Ako nešto hoćemo da kažemo o vilama i višticama, trebamo to različito što su to različita dva pojma. Recimo vile, kao vile, one nisu zaslužne za svoj grijeh, odnosno za svoju nevidljivost, što ih ljudi ne mogu vidit. Jedino kome se one oće ukazati, đe one imaju svoj izbor za to, od strane ljudi. A kako su one postale, one su postale na jedan poseban način. Kad je na primjer Bog od Adama i od Eve tražio da prikažu svoju djecu Bogu, onda je Eva svoje najljepše i najfinije šćeri tražio da prikažu svoju djecu Bogu, onda je Eva svoje najljepše i najfinije šćeri sakrila od Boga, da ih Bogu ne prikaže. A Bog ko Bog svemoguć, bio i znao za sve i zato je on te njezine šćeri odredio da budu vile, da ih nitko vidjet ne more i da su one posebne. One su postojale od tada i one postoje vječito do dana današnjega, a postojat će i do strašnoga suda. Tako se mislim uči u vjeri našoj rimokatoličkoj. Tako znanje imamo o njima. A one su nevidljive zato što one imaju toju moć da se mogu ukazati kome oće i kako oće. Ukazuju se one pretežno ljudima. One ljude i prisvajaju. To postoji. Ja sam čuo od stari priča da vila nikad ne more rodit muško, one samo žensko rađaju. I tako postoji taj njiov život i njiova veza. U današnje vrijeme sasvim su drukčiji pojmovi. Ovdje je geneza vila biblijski motivirana.

Bilo da su “Evine šćeri” ili “pogansko vjerovanje”, svi se u konačnici slažu s tim da su vile te koje pomažu ljudima, da su općenito nešto dobro i lijepo. Takve su i gotovo sve predaje o njima koje sam prikupila. Najčešća su, ipak, dva motiva: pletenje konjske grive i igranje (plesanje) noćnoga kola.

Imotske vile i narodna predaja

The post Značenja narodnih mitskih predaja appeared first on Narodni.NET.

I dok sunce izađe, kad sunce izađe, unda ga prinosiš i nižeš i eto ti.

I oni brali duvan, a kaže svako malo ovi se diver okrene i smije se. I ona sad:

“Čemu se ti smiješ?” “Ma ništa nako”, a tamo vila da je došla i ona ga ko zasmijava, ona mu otud te neke znakove daje i tako. Opet oni beru i on opet, opet se smije.

“Čemu se ti smiješ?”. On opet: “…”, jer nije smija kazat. Ali ona, žensko ko žensko, dovezala ga se, ko je, šta je, i on kaže: “Vile!”

A njega je i prije nestavalo jer nikome nije kaziva di je. Nestane ga po cilu noć. Da je curi otiša, nije, a da ima cure, ni abera od ženidbe, da su ga ko vile vodile.

I ona ga se toliko dopoveze i on jadnik kaže. Doša kući, razbolija se, tri dni leža, bolova i umra. Eto to ga je to koštalo što je izda.

Imotske vile na jezeru foto Imota

The post Priča o čovjeku koji je izdao vilu appeared first on Narodni.NET.

Znao je Iko nekada i popiti, ali je Žeran uvijek znao gdje Iko treba raditi čim bi ga upregao u kola i pošao u nekom pravcu. Znao se čak zaustaviti kod njegove parcele. Ranio je Iko i kasnio iz polja. Jednog jutra naumio Iko rano u polje kopati.

Dođe u štalu, Žerana nema. Vrati se u kuću i kaže ženi što se dogodilo. Žena ga ukori i kaže da još prilegne, da je vrlo rano i da ga mjesečina probudila. Točno mu je i ovo rekla: “Vratit će ti ga vile kad se naigraju.” Iko je čuo za vile, za njihovo kolo i igranje, ali nije u to vjerovao kao njegova žena.

Vratio se prileći i nakon nekog vremena ponovno ode u štalu. Na njegovo veliko iznenađenje Žeran je bio u štali. Privezan gdje ga je i on vezao. Čekao je Iko da se dobro razdani i da dobro pogleda Žerana. Imao je što i vidjeti. Žeranova griva bila je spletena u najljepšu pletenicu. Bilo je u njoj i zelene trave. Tek je tada povjerovao ženi i njezinim pričama o vilama.

Kako je bio ponosan na Žerana!

Bilo mu je drago da su za igru odabrale baš njegova Žerana.

Pripovijetka o Žeranu i vilama

The post Tradicionalna pripovjetka o Žeranu i vilama appeared first on Narodni.NET.

Koliko takvih mijesta imamo u lijepoj našoj? Ne previše, a najgore je od svega što se svakim danom broj tih mjesta smanjuje.

Jedan od primjera tradicijske kolijevke je i Imotski, grad u Dalmatinskoj zagori poznat po svoja dva jezera i pregršt tradicionalnih običaja.

Svi smo čuli za gangu tradicionalnu narodnu pjesmu koja nam dolazi baš iz tih krajeva. Naš tekst o imotskoj gangi – Intrenet stranica posvećena gangi.

Od neizostavnih Imotskih galantara poznatih iz

Prosjaka

Sinonim su tradicije i očuvanja običaja pisali smo o njima, nema krize u Imotskih galantara

Tradicionalni običaji odlaska na silo ili udvaranje kako se to radilo u neka stara vremena baš je u Imotskom najbolje sačuvan i njegovan kao dio kulture i tradicije tog malog mjesta. Već smo pisali što je to Silo i kako izgeda odlazak na silo na još jednom mjestu sam pronašao zanimljiv članak o odlasku na silo.

Dernek kao mjesto okupljanja i veselja koje je bilo karakteristično za razne prigode je jedan od starih običaja u Imotskoj krajni a na derneku su se sklapali razni poslovi uz veselje dobru kapljicu i kvalitetnu domaću hranu. Što je to dernek?

Još ćemo izdvojiti jednu pravu mušku igru karakterističnu za imotsku krajnu koja je sastavni dio svakih druženja. Šijavica muška narodna igra.

https://www.youtube.com/watch?v=6k30K3GtEMU

Nemožemo reći da je šijavica imotska igra ali je zasigurno najočuvanija igra u tim područjima.

Ovo su neki od mnogobrojnih Imotskih običaja i običaja karakterističnih za Imotsku krajnu za nabrojati sve običaje bi mi trebalo puno više od jednog članka.

Pa zbog čega to sve radim?

