Tradicionalna stara igra zvana “Kazeta”

Tu bi se sedilo kolo komina sa sklopljenim rukama izmeju bedara, a jedan bi se diga na noge i dili kazetu (obično pajku od rogača, mindel, ugnjev). On bi je u nekoga ostavi di je njega voja a onda bi pita: U koga je kazeta? Ako ovi ne pogodi, peta mu nekoliko „sardela“ po rukah i nastavi redom pitat dok se kazeta ne najde i tako se igra ponavja. Najviše bi se ostavjala u onega ko ti je najdraži i tako bi se i na taj način očitovala jubav, pa bi sempre u igri usput i bedre popipa. Ona koja još ni priskočila cmij, bila bi se opesla, a ona koja je poprin bila u tancu, bila bi nagodila.

Veliko dio tradicionalnih igara naših baka i djedova koji se igrao na kominu ili ognjištu ostaje nepoznat i zaboravljen. Ako znate ili imate nekakvih informacija slobodno nas kontaktirajte na urednik@narodni.net.

The post Stara igra na ognjištu naših djedova i baka igra kazete appeared first on Narodni.NET.

Pljočkanje, pločkanje¹ – je pučka arhaična igra koja se igra na otvorenom, na livadi ili cesti, uglavnom na polju kad se čuvala stoka. Od stare pastirske igre i razonode pastira danas se pljočkanje razvilo u pravo organizirano sportsko takmičenje sa pisanim pravilima. Margetić piše: “Igru mogu igrati najmanje dvije osobe, ali gornja granica nije određena. Za pljočkanje je potrebno imati okrugli kamen, pljočku, veličine dlana i jedan veči kamen, grotu, koji se postavi na tlo. Kada se odredi mjesto gdje će se igrati, povuče se linija otprilike pet metara dalje od grote. Zatim svaki igrač uzima svoju pljočku i njome gađa cilj. Pobjednik je onaj tko baci najbliže groti. Najčešće su igrali dječaci, a ponekad djevojčice. Podaci s terena ukazuju na raznolikost termina koji se koriste za ovu igru: pljočkanje, pločkanje, prahćanje, pljočka, i na nekoliko varijanta ove igre. U Barbanu su djeca na paši vrijeme često kratila igrom zvanom pljočka. Za igru je potreban plosnati kamen pljočka i jedan okrugli kamen balin. Igra se na ravnom terenu, a sudjeluju tri para (dječaci i djevojčice). Jedan od para baci balin na tlo, a zatim njegov partner gađa balin pljočkom. Nakon toga izredaju se i ostala dva para , te se gleda tko je bacio pljočku bliže balinu. Pobjednik je onaj par koji je najbliže bacio (ili koji pogodi) te za to dobiva jedan bod, punat. Ukupan pobjednik pljočkanja je onaj par koji prvi sakupi 13 punata.

Početkom 90-tih godina 20 st. zahvaljujući pojedinim entuzijastima pokrenuta je inicijativa o organizaciji i institucionalizaciji pljočkanja u Istri. Tako je ova od davnina poznata pučka, pastirska igra sačuvana kao dio tradicijskog naslijeđa. Jedno od prvih natjecanja bilo je 1994. u Svetom Petru u Šumi, a 1996.g u Šuranima, održan je prvi otvoreni Županijski turnir u pljočkanju. Natjecanje je održano po starinskim pravilima koje je sastavio Vlado Družeta iz Pazina. Istarski pljočkari osnovali su “Športsku pljočkarsku udrugu županije istrijanske” koja je 01.06.2002. usvojila Statut udruge. Značajno je da su osnivački dokumenti i pravilnik napisani na dijalektu. Udruga nažalost nikad nije formalno upisana u Registar udruga RH, tako da je Istarski Pljočkarski Savez formalno-pravno osnovan 2011. godine. Tehnička pravila (koja su se dopunjavala i mijenjala) prošla su pet čitanja i čine osnovu za važeći Pravilnik koji se svake godine dopunjava u skladu sa razvojem igre.
Početni Pravilnik ima šest članaka, od kojih prvi, beside – terminologija, obuhvaća sve pojmove vezane uz igru. Članak br.2 objašnajva “Zašto, kadi, ki i zača se pljočka”. Može biti organizirana pojedinačna igra, igra s kunpanjom (par) i igra u kunpaniji (momčad, trojke, četvorke…). Pljočku moru igrati svi ljudi bez obzira na dob i spol, a svakemu špotrašu mora biti vajka želja da u duhu pravednog nadmetanja u jednakim uvjetima dobije igru, u kojoj je najveći cilj hititi (koštati) pljočku ča bliže pljočkašu i da na kraju kada dobije partidu za to dobije priznanje i simboličnu nagradu.»

