ljubičice, kada se livade pospu cvjetnim čarobnim sagom, tada posavski seljak, srođen s majkom zemljom, počinje tkati novu priču života ispočetka i uvijek ponovno. Zemlja hraniteljica rodi pšenicu i ječam i naše zlatno žito, samo u Posavini zvano tako. Naš žuti kukuruz! Kasnije je došao i onaj «bjelić», ali ovaj žuti kao dukat bio je mjera ljepote, metafora za bogatsvo. Jer, kada inje poput kristala okuje svaku grančicu, a škripeći pod nogama snijeg započne svoju melodiju, žito uz marni čovjekov pripravak ostalih proizvoda, daje domaćinu mir i spokojstvo. Gladi neće biti!

U vremenu bez mehanizacije, najprije ralo, a potom željezni plug s volovskom ili konjskom zapregom, bili su nužni za obradu tla.
Stariji su govorili da je bolje oranje u jesen zbog postizanja rastresitosti tla, a oranje u proljeće bolje je samo na pjeskovitim tlima. Spominjalo se dubinsko oranje, ovisno o kojoj se biljci radi.
Po isteku zime bilo je dobro proći tlo uzorano na jesen drljačom i «tanjiračom». Tlo nije smjelo biti previše zbijeno, bez vlage, jer bi zbog toga donijelo manji prinos.
Kukuruz je trebalo sijati u tvrdu zemlju, ali tako da ima dobar pokrivač, a da to nije pokorica, kroz koju ne može probiti sjeme.
Sjetva nije smjela biti ni gusta ni plitka. Dubina i razmak oranja, a osobito zemlja dobro «nađubrena» stajskim prirodnim gnojivom, obećavala je dobre rezultate.
Uz već spomenute, bolje stojeće, su se uračunavali ne samo oni koji su imali više zemlje, nego i oni koji su imali svoja kola, oruđe za obradu zemlje, konje ili volove (na žalost, često smo viđali i kravu upregnutu s volom, kao da nije bilo dovoljno što teli telad i daje mlijeko). Mogli su tako, najprije sami sebi uzorati, pa zubačama pozubiti i usitniti zemlju; a onda «uzajmiti poslanike» kod onih koji nisu imali ni oruđe ni životinje. To uzajmiti značilo je imati poslenika, kopača ili žeteoca, nosača ili vezača snoplja, na drešu ili trgača kukuruza. Znalo se koliko je dana kopanja za dan proaranja. Domaćin, ako je i bio siromašniji, a imao u kući dosta radne snage tj. mlade i zdrave čeljadi, mogao je na taj način «povećati kućni budžet». Ne doduše u novcu, ali i unajmljivanje je značilo mnogo.

Naši stariji su govorili da su posijali žito omaške. Omaške bi se moglo prevesti s nasumce, što znači baciti rukom pa gdje zrno padne. Tako su se sijale i žitarice: ječam, raž i zob. Iako je omaške značilo «ne u redove», tražilo je osobito spretna sijača koji će posijati tako da žito nikne u kakvom takvom redu radi lakšeg okopavanja. «Treba reći da se u vremenu o kojem govorimo oralo na razor. Svaki razor je bio širine četiri do pet metara i bio je podijeljen u dva odorka» (Josip Stanić, Okopavanje kukuruza i ishrana kopača; PNK 2001. str. 44, godište VII, broj 7.)»
Za žito se znalo da se mora barem dva tri puta okopati. To se trudio svaki domaćin obaviti na vrijeme. Prije okopavanja, dobro je bilo kukuruz proorati. Puno se lakše okopavalo. Proaranje (mogu se koristiti obje glagolske imenice prooravanje i proaranje) nije bilo problem za one koji su imali plug i zapregu, ali mnogi to nisu mogli. A neprooranu zemlju je bilo kudikamo teže okopavati.
Mnogi domaćini su nastojali da, shodno tome, kada je blagoslov sela okopaju prvu, drugu ili treću ruku (treća nekada nije ni bila potrebna) pa da sa svojim prijateljima prispjelim za blagoslov prošetaju do lijepo okopanih polja.
Da će sutra biti «ora» i da će se ići na kopanje znalo se dan prije po pripremi osnovne alatke – motike. Domaćin je otkivao i klepao motike koje su se caklile na večernjem suncu. Pregledao je i uglavljivao motičišta (drške). Bilo je i malih motika – motikica ili motičica za manje, mlađe kopače koji su dolazili, ako su njive bile bliže s majkama i tetama kad bi ove nosile «frištik» kopačima. Te motičice su inače bile nužni inventar za uređenje vrtlačića, cvjetnjaka i sitnijih zasađenih kultura.
Kopači su zorom zorili na njive. Valjalo je istjerati bar koji redak dok ne grane sunce i ne zapeče zvjezdan. Na njivi se radilo i po dvanaest sati dnevno ovisno o njenoj lokaciji. Nekada je trebalo izgubiti i sat vremena do njive i toliko od nje natrag. Marijanovke i Savulje su spominjane kao njive «gdje je Bog rekao laku noć». Ostaje zagonetka kojom snagom je taj marljivi i siromašni svijet, umoran i nesit gotovo cijelo vrijeme kopanja pjevao, osobito žene. Zato su i one gazde, koji su po prirodi bili škrti, a za njih je u narodu ostao izraz «cicije» te u čijoj se kući «ni miš ne može najesti» i koji su «rasola žedni»; trudili imati među kopačima, pa makar ih i malo više nagraditi, djevojke koje znadu povesti pjesmu. Pjevalo se pjesme iz svadbenog repertoara, ali i prigodne. Kako se u Aginim njivama (Gornji i Donji Hasić) nije nazirao kraj, postale su predmet anegdote. Kažu da se jedna Dalmatinka udala u naše selo, navikla na mala ograđena imanja, zaprepastila ugledavši duge posavske njive, a agine su valjda bile najduže. Nije izdržala. Ona je otišla u svoj kraj, ali je pjesma ostala:

Duge njive u zla gospodara
Ne da sjesti; Ne da kru(v)a jesti.

Duge njive duge uvratine,
Zbogom ostaj moj dragi Martine.

Tako naporan rad uz «ladnu vodu iz bardaka», muškima ugodan gutljaj meke šljivovice, zahtijevao je i dobru ishranu. Dobro se u selu znalo kakva je koja domaćica, škrta ili izdašna, umiješna ili samo «sprljuši» pa kako bilo. Zato su nadničari, ako se ikako moglo birati, birali one koji su «bolje ruke».
U pravilu su bila tri obroka.
Prvi, između devet i deset sati, obrok se zvao frištik. Uz pogaču prerezanu i prelivenu mašću, narezanu slaninu i suho meso, sir i kajmak, kuhana jaja, satrcu i rakijicu, kopači su pojeli i malo se odmorili u hladu hrasta ili nekog drveta na njivi. Vodilo se, naime, računa da svaka njiva ima stablo pod koje se mogu ostaviti voda i osobne stvari te prostrti na zemlji «ostalnjak» i poslužiti jelo. Doista, ta stabla su bila blagodat u sparini i žaropeku srpanjskih i kolovoških dana. Međutim, ista ta stabla za vrijeme iznenadnih i kratkih pljuskova od kojih su ljudi bježali pod stablo, bila su često kobna. Jer, motike, kose, srpovi i ostale alatke su «privlačila gromove» pa su neki tako pogibali. Blizina željezničke pruge također je doprinosila nesrećama. U crkvama se molilo svetog Iliju gromovnika da nas oslobodi munje i groma. Ljudi su ponešto i znali zašto se događaju tragedije, a opet su stradavali. Kišu, za koju se također često molilo i zbog koje su radnici bili veseli u sušnim periodima, često su ti isti ljudi sa zebnjom prihvaćali kroz pljuskove i grmljavinu. U to vrijeme nisu sigurno ništa znali o gromobranima.
No vratimo se frištiku. On je svakako uključivao pokljukušu, osobito ako nije bilo pogače. To je pita od brašna, mlijeka i jaja s preljevom kajmaka i(li) češnjaka s maslom. Kidana ili rezana u komadiće bila je ukusan zalogaj. S okrepom, te kakvim takvim odmorom, nastavljalo se s radom. Sunce je pržilo nemilosrdno, znoj curio s umornih tjelesa, a žene koje su «kajale», dakle nosile crninu, bile su prave patnice. Teški trud se i opet razbijao pjesmom ili šaljivim razgovorom. I sam domaćin bi znao često podviknuti: «Pjesma, cure, pjesma»! I tada, u toj izmaglici borbe za svaki redak odjeknula bi pjesma nekad rugalačka, nekad ljubavna, nekad smirujuća, jednostavna, dvostihovna:

Najeli se patlidžanske čorbe,
Povješali trbuve ko torbe,

To bi trebalo izrugati gazdaricu koja nije dala neki hranjivi obrok. Ili:

Po dva reda goni moja mala,
Alaj joj se motika dopala.
Ili:
Umorna sam tuđe kopajući
A još više dragog čekajući.

Još od rada nije umro niko,
Pa nećemo ni mi moja diko.

Tri godine to je dugo loli,
Druže Tito de mu pripolovi. (Mislilo se na one koji su služili u mornarici gdje je rok, za razliku od drugih rodova vojske bio tri godine).

Valja ipak reći da se na njivi nije pjevalo ako je te godine u domaćinovom domu netko umro. Uz taj opravdano ljudski razlog bilo je i nekih gazda prznica koji nisu voljeli ni pjesmu ni sami sebe, uvijek namrgođeni i ljuti. Samo im je manjkao bič robovlasnika.Takvima nitko bez velike nužde nije htio ići na nadnicu. Jer, ako već moram teško raditi ne moram biti na njivi ko na sprovodu, govorili su «najmenici»..
Dok su kopači pogledali gore u sunce i u svoje sjene na zemlji da provjere koliko je sati, domaćica i njene pomoćnice su užurbano pripremale ručak to jest užinu. Zgotovljeni ručak stavljao se na obremaču, posebno za to načinjenu drvenu motku s urezima za podvezače. U podvezače, bijele krpe od jačeg platna s pantljikama odnosno trakama stavljali bi se lonci i tepsije s hranom. U cegeru su se nosili pribor za jelo i otarci za ruke i ostalnjaci. U loncima je bilo varivo od mahuna ili kupusa, graha… a u tepsiji neizbježni tzv. «kompjer na tevsiju» i pečeno pile, oroz ili kokoš. Nekad i punjene paprike. Novija tepsija bila je rezervirana za pitu maslenicu, bundevaru ili tiritnjaču (pitu sa sirom). Domaća jaja su pitama davala lijepu zlatnožutu boju a njihov miris se razlijegao sokakom i dražio nosnice prolaznika. Obično je obremaču nosila najmlađa snaha, obučena vrlo svečano pa čak «bresuknje». Uz nju su išle njene pratilje poput današnjih djeverušica, djevojčice iz kuće noseći bardake svježe vode i cegere s priborom. Mlada žena je morala jako paziti na ravnotežu, jer obremače nije bilo lako nositi. A dobro je znala da znatiželjne oči iz avlija promatraju njen hod i držanje i vrebaju svaku pogrešku.
Najprije je valjalo utažiti žeđ na sve moguće načine. Jedan od tih utažitelja bila je i sirutka, odnosno sjerutka te sirenje u glinenim teglama i ćupovima. To sirenje nakon skinutog kajmaka se moglo «nožem rezati». Rashlađivalo je čovjeka za najžešćih vrućina. Uz to, ako se usput u međi našla biljka kiselica, njeno lišće je ugodno, barem na trenutak osvježilo od žege i sunca ispucane usne nadničara.
Okopavanje kukuruza bi završavalo u kasnim večernjim satima, jer radilo se ne do mraka, već dok se «vidi prst prid okom». Iako umorni, kopači su opadanjem pripeke lakše istjeravali retke.
Gazdinoj kući se išlo pjevajući:
Pomrčina pala je na granje,
Živa zgoda za ašikovanje.

Bijela ruža naljepše miriše
Uvijek netko za nekim uzdiše.

Nitko ne zna što su muke gorke
Na rastanku momka i djevojke.

Oj jeseni ja bi se ženio
Ne znam da l’ bi tata dozvolio.

Jaoj moja trbušino gladna
Sad će puknit jedna prova ladna.

Tko je znao poveo je onu poznatu pjesmu o jeseni, dugim noćima, o čekanim ljubavima s refrenom «oj»:
Oj jesenske duge noći oj
Reko dragi da će doći oj
Il’ će doći il’ ne doći oj
Čekat ću ga do pol noći oj…….

U domaćinovoj avliji pri petrolejci čekala je sinija na kojoj su se već «pušili» rezanci na mlijeku, pita od klasovnog brašna s jajima i sirenjem, pirjane mahune ili prokolice, uštipci (kolačići na masti) ili privrate (palačinke). Uz blagoslov Božji pojelo se brzo. Valjalo je još stići kući i snom okrijepiti umorne udove za sutrašnji dan, manje više isti onom koji polako nestaje u mlakoj noći ugašenih lampi. Čulo se samo kloparanje vagona s nedaleke željezničke pruge koji donose i odnose pozdrave iz i u krajeve ovom svijetu nepoznate.
Treba spomenuti da je okopavanje kukuruza, osobito onog iz druge, a pogotovo iz treće ruke bila iznimna radost za čobane. Jer, sve stabljike kukuruza bile su nesvakodnevna hrana za stoku, pa su skupljena bremena viška izniklog žita bili izvrsna poslastica.
Svakako, bilo je siromašnih domaćinstava koja nisu mogla plaćati nadničare. Oni su svoje žito okopavali po «teke» (pomalo). Ako je njiva bila bliža, domaćica bi se zalijetala do nje, dok su djeca još spavala, okopavši po koji redak. Ostalo bi dovršavao suprug kada bi se vratio iz nekog od šamačkih poduzeća u kojima se radilo od šest do četrnaest sati. Uz to bi prijatelji jedni drugima išli na ispomoć pa je eto i na taj način mali svijet nekako preživljavao. Za okopavanje povrća u vrtlaku, za oprašivanje iz čarapa praškom protiv krompirove zlatice (neki su je kupili i rukama), za zalijevanje i slične «manje» radnje, majci su pomagala djeca i to se nije računalo u velike radove.
Dok se okopavala prva ruka žita tj. kukuruza, pšenica, zob i raž, a osobito ječam već su ponosno lelujali na proljetnom povjetarcu. I njih je trebalo čistiti od korova, a za to su postojale posebne alatke (drvena drška sa šiljkom, kojim se vadio kukolj). Trebalo je paziti ne pogaziti usjeve čisteći ih.
Ječam je prvi dospijevao za košnju i crni kruh je stizao najprije na naše stolove. Crn, ali bolji od prove, govorilo se. Lijep je bio običaj da bi se po blagoslovu hrane a pri novom, togodišnjem pečenom kruhu reklo »Nazdravlje nove mlive». Uz mirisne otkose djeteline i sijena s naših sjenokoša dozrijevala je ozima i jara pšenica, kako koje vrste, od šišulje do brkulje, one bez osja i s osjem. Pojavila se i do tada nepoznata sorta u našim krajevima, talijanka, s kojom ljudi nisu bili zadovoljni pa su to i makar tišim pjevom iskazali:
Druže Tito i tvoja Jovanka,
Nama slama vama talijanka.

Za usporedbu, očevi pjevača su nekad pjevali:
Care Franjo i carice Zita,
Što ratuješ kad nemaš ni žita..(aluzija na veliku glad u l. svjetskom ratu)

Nameti su bili nemali, sjeme skupo, a ljudi kao u pravilu bili su na oprezu s novinama. Evo još jednog odgovora pjesmom poljoprivrednika, koji nisu bili oduševljeni novinama uvođenim u njihov rad:

Na njivi mi raste talijanka,
A u štali krava simentalka.

Naime, našu domaću kravu Rumenku, Peravu, Šarulju zamijeniše simentalke voćnih i ljudskih imena: Višnje, Jagode, Biserke, a koje su «klasuri mani»- tj. koje nisu htjele jesti klasuru (inače izraz «mani» značio je i «pravljenje važnim», slično glagolu popišmaniti).
Uz sve probleme koji su mučili naše ratare, ljepotu kosidbe i žetve nije moglo ništa pokvariti. Kada se zlatno, zrelo klasje s bogatim zrnjem slijegalo s otkosima čilih kosaca, domaćinov pogled je bio ispunjen izuzetnim zadovoljstvom. Kosci su bili mladi kršni ljudi u punoj snazi.
U praskozorje, ili kako bi naši stari rekli «sabajli», s kosama na ramenima krenula bi povorka. Za njima su išle žetelice sa srpovima za one dijelove njive gdje je koscu kosom teže doseći pšenicu, zatim skupljači i vezači snoplja, graničari – mladići koji će nositi snoplje i slagati u granice (način slaganja snoplja na polju do vršidbe). Slično granicama su se slagale i tzv. devetice tj. od devet snopova dok su granice bile od trinaest snopova.
I djeca su imala svoja zaduženja. Ona su trebala prostirati užad, ispletenu dan dva ranije od iste pšenice, za vezidbu snopova. Neki su vezali i likom (liko je dugi tanki «listić» napravljen od mladih grana lipove kore i koristio se dugo za vezanje, a u krajevim s lozom posebno za vezanje loze). Valja reći da je za vezanje bilo dobro i rakitino šiblje (vrsta niske šibljaste grmolike vrbe crvenkaste kore, latinski: salix purpurea).
Red u košnji je bio sljedeći: kosci, skupljači pšenice u snopove,
prostirači užadi,
vezači snopova,
graničari

Kažu da je vezanje snopova često puta bio teži posao od same košnje. Trebao je to biti muški posao, makar su ga obavljale i žene silom prilika.
Spomenut ćemo ovdje još jednu bitnu radnju pri kosidbi. To je tzv. belegijanje. Kosac je za trenutak stao i izvadio iz «futrole» brus i krpu te brzim i skladnim potezima nabrusio već istupljenu kosu.
Tijekom kosidbe sve oči su bile uprte k nebu i molile Boga da ne pljusne kiša. Pri okopavanju kukuruza ona bi bila odmor kopačima i osvježenje stabljikama, ali je ovdje otežavala posao. S mokrom pšenicom teško se radilo. Zato se ni granice nisu predugo zadržavale na njivi, iako nije bilo loše da uhvate još sunca i smanje vlažnost zrna. Svažale su se iza kuća i štala, gdje će ubrzo biti vršidba.
Kod jednog domaćina, koji je imao više pšenice, dovažali su i oni koji su imali manje. Na vršidbi su bili angažirani svi susjedi, čitav sokak. Pomagalo se, svatko prema svojim mogućnostima. Osobita je bila čast djevojci rezati užad na snopovima, koje je preuzimao majstor dreša stavljajući ga u bubanj, a koji je odvajao slamu, pljevu i zrnje. Bilo je tu neke vrsti i natjecanja, da se pokaže pred selom koja će na primjer djevojka, odnosno mlada snaha, brže razrezati uže, a koji mladić opet brže dodati snop. Najprljaviji je posao bio onaj oko pljeve, ali opet vrlo koristan (od pljeve se na primjer pravio cerpić, tj. nepečena cigla od koje su pravljene kuće u «direke» – između greda se slagao cerpić).
Slama je korištena za slamarice, makar se u nas više upotrebljavane šuškare u koje se stavljalo osušeno lišće od klipova kukuruza zvano šuška. Slama je također rabljena za stelju stoci i svinjama.
Kako rekosmo, vršidba je bila vrlo ugodan doživljaj za svakoga domaćina. On je bio emotivno i materijalno ispunjen gledajući vreće koje se pune zlatnosmeđim zrnjem pšenice. Iza izmjerene pšenice i očišćenog mjesta vršidbe u avliji je bilo pravo slavlje, gotovo mala svadba. Prase se nije imalo kada peći, jer su svi sposobni bili angažirani na vršidbi. No, zato su bili na repertoaru pečeni pilići, kokošja čorba, punjene paprike s mladim krumpirom prelivene vrhnjem, tiritnjače, smok (mliječni proizvodi: mladi sir, stari tvrdi sir, kajmak, m(l)aćenice…). Sve su to tijekom vršidbe domaćice žurno pripremale uz pomoć baka i curica. Nezaobilazni meze(t) i rakija razvezali su grlo pa se i zapjevalo:

Tri djevojke žito žele,
Žito žele žitu govorile
Mi te žele a mi te ne jele
Nego naši kićeni svatovi.

Poneko se sjetio i one, danas bi rekli diskriminirajuće pjesme:
………
da ti rodi žito i šenica
i u kući sva muška dječica.

A nogomet je i onda osvajao momke kao i danas:

Kako brzo reže uže Mara,
Ne more je stići ni Beara.