Čitajući jedan članak sa Imotskih Novina  i odrastajući u tom istom Imotskom koji je samo prije 10-20 godina bio prepun života i veselja, a danas je pred izumiranjem a s njim nestaju i sve one lijepe narodne tradicije koje su generacijama taj kraj činile posebnim i lako pamtivljim.

Nevezano za politiku jer i sam nisam uopšte politički opredjeljen prenosim vam tekst sa tog portala. Siguran sam da je Imotski samo jedan u nizu Hrvatskih gradova koji su pred gašanjem i zaboravom, a sa njim i njihovi tradicionalni običaji koji su dio kulture i vezani za to mjesto.

Samo pretraživanjem imotskog na googleu

Članak vam prenosim u potpunosti:

U Imotski smo pošli da vidimo kako izgleda grad u kojem je sve propalo. Putem smo shvatili da Imotska krajina kuburi s lokalnim javnim prijevozom, jer dugo nismo vidjeli toliko autostopista, raznih životnih dobi, kao od Zagvozda do Imotskog.

Kažu stari ljudi da je u Dalmatinskoj zagori tako izgledalo i nakon Drugog svjetskog rata.

− Ima li posla? Nikako – kaže sredovječni Imoćanin kojeg smo povezli.
– Nije tipična izolacija, ali radi se na tome. Više nemamo Sud, a imali smo ga još u ona vremena. Sad je u Sinju. 

A Katastar ide u Makarsku. Carina će u Kamensko. Izgubili smo i rodilište. A posla nema. Ko ima vojnu mirovinu, može nekako, a drugi nikako − kaže naš sugovornik i dodaje da je imao “sriću u nesrići”. Nesreća je, veli, što je 1991. morao u rat, a sreća je što sad ima vojnu mirovinu.

− Bogami, da nemam tu mirovinicu, jeba bi ježa, da oprostite – kaže čovjek.
– Oni stariji od mene imaju njemačke penzije, moja generacija vojne, a mladi nemaju ništa. Šta će nego bižat u Zagreb il Njemačku? Sve tvornice u Imotskom su propale − zaključuje.

Priča o propasti imotskoga gospodarstva, koje je u sutonu socijalizma – zapravo do početka privatizacije − zapošljavala oko 7000 Imoćana, priča je o neshvatljivom gospodarskom sunovratu koji je od Imotskog i Imotske krajine učinio egzistencijalne invalide: danas je u cijelom gradu u proizvodnji zaposleno manje od stotinu ljudi, dok ih je 4300 na Zavodu za zapošljavanje.

Sve ove 23 godine u Imotskom i okolnih osam općina na vlasti su takozvane “desne opcije“: uglavnom HDZ, uz povremene i mjestimične mandate HSP-a. U kolonu pluseva HDZ-u valja upisati modernu zgradu Pošte iz 90-ih, te rješenje vodoopskrbe i telefonskih priključaka, dok je kolona minusa značajno duža, pa idemo abecednim redom: “Agrokoka”, “Autopoduzeće”, “Brodosplit”, “Imostroj”, “Imota”, “Napredak”, “Novogradnja”, “Trimot”, “Vodogradnja”, “Vodoprivreda”…

Poljoprivredni kombinat “Agrokoka” imao je prije HDZ-a stotinjak radnika – danas firma ne postoji. “Autopoduzeće” je rasprodalo desetke predratnih kamiona i “kipera”, te ostalo samo na putničkom prijevozu. Pogon splitskog škvera u Prološcu, gdje su se izrađivali dijelovi za brodove, zatvoreno je. Tvornica za posebne namjene “Imostroj” imala je više od 200 zaposlenih, ali tvrtka ne radi još od 1998. godine.

Bivši trgovački div “Napredak” imao je 800 zaposlenih, 180 prodavaonica širom Hrvatske i BiH, poslovne prostore u Splitu, te hotel i robnu kuću u Imotskom − danas tvrtka postoji samo kao dio kolektivne memorije. Tekstilna tvornica “Trimot” prije HDZ-a je zapošljavala 1400 radnika, a danas nula: tvrtka je u poodmaklom stečaju, kao i “Vodoprivreda”.

Pazar spao na 2-3 banka

Ostade tek vinarija “Imota” – u bivšoj Jugoslaviji druga po veličini, iza kumanovske – kao ostatak čuvene Poljoprivredne zadruge koja je prije HDZ-a imala 400 zaposlenih, s kooperantima do 700, i koja je opskrbljivala cijelu BiH i Srbiju (znalci tvrde da je “Imotin” vinjak “Dorat” bio bez premca na bivšem jugoslavenskom tržištu), ali i ona je spala na samo 90-ak radnika te je u grogiranom stanju.

Upravo je sudbina “Imote” bila okidač za nedavni prosvjed imotskih građana, prvi koji se u dva hrvatska desetljeća zgodio u gradu Imotskom, okupivši oko 300 prezrenih građana. To je i bio povod našeg dolaska u Imotski.
− U Imotskom bi se moglo prosvjedovat svaki dan – kaže nam Boris Eljuga dok prodaje ribu na imotskom pazaru.
– Prije 20-30 godina bilo je 20 iljada ljudi više nego sad, a imamo pozitivni prirast. A šta će ljudi nego se iseljavat? Evo mojih četvero dice, svi u Zagrebu. A završili fakultete: ekonomija, grafički dizajn, psihologija. Al nema posla, pa stoj u Zagrebu. Evo, pazarni dan, srida, a nema nikoga − dodaje Eljuga.

U Imotski smo došli u srijedu baš zbog tradicionalnog sajamskog dana: svojedobno su tu srijedom dolazili deseci tisuća ljudi – od Duvna do Ljubuškog i Širokog Brijega − a danas je to mali kvartovski pazarić sa šačicom prodavača i kupaca.
− Ovo iza je moj poslovni prostor – nastavlja Boris – i dajem ga za sto kuna misečno, ma niko neće. Dava sam i mukte, samo da mi ćer zaposle, pa ništa.

Pitamo ga koga smatra odgovornim za ovakvu devastaciju Imotskog i Imotske krajine.
− Ako sam ja stvorio obitelj i ne vodim računa o njoj, onda ja ne valjam, ja sam kriv − veli naš sugovornik.
Čovjek očito aludira na dosadašnje središnje i lokalne vlasti, a među njima i na HDZ-ova gradonačelnika Antu Đuzela, koji Imotskim stoluje već osam godina. No, za divno čudo, na ovotjednom imotskom prosvjedu pojavio se i sam gradonačelnik, da bi podržao prosvjednike.

