Vrijeme nastanka prave čipke pada u doba renesanse. Prvotna je šivena čipka proizašla iz bodova tzv. bijelog veza: šivenoga raspleta i pripleta. Kod raspleta iz tkanine se izvlači određeni broj niti potke, dok se preostale paralelne niti opliću iglom i koncem i tako stežući tvore određene uzorke. Bod pripleta zapravo je bod obameta, zračni bod (punto in aria). Iglom i koncem stvara se uzlić koji se uvijek nastavlja na napetu poprečnu nit ili bod prethodnoga reda. I dok je rasplet vezan uz okomite i vodoravne niti geometrijski raspletene podloge, bodom obameta slobodnije se gradi zadani ukras, i to je već prvi korak u razvoju samostalne čipkaste tvorbe.

Čipka na batiće svoje ishodište nalazi u razvojnom procesu, odnosno u tehnologiji tkanja i pozamenterije. Slobodne niti osnove nakon što je tkanina skinuta s tkalačkoga stana trebalo je učvrstiti, međusobno ispreplesti, da ne bi došlo do paranja tkanine. Isto se događalo i kod pozamenterijske izradbe raznih rubnih traka pri snovanju osnove na vertikalnom tkalačkom stanu. U slijedu razvoja osamostaljivanja tehnike prepletanja u jednom su se trenutku niti, radi lakšeg rada, počele namatati na držalice ” batiće” izrađene od olova, kosti ili drveta.

Kako “bez alata nema zanata”, treba spomenuti da su za izradbu šivene čipke potrebni igla, konac i podloga u obliku okrugla ili zaobljena tvrdo napunjenog jastuka. Kod čipke na batiće, osim istoga ili sličnoga jastučnog podloška, potreban je i određeni, uvijek paran, broj batića na koje se namata konac, te pribadače kojima se red po red učvršćuje ispleteni dio uzorka.

Hrvatsko čipkarsko dobro ni po bogatstvu ni po sačuvanim primjercima ne može se mjeriti s golemim čipkarskim blagom na zapadu Europe. No, hrvatska povijesna i folklorna tekstilna građa može na svoj način upozoriti na razvojni put čipke, osobito one šivene, od njezina postanka do savršenih oblika samostalnog ukrasa.

The post Razvoj čipkarstva na našim područjima appeared first on Narodni.NET.

Rakija šljivovica bila je glavno piće u slavoniji i bez nje i šljivika nije smjela biti nijedna kuća. Nije se opijalo, ali se moralo imati za sve prilike, jer drugog pića nije ni bilo osim vina, a trebalo je dočekati jesen i grožđe. Rakija se držala ti drvenim buradima koju su pravili za tu namjenu, ali i za vino, kao i kupušnjare, lužnice i kace za kom, majstori zvani: ,,pinteri“ t.j. majstori za drvenu burad i kace, kačice, žbanje i dr…Pjevalo se:

„Kad se Šolja rakije narolja

radi Šolja što je njemu volja!”

Kad se rodi muško dijete u kući ili više njih, ali i žensko: tu godinu kad se ispeče rakija šljivovica, zatvori se ujedno bure, otac ili djed „zavrani vran“ (udari drveni čep) i nitko više od ukućana ne smije otvarati to bure do svatova tog djeteta. Samo gazda u međuvremenu „ako bure popije” smije nadopuniti najboljom. Kad dijete naraste do ženidbe ili udaje, bure se otvara osam dana pred svatove. Pozovu se „uzovnici i zazovnici” kao i familija za pripreme, a prvo na probu i kušanje te dugogodišnje rakije. Ta rakija bude mekana i pitka za piti, ali vara (vata). Za razliku od drugog alkohola, ova rakija daje raspoloženje – ,,štimung“, veselje i pjesmu. Svake godine kad se ispeče rakija, gazda kuće rasporedi da se ima do nove. Ako se ide na njivu, ponese se „da se ne žeđa“ (nema na njivi dosta vode, ako se u zimu čuva stoka ili ide u šumu praviti drva, ponesu „da ne ozebu“, da se ugriju, ako dođu gosti, da počastiš, ako se pije za aldumaš „da nazdraviš’, da se ima za ,,kirbaj“ svinjokolju i kad ti dođu gosti). Pila se, nosila i nazdravljala nekad davno u tikvicama, da se ne ugrije i da se ne polupa, a nosila se i u džepu od reklje, za sve prilike – kad se pjevalo da ne „šteka grlo“. Ako se porežeš ili posiječeš motikom na kopanju, „da zalješ ranu“.

