Mate Kukavica 1725. g. diže svoje jato na noge lagane i povede ji sve do grada Imotskoga. Kako su navikli na život kraj jezera, uz blagosov tadašnji vladara imotskog kraja, Mlečana, nastanili su se u prančiok Kubatovine na južnin padinan Crvenog jezera. U imotskin kamenin vrletima sagradili su svoje novo i konačno gnjizdo koje je postalo topli dom svin Kukavicama. Godine su prolazile, gnjizdo se širilo na više obitelji i tako je nastao lip zaseok Kukavice u selu Glavina Donja. Korijen svi Kukavica na svitu je u tom zaseoku od kameni kuća do Crvenog jezera, oko murve ljutice koja je za mišćane bila centar svita.

Neki od Kukavica su naslidili navike tice sa svog grba pa su svoje jaje stavili u tuđe gnjizdo, zato Kukavica imamo u Glavini Donjoj i u Vinjanima Gornjin. Ta škerca in se osvetila kad su iz Tihaljine u njiovo misto došla tri Rašića i svoje jaje stavila u njijovo gnjizdo. Kukavice se odma dositiše jadu, pa da se ne bi gužvali, darovaše Rašićin proplanak na zapadnon dilu sela neka sebi sagrade gnjizdo, usput in dadoše i ćer u dotu. Jedna nevolja manje!

U ta davna vrimena između Kukavica i Rašića bila je mala crkvica od koje ostaše samo ruševine. Do nje je živila obitelj Gujić kojoj se prezime ugasilo jer nije bilo sinova koji bi ga naslidili.Dvi sestre Gujićuše prodale su kuću i odselile.Selo Kukavice je dugo živilo punin životon, obrađivalo škrte kame padine Kubatovine praveći plodne pristave, ograđujući doce ispod sela, gajeć stoku, obrađujuć polje u Glavini di su imali i pojate za stoku. Najpoznatije i najvridnije mlikarice i piljarice Imotskog su bile žene iz Kukavica. To nije slučajno jer na osunčanin pristavama sela, trišnje su zrijale već početkon svibnja, a kuki i sparoge ko prst debeli punili su imotsku pijacu. Prvo zelje je nicalo u Kukavčevin vrtlima. Mliko krava buša bilo je puno masla.Sve to nije bilo dovoljno za održat čeljad na okupu pa su se mišćani počeli raseljavat davni trideseti godina za prvon obitelji koja je odselila u polje. Ipak je većina ostala u Kukavica sve do šezdeseti godina kad je pri 36 dimova živilo dvistotinjak čeljadi.

– Nije se baš imalo! Znalo se leć i bez večere, ali se pivalo. Svi su bili veseli. Išlo se jedni drugima, a ne ko danas, zabio se svak u se i u televiziju. Evo, vidi ovu kućicu, tri sa tri, a cilo selo momaka i cura sililo bi unutra za jednon tolon i malin špakeron. Igralo se na karte, pivalo, veselilo… – kaziva stari Pere Rašić.

Pod murvu ljuticu

Kukavice su krajem šezdeseti godina masovno selile u polje jer do u staro selo nije bilo puta pa se sav teret nosio na leđima, na magaradi i konjima. Problem je bila i voda koju su imali u par čatrnja i jednom otvorenom starinskom bunaru.

– Put je bio glavni razlog što se iseljavalo – tumači Ivica Kukavica Gogi.

Po odseljavanju, neki su obiteljski nadimak uzimali za prezime i zapostavili staro prezime i tako su nastala nova prezimena u Imotskoj krajini. – Mi smo uzeli za prezime Martinović. Još su nekoliko obitelji prominili prezime kao Zelići, Ikar i drugi – kaže Marijan Martinović i nastavlja – na sri sela je bila stara murva ljutica koja je bila okupljalište mišćana. Momci bi prije odlaska na silo došli pod murvu i zapivali gange. Kad bi se vraćali u ranu zoru sačikali bi se ispod murve, i kad bi se svi vratili, opet bi zapivali i tek tada išli na počinak. Kad bi se momci ženili, svatovi bi u selo dolazili na konjima jer nije bilo puta, utrkivali bi se ulicon ko će prije s polja pod murvu ljuticu. Priča se kako je davno tadašnja mlada Šabuša bila najbrža i sve i je skoro pola sata čekala pod murvon.

Od murve je osta samo panj. Selo je skroz zapušteno. Kako se to dogodilo? Baš ničemu nije moglo služiti, pa je ostalo skroz prazno.

– Ja san zadnji odselio i to ’96. godine. Nakon mog odlaska niko od mišćana više nije ni zalazio u selo – javlja se Ante Kukavica Šicar, šumar imotske Šumarije – nakon mog odlaska jedino su vandali dolazili i uništavali što se dalo uništit. Čudo je što je i ovo ostalo. Sve bi vacade odnili da je bilo puta. Selo je propalo što nije bilo puta, a evo izgleda da ga je sačuvala ta manjkavost.

– Je, je, kad smo počeli nedavno probijat put neki su nan dovikivali: „Kad ćete asfaltirat da moremo doć po vacade? “ – doda Rade Kukavica koji s obitelji živi u Baškoj Vodi.

U sri zime u košulji

– Selo ste počeli obnavljati prije pet dana. Mislite li se vratit živit tu? Rade, ko je pokrenio ovo čišćenje i probijanje puta?

– Ja i Gogi. Čuvši da će se poviše Imotskog nanovo raditi eko-selo, odlučili smo zatražiti uvrštenje našega sela u spomeničku kulturnu baštinu, u čemu smo i uspili. Sad okupljamo one koji imaju udila u selu kako bi ga očistili od raznog raslinja i zaostalog smeća. Zašto bi se gradilo novo staro selo kad postoji ovo koje triba samo renovirati?! Što je najzanimljivije, selo se nalazi par stotina metara od vidilice Crvenog jezera. Idealna prilika za napravit turističku atrakciju, a ne da turisti dođu na vidilicu, samo bace kamen u jezero i odu. Mi smo probili put i uredit ćemo ga nakon što uredimo selo, ali svi oni koji moraju zdravo razmišljati o budućnosti ovoga grada tribaju otvorit oči i pripoznat blagodat pozicije ovoga sela. Pogledaj, vidi se cilo polje, a kad je sunčano u sri zime moš u košulji odat.

Na Radin govor nastavi Mario Kukavica, ostavljajući alat na zid – Ja sam došao iz Njemačke kada sam čuo da se selo uređuje. Doći ću ponovo kad god bude potriba. U blizini Frankfurta imam svoj restoran, znam što je ugostiteljstvo i turizam. Moj restoran, koji je poznat i priznat kao kvaliteta, nedavno je dobio i nagradu Slobodne Dalmacije „Zlatni cvit“ koja se dodjeljuje najboljim ugostiteljima, Hrvatima u dijaspori. Restoran je „Sortino“, naslijedio sam ga od talijanske obitelji koja je rodom iz jednog malenog mjesta na Siciliji.