Današnji Statut i pravilnici su u potpunosti usklađeni sa Zakonom o udrugama RH, kao i sa temeljnim dokumentima o sportu kao što je to Olimpijska povelja, Pravilnik o antidopinškim mjerama HZTA i Sport Acordovim pravilnicima o Fair playu, suzbijanju nepoštenog klađenja i korupcije.
__________________
¹ U pisanju ovoga teksta koristili smo se citatima teksta gospođe Mirjane Margetić, kustosice i više muzejske pedagoginje, iz Etnografskog muzeja Istre u Pazinu.

Prvi pisani Pravilnik o pljočkanju:  ⇒ Pravila pljočkanja 1. čitanje

Uvod  u pojmove pljočkanja¹
„Za pljočkati je potrebito imati pljočke, to su škrilje ni velike ni male, tako da lipo stanu u ruku. U igri more biti pet,šest, a i više pastira igrača. Svaki igrač ima svoju lipo regulanu okruglu pljočku. Odredi se misto od kud će se hitati pljočka, za ča se povuče crta, obično se igralo na putu, eli krasadi. Četiri, pet metri dalje se je stavljala tombulaska grota i pljočke su se hitale ki će bliže te tombulaste grote, ten cilju. Čigova je najbliža toj grotini, je dobija partidu. Je mora pojti vrnuti ovce eli goveda, ko je zgubija. Smo igrali i z ćikom. Ćik je bija na toj tombulastoj groti. Najprija smo bližili groti, a kad je ćik udletija smo bližili na ćik., govori Miha Orlić iz Klarići.»

URDIN U PLJOČKANJU – Anđela Pustijanca iz Peresiji*
1. Zogo je dugo oko 10 metri, a široko do 3 metra
2. “ćik“nora biti najmanje 6 metri od rige od kuda se hita, a ne van zoga
3. Pljočke i čik moraju biti samo od grote
4. U škvadri moraju biti 3 zogadura, svaki z jenon pljočkom
5. Svaka pljočka ima jedan punat
6. Ako u jenen hitanju sve tri pljočke jene škvadre imaju punat ono put je to duplo(6)
7. Izbijati pljočku se more samo šeko, a ne „šuljanjem“
8. Čik se more izbijati samo šeko
9. Ona pljočka izbijana šuljanjem se torniva na misto, a ona ka je zbila se hita van zoga za to hitanje
10. Za izbijanje se mora javiti sucu, a sudac šenja i pljočku i čik
11. Ako za vrime izbijanja čik pojde van zoga se zoga kako da je u zogu
12. Partida dura 11 ili 16 punti, po dogovoru kapoškvadre, a ne duže od 20 minuti
13. Ako se pljočka razbije, valja veči kus“
* Istarski narodni običaji i stari zanati, Marko Bijažić, 1999. strana 155.

BESIDE – terminologija u pljočkanju; prijepis iz 3. čitanja TEHNIČKIH PRAVILA PLJOČKANJA

PLJOČKA – pensa se na kamenu škrilju ka se najde na njivi i gromači. Z zida ki so zidani oko kampanje ili povijesnih gradina NE uzimati materijal za udelati pljočke.

PLJOČKAŠ – (burlo – balin), kamik – grota, babuljastog oblika do kega se ča bliže hitaju pljočke. Ne uzimati materijal z uređenih zidi.

PLJOČKALIŠTE – teren kadi se hitaju – igraju pljočke. Odabere se terene kadi se ne nanose štete intradi i kadi se ne zapačiva drugin.

PLJOČKAR – igrač ki igra pljočke (bez obzira na spol i dob ili peršona starija 18 let – senior)

PLJOČKAŠICA – ženska ka igra na pljočke – seniorka

PLJOČKARICA – divojka (otročica) mlaja od 18 lit ka igra pljočke, juniorka

PLJOČKARIĆ – mladić (otrok) mlaji od 18 lit ki igra pljočke, junior

ZBITI – (izbi, udri, zmelji u batudu), pensir i želja da se protivnička pljočka z jačim tirom odmakne ča dalje od pljočkaša

MIRITI – izmiriti udaljenost do pljočkaša z metrom ili žbicami

ŠENJATI – (sinjati) označiti na terenu pozicion pljočke ili pljočkaša

ZAJAHATI – šituacija kada pljočka pade na pljočkaš

TURA IGRE – (butada), hitanje pljočki u igri u jenen smiru (pravcu)

PUNAT – mjerna jedinica (jedan, dva, … trinaest punti – zoven se vanka)

ŠEKO – kada se jušto u glavu zbije pljočka ili pljočkaš

JUŠTO NA MIRU – hičena pljočka da ima punat

EKOLOGIJA – zaštita okoliša od smrada i smeća. Prije pljočkanja triba dogovoriti teren, zatim ga urediti, a pokle finjene partide triba pobrati razbijene pljočke i smeće.