− Ne znam, ispalo je da je Đuzel organizirao prosvjed, ja sam to drukčije zamišljao – komentira nam tu činjenicu 25-godišnji Ivo Bilopavlović iz imotske Udruge mladih.
− Čovjek je osam godina na vlasti i gradi samo zidiće po gradu, ništa proizvodnja, i sad organizira prosvjed protiv samog sebe – kaže Mirko Karoglan, Bilopavlovićev vršnjak iz iste udruge.

Lakše do posla u Hercegovini

Ivo i Mirko nisu nepoznati javnosti: upravo su njih dvojica, s još nekoliko prijatelja i istomišljenika, preklani organizirali performans za Jadranku Kosor prilikom njezina tadašnjeg premijerskog posjeta Imotskom. Uoči Kosoričina dolaska, na fasadi Duhanske stanice objesili su ženske gaće i drugo donje rublje iz nekadašnjeg asortimana “Trimota”, a kad su im vatrogasci skinuli “instalaciju”, objesili su transparent “Vratite ukradeno”, nakon čega su privedeni na policiju.

Pitam ih što ih je ponukalo na taj performans, koji se može smatrati pretečom zadnjeg prosvjeda.
− Općenito propast Imotskog, katastrofa na svim razinama u gradu – veli Mirko.
− Sve naše matere su radile u “Trimotu” – dodaje Ivo.
Vraćamo se na temu: momci nisu optimisti.
− Mi smo zadnja rupa na svirali. Mimoišla nas autocesta, vlak na tračnice, sve nas je mimoišlo – kaže Mirko.

– Ti nemaš di doć pitat da te zaposle, to je dno. Od moje generacije 80 posto ih je otišlo iz Imotskog. Kad diplomiraju, sritni su dva dana i onda skuže da neće nać posla. Prije ćeš nać posao u Hercegovini, u Širokom ili Grudama − dodaje on.

− Ti u Imotskom ne možeš napravit bend, jer se ljudi taman uvježbaju i odu ća. Kad nemaju posla, jedino u policiji možeš radit. Svi stariji su bili u ratu i žive od vojnih mirovina. Jedino nas opet rat može spasit – gorko se šali Ivo.
− Ne možeš ti ni otić iz Imotskog kad oćeš – opet će Mirko.
– Ide autobus za Zagreb u dvi ure i ti dođeš na šalter “Autopoduzeća”, a on ti kaže: “Ne vozimo danas.” Zašto? Nema goriva. Pa di to ima?

Ivica Kukavica profesor je kineziologije i umirovljeni bojnik Četvrte brigade, triput ranjavan u ratu. Na lokalnim izborima bit će nezavisni kandidat za gradonačelnika.
− Motivirala me teška i beznadna situacija u gradu, koja me podsjeća na rat: kad je bilo najbeznadnije, ipak smo uspili. Najlakše bi mi bilo da uživam u visokoj vojnoj mirovini i privilegijama, ali ne mogu gledat u što se grad pretvorio. Meni je nevjerojatno da su propale tvrtke poput “Imostroja” ili “Trimota”, koji je proizvodio donje rublje za NATO. Ili “Agrokoka”, koja je opskrbljivala tadašnju JNA i pola Jugoslavije.

I on je, veli, nekidan bio na prosvjedu.
− Htio sam dati potporu obespravljenima, kojih je u Imotskom stvarno puno, ali mi je žao da se prosvjedi organiziraju sad kad je sve gotovo, kad su tvornice uništene i kad su radnici već na birou i još samo traže neisplaćene plaće.

Stoga, ako osvoji vlast, naš sugovornik tvrdi da će se posvetiti upravo vinariji “Imota”, zadnjoj slamci gradskoga gospodarstva. “Imota”, kaže, mora postati imotski “Agrokor”.
− Definitivno moramo krenuti od nule. Bilo je u ovih 20 godina puno ministara i moćnih ljudi iz Imotskog, pogotovo u doba Tuđmana, ali s ove distance ispada da su se oni okoristili pojedinačno, ali Imotski od toga nije imao ništa − kaže Kukavica.

Vraćamo se kući, u perspektivni Split: opet Imoćani stopiraju. Izgleda da je “Autopoduzeće” i danas ostalo bez goriva.
− Slabo je Imotski cijenjen u Hrvatskoj – kaže mi mladac kojeg sam povezao do Lovreća.
– Dobili smo samo dva slova IM na tablici, prije nam je na autima pisalo Makarska. A sve drugo smo izgubili.

The post Gubitak i propast kolijevke tradicionalnih običaja appeared first on Narodni.NET.

Nije bilo čatrnje u nikoga.

Po vodu za piće išlo se burilima. To su bile drvene kace koje su žene prtile na leđa i u njima donosile vodu u kuću. Išlo se većinom na jezero Krenicu ili na Nuga.

Nuga se zvalo mjesto gdje je rijeka Vrljika pri kraju polja ponirala i stvarala male virove. Do Nugla se silazilo niz jedan brežuljak. Lako je bilo sići, ali nije se bilo lako uspinjati s burilom na leđima.

Za ljetnih dana trebalo je dobro uraniti pa dok je voda hladnija i bistrija, donijeti je u kuću. Išlo je obično po nekoliko žena skupa. Pričale su žene da su stotine puta znale stajati na vrh brežuljka i slušati zvukove koji su dopirali s Nugla,  s tog ponora rijeke.

Kako te žene nisu imale satove, znale su poći za ljetnih večeri i prije ponoći vjerujući da će brzo zora. Došle bi na vrh brežuljka i samo slušale. Dolje vile peru robu. Udaraju i mlate robu „prakljačama“ (drvenim lopaticama) da bi je što bolje ubijelile. Dok bi prale, i pjevale su. Sve su to žene s brežuljka slušale i čekale kad će vile završiti. Znale su da će čim prvi pijetao zapjeva, one kolo zaigrati i nestati.

Bile su se i žene naučile na vile pa bi dolaskom kući pričale ukućanima što su sve čule s vrha brijega i pitale se gdje li su samo otišle te prekrasne djevojke s Nugla

Imotske vile na bunaru “Foto imota”

The post Priča o vilama s Nugla (Imotske Vrljike) appeared first on Narodni.NET.

Postavlja se Isusov grob koji Čuvaju četiri starija čovjeka iz mjesta, a navečer svećenik dvanaestorici izabranih ljudi pere noge. Pošto se na taj dan jelo samo zelje, on se u narodu naziva zeljavi četvrtak. Na Veliki četvrtak i petak vjernici mole posebne molitve. Procesija s križem i kan tacima na Veliki petak zalazi u sve zaseoke župe sv. Ane, a navečer se oko crkve pale vatre. Na Veliku subotu hrana se nosi na blagoslov, a u ponoć se ide na Vazmeno bdijenje.