– Jesi li naslijedio i malo mafijaški manira skupa sa sicilijanskin restoranon?

– Aaa, ne, samo trud i rad! Ovo je najbolje što se ovom selu moglo dogodit. Za pet dana rada uradilo se čudo, a za godinu dana ovo može postat pravi raj.

– Gradski oci su nan pomogli probit put – nadoda brat mu Gogi.

The post Zaboravljena sela Dalmatinske zagore -Kukavice- appeared first on Narodni.NET.

U davno dobam, 1718. prigodon selidbe Mate Alilovića, iz ercegovačkog mista Grab u podbabski kraj doseli se Antica Vujević sa svoja tri sina. Nakon što je dobila zemlju, majka Antica kako bi utvrdila stanje i imanje, jednog sina uputi turskom caru na službovanje di završi sa turskin činon u Stambulu, drugoga sina uputi u Duvno, a trećega ostavi sa sobon u Podstrani. Od ti dana nastade pet eredi Vujevića: Brkići, Pićetušići, Žuljevići, Dudanovići i Čulumovci. Kako in je od starine u naravi seljenje, raselili su se po cilome svitu.

U obitelji Žuljević sa sinon Milanon i neviston slavonskon Čehinjon Zdenkom živi najstarija mišćanka, 88-godišnja Ruža Vujević Bika ud. Jure. Sin im Jurica sa obitelji živi u Kaštelima, a ćer se udala u Vinjane.

– Kako je prije bilo živit ovde u selu?- pitan babu Ružu

– Triba prosijat brašno, zakuvat vode, uzet soli kliko je potriba i stavit je u suvo brašno, vrilon vodon polako zalivat brašno i mišat. Tisto ne smi bit ritko jer se mora moć sjedinit na drvenon loparu, a tako sjedinjen iskrene se na vruć komin di se još rukon topla voda razmaže po gornjoj strani, unda se pokrije vrućin sačon neka se peče.

– Kad si se udavala jesu li svatovi išli na konjima?

Ružin sin Miroslav i diver Stipe žive među Česima u Ivanovu selu kod Grubišnog polja di je Milan zamirio svoju Zdenku. Na pitanje kakvu hranu spremaju Česi za Božićnje blagdane, rekla je kratko.

– Uh, više se i ne sićan kako je tamo!

Milanov i Zdenkin Sin Jurica im sa obitelji živi u Kaštelima, a ćer im se udala u Vinjane.

Kad zapivan poviš kuće tvoje.

Malo niže Žuljevića uz ruševnu zidinu me dočeka Ikelja, po majci Vujević, i objašnjava smisa građevinarstva i vridnost rustikalne građevinske baštine.

– Obiša san puno svita za poslon, Crnu Goru, Njemačku…

Prikide ga u govoru žena… – Je, je, kad je bio čio sa sto ženski je bio, u svakom mistu po jednu! Sad kad je ostario zapa mene.

Ivan ne haje šta mu žena govori već se nasmija i nastavi. – Cili san se život bavio građevinon. Bilo nas je petero braće. Jedan mi se brat uda tamo u Vrljića, Brat Joko postolar u Splitu, Mirko u Francuskoj i Ante Ćeko u Osijeku. Ima nas svugdi! Ćer mi je Lidija medicinska sestra u Domu zdravlja u Imotskom. Moga su ćaću zvali Mojsije!

– Zašto su ga zvali Mojsije, ali je dava zapovidi?

Na zapadu sela u kući obitelji Brkić pronaša san baku Mariju i dvoje unučadi, sinove od sina joj Ante i neviste Anke Karoglanuše: Juru, treći razred osnovne škole i mlađeg Zdenka prvaša osnovne škole. Oni su jedina dica u selu.

– Ovde mi je duša mirna, kad god uvatin vrimena dođen. Ovde san 44. godine u deveton misecu osta jedinac u matere jer su mi ćaću ko časnika Hrvatske vojske odveli u Imotski u zatvor pa u Makarsku di mu se gubi svaki trag. Samo iman dokumenat di je lišen svi građanski prava, imovine i osuđen na smrt. Nikad nismo doznali di mu je grob. Nema toga što nebi da da mi je nać ćaću.

– Kad smo otimali oružje od JNA u Lori 18. dvanestog 91. uvaćen san sa još dvoje kolega i osuđen na likvidaciju. Spasio nas jedan crnogorski rezervist. Vidijo je šta nan se sprema pa nas je pusta da bižimo –objasni Ante.

Na odlasku iz Podastrane navraćam kod Ante Vujevića Tujića koji nakon ženine smrti živi ko samac. Raspravili smo povjest Vujevića dok je priga vriško povisme na tavi.

– U Drugom svjetskom ratu je ubijeno šestoro mladi Vujevića kao hrvatskih vojnika. Moj ćaća je volio opisivat događaje u Drumu, zaseok po zaseok, pa je pri opisivanju izbiga spomenit naš zaseok. Samo su ostala dva stiha:

ljuta rana dobro znana.

U dane pečenja rakije, obitelj koja prva ispeče rakiju, sa čašon od kravljeg roga (jer caklene nisu imali) išli bi od kuće do kuće i častili suside. Kada bi se krava ispriprostila teleta i izmuzalo joj se mliko od kojega se radila suritka i sir, sve se dililo sa susidima. Ko prvi u selu ubije svoga gudina podilio bi vriška mesa susidin što bi oni uzvratili kad ubiju svoga gudina. Kad jedna obitelj ima blagoslova neke ga i ostali imaju. Mišćani su živili jedni sa drugima dileći dobro i zlo i sada se u Podstrani ćuti dah ti vrimena jer čin poviriš prid kuću ili u kuću nutkaju te: oćeš poist, oćeš popit, a ni lipi riči nikad dosta.

The post Zaboravljena sela Dalmatinske zagore -Vujevići- appeared first on Narodni.NET.

Nekada su punašne ljepotice ,poput Rubensovih, bile simbol slavonske ženstvenosti. Danas su predmet zgražanja, jer je idol lijepog – mršavost. Nekada su čvarci sa slavonskog kolinja smatrani nusproizvodom, a danas se plaćaju ‘suhim zlatom’ kao rijetka poslastica. Nekada se u Slavoniji pa tako i u Požeštini meso jelo vrlo rijetko, a danas se Slavonca doživljava kao izjelicu po onoj njegovoj „Nema ptice do prasice!“. Ne tako davno slavonsku se kuhinju upravo zbog obilja svinjske masti smatralo nezdravom, ako ne i opasnom. Danas poslije više desetljeća kontaminacije organizma s umjetnim mesnim, masnim i uljnim prerađevinama sve joj se više vraćamo, ali radi recesije, opet u umjerenim količinama.