KRIJANCA – lipo ponašanje. Ne fumati i piti alkohol za vrime igre, biti sportski obučen, ne grdo drugen govoriti, mobitel neka muči, svakega štimati i rišpetati, ne kresti već čuvati imovinu, čuvaj sebe aš tako čuvaš i drugega, pomoći kemu rabi, ne se tući i munjesati, besidu i poštenje imati, lipo kantati i tako dobre stare tradicije Istre održati.

The post Stara igra pločkanje appeared first on Narodni.NET.

Stara društvena igra zvana kevanje u nekim djelovima Hrvatske i igra prasice je zabavljala mnoge generacije u mladim danima, opisat ćemo vam detaljno igru u nastojanju da se nekada sa prijateljima odvažite odigrati ovu staru tradicionalnu društvenu igru!

The post Zaboravljena društvena igra prasice ili kevanje na livadi appeared first on Narodni.NET.

Pjesma za sijelo

Za takva sijela djevojke su se oblačile kao da idu na dernek. Sve su činile da se samo što bolje svide momcima, jer im je do toga bilo puno više stalo nego do čupanja vune. Na sijelu na kojem nema momaka nevesele su cure i od njih nema velike rađe. One često izlaze pred kuću da slušaju pjevaju li momci s koje strane. Na sijelu djevojke neprestano pjevaju gangu. U njoj su izražavale sve ono što su osjećale. Pa dok je momačko pjevanje ponekad prelazilo granice dobroga ukusa i završavalo u vulgarnosti, djevojačka pjesma bila je osjećajna, iskrena i istinita. Te pjesme od dva stiha skrivale su u sebi više poštenja i plemenitosti nego bilo koje druge naše narodne pjesme. Odlikovale su se ljepotom izraza i pune su bile mirisa cvijeća zanosne noći, mjesečine i ostalih čari seljačke idile, pa su kao takve djelovale toplo i snažno.

Iz tih pjesama moglo se saznati i to da je najveći ideal svake seljačke djevojke ljubav, ali samo onda ako ona vodi dvoje mladih pred oltar — vrčem u brak. Osjeti li naša djevojka u samom početku jedne ljubavi da postoji vrlo malo ili nimalo izgleda za udaju, ona će najčešće odbiti tu ljubav kao suvišnu i neumjesnu.

Na sijelu se ponekad natpjevavaju momci i djevojke i preko dobro smišljenih pjesmica vode otvoren dijalog, da sijelo vidi ili su domišljatiji momci ili djevojke. Na koncu će cure zastidjeti momke ovom pjesmom:

»Lipše naše, vaše ko gargaše«

ili:

»Umri, curo, zemljica ti laka

Nestalo je pošteni’ momaka.«

Tako vrijeme ubrzo prođe i primakne se pola noći, a sijelo se raziđe i selo oživi od pjesme vriske i graje. Ubrzo iza toga selom zavlada grobna tišina i muk.

Još o narodnom druženju ili sijelu

Momačko sijelo u Imotskoj krajni

Prelo ili silo u Slavoniji

The post Sijelo – noćno udvaranje djevojkama uz pjesmu i kućne poslove appeared first on Narodni.NET.

Donosimo vam tradicionalnu staru igru zvanu Pašara.

Igra se u kući, obično na prelu s neograničenim brojem igrača. Svaki igrač uzme sebi neko ime, obično je to bilo ime voća. Prvi igrač govori npr.: «Pašara poleti, na krušku doleti», igrač imenom kruška odgovara: « Nije, ne «, prvi igrač opet pita: « Da di je de», a ovaj mora brzo odgovoriti npr.: «Pašara poleti, na šljivu doleti»; sada ovaj tko je šljiva odgovara isto brzo i tako ukrug. Bit je u tome da se svaki upit i odgovor izgovori sve brže i brže, i ako se netko smete, tj. Ne zna odgovoriti, taj dobiva po ruci «turom» onoliko puta koliko kaže igrač koji mu je postavio pitanje.