Trebalo je istaknuti novopečenoj svekrvi kako je dobila dobru zamjenu:

Ja sam svoju želju ispunila
Jer sam snaju po volji dobila. (pjesma se naravno pjeva i na svadbi)

Po košnji na našim poljima je nastupalo vrijeme paljetkovanja. Mogućnost da i djeca nešto zarade! Naravno, ona koja su imala neke kaljače ili opanke, jer čak i kroz tu gumenu obuću se moglo ubosti na strnokosu. Slama, osobito ona pri tlu, bila je vrlo oštra ako nije bilo kiše. Djeca, pa i neki odrasli, su čuvajući stoku paljetkovala.
Paljetkovanje je bilo gotovo od svih vlasnika njiva dozvoljeno. To pabirčenje, da upotrijebimo sinonim za paljetkovanje, rasutog ili uz među nepokošenog klasja pšenice skupjalo se u rukoveti. Ovisno o obuhvatu šake bili su velike i rukoveti. Djeca su ponosno nosila kući naramke rukoveti, tukla ih često i praćakom odvajajući slamu od zrnja. Ta sakupljena kilogram-dva pšenice prodavana su majci ili teti… Ne za novac nego neku slasticu ili privilegiju, na primjer da ostanu nejdeljom duže na rskršću i jednostavno gledaju «kako svijet prolazi» s nekog blagoslova, vašera, utakmice i slično. Neki su pak svoje zavežljaje nosili u tišinsku zadrugu i prodavali na njenom stražnjem ulazu. Mogli su za to kupiti teku ili sladoled kada bi «Šimšir» (sladoledar) prolazio selom.
Djeci nije bilo potrebno ponavljati krilaticu da je «rad stvorio čovjeka». Ona su znala da ih je stvorio Bog, ali da bi bio i opstao čovjek, nužno je raditi. Uostalom sveti Pavao je davno u svojoj poslanici zapisao, a to vrijedi i danas i za sva vremena «Tko ne radi neka i ne jede». Da su ga mnogi i poslušali dokaz su i mnoga posavska djeca i njihove do krvi izbodene ruke i noge po oštrim tuđim strnokosima.
Dakle, pšenica je prošavši kroz faze rasta:
– nicanja i klijanja
– bohorenja i vlatanja (rasta stabljike)
– klasanja, cvjetanja i svilanja
– oplodnje i zametka ploda
– metličanja i vršikanja
– od mliječne do pune zrelosti
donosila krušni plod za 70% ljudi kugle zemaljske. Njome su se ljudi hranili još prije l0.000 godina i ostala je, uz sve nadomjestke, nezamjenjiva. Kosaca više nema na našim poljima, davno su ih zamijenili kombajni, ali pšeničino zrno je ostalo nezamjenjivo.
Još ima ljudi koji pamte rađanje sunca iznad naših posavskih ravni u ranojesenska blaga jutra, još ima onih koji pamte prizore maglovitih krajolika, sivila iz kojega izranjaju vrbaci s divljim patkama, dok se plave trnjine u živikama i crvene dozreli zadnji glogovi, a sapa iz nozdrva konja ukazuje na zimu što dolazi.
Jesen u svome krilu donosi neistkani, a prelijepi tepih boja od onih rujnih, narandžastih, zlatom prošaranih, žutih u svim njenim nijansama do boja kave, iskuhanoga šiblja, kore kruha….
Jesen u sepetima nosi klipove kukuruza, glavice kupusa i sve plodove zemlje kojima Bog nagradi čovjeka. Košare se svijaju pod težinom krumpira, mrkve, rotkve, paprike, jabuka, dunja (tkunja)…
Cegeri pomažu košarama do kola donijeti plod ruku čovjekovih .
A kola neprestano drndaju i dovlače u avlije sve što će ljude i stoku držati na životu za dugih, studenih, a nerijetko cičih zima.
Pšenica je već bila uskladištena, a sada je najvažnije bilo tzv. trganje.
Dani, doduše, kraći, zato se ranilo i za prvih modrikastih traka dana, počimalo je trganje. Vrijedne i složne ruke čuda mogu! Stizale su te ruke otrgati njivu, brže je nekako išlo nego s kopanjem.
A budilo se rano. Budilo se cijelo selo, jer «ojs-stu» poklici konjima, pjevanje tj. kukurijekanje oroza-pijetlova, lajanje ćukova-pasa, muka krava i skičanje svinja, zvrčanje budilica (bilo ih je par u sokaku), koje su budile radnike za šamačka poduzeća i đake za osmoljetku na «Dugi» te njihovo «vikanje», tj. dozivanje jedni drugih, stvaralo je veličanstveni orkestar glazbe rada i rađanja novoga dana. Jednoga u nizu!
Trgači, odnosno berači kukuruza, trgali su klipove, a odmah iza njih domaćin ili oni sami, odvajali zdrave klasove od ča(v)oraka tj. neometnutih klipova, dakle bez zrnja, šuveljivih ili nedozrelih.
Lošiji klipovi su stavljani u sepete, a zdravi utovarivani u kola. Prizor za divljenje su bila puna kola klasova (klip kukuruza) što se zlati na jesenskome blagom suncu.
I kod «trganja žita» ponavlja se ritam i raspored obroka, kao i kod prije opisanih poljodjelskih radova.
Samo, što sada ima više «taze» prispjelih plodina pa su i obroci raznovrsniji.
Nije velika žega, kao ljeti, pa ljudi kao da lakše rade, a bitan je i onaj psihološki motiv. Znadu, naime, da poslovi polako idu svome kraju, pa će brzo, kakav-takav, odmor. A i ugodni jesenjski dani kao da su vabili na njivu, dok oni kasnojesenski kišnosumorni su bili teret i rataru i njivi čija se zemlja lijepila za čovjeka.
Poslije trganja slijedila je žetva klašure ili klasure, tj. kukuruzne stabljike.
Mnogi redovi sijerka ili metline već su bili požnejveni i od njih napravljene metle. Ostalo je još malo za novu božićnu metlu.
Ostat će još koji redak rosenjaka, tj. budućih pečenjaka. Osobito su u jesen bili slasni.
Želo se srpom. Požnjeveno snoplje se «snosilo» u tzv. kubanje. Riječ kubanj možda je iz turskoga, a u svezi je i s riječju kupola. Valjda zato jer se kubanj slagao polukutno.
Klasura se odvažala kući i slagala, opet u kubanje, iza štale. Jest, da i nije bila baš naročito hranjiva za stoku, ali u kombinaciji sa sjenom i djetelinom, zima se nekako preživljavala. Klasura im je služila i kao «prostjerka» u nedostatku slame. Bolje i to nego zemljani pod, mislili smo tada.
Klasura, odnosno kukuruzovina, a negdje je zovu i kukuruzinac, točnije njezin pri dnu osječni dio bio je vrlo oštar i nije bilo dobro nabosti se na njega. Zato je sljedeća faza iza trganja i žetve klasure bila sasjecanje, odnosno zaoravanje tih ostataka.
Zanimljiva je još jedna radnja koja se obavljala prije žetve klasure. To je branje šuške, suhoga lišća s kukuruznog klipa, osobito one zdravije, mekše i ljepše. Šušku zamijenjuju s riječi komušina u selima oko Gradačca i Odžaka.
Šuška se koristila za:
– za punjenje šuškara, tj. tadašnjih «madraca» na kojima se spavalo. Slamarice su punjene slamom i imale su vojnički prizvuk.
– od šuške su na jednostavnim kalupima od drveta s pričvršćenim čavlima (ekserima) pravili cegeri. Riječ ceger, odnosno ceker je germanizam u značenju torba u kojoj su se nosile namirnice.
Cegerčići su se pravili s obojenom šuškom i služili su umjesto današnjih ženskih torbica.
Naljepši su bili mali cegeri izrađeni namjenski za procesiju na Brašančevo, kada su u naljepšu robicu obučene djevojčice idući u procesiji za Presvetim prosipale iz njih latice ruža i ostaloga cvijeća.
– od šuške su se pravili podmetači za stol, natikačice za djecu, okviri za slike, suhi cvjetovi, otirači na pragove i pokraj kreveta.
– kukuruzna svila se takodjer koristila kao dobar lijek za izlučivanje urina, kod upale mjehura i inače bubrežnih bolesti kojih kod nas nije bilo malo. Osobito nesretni posavski nefritis, koji je harao našim selima.
Kukuruzna svila je bila dobar diuretik, a narodna medicina kaže da snizuje glukozu u krvi. U novije vrijeme se piše da je i dobar dijetetik pa koristi i za mršavljenje.
– stabljike kukuruza su bile dobri »kolci» tj. podrživači za tzv. lozani grah (lozavac, za razliku od cvijeta puzavac, ima ovaj naziv u smislu lozanja, puzanja, a to znači da penjao visoko uz stabljku, obavjajući se oko nje). Bilo je i onog sitnije sorte koji se nije razvijao u vis.
Grah je dozrijevao ranije od kukuruza. Suhe mahune značile su njegovu zrelost. Grah je čupan, ne trgan kao kukuruz.
Počupane stabljike graha su obirane u hladu na ponjavi. I opet je to bilo namijenjeno djeci i bakama. Nije se računalo u težak posao. Mahune su se na suncu još dosušile, a zatim štapom otukle. Odvajala se ljuska od graški.
Veće ljuske su se ručno pokupile i «bacile u šporet». Ostalo se skupilo u polu i nosilo na mjesto gdje je uvijek strujio povjetarac (na bajer Čandžićke npr.). Pola se dignula u zrak, a iz nje polako sipao sadržaj na čistu ponjavu. Ostatak ljuskica, jer su lakše, odnosio bi vjetar, a graške, teže padale na ponjavu. Taj proces čišćenja zvao se razvijanje graha.
Bilo je različitih vrsta graha, poznatih, a možda i samo naših naziva: spomenuti lozavac, trešnjo, sićo, zeljo, puter, bijeli, tetovac,….
Dobro «izvijan» grah spremao se u duboke a uske drvene posude, zvane stuble ili stublike. To zato da u njih ne dođe žižak (štetni kukac u grahu i žitu) i tako uništi, za naš kraj, i te kako važnu zimsku namirnicu.
Ovako ili onako, žitarica kukuruz se iskorištavala gotovo sto posto u svim njezinim elementima.
Sjetimo se čime se potpaljivala vatra i kako su se domaćice snalazile kada je hitro trebalo skuhati kavu i pristaviti okašnjeli ručak.
Pomoć je bila u komaljikama (u selima oko Odžaka ih zovu otučci). One su služile i kao elementi dječje igre. Od njih se mogla praviti kuća, škola, crkva…
Žene su na njih namatale pređu, ponekad se njima «itnile» za neposlušnom kokoši, čepile njome boce mlijeka, rakije, malinovca..
Kako nemamo riječi trganje ni trgači u Anićevu rječniku, nemamo ni sljedećih u svezi krunjenja, runjenja, tj. komanja kukuruza.
komati gl. u značenju kruniti
prokomati – napraviti na klipu brazdicu, puteljak, da se lakše koma
iskomati ili okomati, u značenju završiti radnju komanja
nakomati – dovoljno okruniti kukuruza
nakomati se – naraditi se komajući kukuruz
Otud gl. pridjevi trpni: nakoman, iskoman, okoman, prokoman
komanje – gl. imenica
komač – napravica sa željeznim zupcima kojom se lakše koma kukuruz
Do pojave, naprije ručnih strojeva za krunjenje, a potom onih na električni pogon, krunilo se klip po klip.
Jest da se taj posao mogao raditi i sjedeći, ipak je za ruke bio vrlo neugodan.
I komači su nabijali žuljeve iako su bili omotani krpicom. Komanje golim rukama donosilo je očekivani ukras na dlanovima, gadne žuljeve. Osobito na dječjim nježnim kožama.
Uz krunjenje kukuruza se prepričavala uža i šira povijest, priče, događaji. Također se i molilo. Djeca već pospana molila su svoje molitvice s kombiniranim četvercima, petercima i sedmercima:
Anđelu čuvaru moj,…
(Uz mene stoj,

Okrunjeno ili iskomano suho žito pohranjivano je u vrećama od 25 do 50 kg. Čekalo je meljaju ili meljavu – mljevenje žita,( mlivo).
Ili je par ljudi skupilo pa vozilo vreće u mlin, odnosno vodenicu ili je mlinar skupljao vreće selom. Često su sirotinjska leđa zamjenjivala kola.
Mlinar bi uzimao ušur ili ujam za mljevenje u naturi, tj. određenoj količini brašna.
Brašno se različito mljelo, ovisno o vrsti žitarice, krupnije ili sitnije. Osobito je bilo fino pajdovano brašno koje je služilo za finija tijesta. Pajdlovati je riječ iz njem.jezika, a znači mljeti brašno na osobito fin način prosijavanjem. Naši ljudi nisu izgovarali konsonant «l» pa je glagol glasio pajdovati. Žene su sijale brašno kroz mrežaste i rupičaste plohe u okruglom okviru zvane rašeto (rešeto), nešto rjeđe od sita. Kroz sito, sitnije i gušće, prosijavalo se brašno odvajajući ga od mekinja.
Mekinje su služile kao začin na melo s kuhanim bundevama, koje su, uz napoj ili spjerine (ostatke hrane), bile poslastica za stoku.
Zadnji i već dosta hladni, magleni i sumorni dani kasne jeseni korišteni su za rezanje kupusa na njivama te ribanje i kiseljenje u ostavama.
Kao učenica osnovne škole gledajući kako žene smrznutih ruku sijeku kupus, a ja cvokoćući napasam svoju Peravu zadnjim suhim travkama, napisala sam svoju prvu pjesmicu o jeseni:
Na sve strane magla pala.
Svojim plaštem omotala
Šume, njive i doline,
Lijepe moje Posavine.
U sokacima je sve mirisalo na kupus koji se ribao i čistio. Korijeni kupusnih glavica su bili ukusni za ljude, a lošiji listovi dobar zalogaj za marvu. Inače je i ljeti kupusova listina imala svoju funkciju. Nije bilo posebnog papira za prodavano svježe meso. Komad se stavljao između 2 veća lista kupusa.
Uz veću količinu soli, mladića s bijelim čarapama koji je «gazio kupus», znalac za kiseljenje je određivao gdje i koliko staviti rezanoga, koliko glavica, koliko poluglavica i četvrtina kupusa, koliko soli.
Dobar kiseli kupus je imao svoje osobite karakteristke, žutio se (od dodanog kukuruznog zrnja pri kiseljenju) šireći zdrav miris, a njegov se rasol mogao piti kao lijek.
Trapovi su već bili puni napunjeni krompirom, ciklom (koja je kasnije k nama stigla), rotkvom, morkinjama, pečenjcima, te jabukama, kruškama, dunjama (tkunjama), koje nisu već bile u slami ili se sušile navijenjene ili pak završile u pekmezu.
Mesarama će se kasnije upotpuniti zimnica, tavan mesom za sušenje, ostave mašću, čvarcima, «krvenicama i lučevinama», pa će seljak uz pripremljeni ogrijev moći mirno dočekati zimu i malo predahnuti pripremajući se za adventsko i božićno vrijeme.
Čovjek se pobrinuo i za one bez kojih bi mu život bivao mnogo teži. Za svoju stoku. Usporedo s košnjom žitarica kosila se i po dva, tri puta djetelina i sijeno, koji su se spremali, dobro osušeni u stogovima – plastovima iza štala.Ako je, a to je ipak bila rijetkost, bilo pojedinaca koji su imali pčele i vrcali med, uz med i domaće čajeve lipe, bukvice, sljeza, kamilice, glogovog cvijeta…. posavski čovjek je bio pripremljen i za sve nedaće koje zima može donijeti.

Izvor: Hasić online

The post Poljodjelski radovi i način života u Bosni appeared first on Narodni.NET.

stan, drvena naprava za tkanje, a ne prostor za stanovanje
brdo, dio tkalačkog stana kroz koji su se provlačile niti
stranice, drveni dijelovi stana koji su ga spajali uzduž
greben, drvena naprava sa željeznim šiljcima na kojoj se odvajala finija od grublje kudjelje
puce, okrugla naprava za obradu već istrličanog i izgrebenanog lana
bez, vrsta platna – tanko platneno tkanje prošarano svilenim nitima
melez, miješano tkanje
šoteš, germanizam, (šotoš), tanko lako platno, vrsta beza
šifon, romanizam iz francuskog j., tanko bijelo platno
širit, turc. tj. orjent., traka koja se prišiva na odijelo, obrub, vrpca
gajtan, orjent., predena ili pletena vrpca koja služi za porubljivanje odjeće ili za ukras
panjtlika, vrpca, traka
preslica, drvena naprava za predenje. Sastojala se od presličaka i bašluka na kojemu je bila kudjelja
bašluk, turc. (bašlik) – vrh preslice
vreteno, drveni obli štapić, na krajevima šiljat a u sredini deblji, na koji se pri predenju namata pređa.
vratilo, drveni valjak na razboju, tj. tkalačkom stanu oko kojeg se namotava pređa
rašak, drvena naprava za navijanje pređe u obliku slova «T» s jedne strane, a rašalja s druge strane
čekrk, drvena naprava u obliku kola, kolotur (čekrklija, preslica na čekrku)
vitao, vitlo, naprava koja se okreće i služi za namatanje prediva na za to pripremljene cijevi zvane mosure ili špule, svitak
čunak, pokretni dio tkalačkog stana u koji se umeće potka
potka (poutka), poprečne niti koje se pri tkanju uvijaju u osnovu
kolotur – kotač sa žlijebom u koji se umeću niti
čišenica (čišanica), namotana pređa na rašak se brojila u čišanicama, tj. u jednu čišanicu se računalo 3 žice, to su praslavenske mjere u 60.-tinskom i 30.-tinskom sistemu brojenja niti
pasmic – l0 čišanica po 3 niti
Lan
lat. linum usitatissimum

Ovim leksikom smo obogaćeni zahvaljujući biljci prekrasne plave boje na laništima u proljetno prosijanim sunčanim danima, žućkastoj u obradi u vrelini ljeta, a bijeloj u našim rubinama, otarcima, ostalnjacima, zavjesama, peračama, ponjavama. Ugodno je bilo vidjeti u lipnju njive plavih tepiha kao s poznatih slika svjetskih impresionista.
Lan-linum usitatissimum, jednogodišnja ili dvogodišnja zeljasta biljka s kratkim vretenastim korijenom i stabljikom 30-80 centimetara, uspravan i bez dlaka, biljka je koja je poznata još prije 6 tisuća godina. Egipatske su mumije umotavane u njena ulja.
Spomenuti plavi cvijetovi se pretvaraju u sjemenke u čahurama koje bi vrijedne domaćice odvajale mlaćenjem. I tada su znali da, ako nepropisno proklija laneno sjeme može biti otrovno.
U nas se osobito sijao u Mlakama i Žendragušama, jer se zna da lan traži vlažno tlo. Od lana se uz tekstil pravilo i ulje, a u preradama sapuni, boje i lakovi, neki farmaceutski preparati te stočna hrana od ostatka iscijeđenog ulja. Također se od njega radio linoleum (linum=lan, platno+oleum=ulje, vrsta voštanog saga za podove. I linon je prozirno fino laneno platno zvano batist po francuskom pronalazaču.
Lan je nekad bio najvažnija tekstilna biljka, a sad je iza pamuka.
Preko Bosne se više uzgajala konoplja, nešto čvršća, viša i možda malo bjelja tekstilna biljka. Po konoplji smo bili poznati i šire kao proizvođači s brojnim zasijanim površinama. Međutim, u našem kraju se više sijao lan. Sjemenje lana se trebalo sijati u rahlu, dobro usitnjenu zemlju. Ženska čeljad je uvijek kamčila od domaćina komad zemlje za lan. On je dakako prednost davao žitaricama. Kako ovaca nije bilo u Posavini u toj mjeri da bi vuna mogla zamijeniti lan, sijala ga je svaka kuća, ako ne svake godine, barem svake druge. Dok se konoplja sijekla, ovce strigle, lan se čupao. Počupani lan se kiselio u našim rijekama i potocima. U Hasiću u riječici Žendrag. U dubini nešto više od jednog metra zabijani su kolčići u obliku kvadrata ili pravokutnika u koji su se onda slagali snopići lana. I to ne bilo kako, već prvi sloj u smjeru toka vode, a sljedeći poprijeko. Na lan se stavljalo veće kamenje, a kasnije betonski blokovi. Obične crvene cigle se nisu smjele rabiti, jer bi isprljale lan. Lan se, ovisno o temperaturi vode, kiselio tjedan dana, a ako je bilo hladnije i duže. Pranje lana je također bila radna svečanost. Uglavnom za ženski svijet. Lan se vadio snopić po snopić pa se dobro ispirao od lišća i nanesenog riječnog mulja. Na laniku se, a prije svega osunčanom njegovom dijelu, sterao lan za sušenje. Trebalo ga je povremeno okretati da se pravomjerno osuši.
Konačno skupljanje lana značilo je pravljenje stučaka, dakle posebnih rukoveti koje će se tući u stupi.
Stupe su posebne drvene naprave od dva dijela.
Gornji dio stupe je imao tri ureza ili zuba, a donji dio pet.
Donji prvi dio je imao utore, ureze, užljebljena mjesta u drvetu u koje su se uglavljivali zubovi prvog dijela stupe.
Drugi dio ove naprave se udarom noge otvarao i tako dizao gornji dio stupe. U tim stupama lan se dobro istukao, odvojio se puzder (sitni čvrsti otpaci lana) od vlakna. Za tuču lana su bile potrebne barem dvije odrasle osobe i jedno dijete.