Uskrs kao najveći kršćanski blagdan slavi se i iščekuje na poseban način u svim župama, pa tako i u župi Sv. Ane u Poljicima kraj Imotskog. Tu su se uskrsni običaji održali kroz stoljeća usprkos svim teškoćama s kojima se naš narod suočio kroz povijest. Neki običaji su se tijekom vremena prestali održavati i sada samo žive u sjećanjima naših baka i djedova, dok se neki, kao npr. kantanje, održavaju i danas, a sežu u vremena prije nastanka naše župe.

Tri dana Velikog tjedna, odnosno Veliki četvrtak, Veliki petak i Bijela subota nazivaju se posni dani, jer se postilo otkad na Veliki  Četvrtak utihnu zvona do subotnje noći kad bi zvonu ponovno zazvonila, Za vrijeme šutnje zvona u crkvenim obredima mjesto njih no koriste drvene čegrtaljke.

Na Veliki četvrtak u crkvi se postavlja Isusov grob s Njegovim tijelom, kojega obično kite žene. U staro vremena na Isusov grob se stavljalo dvanaest tanjurića proklijale pšenice i u sredinu svakog tanjurića stavljala se čaša s vodom, uljem i luminima koji su gorjeli do u subotu u ponoć. Ispred Isusova groba postavljala se straža naoružana karakterističnim kopljima i štitovima, a sastojala se od četiri, obično starija, čovjeka iz župe koji su se dva po dva smjenjivali svakih dvadeset do trideset minuta. Straža se čuvala za vrijeme crkvenih obreda, a nn Veliki petak cijeli dan. Taj običaj se održao do 1972. godine. Na večer se ide u crkvu na obred Isusove večere, kada dvanaest ljudi sjedi oko oltara, a svećenik im pere noge kao što je Isus to činio apostolima. Na taj dan jelo se samo zelje, pa se on zato u narodu naziva „zeljavi četvrtak“, a u tijeku dana svakoje čeljade moralo izmoliti molitvu Velikog četvrtka i to sto puta.

Molitva glasi ovako:

„Dušo grišna budi u viri kripna

Kada budeš putovati

Dugin putin, tisnin klancin

Susrist će te duv nečisti

Kušat će te, varat će te

U si moja il si Božja

A ti njemu vako reci:

Tvoja nišan, Božja jesan

„ Bogu oću, tebi neću

Iđen Bogu na sudišće

Bogu sam se obećala

Na blag danak na

Veliki četvrtak

Izmoliti sto križića

Sto amena sto Jezusa

Sto se puta prikrstiti.“

Veliki petak se svetkuje u tri dijela: Križni put i kantanje, Gospin plač i navečer obred Velikog petka. Od starina u župi sv. Ane običaj je da križ ide iz crkve u crkvu ujutro oko šest sati. Križ nosi jedan čovjek, bos ili u suknenim čarapama. Kad se narod okupi i izmoli se molitvasvećenik predaje križ križonoši, a isti tren kantači počinju kantati. Kada križ iziđe iz crkve ide se preko polja gdje se formira procesija. Tada se svi zaustave i križonoša se vraća duž procesije i vjerovnicima prinosi križ da ga poljube. Nakon ljubljenja križa procesija ponovno kreće i zalazi u sve zaseoke župe sv. Ane. Vjernici ispred svojih kuća dočekuju križ i ljube ga, a ako je neko bolestan i ne može izići križ mu se nosi u kuću.

U stara vremena krizni put je bio kraći i nije se išlo kroz sve zaseoke, ali zbog otporama zabranama noćšenja križa počelo se zalaziti u svaki najmanji zaseok što se održalo do danas, pa križni put približno šest sati. Cijelim putem se kanta Muka po Ivanu koja se do crkve iskanta dva do tri puta. Kada se križ oko podne vrati u crkvu žene pjevaju poznatu tužaljku Gospin plač. Iza ta dva obreda volovima se išlo orati zemlju onima kojima to nije imao tko, odnosno onima koji su smatrani siromašnima. Ljudi s polja su se dozivali kantanjem.

Zbog neimaštine na Veliki petak kuhao se tzv. ćoravi bakalar, varivo koje se sastojalo od krompira, luka i maslinova ulja, koje se čuvalo posebno za tu prigodu.

Navečer se održavao obred Velikog petka, kada se oko crkve pale vatre, u lončićima u kojima su se nalazili lug i petrulje, koje su služile kao rasvjeta za procesiju koja ide oko groblja i pjeva pjesmu ”Puče moj…”, koja je karakteristična za cijelu dalmaciju. Na kraju obreda velikog petka ponovno se ljubi križ, a u stara vremena se izuvalo na glavnim vratima i na koljenima se lizlo do križa, gdje se davala lemozina namjenjena za održavanje Isusova groba u Jeruzalemu. I za Veliki petak postoji posebna molitva koja se također izgovarala sto puta, a ona glasi:

” Iđe djeva slavnim grobom

Cvileći i plačući

Za križon se protežući

O sveto i slavno drvce

Koje primi Sinka moga

Više mrtva nego živa

Isus s križa govorio

Ko bi ovu molitvu molio

Na blag danak na Veliki petak

Ja bi mu da lip dar

Njegovoj duši raj

Na umrli dan”

Na Bijelu subotu popodne nosi se hrana na blagoslov. Danas je to obilje, a prije je bilo po jedno jaje za svakoga člana obitelji. O ponoći se išlo na Vazmeno bdijenje kada se održavao blagoslov vatre, koja se kresala iz kremena i vode koja se u vrijeme pjevanja Slave ulijevala u kamenice gdje su se ljudi poslije euharistije i umivali, a neki i nosili kući za članove koji nisu mogli doći.

Na sam Uskrs odmah ujutro jelo se blagoslovljeno jaje, išlo se na misu, čestitao se Uskrs, a djeca su se tuckala jajima koja su se bojala u ljuskama crvenog luka. Običaj je bio da momci darivaju najljepšim jajetom djevojke koje im se sviđaju i obrnuto.

Kazivači:

Augustin i Mirjana Livajić

Tekst napisale:

Ivana Ćelić / Ivana Znaor

The post Uskrsni običaji u Imotskom – običaji Imotskih Poljica – appeared first on Narodni.NET.