The post Zaboravljena igra naših starih Pašara appeared first on Narodni.NET.

Stara tradicionalna igra Pasareta igrala se u dalmaciji i na otocima…

PASARETA igrala se većinom pri kotlu za vrime varenja rakije. Svi okupljeni dobili bi posebno ime, obično po dilima od kotla: Bukin, Kapin, Trumba, Nosač, Vrata, Gradije. Jedan bi govori:

Pasareta pasari, diće, diće na Kapin! A oni koji je dobi ime Kapin, odgovori bi: Na Kapinu ga ni, nego na Trumbi! I tako svaki odgovara da Pasarete na njemu ni. Oni pak koji falije svoje ime očrni se sajama od kotla, a najviše bi se ocrnilo onega kojega se najviše voli. Na ovoj igri je bilo hihošćanja do mile voje, jer bi posli jedva pripoznali jedan drugega. Tako bi se bili minjali: oni koji falije, oni se očrni, ali onda on vodi igru.

The post Tradicionalne igra uz pečenje rakije Pasareta appeared first on Narodni.NET.

Opisat ćemo staru mušku pastirsku igru zvanu ćiškapu, kako bi stari pastiri rekli “igrali smo na ćiškape”. Društvene igre su bila razonoda i opuštanje starih generacija i najčešće se s njima kratilo slobodno vrijeme.

Muška igra. Kada bi se oko podneva ovce napasle, polijegale bi na ledinu ili proplanak i preživale, a čobani bi izvadili hranu iz torbe i počeli objedovati. Poslije toga obično su se skupljali svi Čobani kod kakve ravne livade ili doca da zaigraju koju od čobanskih igara. Ako je bilo puno čobana, izabirali bi ĆIDU-ĆIŠKAPU, jer u njoj broj igrača nije bio ograničen broj.

Ona se igrala ovako: između svih sudionika izišao bi jedan i bacio svoju kapu na ledinu (ako nema kapu, izuvao bi i stavljao opanak, zbog čega su mnogi išli bosi navečer kućama) i “obasirao” oko nje (čuvao je) da je netko ne izbije nogom. Najspretniji od igrača, u određenom trenutku, uspijeva izbiti kapu i tada nastaje “CIDA” kape od jednog do drugog igrača koji su je nabijali i gazali u krug po livadi. Onaj igrač Čijaje kapa, za zamjenu mora dodirnuti jednog od igrača i zgrabiti kapu prije nego je udari netko od suigrača, jer bi u tom slučaju morao “obasirati” dalje zato stoje dodirnuti igrač iskupljen. Nakon što dodirne igrača i zgrabi kapu, ulazi igrač kojeg je dodirnuo ili može ući u drugom slučaju igrač koji je zadnji udario kapu, a onaj Što je “obasirao” uspio je uhvatiti u zraku. Za igru se koristila kapa iz narodne nošnje, a kasnije “francuzica”. Opanak je bio “kaišar” (sandala, slapa) ili “kapčar” (zatvoren i izrađen od automobilske gume). Igra se sve dok se igrači ne umore ili kape i opanci ne poderu.

 

Slavko Galiot

 

 

igra ćiškape zaboravljena društvena igra

The post Zaboravljena pastirska igra “na ćiškape” appeared first on Narodni.NET.