1. osoba koja je na stupi i nogom poteže gornji njezin dio, to jest tuče lan. Poželjno je da ta osoba bude muškarac.
2. osoba je bila žena koja stavlja i okreće stučke u stupi te slaže istučena vlakna
3. dijete koje donosi stučke sa sunca i odnosi istučene na sunce.

Naravno, postojala je i pribijena motka između dva stabla ili između kuće i stabla, tarabe i kuće, stabla i tarabe, svakako u hladu, jer se osoba koja je tukla lan morala na nešto osloniti. To nije bio nimalo lagan posao te iako su i neke žene radile na stupi to im nije bilo preporučivo, a osobito ako su bile i blagoslovljenom stanju.
Nije bilo lako ni sjediti u puzderu i gutati ga okrećući stučke u stupi. Ali, valjalo je misliti da će lan donijeti tople pokrivače za zimske dane.
Bio je lijep običaj da momci iz sokaka, kada bi prolazili kraj kuće gdje se tuče lan svrate i «stuku» po nekoliko stučaka. Time bi pokazali svoju snagu, ali i vrijednost uzajamnog pomaganja suseljana. Poneki su tako «kao slučajno», baš na dan tuče lane prolazili ispred kuća svojih, samo u pogledima i srcu zabegenisanih djevojaka. Zgoda je bila da na legalan način uđe u njenu avliju.
I na taj dan ručak je bio bogatiji, jer je lan često tukao unajmljeni radnik ili došao na ispomoć netko od rodbine ili prijatelja. Uz spominjano pečeno pile na tanjuru moglo se naći i pače ili gušče. A i za vlastitu radnu snagu u težem poslu trebala je bolja okrepa. Za prolaznike, koji su stukli po nekoliko stučaka bila je predviđena bundevara (savijača koja se punila s posebnom vrstom bundeve zvanom sakreska).
Završetkom tuče lana, djecu su čekale metle brezovače i temeljito čišćenje dvorišta. Puzder bi išao u peć. Bio je dobar za «odlaganje» – potpalu vatre.
Nova etapa u obradi lana bilo je trvenje. Kada bi se skupilo više mladih žena i djevojaka zvalo se trličanje. Sprava na kojoj se radilo je trlica, napravljena od drveta s jednim urezom u gornjem i dva u donjem dijelu. Anićev rječnik kaže za trlicu da je dvodjelna naprava kojom se «mlate i čiste konoplja i lan». Mislimo da izraz mlate nije adekvatan i da treba stajati glagol «tare» (trti). Isto tako glagol trliti, u značenju rada s trlicom pa shodno tome i glagolska imenica trljenje i sadašnji prilog glagolski «trleći», mislimo da bi bili bolje izvedeni od glagola trti.
Trlo se danju u hladovini dudova ili lipa. To su radile djevojke, mlade snahe i djevojčice. Spomenuli smo trličanje, koje se odvijalo u dane kada nije bilo kopanja ili kosidbe. Žene bi se skupile u jednom dvorištu. Donijele bi svoje trlice i uz par petrolejki, pjevajući, trle lan.

U mom dragog u mog vragolana,
Oči plave kao boja lana.

Alaj smo se mi natrle lana,
Od večeri sve do bijelog dana.

Lijepa lana sa našeg lanika,
Što je moja grebenala dika.

Pjevali su i momci i cure i za vrijeme večernjih grebenjanja, što je bila sljedeća faza u obradi lana. Greben je naprava sa zupcima na kojoj se grebenao tj. raščišćavao, odnosno rasčešljavao lan, konoplja pa i vuna. U ovom procesu obrade lana odvajala su se povjesma tj,. finije vlasi od kučina. Sam greben se sastojao od daske duge oko metar i pol na kojoj su bili zabijeni veliki ekseri (čavli) u dva reda. «Daska se prethodno pomoću malih kolaca pričvrsti za zemlju.»

«Pucanje» je iduća faza u kojoj se na okrugloj drvenoj napravi zvanoj puce još jedanput «prititrale» kučine, ne bi li se istjerao i zadnji ostatak pozdera. Kad su vlasi tj. vlakna bila do kraja očišćena, napravljena su povjesma i složene kudiljke, čekale su kasnu jesen i zimu za nastavak obrade to jest njenu novu fazu, predenje.
Veselo srce kudjelju prede, govorilo se za raspoložena čovjeka, a bilo je veselo i na našim prelima. Izraz je nastao od glagola presti, a to smo opisali u «Običajima» uz «Prela, sijela i posijela».
I u Bibliji se ističe vrijedna žena koja:
«Rukama se maša preslice
i drži prstima vreteno…
Narodni pjesnik i ovdje je našao izvor za pjesmu i dao si oduška.

Prelili bi ja i moja mala,
Al nam nana obaveze dala.

Za predenje (presti znači usukivati, upredati niti prstima i namatati na vreteno) bila je nužna preslica. Ta drvena naprava (za razliku od biljke istog imena) imala je:

a) presličak, uži dio koji se stavljao za pojas i
b) bašluk, širi gornji dio na koji se stavljala kudjelja.

Preslice su bile često ukrašene motivima iz prirode, voća i cvijeća osobito, a neke su pravljene u obliku srca što je imalo vrijednost metaforičke poruke. Momci spretni rezbarenju i pravljenju predmeta od drveta (dvojnice, frulice, klupice…) poklanjali su svojim odabranicama ukrašene preslice, vretena i čunkove. I curicama su djedovi, očevi ili starija braća pravili lijepe bojane preslice. Od malih nogu se učilo djecu radu koji ih čeka.
Najlakše je bilo presti povjesma. To su uglavnom, uz rjeđu vunu, radile bake. Kudjelju su prele sve žene u kući, a samo one hrabrije, siromašnije i potrebnije su prele takozvane babače, najgrublje dijelove kudjelje, točnije otpad, iza čijeg predenja su usne krvarile, a za grožđanu mast žene nisu bile ni čule.
Predivo od kučina se koristilo za «poutku» tj. potku za grublje ponjave (jednožice) i vreće, a od povjesama za finije tkanje: ponjave koje ne bodu, torbe, tkanice pa i konac za šivanje, a i onaj jači zvan dretva. Djeca su se «bojala» jednožica «jer bodu».
Ispredeni lan se namatao na rašak. Zanimljivi su nazivi za broj niti na rašku:

1. čišanica -3 žice
2. pasmic – l0 čišanica

Pređa se trebala oprati u parjenicama prelivena lukšijom (opisano pod naslovom “Obicaji pri pranju rublja”). Taj posao se obavljao za zimska vremena. «Parenje i ispiranje u čistoj vodi obavljalo se po nekoliko puta kako bi se dobila što veća bjelina i mekoća.
Poslije parenja predivo se prema kvaliteti razvrstavalo u više dijelova prema bjelini i mekoći razlikovalo se ono koje će se uporaviti za tkanje šarenih ponjava, torbica i muških hlača, a koje za košulje, gaće i druge ‘mekše’ odjevne predmete».(Jozo Stanić, vidi citat gore…)
Zanimljivo je bilo kako su se ljudi domišljali obojati pređu.
«Crna boja se pravila iz kore jošike – jove. Oljuštenoj kori sirove jošike dodavalo se malo octa i soli. Sve to stavljalo se zatim u kipuću vodu koja bi se u posudi dobro ‘zatušila’ (pokrila), a nakon nekoliko sati u nju bi se stavljala pređa da odstoji desetak sati. Nakon toga pređa bi se izvadila i dobro isprala u hladnoj vodi. Ta boja bila je postojana i nije lako izbjeljivala». (Jozo Stanić, Konoplja – od sjemena do košulje, str. 35., PNK 2000. g.)
Tako pripremljeni lan bio je spreman za tkanje.
Kome neće pasti na um stihovi Dragutina Tadijanovića iz njegove antologijske pjesme:
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
……………
Moja mati bijelo platno tka.

Pjesnik je suprostavio dugu noć bjelini platna, pretvorivši tu dugu, gluhu, pustu noć u bijelu, jer riječ je zimskoj noći u koju pjesnik nastoji unijeti toplinu drevnom radnjom s ognjišta, a to je tkanje.
Tkanje, kao matafora za život, satkan od niti različitih boja, koji uvijek ima svoje ishodište na zajedničkoj vatri. Ona kao prapočelo života daje toplinu kao i tkanje koje će ugrijati onu koja tka iznutra i one za koje tka izvana i iznutra. Niti, koje se utkivaju vežu tako ljude i materiju u produhovljeno jedinstvo. Sve niti koje rese pojedinca, od običnog konca ili upletnjaka u kosi djevojčice do prekrasnih umjetničkih rukotvorina: otaraka, pokrivača za klečanje u crkvi, pocalica na glavama naših žena… svijale su se u jedno – ljubav – da se učini radost najbližima kroz nešto što će ostati trajna uspomena.
Domaće tkanje i domaće platno imalo je u raznim epohama više ili manje bitno mjesto u životu ljudi, ali je bilo i ranije, dok nije bilo tvorničkog tkanja, kao danas kad ga ima, jednako vrijedno.
Od snovanja tj. namatanja određenog broja niti, do oku primamljivih uradaka ženske ruke i um je bio usredotočen na igru ruku i mašte. S raškova koji su određivali na neki način dužinu i širinu osnove, pređa je namatana na vratila (drveni valjak za namotavanje pređe). Tako namotana pređa uvodi se u nite i brdo (otud i fraza za čovjeka drugačijeg od drugih «na drugo brdo tkan»). S čekrka, odnosno kolovrata pređa se namotava na mosure, cijevi koje se stavljaju u čunak. Čunak, pokretni, manji dio tkalačkog stana izrađivan je u domaćoj obradi. Uz nogare koje su žene pritiskale za zijev kuda je prolazio čunak, na prednjem dijelu stana bila je i šira daska koja je povezivala dvije strane stana, a služila je za sjedenje tkalje. Svakom oku bila je radost ma i centimetar pomaknuti otkani dio platna, a tkalji posebno. Tkalja nije mogla biti baš svaka žena, a svaka kuća i nije imala tkalački stan. I tu su se žene pametno ispomagale. Ona koja nije bila vična tkanju, ali je znala bolje vesti ili plesti pa su se «đorale» tj. mijenjale. Jedna drugoj bi uradila ono što bolje zna, pa su oba domaćinstva imala sve potrebno. Svakako, bilo je pojedinki koje su imale umjetničke sposbnosti i znale gotovo sve kućne radinosti. Čunak i igle u rukama vrijednih i inventivnih žena stvarali su čuda.

Tkanje, koje je bilo čisto i miješano, grubo i finije tzv. usnivano, nabrano, s uzorcima, najbolje se odražavalo na našoj narodnoj nošnji, prije svega rubinama ženskim i muškim. Ipak, ženske su bile raznovrsnije. Zbog potrebe da se rozaju (plisiraju) tj. slažu u sitne nabore, gornji dio tzv. rukavi i donji dio rubine zvale su se i roze. Kada bi se žena u njih obukla bio je izraz «spremila se bresuknje». I doista žena je bila obučena u rubinu a ne u suknju. Rubina je imala gornji dio sa širokim rukavima pa se taj cijeli dio i zvao samo rukavi. On je mogao biti i samostalan i nositi se sa suknjom. Donji dio je bio u struku spojen s gornjim i nabran do stopala.
Rukavi su šivani od tzv. pola. Na pr. dvije pole za rukav, a po dvije za oplećak – prsa i leđa. Oplećak i rukavi se spajaju u ogrlicu ispod vrata urešenu vezom križića, utkanicom ili nekom drugom tehnikom.
Donji dio rubine je sastavljen od 6-7 pola. Prednji dio, koji je pokrivala pregača bio je ravan. Stražnji «faltan» tj. nabiran ili rozan u sitne nabore, obično vezen pri rubovima. Vrlo sitan rad iziskivao je oči sokolove i sigurnu i vještu ruku (rečeno jezikom sinjskih alkara).
Prije samog «kićenja» ili nabiranja, rubina je stavljana u plavilo i poprimala modrikastu boju. Izraz kititi, u značenju nabirati, faltati, donosio je novi naziv «skićena rubina» tj. ona rubina koja je stajala par dana pod kamenom (glačala se) te zatim zavezana.
S obzirom na vrstu tkanja i rubine su imale različita imena:

kajišlije, nabirane su u dužinu, a ukrašavane kericama, uskim raznobojnim čipkicama
uzvodilje, izmjeničnog tkanja u tzv. šipkama na pr. 5-7 šipki bore, 5-7 šipki ravnog tkanja. Rubovi su ukrašavani križićima.
bjelače, čisto bijelo rublje s ručno šlinganim cvjetnim uzorcima – izrezane «očice» obrubljivane su posebnim bijelim koncem
mrkaljice, pri rubovima rukava i donjeg dijela crnom svilicom ili mulineom (franc. u značenju sukati, upresti svilu; vrsta raznobojnoga konca, sukno predeno od mulinea, «prskano» sukno) vezle su se šljivice, trešnjice…
crvenke, rađene jednako kao i mrkaljice, samo crvenom bojom i bile su namijenjene mlađoj ženskoj čeljadi
šarenke ili šarenice, princip je isti kao kod dvaju prethodnih samo sada u različitim bojama, a najčešće crveno, crno i plavo
pritkivače, ukrašavane su običnim bijelim koncem koji je utkivan pri samo izradi tkanine
šljokanice, uz šavove i donje porube našivani su blješteći okrugli aluminijski komadići
bobanice, kićene su okruglim raznobojnim zrncima
svilenice ili svilarke, resila ih je vezena svila koja se vezla u đerđefu (okviru u koji se stavljalo platno koje se dobro nategnulo kao kod izrade goblena.

Na odjevnim predmetima bili su zanimljivi takozvani prošivi – prošivci sa cik-cak crtama, listićima, laticama, pupovima. Prošivalo se raznim bojama, ali je bilo pravilo da je uvijek jednom bojom prošivana osnova a drugom izrađen motiv cvijeta, povrća, voćke, sunca.
Muške rubine nisu trpjele boje. Zato su rašivi na prsima ukrašavani bijelim nitima. Muške gaće za svečane prigode uz rubove su ukrašavane užom čipkicom i raspletom platna to jest bijelim vezom. Uz pas je bio porub za povez, svitnjak (učkur) izrađen od debljih bijelih niti. Uz prošive su ljepotu rubina isticale ogrlice, gornji dio rubine uz sam vrat. Neke su bile vezene, druge od širita (čipkastog platna širine od oko 2 cm) i treće od «bisera» (bijelih zrna). Neke ogrlice su se zvale «merđan» (merđan znači koralj, makar ogrlice nisu bile baš od koralja), a sastojale su se od posebnih duguljastih zrna.
Naše žene su tkale i živopisne ponjave s umetcima vune ili otpacima stare, na trake izrezane robe. Otud i vrste ponjava:

čunčane, izrađivane maštovitim potezima čunka različitih uzoraka
načinjane, slično ulaganim, rade se provlačeći kroz niti različite boje vune ili pređe, slažući različite ornamente (ukrase)
jednožice, najprostije ponjave ponekad rađene i od pređe od babača, koja se inače koristila za slamarice
truljarke, utkivani dijelovi starog rublja, a koje su služile kao «staze», vrste prostirača na podu. Uz (h)asure, prostirke od rogožine, šaša ili trske su za zimskih dana bile kakva takva zaštita od hladnoće. Bilo ih je u dvije i više boja. Služile su i kao podmetači na klupama i stolicama, a i pokrivalo se po potrebi njome.
iverače, tkaju se čunkom s raznobojnom pređom
ulagane, niti se ulažu prstima
kolesare, rađene u obliku kola, okruglih ukrasa u dvije ili više boja. Zvale su se i ćilimi
ravne, s geometrijskom ornamentikom
čupave, podloga obično crne boje s ukrasima koji su se vezli na ponjavama kalupima te koji su «iskakali» iz ravne podloge
Trulja, truljarka
Od ostataka istkanoga, preteklog od ponjave, pravile su se pokrivače-potkoljenače, na kojima se klečalo u crkvi, pokrovci za kolijevke, jastučići za štokrle (stočići bez naslona), kao i oni ukrasi na sećijama (poširoka, uza zid postavljena klupa za sjedenje a i za prilijeganje).
Da bismo iscrpili sve blagodati lana treba reći da se od njega tkalo sve potrebno za život čovjeka, a od finijih niti i plelo.
Na kraju ipak spomenimo dijelove tkalačkoga stana, za one koje će zanimati:

– tkalački stan je naprava izrađena najčešće od bukovine na kojoj su se tkali tekstilni predmeti, a sastoji se od:
a) dvije stranice sklopljene s ostalim dijelovima u obliku kvadrata
b) nogara ugrađenih u podnice povezanika tzv. stegama
c) sjedište za tkalju (daska povezana s podnicom)
d) vratilo, valjak na tkalačkom stanu oko kojeg se namotava pređa i okreće dok se platno ne zategne (postoji prednje i zadnje a postavljeno u udubini nogu)
e) svraka ili zatezača ili zapinjača, slična poluzi kojom se zateže tkalo
f) svračica ili podupiračica koja drži svraku da se cijelo vratilo ne vrti
g) dvije manje daščice na prednjem vratilu za opuštanje osnove
h) dvije tanje daščice ili brdilice na koje se pričvršćuje brdo s brdilom i nite; one reguliraju zijev za vrijeme tlkanja
i) kolotur, kotač sa žlijebom u koji se umeću niti
j) čimbari ili čimberi, željezni dio koji drži platno rastegnuto na tkalačkom stanu
Zahvaljujem se i opet našoj Ljubici Stanić – Božić iz Australije, koja je angažirala i svoju sestru Maru u potrazi za nekim nazivima u obradi lana, kao i našoj dragoj sumještanki gđi Mari Brandić na potpori i dodatcima ovomu tekstu, kao i autoru ove stranice.

Naše zahvale cijelom timu i portalu Hasić online odakle je tekst preuzet, veliko mi je zadovoljstvo da još postoji kazivača i istraživača naših starih narodnih običaja i načnaživota naših predaka.

The post Obrada lana i izrada odjeće u bosni i slavoniji appeared first on Narodni.NET.

Možda ih je zato važnije sada, nego ikad, ponovo potrebno prizivati u svijest. Ova studija govori o hrvatskim običajima koji prate sklapanje braka, a najviše o svadbenim običajima. Hrvatskim – katoličkim, jer su nastali i provodili se u župi Čemerno i, u manjoj mjeri, izvan nje, u Hrvata u susjednim župama. Nastala je na osnovu etnografske i druge literature te vlastitih etnoloških istraživanja. Mnogi od nas imaju vlastite predodžbe, znanja i iskustva o svadbenim i drugim običajima (govorim o običajima jer hrvatska etnologija nije definirala običaj, a gotovo svi ti postupci i ponašanja tako se nazivaju i u literaturi), a osobna iskustva i literatura potvrđuju golemu raznolikost ovih običaja u vremenu i prostoru.
Etnologija je dugo, ne samo u Bosni, istraživala kulturu seljaštva, pa su prilozi o sklapanju braka najvećim dijelom i nastali na selu. Ako se ima u vidu da su ovi običaji nastali od sedamdesetih godina 19. stoljeća do naših dana, onda je razumljivo da je seljačka kultura bila snažna sastavnica naše kulture, s obzirom da je u to vrijeme seljaštvo činilo više od osamdeset posto stanovništva BiH.
Tradicijski načini zasnivanja braka su svadba, različite vrste otmica, samodošla, a zakonski čin – crkveno i/ili gradansko vjenčanje – različito se u njih uklapao, ovisno o kraju i vremenu, ali i pojedinačim odlukama… Crkveno vjenčanje je relativno novijeg porijekla, svakako je znatno mlađe nego što su običajni činovi sklapanja braka. Rimokatolička je crkva tek na Tridentskom koncilu (održanom u tri maha izmedu 1545. i 1563. godine) formulirala učenje o sakramentima, medju kojima je i sakrament braka.
Svadba je bila jedini oblik verifikacije braka sve do uvođenja obreda crkvenog vjenčanja i civilne registracije. Simbolika svadbenih običaja temelji se na prijelazu mlade žene u novi rod i njenom ulasku u reproduktivnu životnu fazu. Ne tako davno, vjerovalo se da su u tom razdoblju i mladić i djevojka podložni utjecaju raznih (prvenstveno) zlih sila, pa su u svadbenim običajima prisutne magijske radnje usmjerene protiv tih utjecaja. Tako se vjeruje da bijeli veo štiti mladu od zlih uroka, galama ili pucanje iz vatrenog oružja (nekada je mlada obilazila ognjište ili plesala oko vatre) – sve je to radi tjeranja nečistih sila i zlih duhova od novog obiteljskog gnijezda. Naš narod imao je vrlo bogate svadbene običaje. Danas su ovi običaji reducirani na vlastite osnovne elemente, a svadbeni običaji najčešće zamijenjeni ručkom, tortom, kovertom i slavljem u kakvu modernom ugostiteljskome objektu. Crkveno vjenčanje ima status tzv. sakramenta, što znači da je tako sklopljen brak posvećen i neraskidiv.
Naši svadbeni običaji, kada su u pitanju zaruke ili obećanje, jednaki su onim u livanjskom, ramskom, kreševskom, sutjeskom i vareškom kraju. Nekako s jeseni, kad bi se većina poljskih radova privela kraju, ambari napunili žitom, ispekla rakija i pripremilo mnogo toga za predstojeću hladnu i dugu zimu, mnogi mladi su planirali udaju i ženidbu. Sklapanju braka prethodilo je upoznavanje budućih mladenaca na seoskim sajmovima, na sijelima, u djevojčinoj kući ili na ispaši. Mladići su dolazili djevojkama, koje su čuvale svoja stada i tu se zabavljali.