Bocuni ili flaše bili su zapremine od pola do tri litre. Nosila se i buraća, posuda od kože. Voda je bila pitka na cijelom toku rijeke, od izvora do ušća. Jedino je voda bila hladnija uzvodno, prema izvoru, a ponešto mlača nizvodno. Ručak bi radnici dobivali oko 10 sati, užinu oko 13 sati. Poslije užino slijedio je odmor od nekoliko sati, osobito ljeti. Spavalo bi se pod vrbama uz rijeku.

Pred večer se išlo kućama. Ranije su polazili oni kojima su kuće dalje polja, a kasnije oni kojima su kuće bliže. Kada bi ih više radilo uzajmenice, gotovo bi se obvezno na putu kući pjevala ganga. Uzajmenica je bila dnevnica koju je trebalo radom uzvratiti. Bilo je i nadničara koji su radili cijeli dan, pa i najteže poslove, za samo 2 kg kukuruza u zrnu, a neki su plaćali i u klipu tu količinu. Nadničare su mogli unajmiti samo zenđiliji seljaci.

Tako je u jednom danu put polja prolazilo na stotine poljodjelaca – starijih, mladih, muških i ženskih. Oni su u ljetnim danima ovuda išli i u onaj dio polja koji se nalazi preko Gornje Matice, ali su morali pregaziti rijeku koja na nekim mjestima nije bila duboka više od koljena. Rijetko je tko bio debeo.

Svi su bili mršavi što od truda što od izgladnjelosti i opće neimaštine. Bili su veseli. Znali su se šaliti i na svoj račun. Tkogod bi kući nosio malo trave za stoku, tkogod ribu i rake ako je stigao loviti.

I žene su išle kopati, ali rjeđe nego muškarci. To su radile one koje u kući nisu imale odraslo muško čeljade. Ostale su nosile dnevne obroke radnicima, piće, duhan i poruke. U pravilu su žene išle u polje čupati travu za domaće životinje: kravu, konja, magare, svinju, kokoši ili mazgu. Travu su nosile u naramku ili u brimenu.

U ljetnim danima na kupanje na rijeku vrljiku dolazilo bi na stotine dječaka i momaka, djevojčica i djevojaka. Zasebno su se kupali muškarci, a zasebno žene jer nitko nije imao kupaće kostime pa su se muškići kupali goli. Neki bi se kupali oko mlinica, a podosta i u viru zvanom Žegurica, koji se nalazio uzvodno tik do uske drvene grede za prijelaz pješaka preko rijeke. Oni koji nisu znali plivati, brčkali bi se u Maloj Matici, a najviše bi ih išlo u Gornju Maticu, u vir zvan Mucićevac. Taj vir bio je, pri uobičajenu vodostaju, dubok skoro dva metra, širok 3-4 metra i dug do 8 metara. U Gornjoj Matici je voda bila znatno toplija. U tom bi viru glave kupača bile jedna do druge, a noge su se često zaplćtale. Najčešća igra bilo je muranje ili potapanje protivnika pod vodu. Znalo se tko je od vršnjaka „najjači na vodi“. Skakalo se u vodu s brijega, ali i s oluka koji je omeđivao vir s istočne strane.

Djeca su išla i u lov na rake, žabe i ribe. Neki od njih nosili su na njivu ručak ocu, bratu ili možda za više njih iz sela.

Pokoja bi cura u dogovoru s mladićem išla u polje da se izgonja. Na kakvu skrovitu mjestu bila bi tobože slučajno sama, čekajući momka da dođe na milovanje. Dalje od milovanja nije se išlo. Tada bi se ona tobože otimala, negodovala, grdila „napasnika“, no gonjanje se odvijalo. Ako bi pak naletio koji nepozvan momak i navalio na djevojku da je izgonja, obasula bi ga vikom i najpogrdnijim psovkama i otjerala. Ako dogovora nije bilo, onda bi cure čupajući travu katkad pjevale kako bi dale do znanja momcima gdje se nalaze.

Kukuruza je bilo u polju najviše, brao se ili sjekao u devetom mjesecu ili nešto kasnije. To je ovisilo o njegovoj zrelosti, ali i o vremenskim prilikama. Ako bi počele padati rane jesenske kiše, žurilo bi se s berbom jer ga je teško bilo i brati i izvlačiti iz polja kada ono počinje plaviti. To izvlačenje iscrpljivalo je berače do iznemoglosti. Morali su ga nositi na sebi. Kola s konjima ili volovima zapadala bi u blato do šišaka. Tada bi trebalo kukuruz ručno prenositi, kola izvući, pa ga ponovo tovariti na kola kod sljedećeg bogaza ili nositi kukuruz do kuće. Žene su iznosile kukuruz na leđima. Ako bi njiva s kukuruzom pala pod vodu, onda bi se do nje dolazilo lađom. Ako Blato ne bi dovoljno naraslo da lađa može ploviti, ljudi bi kukuruz, s trtorinom ili bez nje, donosili do rijeke gdje bi čekala lađa na utovar. Kada bi se utovario, onda bi ljudi vukli lađu uzvodno rijekom do Đogića mlinica, a odatle prevozili ili prenosili kući. Ako je obran zelen, onda je bio dobar za prženje na vatri, ali ne i za mljevenje. Sušio se na tavanima ili na suncu kada ga je bilo u dvorištu.

The post Nači života i poslovi u Imotskom polju i okolici appeared first on Narodni.NET.

Odjeća i obuća bila je više nego skromna. Donjeg rublja rijetko su imali. Okrpane hlače nosio je skoro svatko, rijedak je bio onaj koji je nosio cijele. Češlja za češljanje u nekim kućama nije ni bilo. Malo se tko prije puta u školu umivao, najčešće bi se oprale samo oči, a katkad bi se đaci umili vodom iz, potoka, jaruge ili rijeke, pokraj kojih su prolazili. Neki su imali i problem buha i ušiju – bilo ih je u posteljama, u odjeći njihovoj ili koga iz, obitelji, bilo ih je i na tijelu, u kosi i pod pazuhom. Izazivale bi svrbež i prisiljavale na često češanje. Roditelji su nastojali to otkloniti, ali teško je to išlo sredstvima koja nisu bila tako djelotvorna za njihovo tamanjenje. Najčešće se koristila lukšija.

Polazilo se u školu i bez doručka – ne svi, ali dobar dio svakako. Ako bi bilo, đak bi ponio suha kukuruznog ili nekog drugog kruha i jeo bi usput ili za vrijeme velikog odmora. Katkad bi u kruhu bio i komadić bijele slanine. U zovnici na leđima nosio bi se udžbenik i mala olovka. Rijetko je tko imao gumicu, ravnalo ili šestar.