Tradicionalne tikvice za šljivovicu

Koristili su se još uz tikvice: polići i frakliči. ali u njima se rakija ugrije i nije ukusna kao u tikvicama, a ‘oće se i polupati kad ..svud dospi je”. Pjevalo joj se:

Oj rakijo, rako, ja te volim jako,

a ti mene rako. u šamac polako.“

The post Šljivovica tradicionalna priprema i stari običaji uz šljivovicu appeared first on Narodni.NET.

Kazani za rakiju i kazanđije

Kazanđije su pravili rakijske bakrene kazane za peći rakiju. Nisu kazani bili na kolicima, nego se uzida peć, nasadi kazan u jednoj prostoriji koja se zvala „pecara”.

Pravili su i kotluše (kotlove) od bakra, ali i kotliće i verige koje se metnu ispod ođaka di se kuvalo jelo. Sve stare kuće od Marije Terezije (još i danas) imale su otvoreni ođak za kuvanje, ali i svaka kuća u svom dvorištu u jednoj zgradi imala je otvoreni veliki ođak di se sušilo „suho meso“. Nisu bile pušnice, a ođak je i bolji!

Lonci i lončarski zanat

Lončari su izrađivali tegle, ćupove i uopće zemljano posuđe, a zvali su ih glineni ili zemljani majstori.

Nastanak lonaca i ostalog posuđa od gline

Pravili su sve vrste proizvoda za upotrebu u kući: kalenice za cvijeće, lonce i zdjele, tanjure za jelo, tegle za kiselit mlijeko, ćupove za pekmez, koršove sa – rupom i rupicom – za nosit vodu, bukare i sve vrste ostaloga posuđa.

The post Stari zaboravljeni zanati – lončari i kazanđije – appeared first on Narodni.NET.

Uzgoj maslina bila je jednako važna poljodjelska djelatnost. Krajem studenoga počinjala je kanala, branje maslina, u kojoj je također sudjelovala cijela obitelj. Svaki zaselak imao je kameni turanj za proizvodnju ulja. Od 1911. godine, kad je kupljena prva hidraulična preša, mještani sve više koriste usluge Uljarske zadruge smještene u zaseoku Kraj. Maslinovo se ulje tijekom godine čuvalo u konobi u kamenicama, velikim kamenim posudama koje su Tučepljani kupovali na Braču.

Dok je uzgoj vinove loze i maslina na srednje velikim gospodarstvima uglavnom zadovoljavao potrebe domaćinstva i rjeđe bio namijenjen prodaji, smokve, višnje i bajami uzgajali su se najviše radi prodaje. Zbog visokih otkupnih cijena, na komadićima stobodne zemlje gdje se uz prstove se uzgajao i buvač, a nakon pedesetih počela se saditi lavanda i proizvoditi lavandino uje.

Prodajom poljodjelskih proizvoda, a posebice buvača, osiguravao se novac za kupovinu žitarica koje u primorju nisu uspijevalo. Obitelji koje su imale stanove i zemlje na brdu sijale su po planinskim docima šenicu, ječam, raž i zob, ali su brdski prinosi rijetko zadovoljavali potrebe domaćinstva. Zato je većina obitelji žito nabavljala u Vlaškoj i Hercegovini razmjenom ili kupnjom. U Tučepima je tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća radilo pet mlinica smještenih niz potok koji je izvirao na Orašću. Nakon njihova zatvaranja, žito se nosi u Podgoru di su bile velike vode. Od tridesetih godina domaćice sve više miješaju brašno iz mlinica s kupovnin brašnon za pravit lazanje i kruv ispo cripnje ili onoga iz krušne peći.

Da je uzgoj žitarica na brdu bio tek sporedna djelatnost, razabire se i iz iskaza jednog kazivača da su se šenica ozimica i ječam sadili za izminit kumpir, Što odgovara biološkom nadohranjivanju tla postupkom plodoreda. Dvije godine uzastopno sadio se krumpir, a treću se na istoj površini sadila pšenica ili neka druga žitarica, nakon čega bi opet došao red na krumpir. Brdski doci bili su i rasadišta kupusa. Inače, kupus se zajedno s blitvom, rodakvon i tikvama uzgajao u vrtlima oko kuća i uz potoke. To je bilo i jedino povrće koje su dalmatinci poznavali sve do novijeg vremena.