Znaš li draga, gdje se zagledasmo.
Ni kod moje, ni kod kuće tvoje,
Neg’ u kolu ispred crkve naše,
Jedno drugom vjeru zadadosmo.
Što se tiče reda, kojim se djevojke udavaju, a momci žene, treba znati, da su kćeri imale prednost pred sinovima, a stariji pred mlađima. Otac je nastojao da prije razuda svoje kćeri, pa makar bile i mlađe od sinova, jer je uvijek lakše momku naći djevojku, nego djevojci momka. “Sinu nije hitnja, on se može ženiti kada hoće, a kćer čeka sreća”, kaže ovdašnji narod. Strahovalo se da djevojka ne propusti priliku i ne prijede najpoželjniju dob (da ne ostane ”stara cura”)ili da ne priječi prilike mladim sestrama. Iznimka je, ako je kćer vrlo mlada a sin već zrio za ženidbu. Malo kada se udavača suprotstavila roditeljskom izboru, no bilo je i toga. Tada bi pobjegla od kuće, ”utekla bi preko reda”.
Momak se ženi kad kuća more, a cura se udaje kad ima mušteriju.

Da bi se o braku, zabavljanju, zarukama i drugom što braku vodi moglo govoriti, potrebno da se momak i djevojka zagledaju. To znači isto, što i odabrati djevojku, s kojom misli momak živjeti i “kuću kućiti”. Zagledati se može okom, srcem i pogledom, kad su mladić i djevojka u kolu, na sijelu ili nekom društvu. Do zagledanja može doći i u susretu, „tako što se oko sretne s okom”, ili “modernijim” riječnikom rečeno “da se desi ljubav na prvi pogled”, a i pri prolasku kraj djevojačke kuće, ako je momak kojom prilikom, a osobito praznikom, bio u posjetima ili u prolazu. Obično se to dešavalo nedjeljom poslije povratka sa mise na Taračin Dolu ili u toku ili poslije nekog sijela ili teferiča. Momak i djevojka “ašikuju”. Dešavalo se i da ne ašikuju, ako je roditeljska volja – pa se i uzmu. Povod zagledanju može momku biti njegov dobar drug, jaran, a djevojci prijateljica. Prijatelj prijatelju preporučuje u svakom pogledu vrijednu djevojku, a to isto čini i prijateljica prijateljici. Onda su prije zagledanja na redu poruke, koje s momkove strane dojavljuje djevojci njegov prijatelj, a momku ih dojavljuje njezina prijateljica. No, posrednikom izmedju momka i djevojke biva ponajčešće kakva žena, koja im je sigurna, te ih ne će odati. Bile su to obično starije, tome vične žene, kao bračni posrednici (provodadžinice). Dešavalo se prijatelj postane prijatelju radi djevojke zavidan.

„Sad se moja preudaje draga.
Da j’ za koga ne bi ni žalio,
Već za moga prvoga jarana.
Pa me jaran zove u svatove.
Da mu budem djever uz djevojku.
Jadi poći, a gori ne poći.
Ako pogjem, nagledah se jada^
Ak’ ne podjem, ja ne vidjeh drage.
Stegoh srce mukademom pašom,
Pa ja odoh dragoj u đjeverstvo.”

Roditelji momka ili djevojke mogu takođe biti uzrokom, da se njihova djeca zagledaju, što druženjem, što položajem, imetkom, “glasom”… Kad je momak dorastao do ženidbe, pa bi njegovi roditelji, da se upozna s kojom djevojkom iz susjedstva i iz istog mjesta, tad o toj djevojci pred svojim sinom od vremena, do vremena progovore koju pohvalnu riječ ističući njezine vrline, te vrline njezinih roditelja, ne bi li mu indirektno stavili do znanja kako bi bio sretan izabere li nju za svoju suprugu. I djevojački roditelji gledaju istim načinom privoliti svoju kćer na zagledanje s momkom, koji im je po volji. Iako se najviše udavalo i ženilo unutar naše župe, rjeđe iz daljega, ipak je često bilo potrebno potražiti djevojku, pobliže se propitati o njenim osobinama ili prilikama u mladoženjinoj kući, a zatim i o izgledima prihvaćanja bračne ponude.Ukoliko su roditelji za to da im se sin iz niza razloga oženi sa strane – iz drugog mjesta (svi u selu su rodbina ili pak nema slobodnih ili dovoljno odraslih djevojaka) roditelji onda kontaktiraju svoje prijatelje iz drugog mjesta, te im oni preporuče dobro poznatu djevojku, koja bi bila u svakom pogleda za njihova sina. U stara vremena biralo se i ženilo na ovaj način.

Kad momak begeniše koju djevojku, odmah se interesira da dozna, čija je, kakva je roda i jeli radina, ima li dug jezik (t. j. je li oštra na jeziku ili brbljava) ili je blage naravi kao janje. Ako dozna za nju sve ono što je za njega povoljno, onda se nakani i praznikom potraži je, da se vide, da popričaju. Dođe joj na vrata da proašikuju. Ukoliko se zagleda momak s djevojkom mimo roditelja, malo kad će im to sami kazati, nego im opet to saopći tko drugi. Ko njih o tom obavijesti, taj opet obavijesti momka, kakvo mišljenje imaju njegovi roditelji o zagledanoj mu djevojci. Bude li roditeljsko mišljenje povoljno, prometne se zagledanje u ašikovanje. Ne bude li mišljenje povoljno, može se zagledanje prekinuti, a može se nastaviti ašikovanje s nadom, da će roditelji s vremenom popustiti, te ne biti momku i djevojci prepreka na putu, što su često činili bilo jedni, bilo drugi roditelji bez obzira, kakve je to žalosne posljedice moglo imati po njihovu djecu. Na mnogo šta gleda momak djevojci, a djevojka momku, dok se ne zagledaju. Mnogo se propitkiva i ispitkiva sa obadvije strane. Silni upliv na zagledanje ima ćudoredno vladanje obostranih roditelja, pa i svekolike bližnje rodbine. Više gleda momak djevojci na ruke, obraz i vladanje, te kakva je roda i plemena, nego li na Bog zna kakvo imanje. Dozna li majka, da joj se sin kani zagledati s djevojkom, svjetuje ga:

„Ne gledaj joj zlata oko vrata,
Već joj gledaj ćudi djevojačke !”

Dovesti radinu, zdravu i bogatu snahu, odnosno udati kćer u kuću gdje će se sa njom dobro postupati i gdje neće oskudijevati. Sve vrline, koje traži momak od djevojke, traži takodjer djevojka od momka. Ni kod djevojke ne prevladjuje toliko bogatstvo momka, koliko njegovo lijepo vladanje i pribranost kod ljudi. Djevojka se čuva zagledanja s pijancem i kartačem. Ma da se dakle pri izboru ove ili one strane traži sve u redu, to ipak većinom odlučuje volja momka i djevojke, pa se uz njihovu volju slože i roditelji, makar se mnogima i ne svidjao, izbor njihove djece. Majka bi rada, da joj se kći zagleda s bogatim, ali inače nevrijednim momkom, pa je nagovara, a ona joj odgovara :

„A što će mi dukati,
Kad ću s njima kukati.”

Koga momka odabere djevojka, s njim i počne ašikovati, te se prodje drugih momaka. Taj joj je momak obično drag i materi, pa ni njoj nije pravo, ako joj koji drugi momak dosadjuje kćerki, te nastoji svakako, da joj se kći udalji. Ne može li to ni na koji drugi način biti, a ona je jednostavno zovne u kuću. Bilo je shvatanje da dokle god momak ašikuje s djevojkom po dvoru, a u kuću djevojke ne zalazi, dotle se ne drži ašikovanje tako čvrstim i sigurnim, da će iz njega šta biti. U tako ašikovanje malo su vjerovali i roditelji momka i djevojke. Kada momak počne u kuću zalaziti, ima nade, da se ašikovanje ne će izjaloviti. Momak će početi dolaziti djevojci u kuću na ašikovanje, kad je povoljan njezinim roditeljima, pa to oni dozvole. Ukoliko djevojčini roditelji nisu za kćerkinu vezu, kćerka na razne načine pokušava steći naklonost majke, koja lakse popusta. Djevojka će se sporazumjeti s majkom i gledati prigodnu priliku, kojom će se momak moći svrnuti u njihovu kuću sam ili s kim u društvu, te tako otpočeti dolaziti radi ašikovanja, a majka će već na neki način djelovati na oca. Za to i pita momak djevojku :
„O djevojko, dušo moja,
šta govori majka tvoja?
Hoće l tebe meni dati,
Hoće l mene zetom zvati?”

Ako možda ima djevojka ili tko njezin u rodu kakvu grešku – manu, a momku nije poznata, malo će se kad tko naći, da tu manu iznese, jer u narodu nema više grijehote, nego skuditi djevojku. Zagledaju li se dvoje mladih, biće njihovo vidjanje i razgovaranje sve češće i češće, dok ne podje govor od usta do usta, da su počeli ašikovati. Ašikovanje je, istina, za momka i djevojku valjda najushićenija i najumilnija riječ, ali ta riječ ne pribavlja vazda ugodne, slatke časove, nego bude dosta puta gorkih, dapače suzama orošenih trenutaka. Ašikovanje se ne sastoji ni u čem drugom, osim što momak, ašikujuć s djevojkom, proučava njezinu ćud, narav i razne sposobnosti, a tako opet potanko proučava djevojka momka. Kako koji razgovor u ašikovanju vodi momak s djevojkom, tako poslije svakog razgovora oboje prosudjuje, da li pristaje jedno prema drugome, mogu li im se naravi podudarati, te ima li se ašikovanje nastaviti ili prekinuti, pa da se svako okrene na drugu stranu. Prije nego će u ašikovanju početi ozbiljan razgovor, bace momak i djevojka medjusobno nekoliko rečenica pristojne šale i zezancije, a osobito, ako se sastaju, gdje na raskrižju puteva za Ljubinu, Solakoviće, Višnjicu, na igranci ili na sijelu, te bilo kojom drugom prigodom, gdje su u prilici da kontaktiraju. Dok se čeznutljivo gledaju, izmedju djevojke i mladića teče razgovor pun dvosmislica, metafora, igre riječi, aluzija, doskočica i nagovještaja.

Ja uzbrah stručak od zemlje,
Dadoh ga dragoj od želje,
Zakleh je nebom i zemljom.
“Tako ti neba i zemlje,
Ljubiš li ikog već mene?”
“Tako mi neba i zemlje,
Ne ljubim nikog već tebe,
A odsad neću ni tebe!
Tri su ti, dragi, mahane,
Jedna ti, dragi, mahana,
Jerbo si odveć malehan;
Druga ti, dragi, mahana
Jerbo si odveć tanahan;
Treća ti, dragi, mahana,
Jerbo si puno bleđahan”.
“Ako sam, draga, malehan,
Svome sam konju lagahan;
Ako sam odveć tanahan,
Gosposkog sam soja i roda;
Ako sam odveć bleđahan,
Mnoge sam škole učio,
Učitelj me je karao
Zato sam, draga, bleđahan.”

Momak je u ašikovanje obično odlazio uz svetkovine. Izuzevši svetkovine rijetko kad momak je išao u ašikovanje po danu. Ako bi momak došao dnevno praznikom ili nepraznikom, ako je po čemu sama djevojka u kući, u tom slučaju ne bi kućni prag prelazio, ni osim pozdrava što s djevojkom progovorio, nego bi se s mjesta natrag vrnuo. Prati li ga djevojka, stao bi s njom možda koji čas na avlijskim vratima ili na putu, pa proašikovao. S toga je najdraže roditeljima djevojke bilo, kad njezin ašik dolazi s večer po večeri razgovarati se ne samo s njom nego i s njima. I kad momak polazi s večernjeg razgovora iz djevojačke kuće, ona bi ga ispraćali sa svjetiljkom do na kućna vrata. Tu na vratima ne bi zastali, već ako što momak ima važna saopćiti djevojci ili se što brže sporazumjeti, hoće li se on moći kasnije prišuljati pod prozore. Ukoliko se djevojka kojoj momak navraća, ne sviđa njegovoj majci, onda majka nastoji svakako odvratiti sina od nepoćudne joj djevojke i njezine kuće. Ne podje li joj to drugačije za rukom, tad mu počne u oči nabrajati mane dotične djevojke. Ne rijetko se se dešavalo da majka ili druga djevojka svojim hirima odvrati momka od druge djevojke i primami ga sebi, a onda ih ona druga kune oboje :

„Imala sam drago odabrano,
A sad mi ga druga primamila;
Da Bog da se i s njim pomamila,
Pomamna ga po gori vodila.”

ili:

“Koliko ti ja govorim dragi:
Nemoj ići noću po sokaku,
Nemoj pjevat’ ispred dvora moga,
Nemoj kucat’ na prozoru mome,
Jer su meni jaranice mani,
Moj dragane što se milujemo.
I tebi su svi jarani mani,
Što je tvoja ponajljepša draga.
Pa se oni hoće nastaviti
I nas dvoje mladih rastaviti.”

Mnoge su suze i od srca potekle, djevojačke kletve nijesu lagane. Kletve s i njenih posljedica boje se i momak i djevojka. “Sačuvaj me, Bože, djevojačke (momačke) kletve.” Kad momak zadanu djevojci vjeru prekrši, a osobito još svojom krivnjom, pa ga poslije u bračnom životu s drugom, stanu snalaziti kakvi zli udesi, drži to posljedicom kletve ostavljene djevojke. Savjest ga mori, a i bračna družica ga po koji put kori počinjenim vjerolomstvom, koje ih je stiglo, pa moraju patiti. Nebu je i zemlji teško, kad nevino ostavljena djevojka proklinje, suze roneći.
Kaži, majko, mojim jaranima,
što gledaju neka ne varaju,
jer su teške djevojačke kletve!

Svako mu je jutro dolazila:
– Sine Mato, je l’ ti zemlja teška?
– Mila majko, nije zemlja teška,
Već je teška djevojačka kletva:
Kad zakune, do neba se čuje,
Kad zaplače, do mora poteče!
ili:

Koliko ti ja govorim dragi,
Ne pij vina ne puši duvana,
Ne ašikuj ne veži sevdaha.
Od sevdaha goreg jada nema
A žalosti od ašikovanja.
Na žalost će i komšija doći
A za jade niko i ne znade
Već nas dvoje kad se rastanemo.

Koliko ti ja govorim dragi:
Dragi srce sapni zlatne puce,
Sapni puce, stegni pasom’ srce
Da ti katmer kroz pas ne propane
A ja mlada drugog ne dopanem.

Koliko ti ja govorim dragi:
Dragi oči, ne idi po noći,
Da ti mrkla ne naudi noćca.-
Ne misli se moja dušo draga,
Meni noćca nauditi neće.
Uza me su do tri hamajlije,
U jednoj mi hamajliji piše:
Ko bi dvoje mladih rastavio
Kao da bi crkvu oborio;
A ko bi ih mladih sastavio,
Kolik’ da bi i tri, napravio.
U drugoj mi hamajliji piše
Kad se gleda momak i djevojka
Nema gr’jeha i kad se poljube.
Gr’jehota je curu obljubiti,
Obljubiti pa je ostaviti.
U trećoj mi hamajliji piše:
Što kom’ milo, sudjeno mu bilo,
Makar da mu i pološe bilo,
Draže bi mu od očiju bilo.
Svadba, sa svim popratnim običajima, ima svoje posebnosti u našem narodu i obavlja se prema ustaljenom redu. Po selima baštinimo običaje iz prijašnjih vremena, koji svečanom činu ženidbe daju posebni folklorni izraz. Mladenci su glavni akteri na veselju, ali svadbu oduvijek čine svatovski običaji. Mnogi su se izgubili, neki su sačuvani. Ne kaže se uzalud “bolje da nestane sela, nego običaja.” Kada se mladić i djevojka odluče za vjenčanje i ženidbu trebalo je proći proceduru koja je trajala najmanje mjesec dana. Veoma se pazilo na javni moral zbog čega je bila točno utvrđena procedura i redoslijed pojedinih radnji koje je trebalo obaviti prije i za vrijeme svatova. Ova procedura je bila duga i složena i do nje se osobito držalo kako makar i zbog nehotimičnih propusta na bi dolazilo do neugodnosti ili se doživjela sramota. Početak bračne zajednice i uspješnost braka nastojala se osigurati svim poznatim sredstvima: poštivanjem običaja, katoličke vjere i pučkih vjerovanja, pisanog i običajnog prava.
Pravi kuću od temelja, ženi sina od plemena.
Od znana zelja boli glava, a on neznana i srce i glava.

U našem kraju su poznata dva načina ženidbe. Ženiti se moglo redovno sa svadbom ili krađom djevojke. Nekada davno ženilo se i otmicom. Postojale su 2 vrste otmica:
1. prava otmica (raptus violentiae) gdje momak otme djevojku mimo njene volje i protiv volje njenih roditelja ili staratelja.
2. otmicu, gdje se djevojka otme uz njeno pristajanje, ali protiv volje njenih roditelja ili staratelja (raptus seductionis).

Teško travi kuda vojska prođe,
I nevjesti koja sama dođe.