Doista, do sredine 20. stoljeća na selu, ali i u siromašnijim gradskim obiteljima, meso se jelo svega dva puta tjedno: četvrtkom i nedjeljom. Dakle, seljak požeškog kraja uza sve teške poslove u polju i štali, bio je mesa više gladan nego sit. Pošteno se namrsio kad mu je dozvoljavala prilika, jedino uz velike svece – Božić, Uskrs, kirvaj, na svadbi, u čoracima, te na kolinju. Upravo to ustezanje od mesa u napornoj svakodnevici dovelo je u tim prilikama do tako hedonističkog uživanja, bolje reći pretjerivanja po onoj „Masti se, tko zna kad ćeš opet!“

Možda za inat netom istjeranim Turcima, možda radi brojnost i prirasta, te  jednostavnosti uzgoja, ali i konzerviranja sušenjem, svinja se u Slavoniji ustalila kao osnovni izvor mesa od koje se, bez obzira da li se pekla na ražnju ili se obrađivala za smok, doslovno nije bacalo ništa.

Mast i slanina bili su izvor energije za svakodnevne teške seoske poslove. Gledalo se da ih u kući uvijek ima dovoljno, jer su obroci posebno u nemesne dane morali plivati u masti i prženoj slanini. Najčešće jela za doručak su bila temfani krumpir, kukuruzni ili bijeli žganci na masti ili prženoj slanini, te za ručak masna tarana ili zelena salata pofurena prženom slaninom.

A tako puno masti obilno je davala kraljica među svinjama – crna slavonska ljepotica – fajferica, autohtona hrvatska pasmina.

Uzgojena je u drugoj polovici 19. stoljeća na imanju Orlovnjak Karla Pfajfera i njegovog sina Leopolda pomnim križanjem lasaste mangulice i berkshira. Obzirom da joj treba puno kretanja, te da je otporna na vanjske uvjete, bila je laka za uzgoj žirenjem po prostranim hrastovim šumama Požeštine. Konačno, jedini slavonski prehrambeni proizvod zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske – kulen – svoju glasovitu kvalitetu zahvaljuje između ostalog – fajferici.

Posljednje desetljeće prošlog 20. stoljeća, ova crna ljepotica je gotovo izumrla. No, zahvaljujući entuzijastima, među kojima je i gospodin Ilija Ivić iz Golog Brda, nedaleko požeškog sela Kaptola, njen je opstanak osiguran. Ponosni nasljednik čuvenih Šijaka, golobrdskih lončara, koje je u svojim humoreskama još krajem 19. stoljeća oživio Vilim Korajac, zajedno sa svojom obitelji živi za nastavljanje tradicije svoga sela. Jedan od hobija mu je i krdo od stotinjak crnih slavonskih svinja. Zarazno oduševljen kvalitetom njihova mesa i prerađevina, odazvao se našoj molbi da nam pomogne uz pomoć supruge Ljiljane, kćeri Tee te prijatelja rekonstruirati tradicionalno slavonsko kolinje sa svim već zaboravljenim kolinjskim jelima.

Gradski muzej Požege još je u siječnju davne 1990. godine uz izložbu „Mesarsvo u Požeškom kraju“, uz pomoć seljaka iz Vetova  upriličio etno prezentaciju tradicionalnog kolinja.  Rekonstrukcija cijelog procesa, koji uključuje skidanje dlake paljenjem i rasjecanjem svinjčeta na tlu na stari način ‘od košelja’, tj. kičme, nije bila lak zadatak, jer starih ljudi, koji su tako klali netom poslije Drugog rata više nije bilo, pa su akteri radili po sjećanju i po pričama. Dvadeset i dvije godine poslije, dokumentirati takav način obrade mesa još je bio veći izazov.

No zahvaljujući Luki Kovačeviću, umirovljenom učitelju iz Vetova koji je po okolnim selima sakupio savjete djedova, spretnosti glavnog mesara kuma Drage Grbića iz Vetova i spremnosti pomoćnika baj Stjepana Nigovića, te mladih snaga Stipe Majura iz Kaptola, Igora Čosića i Laze Zeca iz Golog Brda, Ivana Grbića iz Vetova, snimili smo jedinstveni doživljaj – tradicionalno slavonsko kolinje!

No to nije sve! U ovom pothvatu pokazale su se i ženske snage čija uloga, obzirom na količinu i specifičnost posla, oko pripreme svinjskog droba za kobasice, krvavice, kulene, švargle, kulinove seke, salo, opornjake bila itekako važna. Kako se to nekada radilo, spremno su nam u potoku pokazale Nevenka Nigović i Katica Gril iz Golog Brda. Na kolinju svatko je imao važan zadatak. O spretnosti mesara ovisila je zaliha mesa za čitavu godinu, no na dan samog kolinja sve su oči bile uprte u kuvačice, žene koje su se brinule za prve masne i slasne obroke od svježe svinjetine na kojoj se nije štedilo. Pravu riznicu svinjokoljskih i najneobičnijih jela, čiji smo proces pripreme dokumentirali, otkrile su nam uz snaš Nevenku i Katicu i kuma Ankica Grbić iz Vetova, te baka Mara Ivić iz Golog Brda.

I tako naša priča o ptici fajferici od koje se ništa ne baca i koja je cijele godine hranila slavonskog seljaka tek počinje, jer u sljedećim nastavcima upoznat ćemo vas sa samim načinom svinjokolje i pripreme smoka, te vam predstaviti kolinjska jela poput crne čorbe, krumpira u bajoderu, mozga na kruhu, beba iz masti i još mnogo toga.

Tekst i slike u cijelosti preuzete s Muzej u loncu

The post Zanimljivosti tradicionalnog Požeškog (slavonskog) kolinja appeared first on Narodni.NET.

Svi, osobito težaci, znaju kovača Petra Gilića-Kuku (80) iz njegove kovačnice u Gradu Trilju na lijevoj obali Cetine, tik uz državnu cestu Split-Trilj-Kamensko-Livno, koji teškim čekićem nad nakovnjem u svako godišnje doba, napose zimskih dana dok se bura valja niz Kamešnicu, kuje užareno željezo te vješto kali čelični ručni alat i ine metalne predmete. Doima se kako taj vitalni i hitri majstor plemenita zanata i ne mari za godine koje uspješno nosi na svojim plećima, jer ga pokreće posao – hrpe kosira, motika, špica, dlijeta, noževa, krampova, sjekira, škara, noževa… što ih mora iskovati i iskaliti, dakako i želja kako bi udovoljio mušterijama.