Slično je bilo i s voćem. O njegovoj sadnji i uzgoju nije se posebice brinulo ako nije služilo otkupu, pa su se potrebe za vitaminima u prehrani često zadovoljavale sezonskim plodovima samoniklog bilja kao što su npr. bile crne gjoginje. Osim grožđa koje se svježe ostavljalo na višalici više tjedana, višanja, svježih smokava koje su se ile sa cabla uz vitu kruva, te suhih smokava i bajama, koji su se tijekom godine čuvali ka oči u glavi u škrinji pod kjučen, u pojedinim mjesecima bilo je još murava, kostela, malih crjeni jabuka ili krušaka divjakinja. Uz kuće nekih obitelji bilo je još trešanja i orava.

Stočarstvo je sve do Drugoga svjetskog rata imalo istu važnost kao vinogradarstvo i maslinarstvo. Odživine se najčešće drže ovce i koze. Obiteljsko bogatstvo mjerilo se veličinom zemlje, odnosno brojem cabala maslina i brojem vinograda, ili po broju ovaca i koza. Srednje imućna obitelj imala je po 10-12 ovaca i 4-5 koza, pa je nekoliko puta tjedno pravila grudice sira. Ljeti se zbog velikog broja bravi po planinskim stanovima moglo zateći i po 200-300 pastira. Krajem prve polovice stoljeća stada se naglo smanjuju, posebice glede broja koza. Bio je običaj da se ovce, koze i janjci kolju o Sisvetin. Ovčje i kozje meso ostavljalo se posoljeno desetak dana u biguncu, a zatim se dva-tri tjedna sušilo u dimavici da se dobije kaštradina. Janjeće se meso prodavalo u gradovima. Od početka stoljeća počinju se sve više držati svinje: Nije bilo kuće koja nije ranila gudana. Sta ćeš ist zimi oko nema gudana!?

O    Božiću su se klali, solili i sušili. Domaćini najveću pažnju posvećuju sušenju pršuta. Pršute bi svak čuva i šćedija, jer su oni potvrđivali domaćinovu vještinu i donosili više novca u kuću s kojim je tribalo jope kupi gudana. Osim pršuta, prave se i duvenice, a znala se poprigat bržola i stavit u mast zapriko zime. Većina obitelji držala je i po nekoliko kokoši koje bi, zbog lisica, noću zatvarala u kužinu.

Od teglećih životinja srednje imućne obitelji držale su magarad i mazge, dok su najbogatiji imali još i konje. Njih su uglavnom koristili muškarci za prijenos većih tereta, posebice za vrijeme jematve i kanate, dok su svakodnevne terete najčešće prinašale žene na kostima.

Jedna od djelatnosti koja početkom stoljeća još nije bila osobito razvijena u dalmaciji bilo je ribarstvo. Iako je ono imalo relativno dugu tradiciju na našem primorju, ulovom ribe bavile su se samo one tučepskih obitelji koje su živjele na Kraju ili u zaseocima bliže moru. Od druge četvrtine stoljeća na ribu odlazi sve više mještana.

Ostale djelatnosti Dalmatinaca

Zbog vrlo skromnih mogućnosti domaće proizvodnje, dalmatinci su dio svojih potreba uvijek namirivali razmjenom ili kupnjom koja je ovisila o mogućnosti prodaje domaćih proizvoda. Već je rečeno da se najveća razmjena obavljala sa Zagorom i Hercegovinom, kamo su dalmatinci odvozili sol, ulje, vino, rakiju, suhe smokve i ponekad sušenu ili priganu ribu, a od tuda dovozili žitarice, jaja i obrtničke proizvode. Prodaja se pak usmjeravala naporat u Makarsku i Podgoru, gdje su se skupljali trgovci i preprodavači iz cijelog primorja.