Do prve otmice je dolazilo, kada se koji momak zaljubi u koju djevojku , a ona njega ne voli, niti njezini roditelji nisu “kajil” da mu je dadu. Način ženidbe krađom djevojke crkva je oštro osuđivala, ali je bio rijedak. U davnoj prošlosti bio je češći nego u novije vrijeme kada je gotovo postao izuzetak. Stariji mještani našeg kraja pamte kako su pojedini župnici znali odvesti mladu kod sebe u ”župni dvor” dok se ne postigne sporazum i obavi vjenčanje. Jedan od razloga ženidbe “krađom” u svezi je sa turskom vladavinom ovim krajevima. Ostalo je zabilježeno da je u našoj neposrednoj blizini, u Kraljevoj Sutjesci, jednog dana vjenčano 50 parova. Mladenci su se odlučili na zajedničko vjenčanje jer su računali da se Turci neće usuditi napasti toliki broj mladenaca i svatova. Turci bi, kada su saznali da su djevojke oglašene za udaju, nastojali obeščastiti ih. Da bi se to izbjeglo išlo se na krađu djevojke. Postojali su i drugi razlozi za krađu, a to su uglavnom bili to da su roditelji protiv, siromaštvo jedne ili druge strane, poodmakla dob i sl. Krađu su momak i djevojka dogovarali u najvećoj tajnosti. U dogovorenu večer momak bi skupio nekoliko svojih kolega i priopćio im svoju zamisao. Momci bi se šutke spremili i kradom bi došli u blizinu djevojačke kuće. Djevojka bi ih čekala u svojim odajama. Ako se bojala da sve neće dobro proći ako bude bježala iz svoje kuće znala je otići kod kolegice. Kolegica je naravno unaprijed znala za dogovor o udaji. Kad svi ukućani pospu djevojka bi se iskradala iz kuće i bježala sa mladićem. Za to vrijeme ostali mladići čekaju negdje u pritaji. Kad se dobro odmaknu od curske kuće i sastanu sa pratnjom počela bi pucnjava i zaorila bi se pjesma:

Nemoj, mala, da ti žao bude
Kad te moji svatovi probude.
Mala moja kad te povedemo,
Cijelo selo ne bi te otelo.
Nakon dva do tri dana provedena u momkovoj kući roditelji bi se obično pomirili i pristali na vjenčanje. Djevojka se tada vraćala svojoj kući i počinjala pripremu za vjenčanje. Ako je djevojka dovedena u mladićevu kuću u pravilu bi spavala sa mladićevom sestrom, ali se ponekad dovodilo i u kuću nekog od rodbine. Katolička je crkva u pastirskom pismu od 6. januara 1894. godine odredila izvjesne kazne onima, koji bi se ogriješili o crkveni zakon. “I ja vidim gdje mnogi, i mnoga između vas, kada dođe vrijeme ženidbe… bježi kako pomamna k bludnosti i oni se… još time ponose, što samodošle pribjegoše k svojim zaručnicima… ni ja neću slušati vas, kada vi hoćete uvesti u crkvu djevojku sa djevojačkom koprenom, koju kao samodošlu odvedoste; ona neće uljesti u crkvu s tom koprenom, ..niti ću dopustiti da svatovi idu u crkvu, da se vjenčate u hramu Božjem kao ostali, nego ćete se vjenčati u prisustnosti dvaju svjedoka i to izvan svete mise, a pod njom nikako, a ako ima više pari za sv. ženidbu, ostali neka se vjenčaju pod sv. misom, a vi, koji vodite samodošle vjenčate ćete se obaška bez svojih svatova, koji treba da ostanu izvan crkve…ne ćete ni te časti imati, da sklopite ženidbu pred oltarom, gdje se u presvetom sakramentu nalazi nalazi presveto tijelo Isusovo, nego na pobočnom oltaru, na strani gdje, tamo ćete vi sklapati ženidbu, koji vodite samodošle…odsele neće se za kaznu takovi za šest mjeseci vjenčavati; računajući od dana, kad se samodošla vrati svojim roditeljima ili na sigurno mjesto, opredijeljeno od župnika. Prema tomu, ako malodobni to učini, čekaće svoju dobu i još će šest mjeseci trebati, dok mu se ženidba dozvoli.”1
Zaruči me lola sa planine
Zaruka mu grana borovine.

Kad bračni život započinje bez svadbe, s tobožnjom otmicom ili drukčije, zakonski čin kasni za početkom bračnog zivota, ponekad i više godina, a najmanje toliko dok se obitelji ”pomire”, stvarno ili formalno. Redovni način ženidbe započinjao je malo drugačije. Svoju odluku o ženidbi djevojka i mladić u povjerenju povjere roditeljima. Pravilo je bilo da momak najprije kaže ocu, a djevojka materi. Obično je to bilo nedjeljom poslije povratka sa mise na Taračin Dolu ili poslije nekog sijela ili teferiča. Ako bi djevojku ili momka bilo strah, tada bi svoje namjere saopćavali u prisutnosti svojih najboljih prijatelja. Obično su djevojke bile te kojima je bila potrebna pomoć. Kada bi roditelji pristali, onda bi se s roditeljima dogovorio i datum prošnje. U prosidbu djevojčinoj kući ide otac, brat i još netko od ukućana i rodbine. U grupi ih bude pet do šest osoba. Mladić ne dolazi, ali nije ni daleko. Kako nema mira a ne smije se tu pojaviti, mota se i krije negdje u blizini. On bi im se pridružio kada bi domaćin, neko od djevojčine rodbine ili iz pratnje opalio iz puške kroz prozor ili vrisne. To je bio znak da je cura pristala i da se hoće udati dragovoljno i bez prisile. Već 60-tih godina momak polazi zajedno s proscima i svo vrijeme je prisutan ”ugovaranju”. Djevojci se treba donijeti amanet – zaručnički dar; prsten. U stara vremena “nosila se jabuka”. Naime, siromašni sloj raje po siromašnim selima, u turskom vremenu nije bio u mogućnosti kupiti prsten, pa bi nosili naravnu jabuku. Tek je pokoji od seoskih gazda mogao kupiti prsten. Prilikom dolaska djevojčinoj kući, može se svašta dogoditi. Kada djevojčinim ukućanima nije po volji, dogodi se da ih uopće ne puste u kuću, što je znak, da nema ništa od zaruka. Cure koje su se spremale za udaju (uzele amanet) drugačije su se nedjeljom i oblačile – kitile se. U starija vremena bile su to crne dimije, ječerme i kalkan na glavi. To je ukras koji se stavlja na glavu prve nedjelje, kad se djevojka obeća momku; odnosno kad mu da haljine (u taj vakat). Djevojka stavi kalkan na glavu i to je znak da se udaje iako niko službeno “ne zna” za koga se udaje. Znalo se dogoditi da se djevojka i predomisli. Možda bi se pojavio draži momak, ili roditelji nikako nisu dali za tog od kog je primila amanet, pa bi ga morala vratiti. To je bila prilična bruka i o tome se pričalo od Ilijaša, Vogošće do Olova. Govorilo se za neke naše starije žene: “Ma to ti je ona što je vratila amanet…
Po’đ’te Bogom mladi prosioci!
U putu vam dobra sreća bila!
Dobra sreća od Boga miloga!
Svak vam bio na pomoći
I milosni Bog!
Ko vam šćeo nauditi
Ne dao mu Bog!

Gosti sa sobom ponesu rakije, najbolje osušeno meso, (imučniji i pečeno bravče), pite, ponekad kolača, te amanet (u maramu zamotani zlatni prsten – veru i novac). Nekada se prikupljala veća svota novca (otprilike u vrijednosti dobre krave ili vola) ili kako je tko imao. Kad bi djevojka primila amanet, to je bio znak da se obećala momku i da treba spremati svatove. Novac koji je dobila koristio se za pripremanje rua (ruha) i darova koje je cura nosila novoj familiji. Nepisano pravilo je bilo da prosce niko ne dočekuje, čak bi kućna vrata bila zaključana. Djelovalo je kao da dolaze slučajni prolaznici, nepozvani gosti koji traže konak- prenočište, zalutalu stoku i sl. Upravo zbog toga oni bi kucali na vrata i govorili:

– Otvori, domaćine, došli smo prenoćiti, vidiš da je kasno a mi smo izdaleka, ili,
– Otvori, domaćine, izgubili smo ovce te ih tražimo, da nisu možda zalutale u tvoje stado.

Poslije duljeg ubjedjivanja, navaljivanja i uvjeravanja domaćin bi primio “nezvane goste” u kuću, počastio ih kavom, rakijom i mezetom, a onda bi im rekao:
– Eto, sada možete ići jer ja imam samo jednu sobu a u mene je puno čeljadi, ili,
– Ja sam prebrojao svoje stado i u njemu nema ni jedne zalutale oce, te možete ići.
Pošto su prosci i dalje navaljivali, domaćin nije imao izbora, nego da im odobri da ostanu “na konaku”.
Sad mladićev otac kaže:
– Nismo mi izgubili ovcu, nego je tu jedno naše čeljade.
– Pa tu su sva moja čeljad. Nema ti u mene tuđe čeljadi evo ti pogledaj.
– Ma vidili smo mi ove u kući nego da nije na tavanu?
– Ajde ljudi pogledajte ako ne vjerujete.
– E pa domaćine, mi ne dođosmo radi ovaca već čusmo da kod vas ima nešto naše. Moj Mijo je zagledao u vašu Miru pa mi dođosmo da je isprosimo i sve ugovorimo.
Sad neka ženska od djevojačke rodbine otvora sobu iz koje izlazi djevojka i pita:
– Hoćete djevojku, a mi imamo pet istih i ne znamo koja vam treba. Sad ćemo vam pokazati jednu pa vi recite je li to vaša. Je li ovo vaše čeljade?
Međutim ova djevojka ne mora biti prava. Može biti neka od curinih kolegica, pa ovi odgovaraju:
– Nije brate. Poznamo mi svoje čeljade.
Otac bi pitao, “Miro kćeri jesi li se ti obećala Miji?”. Ona bi odgovarala: “Obećala sam se”. Tada bi nastalo komešanje među mladoženjinom rodbinom: “Nije to naša djevojka. Nećemo mi nju za našeg Miju. Imate li drugu? Ako nemate mi odosmo”. Mladenkin otac bi tada pozvao pravu djevojku. Ona bi došla, uljudno se predstavila i pozdravila sa gostima, te sjela. Otac je pred svima pitao: “Kćeri jesi li se ti obećala Miji? Reci pred Bogom i ljudima koji su došli da te prose”. Ona bi pred svima rekla da se obećala i molila bi ”od oca prošćenje, a od Boga sreću”.
”Od mene ti bilo prosto, i Bog ti dao sreću kćeri”. Otac mladoženje curu nudi rakijom, ova svima nalije čaše, te nazdrave: ”Prijatelju neka je sa srećom i Božijim blagoslovom”. Budući prijatelji se bolje upoznaju, dogovaraju se oko toga kad će biti svadba, koliko će ljudi doći i sl.

Dobro došli mladi prosioci!
Jeste li se mladi umorili?
Jeste li svoje lice oznojili?
Ako ste se mladi umorili,
I ako ste lice oznojili,
Imali ste s’ rašta i moriti,
L’jepo ćete zlato isprositi,
Našu Miru za vašeg Miju. (imena vjerenika).

Kad se i među obiteljima sve sredi, mladenci dolaze u župni ured na upis, da župniku “kažu vjeronauk”, tj. da srede dokumente i provedu postupak za ženidbu. Dok su ostali čekali župnik bi pozivao najprije mladenku, a za tim mladoženju na zaseban razgovor. Tu bi ih ispitivao o njihovom dragovoljnom pristanku za brak, o tomu da li su možda bolesni od neke neizlječive bolesti a koju su možda zatajili jedno drugom i koja bi kasnije mogla biti smetnja njihovom braku, jesu li dobro razmislili i znaju li koje sve obveze nosi brak i sl. Zajednički daju podatke o sebi kako bi ih župnik mogao nedjeljom poslije mise navijestiti. Pri upisu bi sramota bila ne znati vjeronauk. Momku se to nekako moglo oprostiti, ali curi teže. Ostalo je da se pamti kako je među našim župnicima bilo vrlo strogih, kod kojih se moralo znati. Tako se pamti da je vlč. Stanko pitao X.Y. iz Višnjice kada je došao na upis, da li zna Vjerovanje. Gledajući u pod, X. smeteno reče: “Ne znam”. Na to ga je vlč. Stanko istjerao vani i nije ga više ništa pitao. No, zato je mlada “kazala” sav vjeronauk. Na ovako važnom suočavanju u župnom uredu bilo je i drugih nesnalaženja, smetenosti i zastiđivanja, pa čak i nerazumijevanja.
Ide zima ide sveta Kata,
Sad će moji svatovi na vrata.
Navješčivalo se u župnoj crkvi mladoženje. Ovo navještenje župnik objavljuje tri puta u pravilu nedjeljom kod pučke mise. Župnik kaže da se u ime Božije ženi taj i taj iz određenog mjesta i od roditelja tih i tih i uzima tu i tu djevojku iz tog i tog mjesta od tih i tih roditelja. Na kraju kaže da je to navještenje prvi, drugi ili treći put. Smisao tog navještenja je bio da se traži od svih vjernika da na vrijeme ukažu na kojekakve zapreke u zaključenju braka: srodstvo, duševne bolesti, prisila i sl. Ukoliko kroz navedeno vrijeme župniku nije prijavljena niti jedna smetnja vjenčanje mladenaca moglo se obaviti.
Parok dragog s oltara navijesti,
Nisam znala pa se onesvijesti.

Budući mladoženja ili udavača ili oboje, ako su iz iste župe, obvezno su bili nazočni na misi na kojoj se navješćuju. ”Navješćenje” je bila dobra tema za seoske žene. Naime poslije mise žene bi se podobrano trudile raspraviti sve pojedinosti i doznati što više podataka o mladoženji i
mladi. Bilo je tu i poganih jezika kao naprimjer: ”Eto udaje se i naša Jela, a i jesu govorili da će joj ruho miševi pojest” ili ”Bože moj naka dićna cura, a ode za onog jadu”. Ovu atmosferu najbolje opisuju stihovi pjesme:
Kada moji svati propjevaju,
Stidit će se žene koje laju.

Nakon tri navještaja u crkvi, upisani mladenci pripremaju željeno vjenčanje. Dok se oni spremaju, njihove obitelji kuju nove veze i bliskost. Naime, postat će “prijatelji”, svojina.

SUDBENO VJENČANJE

Do ovog čina u našem se takođe mnogo držalo i pridavao mu se veliki značaj, mada su neki smatrali da je crkveno vjenčanje pravo vjenčanje, a ovo je samo birokratska obveza koja se mora obaviti jer svjetovne vlasti ne priznaju crkveno vjenčanje.
Na samo vjenčanje ( općinsku salu, u vremena kod matičara Sekule Perendije) bi obično pošli mlada, mladoženja i kumovi, te još nekoliko svatova, te bi se vjenčanje obavilo da se zadovolji forma i bez velike pompe, a ponekad bi se poslije ili prije crkvenog ”svratilo” na sudbeno vjenčanje, zavisno iz kog su mjesta bili mladenci i šta im je bilo bliže; općina u Ilijašu, Brezi ili Vogošći ili crkva na Taračin Dolu, a ostatak svatova bi čekao pred općinskom zgradom.
U vrijeme bivšeg sistema, kada idejno-politička pripadnost i opredijeljenost nije “dozvoljavala” crkveno vjenčanje, jer se zbog njega “letilo” iz partije, često se crkveno vjenčanje obavljalo tajno (tako što bi župnik došao kući ili bi se mladenci vjenčali u drugoj župi).

U Ivana i u Marijana,
Pod pendžerom zelena livada;
Po njoj pasu ovce i jaganjci,
Čuvali ih momci i djevojke,
Svakom momku bogata djevojka,
L’jepom Ivi sirota djevojka.
To dočula l’jepog Ive majka,
Pa govori l’jepog Ive majka:
„A, moj Ivo, moj sine jedini,
Što će tebi sirota djevojka?
Ti si Ivo roda velikoga,
Velikoga, a sve gospodskoga.
U sirote malo ruha ima,
A u tebe mnogo roda ima.”
Za to čula sirota djevojka,
Pa govori sirota djevojka:
„Ak’ i jesam jadna sirotica,
Ja sam stekla ruha djevojačkog:
Svakom svatu svilenu maramu,
L’jepom Ivi sa zlatom košulju.
Više zlata, nego b’jelog platna,
Više veza, nego b’jelog beza.”

SVADBA
Svadba počinje na dan koji se u određenoj sredini drži sretnim ili prigodnim (najčešće subotom ili nedjeljom), i to okupljanjem svatova u mladoženjinoj kući i njihovim polaskom po mladu.Ponekad se vrijeme biralo prema crkvenom kalendaru i vjerskim propisima. Crkva nije odobravala sklapanje braka u adventu i za vrijeme korizme. Iznimno se moglo obaviti vjenčanje. U stara vremena se jahalo na konjima, a ovisno o okolnostima i duljini puta dolaze u obzir i odstupanja i kombinacije.
Svadbena se procedura, uz izvjesna odstupanja, zbiva na sljedeći način:
1. Okupljanje mladenkinih svatova u njezinu, a mladoženjinih u njegovu domu
2. Odlazak mladoženjinih svatova po mladenku (preuzimanje mlade, čašćenje, darivanje, blagoslov i oproštaj mladenke od roditelja ),
3. Vjenčanje
4. Svadba u mladoženje (primanje mlade u novi dom, čašćenje, darivanje..)
5. Pohod mlade ili mladenaca mladinom roditeljskom domu (u stara vremena slijedio je i pohod mladenkinih roditelja i rodbine njezinu novom domu, ali to se više ne prakticira jer mladini svatovi slijede mladu u novi dom).
SVATOVI

Svadba u mladenke

Dolazak po mladu je osobito važan trenutak kada se udavača pojavljuje pred svatovima i oni je preuzimaju od ukućana i primaju sebi.To se svadbeno zbivanje najčešće događa pred vratima mladenkina doma, na način onome kad dolaze prosci: svadbena povorka mora se zaustaviti pred zatvorenim vratima, razvija se šaljiva prepirka i pogađanje izmedju predvodnika obiju strana, dok konačno predvodnik ukućana ne popusti i ne naredi da se izvede mladenka. Nerijetko tada izlazi lažna mlada: izvode se i svatovima nude djevojke i/ili smiješno prerušene starije žene. Osim izgleda tobožnje mladenke, nazočne nasmijavaju i primjedbe na njezin račun. Nekada je svrha ovog postupka bila mladina zaštita, da se odgodi njezino pojavljivanje i s njega krene pozornost, a sada to ima zabavljački aspekt. Mladu izvodi brat ili bliski rođak.
Nakon što je svatovima dopušten ulaz u kuću, počinje manje ili više bogata gozba, praćena svadbenim govorima, zdravicama, pjevanjem, svirkom, pa i plesom.

Kruna ženidbenih običaja su svatovi. Taj dan u ranim jutarnjim satima počne okupljanje svatova, uglavnom rodbine i prijatelja u mladoženjinoj kući. Zajedno se upućuju ka mladinoj kući na konjima, a od 80-ih godina sa autima. Posljednja svadba sa konjima na Taračin Dolu bila je svadba Bone Ćurčića. Konji su se dobro hranili, timarili, a pazilo se da da dva tjedna pred svatove ništa teško ne rade i davalo bi im se žito da jedu kako bi bili što jači, izdržljiviji, silniji… Zadnjih godina, kada se po mladu išlo autima, vodilo se računa da je auto novije, tehnički ispravno, jer je bila velika sramota ako bi neki auto stao na putu zbog kvara, te da su dobro oprani, sređeni… Već ranije su dogovorili sve detalje oko svatova i rasporedili uloge, a tu su rodbinski odnosi igrali presudne uloge. Najvažnije uloge u svatovima bile su: stari svat, kum, djever, jenga, ceribaša i bajraktar. Mladoženjina majka bi na polasku blagoslovila svetom vodicom sve svatove, poželjela im da ih prati Božji blagoslov, da sretno prođu u putu, te da s pjesmom i veseljem dovedu mladu u novi dom.

Zbogom pošli, kićeni svatovi
zbogom pošli, zdravo dvoru došli,
dušmani vam pod nogama bili,
prijatelji na put izlazili.

S Bogom pošli, kićeni svatovi.
Za rana se dvoru povratite,
Za rana nam zlato dovedite,
Nek donese sunca u njedarcu,
Mjesečine u oba rukava.

Stari svat imao je najvažniju ulogu u svadbi. To je bio najodgovornija osoba (svatski starješina) koji je brinuo da sve protekne u savršenom redu. Veoma često to bi bio ujak mladoženje ili netko iz bliske rodbine. Njegova riječ i zapovijed se morala slušati i poštivati.
Kum je redovno bio mladoženjin zet, ali u zadnje vrijeme uglavnom je to neko od mladoženjinih prijatelja… On je pri ruci mladi kad se odlazi od djevojačke kuće, kad se dolazi kod mladoženje i sl.

Žen’ se dragi, udat’ ću se i ja
Ali ću ti ostat’ najmilija.
Djever je u pravilu mladoženjin brat, a ako ih nije imao netko iz bliže rodbine. On je stalni pratitelj i čuvar mlade. On je uz mladu nakon što je izvede, pa sve do vjenčanja, kada je predaje mladoženji. Djeveruša je bila obično najmlađa mladoženjina sestra ili kći već prije oženjenog brata, a pravilo je bilo da je djeveruša cura, tj. da nije udata.
Jenjga je sestra od mladoženje, ako je nema netko od bliže rodbine (nevjesta). Ona, ili one ako ih ima više, ima zaduženje biti pri ruci mladenki oko ženskih stvari. One su pripomoć mladenki i pomažu ako treba ponijeti neke osobne stvari i sl. . Gledalo se da je jenjga udata osoba.
Dobro došli kićeni svatovi,
Jeste li se mladi umorili,
Dok ste našem dvoru dohodili ?
Dobro došle mlade jengijice,
Jeste l’ svoje lice oznojili,
Dok ste našem dvoru dohodile ?
Sad’ sjedite pa se odmorite,
Mi ćemo vam gonđe pokloniti,
Za vašega rumen karanfila,
Nek se ruža uz karanfil pruža,
A karanfil oko ruže vija,
Kano smilje uz sitno bosilje.