Vremešni kovači plemenita zanata

Kaže da je zanat naslijedio od svoga oca Martina, a katkada ga na nakovnju zamjeni sin Ivica, učitelj matematike i fizike u triljskoj Osnovnoj školi. No, nije siguran hoće li ga naslijediti u tom zanatu koji se naraštajima njeguje u obitelji. «Što se tiče kovačkog zanata, moj će sin Ivica sve bolje napraviti od mene jer se on još od djetinjstva, otkako je prohodao, vrti oko nakovnja i mjehova, a i više zna od mene. Kad god može, pomogne mi, ali ipak još ne može skovati i okaliti sjekiru, motiku, kosir kao ja; klepati lemiše, špice, škare, lopate i druge metalne predmete koji se koriste ne samo u kućanstvima na selu. I moji prijatelji iz gradova, najviše Zagreba, često mi donesu noževe posebice mesari, škare, motike, kosire… koje im klepam pa mi i to ulijeva dodatnu snagu», optimistično će Petar Gilić-Kuko.
Dodaje kako kuje na nakovnju koji je njegov otac nabavio u Osijeku još ratne 1942. godine, odnosno tijekom Drugog svjetskog rata, nakon što je bio odbačen u otpad. Petar podsjeća kako je svojedobno od mazije kovao i metalne alke za vitešku igru Sinjsku alku. «S ocem sam počeo kovati od svoje 13 godine života i teški kovački čekić sve do danas nisam ispustio iz ruku, a često sam radio od zore do mraka. I nikad nisam bio umoran iako sam, osobito u poraću, imao nepredviđenih teških situacija i trenutaka. Ali kada bih se ponovo rodio, opet bih se odlučio za kovački zanat. Iako je to težak i nečist posao koji, osim znanja i vještine, zahtijeva i snagu, i kondiciju, i zdravlje, i izdržljivost, ima i svojih prednosti u odnosu na druga zanimanja. Radim u zatvorenom prostoru, nikad nisam bio izložen kiši, vjetru, snijegu, hladnoći, a uvijek sam mogao i nešto zaraditi», tvrdi Kuko, ističući:

 Kovački zanat zahtijeva snagu, kondiciju, izdržljivost osima znanja i vještina

«I ono što je najvažnije, ovaj zanat ipak neće izumrijeti jer je vezan za narod ne samo seljake i težake nego i građane. Ovdje su u moju kovačnicu dolazili i ljudi iz sinjskog Viteškog alkarskog društva moleći me da im kujem alke. A ja sam kovao i metalne alke za igranje dičinje alke, kao i suvenir alke», govori Gilić. U Gilićevu kovačnicu i danas dolaze najčešće njegovi brojni prijatelji koji s vrsnim cetinskim kovačem žele razmijeniti koju pametnu besjedu ili zanimljivu priču. Navrate i povratnici iz cijeloga svijeta, podrijetlom iz Dalmatinske zagore, baš kao i domaći ljudi koji se iz gradova vraćaju na stara ognjišta. Njima, pak, valja popraviti i alat dok obnavljaju stare kamene kuće, ključeve, krakune i kvake na vratima, obrađuju dolce i vrtače za sadnju novih vinograda, voćnjaka i maslinika…

Naime triljski je kovač Kuko ipak priznao da mu je žao što se mladi ne okreću kovačkom zanatu, te što u srednjim strukovnim školama nema takvih obrazovnih programa niti interesa učenika. Gilić tvrdi kako kovačkom zanatu itekako treba dati zasluženo mjesto u društvu i u obrazovnim, edukacijskim programima. «Jer, tko će kvalitetno kovati i klepati kosire, špice, motike, sjekire, lemiše, mesarske noževe, škare, baglame… kada ne bude starih kovača», pita Kuko. No čini se kako se na području Cetinskog kraja i Dalmatinske zagore ipak oživljavaju stari narodni zanati. Jedan od njih je i kovački obrt za kojim još postoji potreba, a čiji su se nedavno mogli vidjeti i na velebnoj izložbi Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja u zagrebačkim Klovićevim dvorima. Mnoge kovače svrstavaju i među umjetnike svog zanata, a jedan od njih je svakako i Ivan-Anđelko Kotromanovići u Cetinskom kraju, u Potravlju podno Bićina grada, u podnožju sjeverne strane Svilaje. U toj se obitelji od davnina njeguje tradicija kovačkog zanata koja se prenosi s predaka na potomke.

Ritam nakovnja i čekića

U toj je obitelji ponikao i Ivan-Anđelko Kotromanović, vrstan kovač, kojeg smo zatekli u njegovoj kovačnici gdje je u vignju raspaljivao žar i gdje je sve odzvanjalo u ritmu čekića i nakovnja. Tvrdi kako taj zanat i njegova djelatnost ima značajno mjesto u obrtništvu i gospodarstvu Cetinskog kraja, posebice u Općini Hrvace. «Kovački zanat stara je tradicija moje obitelji. Moji su preci ovdje došli iz Bosne, iz okolice Travnika, gdje su također bili vrsni kovači, i gdje su ga njegovali, o čemu svjedoče i knjige te stari zapisi. Taj su zanat, u narodu vrlo cijenjen, nastavili i u Potravlju. Tako je tradicija kovačkog zanata u potravskih Kotromanovića stara gotovo stara koliko i Sinjska alka. Kovali su moji preci, otac Ivan kojeg smo, evo, naslijedio na što sam itekako ponosan. Kujem sve što je potrebno kućanstvu na selu i u gradu: kosire, motike, kliješta, škare, noževe, špice, različite alate, željezne peke, dijelove za vozila, prikolice, jer sam ujedno i automehaničar. Godinama i desetljećima sam kovao i potkove za konje, no više nema tog blaga kao prije. Nema ih ni u cetinskom kraju», govori Ivan-Anđelko Kotromanović. Podsjeća kako je počeo kovati još u jedanaestoj godini pomažući ocu u kovačnici, raspirujući mjehovima vatru na vignju te držeći kliještima užareni predmet na nakovnju, ali i udarajući teškim čekićem pri oblikovanju predmeta. No godinama se i u Kotromanovićevoj kovačnici ne koriste mjehovi, nego se vatra raspiruje ventilatorom.

Sada je lakše kovati nego prije nekoliko desetljeća

«Sada je puno lakše kovati nego prije nekoliko desetljeća kada mi je u kovačnici pomagala supruga Ljubica, jer se služim strojevima. Sirovine imam dosta. Svoje proizvode uglavnom na slavljima i sajmovima (dernecima) Dalmatinske zagore te u primorskim gradovima uglavnom tijekom turističke sezone, dakako i subotom na sinjskoj tržnici, a kupci dolaze i mojoj kući te ih kupuju. Zapute se i oni iz Splita, Zagreba i okolice u Potravlje da bi vidjeli kako se kuje njihov naručeni predmet. Moji su proizvodi viđeni svugdje gdje rade i žive naši ljudi i izvan Lijepe naše te i izvan Europe. Kujem i po narudžbi, a sirovine i posla imam dovoljno. Prodam sve što iskujem i od kovačkog zanata se može živjeti. Zadovoljan sam tim više što sam zdrav i sretan što kovački zanat u mojoj obitelji neće izumrijeti, jer će ga naslijediti moji sinovi Ivan i Ante», raduje se Ivan-Anđelko Kotromanović.