Priča je bilo uvijek bez kraja. Pričalo se o doživljajima u vremenu od kada nisu zajedno. Pričalo se ponajčešće o gradiva iz predmeta koji su po rasporedu sati toga dana u školi. Domaće zadaće su se također prepisivale usput, katkad i u hodu, da se ne zakasni. Provjeravalo se gradivo naglas tako da svaki onaj iz kolone koji je aktivno slušao nije mogao nastupiti pred profesorom kao neznalica. U hodu dugu sat-dva stjecala su se znanja. To je bila učionica vrlo uspješna za one učenike koji nisu imali udžbenike, a takvih nije bio mali broj. Razgovaralo bi se usput o koječemu osim škole, o događajima u selu, u obitelji, radovima u polju… Uzori su đacima bili pojedini profesori ili starije kolege koji su bili izvrsni đaci i lica iz priča, epskih junačkih pjesama, pripovjedaka, romana i neke od povijesnih ličnosti bila su djeci uzorom. Cijenilo se povjerenje, poštenje, rad, uzajamno potpomaganje, iskrenost, ali i snalažljivost. Posuđivali su jedni drugima knjigu, štiva iz lektire, šestar… tko je što imao, posuđivao je onome tko nije imao. Teško je bilo i zamisliti da se to nebi vratilo.

Rijetko je koja kuća imala sat koji je pokazivao vrijeme. Roditelji su bili ti koji su mladost budili po prvim pivcima ili u cik zore, kako u koje doba godine. Solidarnost je bila na iznimnoj visini. Oni koji su već bili na putu prema školi, dozivali bi onoga kraj čije bi kuće prolazili ako nije izišao na put. Da bi se znalo koga zovu, dozivalo bi se nadimkom, koji bi đaci svakom prišili. Najčešće je nadimak bio podrugljiv, a omiljeni su bili životinjski: Slon, Jež, Džudžan, Ćuko, Svinja, Magarac, Pivac, Jarac, Junac…

Ako je padala kiša ili snijeg, nisu bili rijetki oni koji nisu imali nikakva pokrivača za zaštitu. Stizali su u školu mokri ko pivci. Ta je izreka bila uvriježena u imotskom govoru. Nisu imali, to nije bila sramota, i sa žaljenjem su ostali gledali na to. Onaj tko je mogao ponudio bi pokrivač. Pokrivalo bi se vrećom koja bi se za te potrebe posebno složila, a bila je tkana od pređe ovčje ili kozje dlake. Malo je bilo onih koji su imali dobre pokrivače, često se nije znalo je li teže nositi mokru vreću, koja pod jačom kišom promoči, ili ići bez nje. Bilo je i kišobrana, ali je većina bila s potrganim žicama. Opanci i bakandže zimi nisu štitili noge od vlage. Više su služili kao ukras, da se, eto, ne ide bos. Neki su nosili cipele s drvenim đonom, malo njih cipele s kožnim đonom, a najmanje je bilo onih koji su imali čizme. Džemperi su bili ručno pleteni, ispleo bi ga tkogod od ženske čeljadi. Često je džemper bio jedina prava zaštita od hladnoće, ali nisu ni džemper imali svi. Kaput je rijetko tko imao. Rukavice su, ako ih je bilo, bile isto pletene od vunene pređe.

Veći dio godine išlo se boso po makadamu. Nije bila rijetkost ubosti se na draču, koju je trebalo iščupati. Ako je drača ostala u nozi, onda bi za nekoliko dana na tom mjestu narastao naboj. Liječio se omotavanjem trave bokvice ili kopitnjaka oko noge da izvuče gnoj.

Udariti se u kamen nožnim palcem ili drugim nožnim prstom bila je svakodnevna pojava. Ako je bilo suho, na ranu bi se stavila prašina, a ako je bilo mokro, blato.

Bura ili jugo znali bi biti neobično snažni. Đaci bi se tada primicali usputnom zidu ili biljnom plotu ili bi se držali jedan za drugoga kako bi svladali snažan vjetar iz suprotnog smjera.

Odgoj i Igre

Šibe su bile neizostavni dar ako su saznali. Te su šibe znale biti vrlo bolne. Upamtili bismo ih tako dobro da ih nikada više ne bismo željeli primiti. Roditelji su mislili isključivo na cilj – završiti školu i ne imati težak život kao oni. Ne bi nam pred roditeljima, ali ni pred profesorima pomoglo opravdanje da u vrijeme kraćih dana gotovo i ne možemo učiti jer u kući najčešće ne bi bilo petroleja za fenjer. Na putu kući igrali bismo često na plovke, na bakić ili kičkane. U igri na plovke igrači bi plosnate kamenove (male ploče, plovke) pokušavali baciti što bliže određenom predmetu ili crti ili rupi na cesti, a pobjedniku bi svatko davao dogovoreni polog. Igra na bakić igrala se komadom okruglaste kamene ploče. Igrači bi položili na bakić (plosnati kamen) orahe, bademe novce ili puceta, a onda bi bacali svoje okruglaste kamene ploče prema crti na zemlji udaljenoj 4-5 metara. Onaj tko bi najbliže crti bacio kamen, dobio bi pravo prvi bacati kamen prema bakicu, udaljenu 4-5 metara. Igrač bi pokušavao pogoditi bakić tako da što više novaca, oraha i si. bude bliže njegovu kamenu nego bakicu  i on bi on osvojio. Nakon njega nastavljao bi sljedeći koji je bacio kamen najbliže crti. Kičkane je bila igra malim kamenim pločama. Igrači bi nastojali baciti svoj kamen tako da učine kič, tj. da njihov kamen dijelom ili potpuno legne na plosnati kamen udaljen 4-5 metara. Pobjednik je onaj koji u tome uspije. Ako ih više učini kič, onda je pobjednik onaj čiji kamen većom površinom pokriva plosnati kamen.

Utrkivali bismo se. skakali u dalj. Često se skakalo preko voše ili lokve na cesti, a cilj je bio ne upasti u vodu. Bilo bi smijeha kad tkogod ne bi uspio. O najpopularnijoj igri nogometu još ništa nismo znali. Novine nismo čitali, radio nismo imali, a televizija, što bi to moglo biti? Došavši kuci. katkad smo mogli učiti, ali češće bi nas zapao kakav posao: kopati, čupati travu, nositi ručak radnicima, kupiti drva, čuvati goveda, ovce i drugo. Bilo ie dosta i onih koji nisu mogli doći do udžbenika, a svoga nisu imali te su lako sutradan mogli dobiti negativnu ocjenu. Uvečer bi se redovito i skoro u svakoj kući molilo Rozarje. Na tu molitvu zakasniti se niie smjelo. U toplijim večerima zaigralo bi se spasa i dječja pozornost bi popustila pa bi se dokasna ostalo u selu. Tada bi uslijedila stroga opomena i prijetnja šibama.