Novcem od prodaje u gradskim se dućanima kupovala odjeća, obuća, alat i neki prehrambeni proizvodi. U selu su se nabavljale samo najosnovnije namirnice. Male trgovine mješovitom robom, tzv. komeštibele u kojima se prodava cukar, rizi, rotam itd., a postojala je i Hrvatska pučka blagajna u kojoj se prodavalo cinije.
Dobru zaradu donosile su krčme ili gostijone koje su bile središta društvenoga i političkog života dalmatinskih muževa. Nalazile su se u sredini sela. U njima se prodavalo vino, rakija i suvi kolači. Gostioničarske usluge mogli su koristiti samo mladići i oženjeni muškarci koji bi nedjeljom nakon mise i užine išli svratit na žmuja vina, bacit pismu, zaigra šije-šete i buće. Obično se pilo žuklo, a rjeđe cijelo vino ili rakija, pa je bilo nužno da vino bude dobre kakvoće. Dalmatinci su govorili da brez ruma nema šturuma, pa su prigovarali gostioničaru ako je točija vino su malo maligana, što je značilo da ga razvodnjava.

The post Stari poslovi dalmatinaca i način života appeared first on Narodni.NET.

U vinogradima su bile domaće breske samonik zvane vinogradske breske. Ni njih se ne mora špricati. Sve je to sitnijeg roda, ali zdravo u uzgoju. Od tih bresaka posebno je ukusan pekmez.

Djeca su se igrala i pjevala svojoj lozi čekajući da urodi grožđe:

„Podigla se bijela loza vinova

Oko jednog na kućici prozora.

Tu se mila hladovina sazdala.

Kroz taj penđer svako jutro i

veče Brat i seka svoju lozu gledali.

Gledali su kad je loza pupala,

Vidjeli su kad su cvijetci opali.

Braco seku zagrlio pa veli:

Skoro skoro brat će mo ga veseli!“

Stari tradicionalni vinogradi i rujno vino

The post Tradicionalni običaji za rujan mjesec berbe i rujnog vina appeared first on Narodni.NET.

Remenari i remenarske radnje za izradu orme za konje i sve drugo od kože, bivali su i u selima, i u gradovima, i na vašarima.

Osim što su pravili ormu, kajase, kajiše… pravili su i svinjarske i ovčarske torbe ,,papčarice“. Svaki kočijaš kod svoje kuće imao je klupu za krpat ormu, ako nešto pukne ili se pokida.

Užar i užarile – štrikovi i štrange, jedeci…

Nije se moglo niti bez užara i užarije

Oni su pleli sve vrste štrangi i povodaca i za ormu štrange i uzde ko nije imao kajase, i štrikove za vješat veš, štrange za krave, kojima su se krave vezale za rogove: „Krava se veže za rogove, a cura za jezik“. Izrađivali su se ulari za konje, štrange za teliće…

Konjski kajasi su bili kožni od remenara, a prteni kajasi – štrange od užara.

The post Užari i remenari – stara cjenjena zanimanja – appeared first on Narodni.NET.

Gotovo je svako seosko kućanstvo gojilo svinje. U primorskom su području obitelji gojile tek jednu do dvije svinje na godinu radi dobivanja, u prvom redu suhoga mesa, a u kontinentalnoj je Hrvatskoj svinjarstvo bilo važnom stočarskom granom. Zabilježeno je da su u Slavoniji prije pojave svinjske kuge (1895.) manje obitelji raspolagale sa 100 do 200 svinja, a veće i s više od 500. U tadašnjim velikim šumama svinje su se same tovile žirom.

Još u prvim desetljećima 20. st. i u zagrebačkoj okolici svinjari su vodili svinje u šume. Ondje su boravile od jeseni, kad je sa stabala počeo padati bukov i hrastov žir te kestenje, do pred Božić, jer je tad nastupalo vrijeme svinjokolje. Od priručnog materijala, pruća i lišća, svinjari su u šumi sagradili kolibicu za noćni boravak, a domaćini su im jednom na dan donosili topli obrok. Ipak, sve intenzivnijim uvođenjem kukuruza u plodored, i svinje su sve više gojene uz kuću, u svinjcima, gdje su se hranile kukuruzom (uz napoj, buče, kuhani krumpir i si.).