Dakako, mnogi se sjećaju kvalificiranog kovača Šimuna Koprčine iz Graba, koji gotovo i u 90-toj godini života bio aktivan majstor. Starina je govorio kako se tim zanatom počeo baviti još kao 14-godišnji dječak uz svoga oca Ivana, također vrsnog majstora kovača, u staroj kovačnici Ante Bradarića u Trilju na Cetini. »Osim mene i mog oca, još su bili dobri kovači moja braća Grgo, Ivan i Lovre. Svugdje smo bili poznati i priznati kovači, napose u cijelom ovom kraju, a i u susjednoj Bosni. Imali smo pune ruke posla. Radili smo da bismo zadovoljili naše mušterije, dakako i živjeli. Sve smo ručno kovali, jer tada na tržištu nije bilo suvremenih alata, kao što ih ima danas«, pričao je Koprčina.

Zanat izučio u očevoj kovačnici

Već kao radoznali dječak Šimun je radoznalo vrludao oko nakovnja, čekića, mjehova, kliješta u očevoj kovačnici upoznavajući tajne tog starog zanata. A kad je odrastao, otac mu je pružio priliku da se ogleda. U početku je kovao samo jednostavnije, lakše predmete: sjekire, motike, lemiše, kosire, krampove, lopate, mašure, noževe, potkovice, kliješta, poluge, a poslije i složenije alate. Popravljao je strojeve, vatreno oružje (puške, pištolje), kotlove…
»U toku Drugog svjetskog rata postavio sam i brojne radionice u Dalmatinskoj zagori u kojima sam također radio i obučavao mlade kovače. Takve radionice sam postavio na Vrdovu u Kekezovim stajama, u Rudi i drugim mjestima Cetinskog kraja. Toga se sjećaju i moji tadašnji pretpostavljeni rukovodioci, koji su cijenili moj rad i stručnost. U tim smo radionicama kovali sve što je trebalo narodu, pa i dijelove za puške. Često smo demontirali i nagazne mine, avionske i druge bombe te od njih kovali druge predmete. Iako je taj posao bio iznimno težak, zahtjevan i odgovoran, a i pogibeljan, radili smo ga vješto, zdušno i vrlo uspješno. Čim sam obučio mlade kovače u tim radionicama, po dekretu sam se ponovno morao vratiti u Grab 1943. gdje sam nastavio kovački posao«, govorio je Šimun Koprčina.
U tom je mjestu Cetinskog kraja, u svom rodnom Grabu, kujući i obavljajući i značajne društvene poslove, dočekao završetak Drugog svjetskog rata. Nakon oslobođenja zemlje, prve dvije godine je besplatno kovao narodu različite metalne predmete (kose i kosire, sjekire, motike, čekiće…), a kad je u Grabu osnovana Seljačka radna zadruga, u njoj se zaposlio kao kovač. Tu je marljivi i vješti kovač Šimun popravljao i poljoprivredne strojeve, preuređivao ih i podmazivao, kovao dijelove za prikolice, plugove, kamione, traktore…
»To je vrlo težak zanat koji od dobra kovača traži snagu, znanje i snalažljivost u poslu. Radio sam koliko sam mogao, svakog dana od jutra do noći u svakom godišnjem dobu. Kada je prestala raditi mjesna zadruga, otvorio sam svoju kovačnicu u Grabu i redovito sam uplaćivao za porez, socijalno, zdravstveno. Službeno sam otišao mu mitrovinu 1970., poslije 55 godina rada. Ali i poslije sam uvijek ponešto radio, kovao u svojoj kovačnici, baš kako to i sada činim«, pripovijedao je Šimun Koprčina, čovjek kovačkog srca, koji se tim zanatom aktivno bavio više od 60 godina, naizgled velike volje i vještih ruku. Iako se primakao devedesetoj godini života, nije ga izdala snaga, niti razum i pamćenje.

Zabrinut što ga nema tko naslijediti

Nema sinova, pa ga u kovačkom zanatu nije imao tko naslijediti. Poručio je kako kovački zanat živi u narodu koliko ga nastavljaju i oplemenjuju mlađe generacije. »Dok kuješ, osjećaš se nekako sigurnijim i jačim, kao da si bliži ljudima, selu i seljacima, životu. U Grabu i okolici više nema kovača, a ne tako davno, ovo je moje rodno mjesto predstavljalo kolijevku toga zanata ne samo u Cetinskom kraju, nego i u široj Dalmaciji. Ponosim se što sam bio profesionalni kovač s prijavljenim obrtom, te što sam znao sve kovati u toliko godina rada«, govorio je barba Šimun, čiji je život uglavnom proticao između nakovnja i čekića. Iako je dugi radni vijek proveo uz mijeh i vatru, čekić i nakovanj u čađavoj i neuvjetnoj kovačnici, radeći bez ikakve zaštitne maske, ostavio je dojam iznimno zdravog i čvrstog čovjeka.

Autor: Nedjeljko Musulin

The post Kovači i kovački zanat pred zaboravom appeared first on Narodni.NET.

Što je HRT-ova »Društvena mreža«

Emisija »Društvena mreža« stiže iz odjela Obrazovanje i znanost. Emitirat će se od ponedjeljka do četvrtka u terminu od 14.30 do 16 sati na Prvom programu HTV-a te obrađivati teme posvećene umirovljenicima, znanosti, obrazovanju i zdravlju.

Kako je to objasnila voditeljica projekta Maja Vađić, kao uvod u temu emitirat će se dokumentarni film da bi zatim voditelji i njihovi sugovornici kroz diskusiju analizirali što više aspekata navedene teme.

Ponedjeljak je rezerviran za urednicu Anitu Hrstić i teme vezane uz stariju populaciju, dok će se od utorka do četvrtka izmjenjivati kako tematska područja tako i urednice: Andrea Arežina Grgičević, Blaženka Leib i Vlatka Mihavec, vrijedno pojačanje s Hrvatskog radija.

-Neka od pitanja iz teme razvoja Hrvatskog sela i običaja na selu –

Postoji li selo i njegovi običaji?  I ima li hrvatsko selo svoj identit? 

Što uništava selo po vašem mišljenju?

Je li moguć preporod sela? I što bi mogla biti budućnost sela?

Što primorava ljude sa sela na urbanizaciju, odnosno preseljenje u grad?

Što Vas je ponukalo na pokretanje portala narodni.net?

Kakav je Vaš kontakt danas sa selom? 

Što Vas trenutačno spriječava da ne živite na selu i planirate li možda povratak na selo?

Hm, malo je bilo nervoze, prvi put uživo na televiziji nije za zamjerit (barem se nadam). Evo još jedan kratki isječak.

Jel moguće živjeti i preživjeti na selu?

Kakve su prednosti sela usprkos vrlo slaboj ponudi radnih mjesta?

Neka od pitanja o kojima smo još razgovarali.