U teškim smo se uvjetima školovali i ne ponovilo se nikada i nikome. Mnogi su od nas, zahvaljujući školi, postigli ono što su htjeli, i na tome zahvaliuiemo svojim roditeljima, svojim učiteljima i nastavnicima…

The post Način života i odrastanje u Imotskoj krajni i zagori appeared first on Narodni.NET.

Na Veliki petak procesija kroz mjesto kanta Muku gorku Gospodinovu. U petak i subotu čuva se Isusov grob. Jaja se bojaju na tradicionalan način, u kuhanoj ljusci od crvenog luka ili kuhanom vinu. Blagosivljaju se na Veliku subotu, a jedu se u uskrsno jutro, prije polaska na misu.

Zmijavci, mjesto u Imotskoj krajini, smješteno je uz jugozapadni rub Imotskog polja u Dalmatinskoj zagori, svega nekoliko kilometara zračne linije udaljeno od mora, u zaleđu Biokova. Zmijavci, kao i ostala mjesta, imaju svoju povijest, tradiciju i običaje.

Veliki tjedan započinje Cvjetnicom. Cvjetnicu slavimo kao spomen na dan kada je Isus ulazio u Jeruzalem te bio posipan cvijećem od mnoštva ljudi koji su ga dočekivali s palminim i maslinovim grančicama. Po priči moje bake na Cvjetnicu se umiva u cvijeću. Cvijeće se preko noći stavi u vodu i u toj vodi noću se kupaju anđeli. To cvijeće su pretežno mirisne ljubice, simbol nježnosti i skromnosti. Na Cvjetnicu se slavi sv. misa na koju se ide s maslinovim, palminim i lovorovim grančicama koje se ludu blugosiivljuju. Ide se u procesiji i pjeva Muka, Blagoslovljene grunčice narod zove jelice. U prijašnju vremena, kada bi bilo nevrijeme, ljudi bi jelice iznosili u dvorišta ili pred kućni prag te bi ih zapalili, vjerujući da će zaustavili glad.

Veliki četvrtak je dan posta i molitve. Slavi se sv. misa sa „Slavom“, zvona zvone, a iza „Slave“ utihnu i ne zvone do 23 sata na Veliku (Bilu) subotu. Svećenik pere noge dvanaestorici ministranata, kao što je Isus na posljednjoj večeri prao noge dvanaestorici apostola. Poslije sv. mise pjeva se „Gospin plač“. Na Veliki Četvrtak običaj je jesti zelje, kao sjećanje na posljednju Isusovu večeru na kojoj su jeli gorko zelje.

Prijašnjih godina molilo se:

 „Dušice grišna

Budi u viri kripna

Kada budeš putovala

Dugin putim

Tisnim klancim

Pitat će te duh nečisti

Je si l moja il Božija

A ti njemu odgovori

Nisam tvoja neg Božija

Kada sam bila na onome svitu

Na Božijem cvitu

Ja sam govorila

Na blag danak

Na Veliki četvrtak

Sto križića

Sto Ješusa

Sto amena

Sto se puta prekrstila

U ime Oca i Sina I Duha svetoga“

Na Veliki petak cijelo mjesto utihne zbog sjećanja na muku Gospodnju, Taj dan je strog post i nemrs, a većina posti o kruhu i vodi. Kroz mjesto se ide za križem i kanta se Muka gorka Gospodinova. Toga dana peče se pogača (kruh bez kvasca) i pije se crno vino, uz geslo „Koliko tog dana popiješ, toliko krvi dobiješ“ U svim imotskim župama prije je bio običaj da se na Veliki petak i Veliku subotu čuva Gospodinov grob. Taj običaj zove se kvarantore, četrdesetosatno klanjanje.

Više o crnom vinu za Veliki petak

Za Veliku subotu uvriježio se naziv Bila subota. Riječ „bila“ u starohrvatskom jeziku znači velika, i to se u narodu održalo do danas, Tog dana jaja se nose na blagoslov u crkvu, a uz jaja se nose i druga jela, pogače, sirnice. Na Veliku subotu bojaju se jaja – pisanice

Bojanje jaja je na tradicionalan način – Jaja se bojaju u kuhanoj ljusci od crvenog luka ili u kuhanom crvenom vinu gdje dobivaju kristalnu ljubičastu boju.

Više o tradicionalnom ukrašavanju jaja.

Na Veliku subotu Također je post, U 11 sati oglase se zvona, zvoni „Glorija“.

Prije je bio običaj da se svatko tko ima priliku umije dok zvoni, a kad zvono prestane više se ne umiva. Oni koji bi se tada našli u polju, dok zvono zvoni zaustave rad i iz žbanja se umiju vodom. Na Veliku subotu slavi se vazmeno bdijenje, misa uskrsnuća Gospodnjega.

Na uskrsno jutro, prije polaska na misu, jede se blagoslov, tj, blagoslovljena jaja. Slavi se svečana sv, misa uskrsnuća Gospodnjega, Običaj je da se na Uskrs krste djeca.

Uskrsni ponedjeljak je znak produženog Uskrsa, odnosno to je duhovni ponedjeljak kojim se opečaćuje jačina Uskrsa.

Autor teksta: Barbara Milas

The post Uskršnji običaji Imotske krajne – običaji kroz Veliki tjedan u Zmijavcima – appeared first on Narodni.NET.

Mate Kukavica 1725. g. diže svoje jato na noge lagane i povede ji sve do grada Imotskoga. Kako su navikli na život kraj jezera, uz blagosov tadašnji vladara imotskog kraja, Mlečana, nastanili su se u prančiok Kubatovine na južnin padinan Crvenog jezera. U imotskin kamenin vrletima sagradili su svoje novo i konačno gnjizdo koje je postalo topli dom svin Kukavicama. Godine su prolazile, gnjizdo se širilo na više obitelji i tako je nastao lip zaseok Kukavice u selu Glavina Donja. Korijen svi Kukavica na svitu je u tom zaseoku od kameni kuća do Crvenog jezera, oko murve ljutice koja je za mišćane bila centar svita.