Uz kuću je bilo vezano i peradarstvo. U jadranskim su seoskim kućanstvima gojili nevelik broj kokoši, u prvom redu radi jaja. Drugdje u Hrvatskoj seoska su dvorišta (i vode), uz kokoši, obilovala i purama, patkama i guskama, kao izvorima mesa i perja. Danju je perad slobodno čeprkala dvorištem i ledinama, a noću boravila u posebnim nastambama. Seoske su kućanice raspolagale znanjem o nasađivanju npr. pod kokoš se stavljalo 15 jaja i trebala je na njima sjediti tri tjedna, a pura je na 21 jajetu morala sjediti 4 tjedna itd. Čitav niz magijskih postupaka u raznim prigodama, kojima se htjelo osigurati mimo sjedenje kvočke na jajima, svjedoči o važnosti što se pridavala tom poslu.

The post razvoj stočarstva i peradarstva na seoskim imanjima appeared first on Narodni.NET.

Kad prođe Velika Gospa, već se sve sprema za jesen i zimu. Sprema se zimnica, kuva paradajz u flaše, peku pekmezi, zatim u rujnu bere grožđe i pravi vino, (a i sa zakazanim svatovima čeka se vino.)

Pođe branje po njivama kukuruza i bralo se ručno u veškorpe s dvije ručke i košare ,,s oblukom“ – koje muškarci ispletu i napletu, od malih do velikih, još preko zime od šiblja, ali i u proljeće od orezane vinove loze sa lomače.

Tradicionalno branje kukuruza

Žene su pretežno brale kukuruz svaka jedan red po redu, a muškarci su nosili pune košare, istresali u zaprežna kola i vozili kući. Žene još opašu i velike pregače – i kad i kako izberu svaki klip, nutarnju šušku beru u pregaču, meću u vreće i nose kući – da napune slamarice ili promjene već postojeću šušku u njima u krevetima.

Nije bilo jogija ni madraca, već slamarice, a šuška u njima bila je bolja i ugodnija od slame. Dok se na šuški spavalo, nije se znalo za mnoge bolesti, a pogotovo nije boljela kičma, a nije bilo ni „nesanice.

Stari tradicionalni krevet

The post Tradicionalni jesenski poslovi i jesenski narodni običaji appeared first on Narodni.NET.

U rujnu mjesecu se bere grožđe i pravi vino.

Ni svatovi se nisu pravili cijelu godinu, čekalo se vino i jesen (nije bilo flaširanog – ni piva). Svaka kuća po našim selima imala je vinograd za svoje potrebe na njivi, tamo gdje je bilo više čeljadi, ali i svaka kuća imala je lozu ispod crijepa – ili na kući ili na zgradama.

To je bilo domaće grožđe: delivara kako se najčešće zvalo u slavoniji ili zagorju ili odrna kako se zvalo u Dalmaciji, koje se nije moralo špricati. Nazivalo se: bijela mirisavka, crna mirisavka, šašaroš…

U vinogradima su bile domaće breske samonik zvane vinogradske breske. Ni njih se ne mora špricati. Sve je to sitnijeg roda, ali zdravo u uzgoju. Od tih bresaka posebno je ukusan pekmez.

Djeca su se igrala i pjevala svojoj lozi čekajući da urodi grožđe:

„Podigla se bijela loza vinova

Oko jednog na kućici prozora.

Tu se mila hladovina sazdala.

Kroz taj penđer svako jutro i veče

Brat i seka svoju lozu gledali.

Gledali su kad je loza pupala,

Vidjeli su kad su cvijetci opali.

Braco seku zagrlio pa veli:

Skoro skoro brat će mo ga veseli!“

The post Zanimljivosti o vinu i vinogradima na našim područjima appeared first on Narodni.NET.

Ovca se spominje u najstarijim egipatskim poveljama, a uzgajala se za meso, vunu i mlijeko.

U Europi je uzgajanje ovaca počelo u 14. stoljeću i to u Španjolskoj i Italiji. Osobito je bila poznata španjolska merinovka, koja je davala izrazito finu i mekanu vunu. Englezi su uspjeli križati ovce tako da su davale podjednako kvalitetnu vunu, meso i mlijeko.

U Australiju su prve ovce dopremili doseljenici, a danas je ovaj kontinent najveći uzgajivač ovaca.

Kasnije je ovca prevežena i na Novi Zeland, gdje se i danas uzgaja u velikom broju.

The post Uzgoj ovaca i upotreba vune kroz prošlost appeared first on Narodni.NET.