Velika tema je Hrvatsko selo, trenutno je na selu veoma tužno, al nadam se nekim pametnijim političkim potezima koji bi mogli barem donekle spasiti naše Hrvatsko selo.

The post Gostovanje vašeg urednika na HRT 1 – Društvena mreža – Što je budućnost Hrvatskog sela appeared first on Narodni.NET.

Želja za ovu priču pade mi kad sam sa briga pogledao na zaseok Puljize i njegove stare oronile krovove sa koji iz samo tri dimnjaka dime domovi i bez ćuva vitra se u zraku neometani nadmeću sa Osojem ko će više u modro nebo. Gori u visinan svi postaju jedno, tanana modrikasta maglica, davna priča ili skoro ugašena pisma divojačka.

Podosoje, ne bi te žalila

da se nisan u tebi rodila.

Pade mi na pamet izreka koju san čujo u nekoj drugoj priči: „Kad oćeš osvojit curu moraš je gađat ravno u srce!“ Oće reć, ako okolišaš moga bi zalutat, a meni se ne iđe u deseto selo,

zato u sri sela kucan na vrata Stipana i Mare Puljiz di sa starcima živi sin Marko, carinik u Metkoviću. Mara donosi litrenjak crnog vina, a Stipan zapodniva pripovid:

– Iza onoga rata u selu je bilo 25 cura i 25 momaka. Samo u Karajina dida bilo je sedmoro dice! Sve kuće pune čeljadi i živine. 37 komina u selu nije mala stvar!

– Gadno! Sadili smo duvan, gojili koze i ovce, obnoć uz vatru na kominu… Nije bilo svitla!

– Lako je kad dođeš do cure, napipaš je! Grdno je bilo obnoć ić kroz ulice. Zapalili bi glavnju, prid sobon bi mavali s njon nek je vitar podpiriva da bolje baca plamen. Dok gori dobro je, ali kad se ugasi, ne znaš jesi li u paklu ili raju. Evo ko i sada obnoć vanka, općina Runovići nije napravila rasvjetu, a muke ti je nami starin slomit nogu po svitlu, a kamoli po mraku.

Kad Stipan opazi da ga naš fotoreporter slikava, pogleda ga govoreći:

– Momak, ako ne moreš zaradit sa tin aparaton, baci ga ili kupi još jedan. Moj susid je oda po derneku i sa pokvarenin aparaton slikava cure, a kad in je triba dat slike reka je da je na slikan samo priroda, a nji aparat nije uvatijo. Ljute cure su uvatile njega i sadile u plast.

U priču se uključi i Stipanova žena Mara, dugogodišnja čistačica u područnoj školi napravljenoj 1951. godine u srušenoj fratarskoj kući do crkve Sv. Nikole na južnoj strani sela.

-Kad je doša učitelj u naše selo smistiše ga u kuću kod Mace – pripovida Mara –  a ujutro kad učitelj ustade upita marendu, a Maca mu reče: „Još marendu kokoš nije snila!“

Kad je doša učitelj Ivan Spajić i žena mu Marija, isto učiteljica, na sastanku narediše da se moraju kupit uljene boje dici za crtanje, na što Puljuša zapita: „Što će dici uljene boje?“ Učitelj će na to: „Uljene boje će koristit kad je post!“

– Puljizi su doselili u 17. stoljeću iz primorja, iz okoline Ploča prema Podgori, a u te krajeve su došli sa Sicilije i nosili su prezime Pulieze, što je kasnije dolaskom u ovi kraj prišlo u Puljiz. Iz mista se počelo iseljavati šezdeseti i sedandeseti godina pa je ostalo samo trinestero čeljadi.

U selu su živile obitelji: Grgići, Čuturići, Blaževčevi, Božini, Bićini, Galini, Tripići, Zerići Micukići i sad živi cila obitelj Talića.

Da nije Karaja tu u selu otvorijo posa, selo bi bilo pustinja.

Iđemo u Karaje di vridne domaćice uređuju starinsku unutrašnjost kuće, di se već na vratima ćuti domaći miris i ugođaj vatre sa komina.

Dražen Puljiz Karaja, nekad nogometaš Mračaja, bundesligaša FV Lauda i na kraju Kamena, bio je vozač šlepera sa kojin je priša tri milijuna kilometara po Europi, a uz sve to je vodijo i ovi domaćinski ugostiteljski objekt.

Da san van na početku priče reka da iđen u Karaje, zgodnije bi skontali di san se zaputijo.

Dražene, razmišlja li se o renoviranju starina? Na sva usta se govori o državnom poticaju za obnovu stari sela. Šta je sa selima Podosoja?

– Ne briga vlasti za ova sela koja bi se još mogla spasiti. Tek pojedinci samostalno pokušavaju u svojim mogućnostima spasit što mogu. Poticaje dobivaju samo partizanski sinovi. Ovo su najlipša sela u kraju, za koje bi u drugim krajevima dali sve. U ovom selu su se snimali filmovi Debeli lad, Duvanski put i serija Prosjaci i sinovi, s kojom se svi diče i u kojoj sam i ja glumio maloga Tomicu kad je Kikašu prid smrt donio u bukari vode.

Da mu je Karaja donijo vina, more bit da bi priživijo. Ali vode…

Iđemo dalje kroz selo prema školi s mislima na negdašnji 37 komina u selu čiju milotu i tradiciju čuva jedino Karaja, pa se još more oćutit u ladnome zimskom zraku miris tople kore kruva ispo sača.

U selu su svi Puljizi, osim Zorke Ždero pok. Ivana koja je sama u kući.

– Bilo je puno posla u selu, ali je bilo i veselo. Di je mlađarija tu je i veselje, a vala ti Bože, bilo nas je puno. Sadili smo duvan…

Svi govorite o duvanu! Di ste ga sadili, ja nigdi ne vidin njive, već sami kamenjar!

– Po docin, ne vidi se, ali se moglo po deset tisuća duvana posadit na njima.

– Mi ženske nikad, a muški su svakog đavla palili, a i dan danas to rade. Mene je moj momak dočeka jednoga dana kad san se vraćala iz Slivna, upita me di san bila i zašto mu se nisan javila da bi doša prida me. Šta ću ja tebi kazivat di ću, kažen mu! Tad je Moj ćaća svira gusle okupljenoj čeljadi ispri kuće, momak me pričepi uza zid i poče drpat, ja uze kamen sa zida i udarin ga u glavu. Šta’š ti mene drpat! Pomirili smo se za dvadeset dana kad san mu dopustila nek se primakne. Eto, oženili smo se. Čovik mi je umro, sad san sama, sinovi dođu iz Zagreba kad mogu, a ćeri udate u Runoviće dođu svaki dan.

Na početku sela sritosmo 83 godine starog Andriju Puljiza di u rukama nosi dva komada suva kruva.