Čajo (ceribaša ili buljubaša) je zapravo svatski kolovođa. On je na čelu svatovske kolone i on je po godinama (uz starog svata) najstariji svat. Morao je biti veoma iskusan i do temelja poznavati svoje dužnosti jer je imao veliku odgovornost u svatovima. Svojim primjerom, veselošću i tempom on daje toopćem svadbenom veselju i raspoloženju. Morao je biti sklon šali, zezanju (i na svoj račun) i nije se smio ni na kakvu ”uvredu” naljutiti. Kada domaćin odabere čaju i kad se s njim dogovori o čajinskom poslu, čajo u zakazani dan dolazi domaćinu koji ženi sina. Dolazi u narodnoj nošnji i sa sobom nosi ”svatovski” čekić – nadžak, specijalni štap o koji je cura vezala ručnik. U vremena je čajo išao od kuće do kuće i pozivao u ime domaćina, u svatove. Kada je čajo obišao cijelo područje i pozvao sve svatove koje je domaćin ”zamislio”, po “dugu” (ako je mladoženjin otac išao nekome u svatove, sada je taj “dužan” vratiti dug) te mladoženjinom izboru, obavještava oca momkova – koliko će ljudi doći u svatove. To mu je prvi dio posla. Drugi, mnogo složeniji i odgovorniji dio, obavlja u svatovima. On zastupa domaćina kuće, razveseljava goste, skrbi se oko konja (auta), seksena i pazi da svi svatovi imaju uvijek dovoljno pića (pune ploske).

Domaćine, dobre ti rakije,
da smo znali, došli bi i prije.
Koliko je jaka u bardaka,
popit ću ih četiri do mraka.

Dakle kad se u zakazano vrijeme svati iskupe stari svat preuzima glavnu ulogu i zapovijeda pokret. Uz pjesmu i veselje svati pristignu djevojkinoj kući. Kod djevojačke kuće dočeka ih mladino društvo prijatelja i rodbine, ali je mlada zaključana i treba je otkupiti. Za otkup su zaduženi kum i djever, a sa druge strane obično stoje neke tvrdokorne žene sa puno šaljivog i trgovačkog duha. U kući pored mladenke nalazi se još djevojaka prerušenih u mladu i “trgovkinje” ih nastoje što bolje prodati. Kada se dogovore za cijenu otkupa jedna od žena otključa tavan kad tamo iziđe “duplerka” i svi prepoznaju “podvalu”, te zahtijevaju pravu. Ova igra je prilično zgodna za zbijanje šala, pa se neki od svatova slažu kao eto: “Dobra je i ova. Ajmo je mi povesti, ako neće mladoženja valja meni. Pusti kume izgorit će ti kesa i tako si priplatio. Ajmo mi kući doće ona sama i bez plaćanja” i sl. Kada se ključarici isplati određena suma izlazi prava mlada i sad nastupa prolom veselja. Vade se puške i pištolji, te se pucnjavom da do znanja da je mlada u “našim rukama”. Mlada uz pratnju kuma i djevera odlazi među svatove i svi skupa sjedaju za stolove, goste se, pjevaju i šale se. U međuvremenu kite se konji, kola ili automobili, ali i svatovi koji su pristigli sa mladoženjine strane. Svatove obično kiti mladenkina sestra i neka od prijateljica. Svatovski cvjetovi bili su prije napravljeni od obojenog papira, kasnije grančica ruzmarina sa mašnicom od trobojnice, a sada su to industrijski napravljeni cvijetovi. Prilikom kićenja svatovi daruju određenu sumu novca. Taj je novac mlada poklanjala svojim roditeljima ili nekome drugom iz najbliže rodbine koga je posebno poštovala, npr. bratu ili sestri. Novac koji su plaćali ostali svatovi i gosti išao je curama koje su kitile svatove.
Ružmarine zelen u po zime,
dođi, dragi, da se kitiš njime.
KOMORA

Komora se sastojala od djevojčinog ruha, darova za svatove, predmeta za kućne potrebe, a bogatiji su znali poslati i postelju i sl. Od djevojačkog ruha obično bi bilo spakirano u posebno izrađen sanduk. Sanduk je bio izrezbaren i posebno obojen, a iznutra je imao posebnu manju laticu u koju su se stavljali sitni predmeti. Sadržaj sanduka činilo je djevojačko ruho: čerme, šotane, gaće, čorapi, terluci, opanci, meculeti, pregljača, čilimarica, košuljci, a u latici bi bile igle za šivanje, šilo i opančarica, igle za pletenje, ponekad malo pomade i ogledalce i sl. U drugom dijelu koji se zvao bala nalazili su se: Gunjevi, biljci, rutaši, vriće, obične zobnice, darovi za svatove i ostalo što je mlada prikupila. Pored ovoga komoru su sačinjavali i predmeti kućne uporabe, a nezaobilazni su bili: kudilja, grebene, gargaše, pratnjača, srp, metla, a u posljednje vrijeme regali, ležaji, fotelje i sl.
Trepetljika trepetljala, puna bisera,
A, trepetljika trepetljala, puna bisera.
A, ovi naši b’jeli dvori puni veselja.
Ovi naši b’jeli dvori puni veselja,
Kakvo im je to veselje pa se vesele?
Ovo Vinko sina ženi (kćer udaje) pa se veseli.
Svak se tome veseljaše, Vinko najviše,
Trepetljika trepetljala, puna bisera.
Ovi naši b’jeli dvori puni veselja.
Kakvo im je to veselje pa se vesele?
Ovo majka sina ženi (šćer udaje) pa se veseli.
Svak se tome veseljaše, majka najviše.
Tako se pripjeva sva rodbina: brat, snaha, sestra, tetka i t. d.)

Kad se dođe pred mladinu kuću morala se ispoštovati posebna procedura otkupa sanduka. Sanduk – komora – ruho – seksena se trebao otkupiti od čuvara. Kad bi se sanduk, nakon određenih natezanja i cjenjkanja otkupio svi ulaze u mladinu kuću gdje slijedi gozba. Potom se ruho uredno spakira, a konj ili kola se posebno nakite. Na konja su se već od kuće metnule ”brozve”, ali se sad na jaku meće ručnik i šarenih papira.

Dok bi čajo tovario sanduke (seksenu – seksen) na konje, žene bi mu pokušale ukrasti štap – nadžak i šešir okićen pjetlovim perom, jer bi morao platiti da bi ih povratio. Sad stari svat nazdravi zdravicu kućnom domaćinu: „Zdrav domaćine i naš novi prijatelju! Ovu ćemo čašu za našega sretnoga pridobitka. Da Bog dade, da joj bude sretno, dugovječno i Bogom blagoslovljeno. Plemenito, a nepromijenito. Ove godine vjenčavali, a do godine kršćavali!” Domaćin kuće primi čašu pa se zahvali na zdravici, te i on poželi sreću i napredak mladencima, pa nazdravi obično kumu. Drugu zdravicu nazdravi stari svat za sretna puta, i onda se spremaju za polazak u crkvu na vjenčanje. Djevojke i žene zapjevaju:
Svi svatovi otišli na miru,
Samo nije čajo u šeširu.

Uz seksenu je išla i pratnja, i to nekoliko djevojaka iz sela odakle je mlada, odnosno njezine sestre i nekoliko prijateljica (nekada je u pratnju išao samo mladin brat a posljednjih godina u pratnji je bilo više osoba; članovi mladine obitelji, prijatelji, prijateljice), da bi pomogle čaji oko seksena, pogotovo ako bi u seksenu bilo i staklenih stvari, kako se štogod ne bi razbilo. One bi mu pomogle prilikom raspremanja seksena u mladinoj sobi. Pratnja prati mladu na vjenčanje i njenoj novoj kući gdje se vesele sa ostalim svatovima i ostaju skoro do ponoći, kada se vraćaju mladinim roditeljima.
Djevojka je u sekseni nastojala ponijeti što više svoje odjeće i drugih osobnih stvari kako jedan period ne bi ništa tražila od ostalih ukućana, niti kupovala nešto za sebe u tom periodu.
K mladoženjinoj kući nastojalo se doći prije mraka kako bi radoznali mogli vidjeti što je mlada donijela. A pred kućom cijelo selo je željno iščekivalo kad će stići komora i radoznalo razgledavali što je sve mlada u ”ruvu donila”. Sada se sve stvari raspakiraju i postave na svoje mjesto.
Kad pijete kićeni svatovi
Kap pijete, zašto ne pjevate:
Il’ pjevajte il’ nam pjesmu dajte.

Kada su se dobro pogostili svatovski starješina zapovijeda pokret i ide se u crkvu na vjenčanje. Svatovi se kod crkve malo zadrže i počaste dok župnik obavi upis u crkvene knjige, a onda se svatovska povorka uputi mladoženjinoj kući. Usput kolona zastajkuje na više mjesta jer poznanici i prijatelji dočekuju svatove kako bi vidjeli mladence. Znalo se dogoditi i da im neko zagradi put, tj. preko puta stavi vrljiku ili baskiju, te da bi svatovi nastavili dalje, morali su platiti kako bi se „rampa” podigla.
Stari svate podiži svatove,
da krenemo dvoru bijelome…

Bila je to prilika i da se potegne prave svatovske rakije. Nazdravlja se zdravica za sretan put: Ovu ćemo za našega sretna puta, a vašega sretnoga ostanka. Ko pošo Bog mu dao sreću, ko ostao u domu, ostao u velikom dobru, ako Bog da. Zdrav N. Kad svatovi povedu djevojku, zapjeva se:
S Bogom pošli kićeni svatovi,
Pozdravte nam našeg zeta Miju,
Nek’ nam često u rod Miru sprema,
Jer je Mira svome rodu draga.
S Bogom i vi mlađane jengije,
Pozdravte nam naše prijatelje,
Nek’ nam Miru l’jepo nasjetuju
Jer je Mira mlada i nejaka.
S Bogom pošli naši prijatelji!
U putu vam dobra sreća bila,
Dobra sreća od Boga miloga.
Mira (ime djevojke) nam se dobro obiknula.
Da bi se znalo gdje su svatovi i kada će stići u selo, pred njih su dolazile muštulugdžije. Bili su to momci na brzim i okićenim konjima. Oni bi se vidjeli sa svatovima, malo popili i odjurili galopom ka mladoženjinoj kuci. Pri dolasku kući svatove dočekuje domaćin. Uz iskupljeno mnoštvo svatove pred mladoženjinom kućom dočekuju specifičnim pjevanjem tzv. pripjevavanjem izražavajući im dobrodošlicu.
I odoše i dođoše muštulugdžije,
Dobar aber donesoše od đuvegije,
a još bolji odnesoše od domaćina.

Naši svadbeni običaji manje više su slični u svim našim krajevima, ali je u svakom selu bilo nešto posebno i karakteristično, tako da je stara izreka “sto sela, sto običaja”, ovdje jako primjenjiva.
Gorom jezde kićeni svatovi,
gorom jezde, a gori govore:
Čajna goro, gdje ćemo noćiti?
Gorica im s lista progovara:
Kud idete, kićeni svatovi,
kud idete, kud konje morite,
umrla je lijepa djevojka.
Na umoru majci govorila:
Lijepo, majko, svate dočekajte,
svakom svatu po boščaluk dajte,
mom draganu svilenu maramu,
nek’ se briše, nek’ za mnom uzdiše.

Kada svatovi stignu prek kuću mladoženjinih roditelja, svekar bi skidao nevjestu s konja (ili otvarao vrata na autu da bi mlada izašla), te se sa sinom i snajom pozdravljao i čestitao im sklapanje braka. Mladoženja i kum vode mladu do ulaznih vrata gdje mladu poškrope, a ona najprije poljubi kućni prag. Ovim činom daje do znanja da ona kao novo kućno čeljade priseže na vjernost ovom domaćinstvu, u potpunosti poštuje kućne zakone i poredak, iskazuje poniznost itd. Danas je “uvezen” zapadni običaj prenošenja mlade preko praga, što se simbolično može tumačiti kao “držati ćemo do tebe kao do kapi vode na dlanu”.
Lijepo li je svatove vidjeti,
Mala moja kad ćemo ja i ti.

Lijepo li je stati pa gledati
Rumen ružu među cvjetovima,
Našu mladu među svatovima.

Jeste l nam se, svatovi, umorili,
Jeste l svoje konje poznojili?
Kaž’te amo šta je bilo tamo!
Tek kad se obave te ceremonije slijedio bi svečani objed. Svekar, djeverovi i kum nastoje što bogatije darovati mladu kako bi potakli i ostale svate. Dok kum daruje i ponosno pokazuje veličinu svog dara ostali uzvikuju “kume dosta je izgori ti kesa”. Dok poneki kao otežu sa darivanjem mlade, pravdajući se kao da nemaju novca, ostali uzvikuju “Oduži se ne ruži se” i tako se prave razne šale. U današnje vrijeme uz tortu, čestita se mladencima i ostavlja se koverta (dar). Nakon darivanja mlada i jenga (zaova), odlaze u posebnu prostoriju gdje mlada presvuče bijelu haljinu i vraćaju se među svatove. Iza toga veselje se produžava do kasno u noć.
Već prvog dana mlada je morala poraniti, pospremiti sobu, naložiti vatru, otići na izvor po vodu i poslužiti svim svatovima da se umiju, a svatovi su tu uslugu plaćali. Mlada bi ispekla kavu svekru, svekrvi, kao i svatovima, a nakon toga se ponovo nastavljalo s veseljem.
Ubrzo nakon svadbe, obično nakon tjedan ili dva, mlada sa mužem ide u posjetu svojim roditeljima noseći sa sobom darove za pojedine članove svoje obitelji. Ovo je bila prilika da mlada nevjesta ispriča svojim ukućanima kako je joj u novom domaćinstvu, kako se snašla, hoće li se moći obiknuti itd. Mladoženjini roditelji i njegova najbliža rodbina išli su u posjet prijateljima, darujući ih raznim poklonima, a nakon toga bi i mladini roditelji i bliža rodbina uzvratili posjet mladencima i prijateljima.
Vita jelo, digni k nebu grane,
neka prođu kićeni svatovi,
nek provedu lijepu djevojku,
da djevojka duvak ne podere,
da jenđija kose ne pomrsi,
da svatovi perje ne polome.
(da djevojka ne razdre duvaka,
a jendjica svilenog jagluka).

Domaćine vrata nam otvori,
evo idu kićeni svatovi.
Oj jeseni, hoćeš doći skoro
i ja bi se oženiti mor’o.
Skidaj majko sa prozora cvijeće
više kćerka zaljevat ga neće.
Oj djevere, moje rosno cvijeće
gdje je jenga, zašto ne gigeće?
Evo jenge, ko za jengu pita,
ova jenga po noći se skita.
Sve se cure udaju, pa neka,
mene moja i dan danas čeka.
‘Ajde nevo, zovi svoje druge,
nek’ te one isprate do pruge.
Mala moja otvori prozorče,
pa poslušaj kako pjeva momče.
Volim kuma, volim starog svata,
a djevera k’o rođenog brata.
U mog kuma pet dukata ima,
on će kumu darivati s njima.
Kum će kumi žuti dukat dati,
a njemu će četiri ostati.
Živio kume!
Živjeli mladenci!

Jako je teško i nezahvalno opisati svatovske – ženidbene običaje iz našeg kraja jer se svaka svadba u nečemu razlikuje od prethodne. Oni su sve do sredine 70-ih godina prošlog stoljeća bili slični u svemu, kako u pogledu jela tako i u pogledu plaćanja, a već nakon toga počinje se napuštati ranije, strogo utvrđeni redoslijed serviranja jela, a dolazi i do slobodnije interpretacije svatovskih običaja. Do velikog pojednostavljenja običaja dolazi onda kada se u svatove počinje ići kolima umjesto na konjima. Prvo su otpale muštulugdžije i doprema seksena na konjima, jer se lakše dopremala na kamionu (ponegdje i na kamionima zbog količine mladine opreme). Otada je i curina pratnja brojnija i ostaje duže na svadbi. Nekada obavezna jela poput gulaša, kuhanog kiselog kupusa, riže, te pite (sirnice, maslenice) kao posebno jelo ustupaju svoje mjesto toploj juhi i sarmi, te pečenju. Mladoženja više ne prevrće pitu, nema jabuke i stavljanja novca na jabuku, nema više ni čajine pite maslenice i pečene kokoši, koju bi donosio sa seksenom, mlada više ne donosi tortu sa sobom, ukinut je i boščaluk – darivanje svakog svata košuljom, rubljem ili nečim drugim, negdje su nestale i maje, svatovska pjevanja i izvorne svatovske pjesme… Otpala su i mnoga plaćanja, što ne znači da se plaćalo manje, ali zato u većim iznosima.
Veseli se kućni domaćine!
Tri ti sunca bijelu dvoru idju:
Jedno sunce – mladjan djuvegija,
Drugo sunce – kume i djevere,
Treće sunce – lijepa djevojka!

Ustani gore nevjesta,
Ustala ti je svekrva
I b’jele dvore pomela
I hladne vode don’jela…

Svadbeni običaji odražavaju pravne i vjerske predodžbe te uključuju postupke i verbalne oblike zasnovane na pučkim vjerovanjima i magiji. Što se tiče vjerskih obreda, koji se naš narod držao pri udaji i ženidbi, ima onih koji podsjećaju na pogansko poštovanje sunca, vatre, vode i božijih zaštitnika bračne zajednice i bračnog života, koji nas podsjećaju na poštivanje duhovnih gospodara zemlje i kuće.
Svadbena povorka se kretala obavezno ”na istok” ili na ”sunce”???
Običaj je da se svatovi koji idu po mladu, a zatim na venčanje, nikada mladoženjinoj kući ne vraćaju istim putem da se mlada ne bi vratila. Svatovi su išli putem “naoposlen” t.j. oni se ne vraćaju istim putem, ili ako moraju, idu tamo i amo desnom stranom ceste.

Mlada bi se pred mladoženjinom kućom poškropila svetom vodicom. Prije nego uđe u kuću mlada bi poljubila kućni prag, a u kući bi joj u naručje donijeli muško dijete. Ovaj običaj preuzet je od starih Rimljana.

Bijela vjenčanica simbol je nevinosti i čistoće, ali i veo igra važnu ulogu, ali uz uvjet da je bijele boje? Naime, on štiti od zlih sila, a također, prema narodnom vjerovanju (ili američkim serijama???), kako bi odagnala uroke, mlada mora na sebi na dan vjenčanja imati nešto staro, nešto novo, nešto posuđeno i nešto plavo.Kako bi se osigurao sretan i dug brak, mlada bi trebala obući nešto staro od nekoga ko je već dugo u braku i nešto novo što će je odvesti u novi život. Nešto pozajmljeno znači “pružena sreća”, a plava boja se povezuje sa čistoćom i skromnošću. Kako stvari ne bi pošle po zlu, kaže se da mladoženja ne smije vidjeti vjenčanicu prije sudbonosnog dana. Nekad bilo!

Prema pričama naših starih, ako mlada pogleda mladoženju kroz zaručnički prsten kad svatovi dođu po nju, on će je zauvijek voljeti. Postoji i inačica koja kaže da je dovoljno da mlada prije opazi mladoženju nego on nju, pa će je više voljeti.
Sastavljanje ruku mladenaca za vrijeme obreda vjenčanja označava postojanost i vjernost, a u ponegdje se prstenje polijeva vinom za zdravlje i pamet! Nakon same ceremonije, običaj je da mlada ili mladoženja lagano nagazi supružnika – onaj koji to prije učini, taj će voditi glavnu riječ u kući. Negdje je dovoljno samo prvi prozboriti nakon vjenčanja da bi se postalo gazdom u obitelji. Evo još jedne inačice: kažu da, tko prvi od mladenaca iskorači iz crkve, taj će biti glavni u kući.