Neki od Kukavica su naslidili navike tice sa svog grba pa su svoje jaje stavili u tuđe gnjizdo, zato Kukavica imamo u Glavini Donjoj i u Vinjanima Gornjin. Ta škerca in se osvetila kad su iz Tihaljine u njiovo misto došla tri Rašića i svoje jaje stavila u njijovo gnjizdo. Kukavice se odma dositiše jadu, pa da se ne bi gužvali, darovaše Rašićin proplanak na zapadnon dilu sela neka sebi sagrade gnjizdo, usput in dadoše i ćer u dotu. Jedna nevolja manje!

U ta davna vrimena između Kukavica i Rašića bila je mala crkvica od koje ostaše samo ruševine. Do nje je živila obitelj Gujić kojoj se prezime ugasilo jer nije bilo sinova koji bi ga naslidili.Dvi sestre Gujićuše prodale su kuću i odselile.Selo Kukavice je dugo živilo punin životon, obrađivalo škrte kame padine Kubatovine praveći plodne pristave, ograđujući doce ispod sela, gajeć stoku, obrađujuć polje u Glavini di su imali i pojate za stoku. Najpoznatije i najvridnije mlikarice i piljarice Imotskog su bile žene iz Kukavica. To nije slučajno jer na osunčanin pristavama sela, trišnje su zrijale već početkon svibnja, a kuki i sparoge ko prst debeli punili su imotsku pijacu. Prvo zelje je nicalo u Kukavčevin vrtlima. Mliko krava buša bilo je puno masla.Sve to nije bilo dovoljno za održat čeljad na okupu pa su se mišćani počeli raseljavat davni trideseti godina za prvon obitelji koja je odselila u polje. Ipak je većina ostala u Kukavica sve do šezdeseti godina kad je pri 36 dimova živilo dvistotinjak čeljadi.

– Nije se baš imalo! Znalo se leć i bez večere, ali se pivalo. Svi su bili veseli. Išlo se jedni drugima, a ne ko danas, zabio se svak u se i u televiziju. Evo, vidi ovu kućicu, tri sa tri, a cilo selo momaka i cura sililo bi unutra za jednon tolon i malin špakeron. Igralo se na karte, pivalo, veselilo… – kaziva stari Pere Rašić.

Pod murvu ljuticu

Kukavice su krajem šezdeseti godina masovno selile u polje jer do u staro selo nije bilo puta pa se sav teret nosio na leđima, na magaradi i konjima. Problem je bila i voda koju su imali u par čatrnja i jednom otvorenom starinskom bunaru.

– Put je bio glavni razlog što se iseljavalo – tumači Ivica Kukavica Gogi.

Po odseljavanju, neki su obiteljski nadimak uzimali za prezime i zapostavili staro prezime i tako su nastala nova prezimena u Imotskoj krajini. – Mi smo uzeli za prezime Martinović. Još su nekoliko obitelji prominili prezime kao Zelići, Ikar i drugi – kaže Marijan Martinović i nastavlja – na sri sela je bila stara murva ljutica koja je bila okupljalište mišćana. Momci bi prije odlaska na silo došli pod murvu i zapivali gange. Kad bi se vraćali u ranu zoru sačikali bi se ispod murve, i kad bi se svi vratili, opet bi zapivali i tek tada išli na počinak. Kad bi se momci ženili, svatovi bi u selo dolazili na konjima jer nije bilo puta, utrkivali bi se ulicon ko će prije s polja pod murvu ljuticu. Priča se kako je davno tadašnja mlada Šabuša bila najbrža i sve i je skoro pola sata čekala pod murvon.

Od murve je osta samo panj. Selo je skroz zapušteno. Kako se to dogodilo? Baš ničemu nije moglo služiti, pa je ostalo skroz prazno.

– Ja san zadnji odselio i to ’96. godine. Nakon mog odlaska niko od mišćana više nije ni zalazio u selo – javlja se Ante Kukavica Šicar, šumar imotske Šumarije – nakon mog odlaska jedino su vandali dolazili i uništavali što se dalo uništit. Čudo je što je i ovo ostalo. Sve bi vacade odnili da je bilo puta. Selo je propalo što nije bilo puta, a evo izgleda da ga je sačuvala ta manjkavost.

– Je, je, kad smo počeli nedavno probijat put neki su nan dovikivali: „Kad ćete asfaltirat da moremo doć po vacade? “ – doda Rade Kukavica koji s obitelji živi u Baškoj Vodi.

U sri zime u košulji

– Selo ste počeli obnavljati prije pet dana. Mislite li se vratit živit tu? Rade, ko je pokrenio ovo čišćenje i probijanje puta?

– Ja i Gogi. Čuvši da će se poviše Imotskog nanovo raditi eko-selo, odlučili smo zatražiti uvrštenje našega sela u spomeničku kulturnu baštinu, u čemu smo i uspili. Sad okupljamo one koji imaju udila u selu kako bi ga očistili od raznog raslinja i zaostalog smeća. Zašto bi se gradilo novo staro selo kad postoji ovo koje triba samo renovirati?! Što je najzanimljivije, selo se nalazi par stotina metara od vidilice Crvenog jezera. Idealna prilika za napravit turističku atrakciju, a ne da turisti dođu na vidilicu, samo bace kamen u jezero i odu. Mi smo probili put i uredit ćemo ga nakon što uredimo selo, ali svi oni koji moraju zdravo razmišljati o budućnosti ovoga grada tribaju otvorit oči i pripoznat blagodat pozicije ovoga sela. Pogledaj, vidi se cilo polje, a kad je sunčano u sri zime moš u košulji odat.

Na Radin govor nastavi Mario Kukavica, ostavljajući alat na zid – Ja sam došao iz Njemačke kada sam čuo da se selo uređuje. Doći ću ponovo kad god bude potriba. U blizini Frankfurta imam svoj restoran, znam što je ugostiteljstvo i turizam. Moj restoran, koji je poznat i priznat kao kvaliteta, nedavno je dobio i nagradu Slobodne Dalmacije „Zlatni cvit“ koja se dodjeljuje najboljim ugostiteljima, Hrvatima u dijaspori. Restoran je „Sortino“, naslijedio sam ga od talijanske obitelji koja je rodom iz jednog malenog mjesta na Siciliji.

– Jesi li naslijedio i malo mafijaški manira skupa sa sicilijanskin restoranon?

– Aaa, ne, samo trud i rad! Ovo je najbolje što se ovom selu moglo dogodit. Za pet dana rada uradilo se čudo, a za godinu dana ovo može postat pravi raj.

– Gradski oci su nan pomogli probit put – nadoda brat mu Gogi.

The post Zaboravljena sela Dalmatinske zagore -Kukavice- appeared first on Narodni.NET.