– Evo ranin ćukenja – odgovori nakon što baci jedan komad kruva prid kućice za pse, dok mu drugi zape i ostade na grani stabla.

Povede nas u kuhinju koju grije starinski šporet, donese uokvirenu pohvalnicu i reče.

– U drugom ratu za Hrvatske države bijo san u hrvatskoj vojsci i proša san križni put.

– Ta nisan u partizanin ako je Hrvatska vojska! Iman sedmoro dice, sad san sam u kući.

– Ne živi on s menon! Dođe u zoru, a ode o podne. Momak traži ženski, košto san i sam nekad.

U Andrijinu susjedstvu živi obitelj Talić, stara Slavka Puljiz pok. Jure. Sin joj podosojski bućaš Dinko, žena mu Anita i troje dice. Nikolina, Nikola i Ivan, jedina su dica u selu. Nikola igra rukomet za Imotski, a u šestom je razredu škole Runovići, Ivan je malen za školu ali more zaminit ćaću u igranju buća. Nikolina uči medicinsku školu u Splitu. Kad je slobodna dođe kući u Podosoje.

– Tu mi je lipo i nastojim češće dolaziti. Bilo bi dobro da i druga dica dođu u mista odkud su im roditelji ili čak daljnja rodbina, kako bi upoznali kraj iz kojega su potekli i saznali što su im preci stvarali i kako su živili.

– Kao mala sam maštala o medicini, gledala sam filmove medicinske tematike, tako sam pošla putem koji mi se činio dopadljiv, nastavit ću istim putem dalje u višu medicinsku ili medicinski fakultet, za pedijatriju.

Lipo si ti to nami sve ispripovidila, a šta drugo nego poželit neka ti se ispune planovi.

Sritne roditelje vako lipe i pametne ćeri nismo uspili dočekat pa smo se zaputili u Imotski.

The post Zaboravljena sela Dalmatinske zagore -Puljizi- appeared first on Narodni.NET.

Lako je menadžirati u turizmu u Dubrovniku, Hvaru, Bolu…, ali ‘aj ti dovedi goste u jedan Vrgorac gdje mora nema, a ni otočića na vidiku. Prvi je u tome bio Prvan, ne vojvoda koji je davno ugostio Alberta Fortisa na putu po Dalmaciji, već njegov potomak Zvonko što se u Vrgorcu usudio napraviti i hotel, i etno-selo Kokorići, a o kojem su, to znate vi što redovito kupujete novine, ispisane štorije. A tko je danas na konaku u hotelu „Prvan“ četrdeset kilometara od mora?

Poslovni ljudi iz Bosne, Albanije, sa svih strana, koji su shvatili da nudim isto što i oni na Makarskom primorju, a jeftiniji sam – reći će nam gazda nakon što je zalutaloga gosta iz Španjolske uputio kuda krenuti za Hercegovinu.

‘Učin vrancuski’

Prolaze ovuda za Međugorje ili dolje prema Makarskoj – objašnjava nam Pervan, koji će sada, kad je autocesta povezala Split i Vrgorac na pedeset minuta vožnje, šansu tražiti za svoje Kokoriće do kojih je također dovijugala nova cesta. Tamo nas je dočekala majka mu Desa Pervan.

– Sinko moj, učin ti ja i vrancuski – smije se baka koja dobro zna odakle im dolazi najviše gostiju. Francuzi su nas uvrstili u poznati vodič „Guide routard“ koji rado čitaju svi gosti koji vole prirodu, etno i avanturistički turizam. Oni vam sve obilaze pješice, pa je ovo za njih prava destinacija – kaže Bajalo koja je petnaest godina živjela u Belgiji, a onda se odlučila vratiti u Vrgorac i udariti temelje turizmu prije nego što Dalmatina Zabiokovlje ne poveže s Europom.

Neli je, zapravo, nastavila tamo gdje je nekada davno stalo „Društvo za poljepšavanje varoši Vrgorac“ ili ti preteča lokalnog HTZ-a. I uspjela je. Polako niču seoska domaćinstva na kojima gosti uživaju u domaćoj spizi i neponovljivom ambijentu stare Dalmacije, obnavljaju se kamene kuće, a ispred njih grade šminkerski bazeni. Putniku koji stiže iz robotiziranog svijeta, sve te konobe koje su postale nalik muzejima alata i namještaja što su ih koristili preci još u doba dok su se po gudurama naganjali s Turcima, jako su zanimljive.
Temelji turizma
– Osam godina se mi ovim bavimo. Slušajte, ne može se od toga još živjeti, to dođe kao neka mala nadopuna, ali ljudi dolaze; Amerikanci, nešto manje ove godine Francuzi… Možemo ugostiti do trideset osoba, može se kod nas i prespavati – pričaju nam Dragica i Željko Borovac dok kušamo njihove delicije: poznati vrgorački pršut, sir i pomidore koje su toliko slatke da tek kad ih ovdje pojedeš shvatiš zašto se ubrajaju u voće, a ne kako to mi pogrešno mislimo – u povrće.

Naša vodička Neli na obiteljskom gospodarstvu Borovac, odakle puca famozan pogled na povijesnu Gradinu, često drži prezentacije za znatiželjne turističke agente.

Mi smo udarili temelje turističkoj priči: za Vrgorac se danas zna po Tinu Ujeviću, Biklijadi, vrgoračkim jagodama i Kokorićima, ali i Velikom Godinju gdje u subotu imamo školu klesanja kamena, a što je kamen značio u graditeljskoj tradiciji ovoga kraja baš se da prepoznati tu na licu mjesta – veli Kornelija, koja je, dakle, napravila sve da i ovdje poteče turistička rijeka, ali rukavce bi morali izdubiti sami ugostitelji, hotelijeri, vlasnici seoskih domaćinstava i obrta…

Na njima je sada inicijativa. Oni moraju tražiti agencije koje će ovdje prodavati aranžmane – izlete iz Makarskog primorja i Splita, pa voditi goste vinskim putima ili ih voziti trupicama koje su također dio tradicije ovoga kraja čija polja zimi naplavi voda – sjajna je direktorica, vidi se da je dala sve od sebe da turizam u Vrgorcu promoli glavu.

Naš Stipe Božić nam je upravo završio film o Vrgorcu, a u Tinovoj rodnoj kuli vidjet ćete i sve naše suvenire: vrgoračke jagode, kape… – pokazuje nam Kornelija da Vrgorčani ni u čemu ne zaostaju za rođacima iz Primorja kad su uspomene s putovanja u pitanju.

I u Tinovoj se kuli da osjetiti dah prohujalog vremena: tkalački stan, starinski krevet i kolijevka, jedna zanimljiva Ujevićeva slika iz srednjih godina s brčićima…, dokaz su da Vrgorac ima što ispričati, i da je šteta klince ne posjesti u auto, provozati se Dalmatinom koja na ovoj dionici počiva na spektakularnim nadvožnjacima i mostovima, pa napraviti izlet za pamćenje – bikliti, jašiti konje, mastiti se sirom i pršutom ili pedalirati okolo ako vas već kolestorol muči, pa vam i nije do prave spize.