Mnogi običaji su u potpunosti napušteni i o njima se još uvijek zna samo iz usmene predaje. Bez obzira na to na svakoj svadbi nastoji se zadržati bar nešto od njih. Tako, čajina dužnost i uloga ostaje gotovo nepromijenjena a još uvijek se na svadbama širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Švedske i drugih zemalja, gdje nas je vihor rata odnio, može čuti naša svatovska pjesma i naše autentično pjevanje. Da se ne zaboravi.
Model suvremene svadbe
U sadašnje vrijeme se crkvena vjenčanja i proslave događaju subotom, ali se građansko vjenčanje može obaviti u druge dane. Nerijetko oba vjenčanja, građansko i crkveno, budu istog dana, ponajviše subotom. No, i petkom se može dogovoriti vjenčanje, ali većina daje prednost suboti.
Mladenkini svatovi se okupljaju u njenom, a mladenčevi u njegovu domu. Mladenčevi svatovi zatim polaze po mladenku. Mladenac mora nabaviti i ponijeti mladi njen svadbeni buket. Svatovi se voze u koloni automobila, a na čelu kolone je auto s hrvatskom zastavom. Njihovo kretanje prati trubljenje. To se može dovesti u vezu s pucanjem iz vatrenog oružja (premda je danas dosta rijetko) kojim su svatovi oglašavali važne trenutke predsvadbenih i svadbenih običaja. Nekad se govorilo da pucanje služi tjeranju nečistih sila i zlih duhova od novog obiteljskog gnijezda. Negdje se ne trubi dok mlada nije u svadbenoj povorci, ali neki svatovi to ne poštuju. I trubljenje, poput pucanja, ima nesvjesne magijske korijene: služi tjeranju nečistih sila i zlih duhova i njihova utjecaja.
U mladenke slijedi kraće zadržavanje, izvođenje lažne mladenke, koja danas može biti i preodjeveni muškarac, te nekoliko drugih običaja zavičajnog porijekla. Slijedi vjenčanje. Danas su zakonski izjednačeni građanski i crkveni čin sklapanja braka. Mladenci se odlučuju za jedan ili oba. U posljednjem slučaju obično najprije obave građanski čin i zatim se prepuste crkvenom jer ga mnogi doživljavaju svečanijim, romantičnijim…
U mnogim mjestima je običaj na mladence pri izlasku iz crkve bacati rižu koja je simbol plodnosti – da novi brak bude blagoslovljen sa što više djece. To je novi svadbeni običaj koji je preuzet iz stranih uzora, poput mladenkina buketa, podvezice…Pred nekim se crkvama može vidjeti kako mlade posipaju cvjetnim ladicama ili papirnatim konfetama. Zabilježeno je posipanje mlade ili mladenaca žitnim zrnjem, bombonama…Također, prema narodnoj predaji, ako netko slučajno prođe između mladenaca na izlasku iz crkve, to znači da će se svađati u braku.

“Svekrvice, našla sam ti zgodu dvije kante pa ajde po vodu”;
“Svekrvice, budi mi k’o ćeri, ja ću tebi k’o svojoj materi”;
“Vidjela me svekrva na vodi, kaže sinu, ovo mi ne vodi”;
“Svekrvice, sjeme od ružice, tvoj sin vene kad ne vidi mene”.
Sve faze svadbenog dogadaja obično prati fotograf i snimatelj kamerom ili više njih. Osobito je važno fotografiranje mladenaca, samih i s kumovima te s roditeljima, poslije crkvenog vjenčanja u blizini oltara. Mladenci i svatovi fotografiraju se i ispred crkve, u matičnom uredu i ispred njega. Odabrana fotografija obično se umnoži, te uz prigodan tekst i simbolične ukrase, te se daje kao zahvalnica svatovima.
Mladenci s kumovima i svatovima odlaze na svadbenu večeru u restoran, odnosno iznajmljeni prostor s dodatnim uslugama za proslavu. Procedura proslave vjenčanja poslije je u rukama muzičara u suradnji s kumovima, te eventualno roditeljima.
Neizostavni su trenuci suvremene svadbene proslave, koju najavljuju glazbenici, prvi ples mladenaca, rezanje svadbene torte, bacanje mladina buketa. Poslije prvog jela i pića kojim se svatovi i uzvanici osvježavaju, svadbena svećanost počinje prvim plesom mladenaca, kako bi mladenci simbolično uplesali u novi život, obično u ritmu valcera. Voditelj glazbenika poziva kumove da se pridruže plesu, a zatim i roditelje i ostale uzvanike. Prve plesne korake u tradicionalnoj svadbi pratili su ostali uzvanici, ali je taj ples trebao pokazati spretnost mlade, te otkloniti svaku eventualnu sumnju u njenu hromost ili neki drugi nedostatak – ”manu”.
Neizostavan prizor suvremene svadbe je i rezanje torte, a za njega je pripremljen scenarij sa šalama i odgovarajućom glazbom. Mladenci uzimaju dugačak nož i slijede upute voditelja, koji odugovlači i svaku uputu prati dvosmislenim komentarima. Nakon rezanja, neki mladenci daju jedno drugom u usta komadić torte. Neki to rade prstima, namjerno razmazujući jedno drugome kolač po licu…Slijedi zdravica koja poimence poziva mladence, a zatim i svatove da ispiju čašu: ”Pij Ana, pij. Na tebe je red!”, odnosno ”Pij kume, pij!” i tako redom.
Običaj je da mlada preko glave baci svadbeni buket prema djevojkama za udaju. Taj trenutak spretni glazbenici znaju učiniti jako važnim i zabavnim. Smisao toga običaja je pretkazivanje sljedećeg vjenčanja, odnosno udavače koja će prva stupiti u brak.
Skidanje podvezice je pandan bacanju buketa. Mladenku posjednu na stolicu, a mladenac zaroni ispod njezine suknje da, na različite nacine, skine podvezicu. Kad izroni s podvezicom u zubima, čeka ga odobravanje i smijeh gostiju, kao i skupina mladica kojima baca podvezicu. Hvatanje podvezice ima isti smisao kao i mladenkina buketa.
S nekih svadbi odlazi se s poklonom: paketićima hrane ili kolača. Ukoliko je u samom protokolu, predviđeno takvo darivanje, bez obzira, kada se rastajete sa mladencima, nećete izbjeći svoj dio kolača, u vrećici ili kartonskoj kutijici.

Svekrvice došla ti je snajka
Ti joj budi ko rođena majka.

Svekrvice ako znaš za Boga
Nemoj prema snaji biti stroga.

Snajo moja zaboravi krevet
Nema više spavati do devet.

Izvor: Taračin do

The post Običaji ženidbe i svatova Hrvata u Bosni appeared first on Narodni.NET.

Rublje se presvlaci obicno na 8-10 dana, a za neke kažu “na Gospu nadra, na Gospu sadra”, tj. da se presvlace jedanput u godinu,
odnosno rijetko. Kad idu u crkvu onda se oblace cisto. “Bureciti” znaci: gizdati se, oblaciti lijepo odijelo.
Turci, odnosno, mjesni muslimani nisu dopuštali katolicima da nose odijelo od boljih materijala i u svijetlim bojama i na taj nacin su
znatno utjecali na nošnju. Kad je jedan katolik od Uzdola bio obukao crveni džemadan, umalo da ga Turci nisu ubili.
Prozor je poznat kao mjesto gdje se izrauju cilimi. Izrauju ih muslimanske žene, i to u samom Prozoru.
Kod muslimanskih žena bilo je veza i svilom i zlatom. Glavni ornamentalni motivi su vegetabilni i metalno posue.
Od oko 1930. bilo je uvedeno da muslimanske i katolicke djevojke idu uciti vesti kod muslimanskih žena u Kopcicima. Banska je
uprava davala posebni materijal i otkupljivala izraevine. Vezlo se i po motivima sa strane.
Muškarci su obicno tkali šarene podveze na tzv. “stancicu” ili “malom stanu”, tkackoj dašcici, ali to rade i žene. Kroz rupice na stancicu
ide modra osnova, koja se potkiva crvenom. Rukom se promece potka, prstom sablja, a stancic se diže gore i dolje.
Gajtan se plete na “rošcic”.
NOŠNJA KOD KATOLIKA
1. Muška nošnja
A) U starije vrijeme – kao što je vec spomenuto, nekada su sukneni haljeci bili bijeli.
Oko kape na glavi najprije su ljudi nosili bijele šalove, a poslije i crne, i po tome su se poznavali Ramljaci u tursko vrijeme. Kažu, u
Gornjoj Rami, da je crvene šalove uveo stari Zane, kada je došao i poceo se baviti bojenjem. 1931. samo je još jedan starac u Rumbocima
nosio crni šal. Na Uzdolu prvi crveni šal nosio je Tomo Stojanovic, a njegova žena prva je obukla curak. Kada je umro, šalom su ga pokrili i
tako nosili na groblje.
Stariji ljudi iz Rame su mi pricali kako je bilo u prošlosti, pa i sve do pred prvi svjetski rat, drvenih opanaka. Opanak bi se izdubio od
komada drveta. Na sredini je bio prerezan da se može pregibati.
Opci je bio obicaj da se nose percini, duga kosa do vrata. Nosili su ih i katolici i muslimani do pod kraj 19. stoljeca. Starac Kudušic u
Jaklicima nosio je kiku do vrata i 1931. I Ante Topic iz D. Vlasti nosio je (1932) percin: bio ga je obrijao pa ga opet pustio, jer ga je boljela
glava. I Stipan Meter iz Podbora (star 60 godina) nosio ga je (1932).
Ukoliko je percin bio duži, utoliko je to bila veca dika. Pozadi je pravi percin pleten i spuštan niz lea. Sprijeda je nošen rašcešljan
“mali percin”. Momku bi cešljala percin mati ili sestra, o oženjenom njegova žena.
Prica se kako je pok. Stipo Zelenika (s Uzdola) davao tri dukata da mu ne sijeku percin kad je došao u austrijsku vojsku, a neka žena
“risjanka” mu je nudila da joj proda percin za pet dukata, da ga uplete u svoju kosu. A on je odsjeceni percin poslao kuci: nije htio da joj ga
proda, da ne bi ona njega, Stipana, mogla ucarati. Prica se kako se opasno moglo “ucarati” kosom. Kad je Austrija okupirala Bosnu (1878),
pod klanicom Pavla Zelenike našle su se tri pletenice i u tijeku godine dana umrlo je iz kuce jedanaestero, a ostalo samo troje celjadi.
Natjerali su ga bili da premjesti kucu, ali ni to nije pomoglo. Sve se to pripisuje utjecaju caranja.
Kod katolika uopce nije bio obicaj da se nosi brada. Matan Samardžija s Uzdola bio se okladio za dukat da ce pustiti bradu i nosio ju je
godinu dana. Ante Ivanovic s Ustirame bio je kod fratara. Boljela ga je glava pa se zavjetovao i pustio bradu na godinu dana. To su jedina
dvojica katolika u Rami za koje se zna da su nosili bradu.
Prica se u D. Rami kako je Nikola Sindik iz Gnojnice kod Mostara bio opsovao bradu nekom muslimanu i zato bio kažnjen. Onda je i on
za inat pustio bradu, kada vec brada ima toliku cast!

B) Sadašnja nošnja – Muškarci nose do tijela i ljeti i zimi “gace” i “košulju” od domaceg platna. Gace se prave od jednostavnog konopljanog
ili pamucnog platna. Nogavice su im srazmjerno uske i dopiru do sredine listova. Ranije su košulje pravljene samo od cistog kudeljnog
platna, a u novije vrijeme i od miješanog. Ako je i osnova i potka od kudelje (“kudilje”), takvo platno se zove “postav”. (Još prostije platno
naziva se kucinom). “Melez” je platno u kog je osnova od kudelje, a potka od pamuka. “Uzvod” je platno u kog je osnova od pomiješane
kudelje i pamuka, a potka je od pamuka. Ranije su košulje imale dugacke i široke rukave; u G. Rami na košuljama nije bilo jaka, a u D. Rami
ih je bilo oduvijek. Sada se nose vecinom košulje sa pokupljenim rukavima, “na svrzace” ali bez manšeta.
“Ogrica” (jaka) je uspravna i visoka 2-5 cm i po ivicama je “kerana” ili je je po površini “križicana” (vez u obliku križa). “Misna košulja”, u
kojoj se ide k misi, ljepše je graena: rukavi su joj od uzvoda i ukrašena je bobcima (zrnima) na prsima, oko ogrice i oko rukava. Košulja se
uvijek uvlaci u gace.
Ljeti idu na rad samo u gacama i košulji i opasani pojasom (“pas”), a preko njega još i kožnim “kaišem”. Pojas je boje trule višnje. Za
pojas se obicno zadjene lula, kutija s duhanom, nož i šibica. Ranije su po vunenom pojasu nosili “bensilaj” (listove) kojeg je zamijenio
skromni kaiš. Rijetki su pojedinci koji su nosili bensilaj u vrijeme mog boravka u Rami. Pod utjecajem Hercegovaca, poslije prvog svjetskog
rata pocele su se nositi šarene “kapice”.
I ljeti i zimi se još nosi po gornjem tijelu a preko košulje “anterija” ili “curdija”. Anterija se kroji od platna. Lice joj je od boljeg platna,
“meleza”, a postavi se u “potunom” amerikankom. Nema rukava. Njeni su dijelovi: “lea”, “poramenice” (otvori za ruke), i “niz cidra” (prednji
dijelovi). Optocena je bijelim gajtanom. Kada se sašije, izradi se na njoj ukras “cesma” (“cesmanje”): navezu se malo ukrasi sprijeda bijelim i
crvenim koncem pomocu igle. “Misna anterija” se razlikuje od obicne po tome što je ljepše izraena i više ukrašena. Na anteriji ima vezenih
križica i tocno na leima. Osobit ukras na anteriji su “kite” od crvene pree, i to po tri sa svake strane, a na ivici gdje se spajaju prednji i
zadnji dio anterije: jedna je odmah ispod otvora za ruku, druga na sredini a treca na kraju te ivice.
Anterija obicno pada preko pojasa, a zimi joj se donji kraj mece pod pojas.
Neki nose zimi ispod anterije “džemadan” od cohe ili sukna koji se kupuje gotov u ducanu. Bez rukava je a na prsima se preklapa.
Istog kroja je kao anterija je i “curdija”, ali se kroji od sukna. Ima ih bijelih i crnih. Bilo da je bijela bilo da je crna, optace se crvenom
“strukom” (preom). Ljeti se nosi prebacena preko jednog ramena, a navlaci se samo u slucaju potrebe. Zimi se nosi redovno preko anterije.
Kao i anterije, tako i curdije kroje i šiju žene kod kuca. U G. Rami se nose više bijele, a u Donjoj Rami crne curdije. Klini na curdiji u G. Rami
mogu se presamititi na prsima. (Curdija se u Fojnici zove džoka).
Na ponekom muškarcu se vidi crn cohani fermen.
Preko curdije oblaci se zimi “koparan”, kako ga zovu u Gornjoj, a “gunjac” kako ga zovu u Donjoj Rami. I u G. i u D. Rami taj je
haljetak od crnog sukna u cetiri niti. Nekada je koparan u G. Rami nošen dug do koljena, sada do sredine stegana, a u D. Rami je znatno
kraci: samo do pod pojas. Haljetak ima rukave. Na rukavima mogu biti “kite” od crvene pree, i to na tri mjesta ili samo na kraju. U staro
vrijeme bilo je toga više. Peševi mu se ne napinju na prsima. Gunjac u D. Rami se ukrašava crvenim gajtanom, od kojeg se prave i ruže po
gunjcu.
Ni ljeti se k misi ne ide u samim gacama, osim tko ima lijepe gace, nego se obuku i “šalvare”, koje se u D. Rami nose stalno, a ljeti
po potrebi. Šalvare su “crne” (singave, prirodna boja vune mrkih ovaca), od sukna u dvije niti. Nogavice od šalvara padaju po tozlucima. Po
šavu s unutarnje strane nogavica i po donjoj ivici nogavica vise bijele ili crvene i bijele kite od pree. Po donjem rubu nogavica provuceno
je nekoliko redova (najmanje dva) bijelog konca. To su “kola”. Ili, po ivicama šalvara su izvezeni bijeli križici, uopce mnogi ornamenti sa
raznim kombinacijama križeva. Dok u G. Rami ljeti idu u gacama ili u singavim šalvarama, zimi nose bijele ili crne suknene cakšire. Te cakšire
su samo malo optocene crvenom “strukom” (sirodom), koju takoer same žene proizvode. Nogavice su od koljena nadole sasvim uske.
Cakšire imaju sa strana dva džepa za ruke.
Ranije su svitnjaci na krajevima bili kiceni, pa su ti krajevi spuštani sprijeda da se vide. Pojasom ce se pokriti gornja ivica šalvara
odnosno cakšira.
Na noge se navlace najprije “corape na kovcaluk”, a na listove stavljaju “tozluci”. Carape su vunene i dopiru do sredine listova. Kod

katolika su carape više bijele sa crnim šarama (križevi i sl.), dok su kod muslimana vecinom takoer bijele ali sa crvenim šarama bez križeva.
Za izvoenje šara na carapama kažu “klicat”. Zimi navlace preko carapa još i “terluke” i “bozavce”. Bozavci su od crne vune i sežu do više
“košcice” (clanka na nozi), a terluci su kraci (isto što i priglavci u Srednjoj Bosni) i bijeli su sa vezenim crvenim šarama. Bozavci mogu biti
“veliki” ili “mali” tj. kraci (do clanaka) ili viši (do iznad clanaka). U opanke se podlažu “obojci”.
Tozluci se prave od crnog sukna, optoceni crvenom strukom. Viaju se i crveni tozluci. Nose se uz šalvare. Mali nose, u novije
vrijeme, mjesto tozluka crne carape do pod koljena. To su primili od Hercegovaca.
Ranije su nošeni obicno oputni opanci, a bilo je i drvenih. Oputne opanke pravi sami sobom od kože koju kupe ili sami pripreme
kožu za to. U novije vrijeme, u periodu izmeu dva svjetska rata, poceli su se nositi i opanke od gume. Nose i “kundure”, grube polucipele,
pa i duboke cipele, vojnicke ili radnicke.
Na glavi se nosi fes, i to je starija kapa. Mlai nose samo fes, crven ili crn, vecinom crn. Ranije su momci nosili ispod fesa bijelu
nakeranu kapu. Momci i sada nose na fesovima kite sa bobcima i sl. Stariji omotaju oko fesa još i bijelu krpu ili crveni šal. Kada je vrucina,
onda samo omotaju tu “krpu” oko glave. Šale ne može svatko da kupi, pa nosi bijelu krpu. Kupovni crveni šal zovu u G. Rami “krmez”.
Ranije su bili crni šalovi. Dva su nacina obavljanja šala: “u kolac”, kad se lijepo savije jedan uvijen red pa po njemu drugi, i “na plose”; šal se
previje po dužini na cetvero i onda obavije. Mnogi mlai nose sada kackete, a nose se i šeširi. U Sovicima i Doljanima nose i crne šubare, a i
po Rami, možda pod utjecajem iz Hercegovine.”
Zimi se nosi i “kaban”, krojena od sukna, koje je pola od vune a pola od kostrijeti (i valjano). Duga je do zemlje, široka, nema rukava.
Obicno ima “kokuljicu”, ali može i bez nje. Vecinom je “zelene” (tamnosive) boje. Ima sprijeda proreze za ruke. Sada vec ni cobani nemaju
kabanicu nego u obicnom odijelu idu i po kiši.
Zimi svi nose vunene rukavice na kojima je samo palac odvojen. Šarene podveze za cakšire tkaju žene na male rucne stanove
(tkacku dašcicu).Mnogi muškarci još nose na kaišu “cantre” u kojima su ranije nošeni fišeci.
Kada se ide kuda, hrana i druge stvari se nose u torbi. Obicnim danom se nosi u Donjoj Rami vunena torba, u kojoj preovladava
crvena boja, a u G. Rami se nosi torba “strunjavica” (od kostrijeti). Kad se ide k misi ili u varoš Prozor, nosi se “šarpelj” ili “džuzdan”. Šarpelj je
kožna torba bez poklopca, cije se nošenje napušta, a sve više se širi džuzdan, kožna torba sa poklopcem, saracki rad iz Visokog (a u Srednjoj
Bosni to zovu šarpelj). Prvi je Jozo Glibo iz Kovaceva Polja ponio džuzdan pocetkom 20. stoljeca, a sada (1931) ga ima gotovo svatko.
Dio muške nošnje su i lule, koje se kupuju u Imotskom. Po proizvoacu ih zovu “uzelke”. Mnogi ih i sada nose sa sobom,
zadjenute za pojas ili za lea.
Kada su u žalosti, muškarci ne nose kicene košulje i izvrcu gornje suknene haljetke.
Nema stocica za sjedenje u crkvi kao u selima oko samostana u Kraljevoj Sutjesci.
Muška djeca nose iste dijelove odjela kao i odrasli samo bez pojasa, ali se opasuju kaišem.
2. Ženska nošnja
Ženska odjeca u Gornjoj Rami je u potpunosti domaci proizvod, a u D. Rami kupuju gotove jecerme od terzija u varoši. Ima i drugih razlika.
Po selima Uzdolske župe ta nošnja je mješovita: ima gornjoramskih i donjoramskih elemenata.
Košulja u Gornjoj Rami je toliko duga, da sasvim pokriva gace, a u D. Rami su i same nogavice od gaca spuštene duže, te vire ispod
košulje. Donji dio nogavica je šaren, osobito u djevojaka; to su “nameci”.
Rukavi na košulji su široki. “Ogrica” na košulji je visoka svega oko 1 cm i sva je išarana. Sapinje se na puce ili sa “špiodom” (iglom s
velikom glavom). Košulja u žena “križica se” samo malo oko razreza a djevojke vezu i “cesmaju” više njedra. To cesmanje je
odnedavno.”Križicanje” je vez vunenim koncem u boji na košuljama i na gacama. “Cesmanje” je bijeli vez po košulji i po platnenoj anteriji, i