Odlazak na dernek

Poslije je mise bila prilika da se susretnu mladići i djevojke, da se krijamice pogledaju i slobodno, bez zamjerke izmine koju rič, da muškići zamire cure i dogovore sila. Ako bi mladić i djevojka u derneku šetali, to je već bio znak da misle ozbiljno. Takvo otvoreno iskazivanje simpatija momka i cure, za mnoge je bila gotova stvar, a naročito za seoske žene, kojima je to bila dobra tema za ogovaranje.
U derneku se šetalo od crkve do Radovića kuća, a za većih blagdana, kad je u Ričice dolazio i katolički puk iz drugih mjesta, šetalo se i do raskršća. Majke bi osobito pazile s kin joj ćer šeta, a tetke, strine i ostala ženska rodbina bi već procjenjivale i iznosile svoj sud o eventualnom budućem zetu, ili nevisti. Ako nije bilo posebnog protivljenja roditelja, momak bi dogovorio dolazak na silo. Silni dani su oduvijek bili srijeda, subota i nedjelja i to uglavnom zimi kad nije bilo velike rađe. Za udovce koji su se htjeli ponovno ženiti važilo je pravilo odlaska na silo utorkom i petkom.
Djevojke su u Ričicama dosta rano počinjale sidit s momcima, odmah dok se počela curit, tj. dok bi ozbiljnije zagazila u pubertetske godine, i to iz sasvim prozaičnih razloga, (neimaština, velike brojne obitelji itd.) pa je slijedom toga veoma rano dolazilo i do udaje ili ženidbe. U prošlosti je bilo slučajeva da se djevojka-djevojčica uda s navršenih šesnaest, pa čak i petnaest godina starosti, a muškarci su bili “zreli” za ženidbu nakon što isluže vojsku.
U početku je momak na silo dolazio obavezno u pratnji kolege, a tek kasnije kad je ta veza već bila ozbiljna, mogao je dolaziti sam i ostajati s djevojkom u njezinoj kući do kasno u noć. Seoske su žene osobito pazile koji momak ulazi u čiju kuću te je tako selo već drugi dan znalo ko s kim sidi! Ako se momak ili djevojka nisu sviđali seoskim ženama ili rodbini, ili im jednostavno ta veza iz nekog razloga nije odgovarala, ovi bi tu vezu nastojali skuditi, tj. ogovarali bi kod roditelja mladića ili djevojku do te mjere dok se ovi ne raziđu. I momci su morali čuvati čast i ugled djevojke s kojom su sidili, a ako bi shvatili da nisu jedno za drugo, momak je svakako morao doći na silo barem tri puta (da oboje zadrže poštenje).

Zanečenje roditelja pri udaji, ženidbi

I sami su roditelji često nastojali da se djevojka što prije uda, još ako je mladić iz dobre kuće, tim bolje. Ako bi djevojka prekoračila dvadesetprvu ili dvadesetdrugu godinu, a nije se udala, jadnica bi bila proglašavana usidilicom i kasnije bi se teško udala. Siguro ima neku falingu, komentirale bi seoske žene.
Momci su svoj dolazak na silo najavljivali gangom, koja se ranijih godina mogla čuti u svakom zaseoku, a djevojke su već znale po pjesmi čiji momak dolazi na silo.
Često su momci odlazili na sila i u druga sela Imotske krajine ili Hercegovine, što je bilo i razumljivo. Veliki broj mještana bio je u rodbinskoj vezi pa su tražili životnog suputnika u drugim selima. Prema tomu iz kojeg je sela ili zaseoka, nevista bi odmah dobivala i odgovarajući nadimak. Neviste bi iz Kilića dobile nadimak Kiljuša, iz Parlova Parlovuša, iz Tandara Tandaruša, iz Dujmovića Dujmuša itd., te bi im ti nadimci najčešće ostajali do kraja života. Čest nadimak koji je nevjeste nerijetko pratio sve do njihovih poznih godina bio je mlada (od mladenka), ili do dolaska nove, mlađe nevjeste u kuću. Tako su neke nevjeste bile oslovljavane ovisno o muževu imenu; mlada Ikina, mlada Lukina, mlada Vranina itd.

Tradicionalno silo i udvaravanje

Odlazak u druga sela ili dolazak momaka iz drugih sela na silo u Ričice, često je bio povod verbalnim pa i fizičkim obračunima, ako bi se lokalni momci osjetili ugroženi ili podcijenjeni. Tako su oko Božića, iza Drugoga svjetskog rata, momci iz Crnovra u Donjem polju izvukli deblji kraj, a radile su i sikirice, srećom bez ljudskih žrtava (prema kazivanju pok. Ivana Parlova). Sklapanje braka ili sakrament ženidbe je važan trenutak u životu kako pojedinca tako i njegove obitelji. Konačnu su odluku o ženidbi odnosno udaji donosili stariji ukućani. Vjenčanja i svatovi bi se organizirali uglavnom od Svih svetih do Korizme. To je nekada bilo gotovo pravilo, jer je stanovništvo u drugim godišnjim dobima bilo zaokupljeno poljoprivrednim i drugim poslovima od životnog interesa.
Djevojke bi svoje namjere ili želje za udajom, najavljivale gangom:

-Udat ću se i ja ove zime,

Dogodine ljuljat ću te sine!

The post Najveća veselja naših starih Dernek i Silo appeared first on Narodni.NET.

Danas vam donosimo staru djevojačku (žensku) igru zvanu  Piljenje.

The post Stara zaboravljena djevojačka igra Piljenja appeared first on Narodni.NET.

Tradicionalna igra ”Lončići”

The post Narodni.net u tiskanom izdanju 24sata appeared first on Narodni.NET.