to samo na prsima, a ivice se ukrašavaju keranjem. Od skora ženske košulje kod katolika imaju odozdo 20-30 cm široke vezene bordure.
Po košulji doe vunen “pregnjac” (G. Rama) ili “prganj” (D. Rama) ili “pregac” (Uzdol) s uzicama, koje služe i mjesto pojasa, ali se
uzice vezuju tako da pregnjac bude 5-10 cm ispod pojasa uzice. Pregnjac se tka od bijele osnove i crvene potke, ali tako da se osnova ne
vidi. Dosta je širok, ali u Donjoj Rami kraci i uži nego u Gornjoj. Razlikuju se “misni” i “kucni pregnjac”. “Misni ima “cenare”, a pruge u drugoj
boji. Kad se ide k misi, onda niz pregnjac vise dvije kožne “terkije”, a na kraju terkija su praljak, nožic i kljucic od sanduka, a po njima su
metalne “pule”. “Praljak” je gvozdeni šiljak kojim se prave rupe na opancima za oputu.
Neki put žena stavlja pregacu pozadi: tako radi kad ima menstruaciju, pa da se ne vidi kako joj je isprljana košulja. To samo u
Gornjoj Rami.
Za razliku od žena, djevojke se opasaju pojasom s pavtama i meu “sojke” (tkanice). Sojku nosi i mlada žena. Pojas sa pavtama nosi
i mlada dok ne rodi prvo dijete.
Po gornjem tijelu, a preko košulje, ljeti žena ništa i ne oblaci kad je kod kuce. Kad ide k misi stavlja bijelu ili crnu “curdiju” bez
rukava, od valjanog sukna. Curdija je duga do ispod koljena. U ramenima je dosta široka. Prvi klini sprijeda dou jedan preko drugog.
Optocena je crvenom “strukom”, kod bogatijih i strukom i crvenom cohom, slicno kao u Dalmaciji. Curdija se ukrašava još i privjesima od
cohe, vezom u boji, šljokicama pa i “grlicama” (novcima). Grlice nose samo mlade. Takve “graene” curdije nose djevojke i mlade samo u G.
Rami, a u Donjoj Rami curdija nema ukrasa cohom.
U Doljanima djevojke nose bijele curdije, a kad djevojka ponese crnu curdiju, to je znak da je spremna za udaju.
Zimi žene u G. Rami nose po košulji, a ispod curdije, bijelu “aljinu” od sukna, koja je duža od curdije i ima rukave. To je, kako kažu,
zimska “roba”. Na rukavima sa vanjske strane a na krajevima su kapci od istog sukna ili od cohe. U Donjoj Rami nema haljine, ali ima kratkih
bijelih curdija, kojih nema u Gornjoj Rami.
I katolicke žene zimi, kad odlaze stoci dalje od kuce, oblace muške šalvare.
U Uzdolskoj župi žene nose ljeti samo jelek ili curdiju, a zimi oboje. “Jelek” je haljetak od cohe ili basme, a opšiven širitima ili
gajtanom. Izobicava se, a mjesto njega pocinju nositi anteriju, “bilu anteriju” od prtenog platna. Ljeti se kod njih nosi kraca, a zimi duža
curdija. “Misna” curdija je bijela. Kad požuti, ona postaje “nosno” odijelo i oboji se u crno. Koja ima nosi zimi gunjac, isti kao muški, odnosno
nosi gunjac svoga muža.
Ženske carape su “klicani” ili “isklicani corapi”. Nose se bijele “pape” u kojih je glic crven sa gustim ornamentima; po sredini ima
“biline”, bijele pruge, a i gornja ivica je bijela. Zimi žene nose samo kratke bozavce, koji su jednaki kao i za muškarce.
Kosu jednako splecu i djevojke i žene. Pošto razdijele kosu “usucu” je pa spletu u pletenice. Uplecu svileni upletnjak. Kad se
“burece” djevojke spuštaju pletenice niz lea, a inace ih zaviju oko glave.
Djevojcice nose po kosi samo fes, a djevojka, kada se pocne “zacurivati” i “bureciti” (od oko 17 god.) i stavljati na sebe “kitnju” (nakit), stavlja
na glavu najprije bijelu kapu, a po njoj crven fes, nizak a širok. Ispod bijele kape se prišije gajtan, spleten od konjske dlake, tako da ispod
fesa viri taj gajtan i samo malo od bijele kape. Djevojka na udaju nosi sprijeda na fesu prišiven srebrni novac (tada pocinje nositi novac i na
curdiji). Preko fesa se stavlja “krpa”, koja je šarena (vezena). Stavlja se ovako: pošto se jedan kraj presavije, taj kraci kraj se stavi na glavu tako
da bude ispod dužeg i onda se rogovi sa strane prebace na teme. Krpe su jednake kod djevojaka i mladih žena. U starijih žena je manje šara
na krpi, a u udovica su krpe sasvim bijele. Tako je u G. Rami.
Svaka djevojka i žena ispod brade ima “pobrnjik”, koji drži kapu.
Djevojke u D. Rami imaju nešto drugaciju nošnju na glavi. One nose “djevojacku kapu”; fes na kom su sprijeda dvije uspravne kite
od perja. I ranije i sada je perje paunovo, ali može biti i kokošje i purece perje obojeno u crveno.
Cim se uda, žena ne nosi više fes nego nosi “pocelicu” po bijeloj kapi. Pocelica je od grubog platna i široka do jednog pedlja. Pošto
se naveze, presavije se po pola pa se sašiju ivice na onoj strani koja ce doci na potiljak. Ranije su se vezle svilom, a pošto je svila skupa, vezu
se i rudom. Veze se samo onaj dio koji ce se vidjeti ispod cembera, a cember se utvruje iglama. Ako je pocelica vezena rudom, zove se
“rudenjaca”. “Zlataraca” je pocelica vezena zlatom. Šare na pocelici su: “vodica” sredinom, a ostalo “križici”, “cvitovi” i “grane”. Pocelica je u D.

Rami nešto viša nego u Gornjoj. Pocelica se namiješta ovako: uzme se dio starog fesa na koji prišiju iznutra “tukur” ili “tokur” ili “koljut”, oko
dva prsta širok drveni obruc. Pocelica se veže na tu kapu. Koja žena ima dukata prišije ih po ivici kape tako da budu na celu ispod pocelice.
Pocelica u Uzdolskoj župi odnosno kolut, je visoka (u Rami niska i zanijeta natrag). Kad se stavi na glavu, odozgor se sve pokrije krpom. Krpa
koja se nosi kod kuce je bijela, a za izlazak, kad se ide k misi, šarena. S krajeva joj vise kitice. Krpa u G. Rami je domace tkanje “u velike nite”.
U Uzdolskoj župi viaju se krpe kao gornjoramske, ali vecinom potpuno bjiele domace ili kupovne. Žene u D. Rami uvijek nose kupovnu
bijelu maramu i zovu je “cember”. Velicine je oko 1×1 m. Ta krpa, odnosno cember, u G. Rami pokriva samo ramena a u Donjoj Rami je duža.
Pocelica se vezuje ispod brade “pobrnjikom”. U G. Rami to je obican gajtan za radni dan, a kicen gajtan kad se ide k misi. U Donjoj
Rami je pobrnjik širok i sastoji se od nizova bobaka u boji.
Sada (1935) u Doljanima samo jedna djevojka, Delfa Matic, izrauje pocelice. Ona ih prodaje ili samo naplacuje trud, ako mušterija
donese sav materijal.
Muslimanke ne nose pocelice.
Udovice u Gornjoj Rami nose potpuno bijelu krpu umjesto pocelice: to je “udovicka kapa” ili “bijela pocelica”. A u D. Rami spuštaju
bijeli cember tako da sasvim pokrije pocelicu. Nekada je krpa u svih žena bila bijela ili sam vrlo malo ukrasa, a sada u vecem dijelu Rame
bijele krpe nose samo udovice (radnim danom i ostale žene). U istocnom dijelu Rame udovice nose crvenu krpu. Odnedavno se nose šarane
kape.
Ornamenti na krpi i uopce platnu su u ogromnoj vecini (i 95%) u boji trule višnje, kako u pogledu na broj lica koja imaju šare u tim
bojama, tako i u pogledu na udio te boje u cjelokupnoj ornamentalnoj površini. Ta boja dobiva se od jasenove kore. Pored te boje javljaju se
crvena i žuta. 19. srpnja 1931. na Šcitu, kod crkve, samo je jedna žena imala vez u otvoreno-crvenoj boji. Kod mlaih žena vez je narocito
natrpan bojom trule višnje, a kod žena srednjih godina ornamenti su raznovrsniji, boje su vecinom geometrijski (“na kutije”). Rijetko se vide
stilizirane grae. To je otuda što se sve radi mehanicki na razboju.
Djevojka ne nosi prsten s kamenom nego jedino viticu (jednostavnu burmu), a prsten s kamenom nosit ce tek pošto se uda i dobije
ga od kuma, kad bude dovedena u novu kucu.

Pored iznijetih podataka o udovickoj nošnji, i žene u žalosti uopce kad se “se poruše” ili kad “ruše”, nose izvracenu curdiju, kao što i
muškarci izvrcu suknene haljetke.
U G. Rami sam slušao da je bilo toga, ali poodavno, da su katolicke žene nosile “zar” (veo preko lica), kao i muslimanke.
3. Tetoviranje
Kod katolika postoji obicaj tetoviranja. Tetoviraju se i muškarci, ali narocito žene. Mnogo više se tetoviraju u Gornjoj nego u Donjoj Rami, a
tvrde da se sada uopce manje tetoviraju nego ranije. Kažu “sicati” ili “nasicati križeve (križove)”, po tome što je križ najveci ornamentalni
motiv. Kao objašnjenje zašto se to radi, navode da je to obicaj ostao iz turskog vremena kada su se žene, a i muški, tetovirali, kao ne bi mogle
mijenjati vjeru i prelaziti na islam ali i da se opcenito “da se znamo da smo kršcani”. Stariji, meutim, znaju da se fra Aneo Nuic, docniji
profesor na Širokom Brijegu, oko 1876. borio protiv tetoviranja.
Tetoviraju se, “sicaju križove”, obicno na Josipovo (blagdan sv. Josipa) ili na Blagovijest, rjee na dan sv. Ive. U Doljanima samo na
Josipovo. U nekim selima ne drže se samo tih blagdana, nego se tetoviraju uopce s proljeca, ali ne nedjeljom, i to u vrijeme poslije Jurjeva, a
prije nego što prispije zeleno voce; nalaze da rane od tetoviranja i bušenja uha udaraju na zlo kad se jede voce.
Tetoviranje izvode obicno žene, ali ima i muškaraca koji to rade. Od ženskih to rade djevojke kao cobanice, izuzetno i udate žene.
Razni su nacini tetoviranja. Jedan je nacin da se na mjestu na tijelu koje ce se tetovirati najprije olovkom izvuce crtež, zatim
“majstor” brzo bode (“sica”) iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od uglja i meda. Upotrebljava se ugalj od smrekova drveta, koji
se sjekirom stuca u prah. Mjesto meda drugi kapnu vode u prah da bude kao mastilo. Kao boja upotrebljava se i barut (u Gornjoj Rami

upotrebljavaju i smjesu od baruta i luca). Drugi nacin, koji se primjenjuje oko Širokog Brijega u Hercegovini, jest taj da se od kore jasenove ili
od debelog papira napravi “kalup”. Kad posoci jasen, obreže se komad kore u kvadrat u njemu isjecanjem napravi križic, pa se onda kora
digne s drveta. To se metne na ruku i dobro utegne špagom. Iglom se bode u kožu po onome križu i posipa prašinom od uglja. Rana se
poslije zavije jasenovim lišcem koje se drži kod se ne uhvati krasta. U kori se izrezuju i drugi ornamenti osim križa.
Osim križeva, prave se tocke, u novije vrijeme ispisuju na taj nacin ime i prezime, godinu roenja i sl.
Žene se najviše tetoviraju po rukama i prsima, a muškarci na mišicima. Tu se stavljaju križevi. Viaju se i muškarci i ženske koje
imaju tetoviran mali znam križa na celu. Vrlo cesto se vide mali križici i na prstima izmeu clanaka, kao i izmeu palca i kažiprsta. Viao sam
u žena i samo tocke na celu i obrazima.
Iako kažu da tetoviranje treba izvesti odjedanput, neki ga izvode godinama tako da i u tijeku deset godina izvode po jedan križ.
Otkako djeca idu u školu i manje su kod stoke, sve se manje tetoviraju.
4. Deformacije
Deformiranje lubanje. U Doljanima prave neki povoj širok 2-3 prsta pa njim utežu djetetu glavu za 3-4 mjeseca, jer glava treba biti
okrugla. To rade majke. Koja zapusti, u djeteta ce glava biti kutna ili kosa.
Bušenje uha. Nije ranije bilo ženska koje nije provrtilo uši, a sada se kod katolika i to napušta.
Dolazili su u Ramu Duvnjaci koji su u ušima imali zlatne menuše kao dugme. Objašnjavali su Ramcima da to nose zbog bolesti
ociju.
NOŠNJA KOD MUSLIMANA
1. Muška nošnja
Nošnja ramskih muslimana veoma je slicna nošnji muslimana u Visockoj Nahiji. Donje rublje kod obicnih seljaka je od konopljanog
platna, veoma grubo i jednostavno.
Ranije su svi nosili po košulji “jecermu” bez rukava, skrojenu od kupovnog cita. Preko donjeg kraja jecerme doe pojas. Preko
jecerme se nosi “fermen”, koji ima gotovo svatko, a netko nosi preko jecerme “džemadan” od cohe. U D. Rami se nosi vecinom fermen, a u
Gornjoj džemadan. Sada mjesto jecerme vecina nosi graanski prsluk. – Nekada su nošene i toke.
Zimi se oblace još povrh pomenutih haljetaka “gunjac” ili “koparan”, koji je isti kao i u okolini Sarajeva i Visokog. Na gunjcu je
zelena “graa” (ruže i drugi ukrasi od zelenog gajtana). Nekada su i kod muslimana bili bijeli koparani. Mjesto koparana sada mnogi nose
graanski prsluk.
I muslimani nose singave šalvare ili cakšire, sve istog kroja kao i u katolika. Cakšire ispod koljena se podvezuju “podvezama” (tkanim
na tkacku dašcicu). Više se ne nose “šarvale” i uz njih “tozluci”. Ramske šalvare se razlikuju od šalvara u Skopljaka po tome što je u Skopljaka
crvena optoka, a u Rami se šalvare šaraju bijelim koncem. Tozluci u Gornjoj Rami su crni, a u Donjoj crveni.

Opasuju se vunenim pojasom, koji je u vecine zelen; u ostalih crven.
U Gornjoj Rami se nose bijele carape (“corape” s kukcima, a u Donjoj carape “rudaši” (vrta pletiva). Po carapama se nose bozavci.
Vecinom se nose opanci “oputnjaši”, koje seljaci sami prave, i to rade muškarci.

The post Narodne nošnje u Rami i okolici appeared first on Narodni.NET.

No, bojanje jaja posebna je čar i tome se svaka obitelj najviše veseli. U Rami na Uskrs svaka kuća ima bojana jaja. Ona se ukrašavaju na Veliku subotu, no netko ih ukrašava i ranije.

S koljena na koljeno

Najstarija tehnika šaranja jaja poznata na ovim prostorima je tehnika “šaranja voskom”. Iako je ta tehnika teška i iziskuje strpljenje i vrijeme, ipak se očuvala do današnjih dana, a kako nam kaže baka Lucija, ona se prenosi s koljena na koljeno. Ona je ovu tehniku naučila od svoje majke, a ona od svoje, tako da se tradicija ne prekida, a Lucija se nada da će se tradicija nastaviti i dalje, preko njezine unučadi i praunučadi. Ukratko nas je i upoznala s postupkom izrade pisanica.

– Glavni pribor je ‘pisaljka’, kako se to zove u ovom kraju, i pravi pčelinji vosak. Pisaljku pravim od stare konzerve, jer tako ovdje svi rade. Što je pisaljka tanja, to će šara biti bolja. Na perce stavljam komadić voska pa ga zagrijavam na plamenu svijeće i crtam po svježem jajetu. Crtam svašta: cvijeće, križeve, grančice, a ponekad čak i imena i neke važnije datume. Pušta se mašti na volju i to je, zapravo, umjetnost, kaže nam baka Lucija, koja je svoja jaja najčešće voljela davati onima koji su joj najdraži, svojim unucima.

Žao joj je, kako kaže, što danas ljudi više nemaju toliko mašte pa se uglavnom upotrebljavaju umjetne boje za jaja dok su se nekada upotrebljavale boje koje su se pronašle u prirodi.

– Jaja su se većinom bojila pomoću ljuske od crvenog luka i čađi s krovova kuća. Boja u loncu se nije bacala, već kad bi jedna obitelj skuhala jaja, ona bi posudila lonac skupa s ljuskom i čađi drugoj obitelji kako bi i oni sebi obojili jaja, kaže nam baka Lucija.

Također, u svrhu bojanja upotrebljavale su se i različite biljke i korijenje biljaka kako bi se jaja ukrasila. Primjerice, crvenkasto-smeđa boja postizala se tako što se ljuske crvenog luka prokuhaju petnaestak minuta u vreloj vodi pa se onda unutra polože jaja koja zaista dobiju prekrasnu boju. Zelena boja se dobivala  kuhanjem jaja u vodi u kojoj se nalaze kopriva ili špinat, dok se žuta jaja dobiju ako se prije kuhanja jaja u vodi prokuha ljuska od oraha. No, tu nije bio kraj mašti. Kako bi jaja na sebi imala ukras, prije uranjanja u vodu, ona se umotaju u gazu ili najlon čarapu, uz prethodno stavljanje lista peršina, djeteline ili neke druge biljke. Kasnije, odstranjivanjem gaze ili čarape, ostajala je prirodna boja jaja na dijelu prekrivenom biljkom, što je izgledalo jako lijepo.

Danas, nažalost, malo tko ukrašava jaja na takav način, jer se upotrebljavaju umjetne boje, što ni približno ne može dočarati Uskrs kao što je to bilo prije.

Nadmetanje u tucanju jajima

Na sam Uskrs, slijedi tucanje jajima, što i dan danas predstavlja pravo nadmetanje u kojem su uživali i djeca i stariji, posebno muškarci. Tradicionalno natjecanje u tucanju jaja slijedi uglavnom poslije mise, a pobjednici u ovom zanimljivom natjecanju dugo se pamte.

Tako se i nakon Uskrsa danima zna pričati o nečijem jajetu koje je razbilo drugih pedesetak jaja. Baš zato su i pripreme tvrdih jaja trajale za neke i kroz čitavu godinu.

Iako su se mnogi ovi običaju izgubili u vremenu, mnoge od njih Ramljaci ne daju zaboravu pa će oni koji još drže do običaja i ove godine uzeti u ruke vrećice s bojama i baciti se na posao bojanja jaja te će se, na radost ukućana, posebno onih najmlađih, Uskrs dočekati s košaricama punim crvenih, zelenih, plavih, žutih pisanica.

Stari običaji na Cvjetnicu

Cvjetnica je nedjelja prije Uskrsa. Stari je običaj da momci na Cvjetnicu donesu u crkvu desetak metara dugačku mladu jelku, okićenu rupcima, jabukama i cvijećem. Poslije mise, na kojoj bi se ove grane blagoslovile, momci bi ih vraćali kućama i dijelili ih onima koji nisu imali. Kada su fratri zabranili ovaj običaj, vjerojatno iz praktičnih razloga, onda su misari na Cvjetnicu donosili manje grančice od jelke ili tisovine. Blagoslovljene grančice nosili su kućama, a ove bi grančice čuvali kao najveću svetinju.

Posveta jela

Velika subota je dan posta u Bosni, iako nije prema crkvenoj odredbi. Na Veliku subotu donosi se u crkvu ‘posvetališće’, jelo za blagoslov koje se blaguje na uskrsno jutro. Svaka kuća bi trebala donijeti ‘posvetališće’. Za ‘posvetališće’ se najčešće donosi pogača ukrašena križem ili nekim drugim šarama s križićima, mladi plodovi, meso, sir i jaja. Prije blagovanja ‘posvetališća’ svi trebaju oprati ruke, jer se blagoslovljeno jelo ne smije uzimati neopranih ruku. Prije blagovanja, uz redovitu jutarnju molitvu, mole se i neke posebne molitve koje se samo na Uskrs mole.

The post Uskršnji običaji u Bosni appeared first on Narodni.NET.