Donosi: Slobodna Dalmacija

The post Zaboravljena sela Dalmatinske zagore -Vrgorac- appeared first on Narodni.NET.

Pripovida se i to da su od dubova gradili brodove i grad na moru. Ono malo stabala što je ostalo dokusurili su bačvari ovoga kraja. Od nji su napravili bačve jer se nedaleko u Kujundžića Metinjaku u jednoj od pristava ukazala blagorodna loza Kujundžuša.

I nek se zna, kad niko nije zna za barik vino, mišćani Dubrave su ga pili i dan danas ga piju.

Tako je Dubrava ostala bez dubova, a i bez čeljadi bi ostala da nije ono četri obitelji koje su ostale na prastarin šušnjarevin temeljima. Uz cestu Zagvozd – Imotski, na križanju sa rimskin drumon prve su kuće Šušnjara – Antunovića. Antunovići su i u starom selu pod Gradinom kao i u ovom na cesti bili odvojeni od ostalih Šušnjara, kažu kako nisu ni u rodu.

Antun je 1910. priselio obitelj u novu kuću uz cestu. Bio je najbogatiji u kraju, po svojoj je zemlji moga doć od Gradine do Vrljike na po polja. Kada se umakla Antunova ćer Mara, za Stipana Kujundžića u Ivanbegovinu, petog sina u ćaće, mišćani su joj spivali pismu.

Udade se Antunova Mara za petaka jadna li joj majka!

Tonći Šušnjar Antunović tvrdi kako je tu i prije neg je Antun doselio bila manja kuća na koju je godinama nadograđivan dio po dio.

– Baba Žužuluša bi često govorila, kako je, kad se ti godina udala u Antunovu kuću na konobi zatekla stara vrata, što znači da je dio kuće stariji.

U staroj kamenoj kući živi samo stari momak Luka. Naša san ga sa dva rođaka u kužini, zbog zaštite od gripe gledaju u reštu luka popruženu na stolu i piju barik kujundžušu. Na moje zapitkivanje Luka odgovori kratko i jasno.

-O prošlosti i sadašnjosti moremo razgovarat, o budućnosti nikako, o njoj moremo samo nagađat.

U ovom novom selu žive i dvi mlade obitelji, ostali su odselili u Primorje, Slavoniju i Ameriku. Većina ji dođu za vikend ili praznik.

Tonći i Tereza imaju tri sina: Dina, Tomislava i Andrea. Tomislav je majstor za internetske zavrzlame, dobar sportaš, od ove godine seniorski golman NK Kamen koji je na prvom mistu četvrte lige.

Dragomir i Ivanka imaju troje dice: Sanju, Antu i Ivana. Od stare čeljadi živa je 83 godine stara Marija koja mi ispripovidi tužan događaj iz prošli vrimena.

– Još kad se živilo u starome selu, Mate Antunović dovede sebi za ženu curu iz Budimira. Novu nevistu su zvali Budimka. Mate i Budimka su za nedugo dobili dite. Kad je ditetu bilo tri godine, igralo se iza kuće kraj lokve di patke piju vodu. Čeljad je radila kućne posle i kad su poslije kratkog vrimena povirili vanka pogledat na dite, diteta nije bilo. Tražili su i tražili ali ga nikad nisu našli. Žalosni nisu mogli gledat misto otkud je dite nestalo već su otišli živit negdi tamo u Bosnu. Prezime in je Antunović.

Antunovići imaju dva knjiška čovika. Prvi je Bogdan Bojo Šušnjar koji je napisa knjigu „Brodogradnja u Splitu“ i druge stručne zapise. Drugi je Ante Šušnjar, kako voli reć „rođen sam 1933. godine u Šušnjarovoj Dubravi“. Sa obitelji živi u SAD-u, a napisa je knjige: Lahor djetinjstva, Hrvatske priče za djecu i Rječnik fraza (englesko-hrvatski, hrvatsko-engleski).

Evo jedna njegova pisma:

Srušeni snovi

Amerika!Raj u kom sam u suzama i žuči

Ugušio najljepše ideale.

Raj, gdje je zbilja u pepeo pretvorila

Uspomene i nade.

Raj; za koji obmana

Prodaje ideale života

/za stomak, Kadilak i tvrde žulje/

Amerika;

Zemlja bez mirisa i mašte,

Gdje su svi ljudi isti;

„tegleća stoka zelenih očiju“

raj; žena bez ženstva

i roda bez srodstva

u carstvu dolarskih gluposti.

Pravi raj!

O izvore života!

Kako si dalek

I Sunce, koje se svakog podneva

Kupa u tvom plavetnilu.

Antunovići imaju i meštra od filmova Milana Šušnjara Ćićka koji radi na snimanjima za potribe Hrvatske televizije.

Odo dalje niz najstariji put koji je za Rimski vrimena poveziva Salonu i Rusanovu. Jadan je i čemeran, neasfaltiran, razrovan, pun lokava od snigova i kiša pogotovo od nebrige. Rečeno mi je kako tuda prolazi školski autobus i kako su mišćani pelili sto pela poglavarstvu općine Podbablje za uređenje ceste, a oni nit čuju, nit vide.

U ulici prema zaseocima Antunovići i Šušnjari, u prvoj kući živi majka Nada Šušnjar kojoj san obeća poslat njenu sliku unucima u Split. Sa njon živi sin joj Pere, drugi stari momak u selu. Malo dalje na po puta do desnog zaseoka između tri doca kuća je obitelji Šalini, Luke i Mile Župljanke koji su rodili šestoro dice. Troje su otišli svojin putin, Danijel i Kristijan su još u krilu roditelja. Luka je 32 godine radio u Poduzeću za ceste na čiju je upravu još i danas ljut.

-Radio sam sve dok nije Štrabak kupio poduzeće. Za samo dva miseca otpustili su 120 radnika. Od tada sam na birou za zapošljavanje. Sve te godine rada svi ti zaposlenika njima ništa ne znače. Takvi misle samo na sebe i profit.

Sin mu Domagoj za sebe gradi kuću u susjedstvu, nedaleko od kuće roditelja, jer je odlučio ostat živit i radit u rodnom selu.

– Di na svitu može bit lipše nego u svom mistu! – kaže i igra se sa šarplanincem koji mu čuva kuću i alat ispri nje.

Često ga obiđe Ivan Gudelj koji se 2007. doselio živit nedaleko od Šušnjara.

– Nisam imao terena u Gudelja i gužva je, ovi kraj mi je lip, odlučio sam napraviti kuću i živiti tu priko puta nasuprot Antunovića – objašnjava Ivan.

Skupa iđemo pogledat stare Antunovića kuće gacajući po malo zaostalog sniga. Nakon kratke šetnje iza šumice se ukaza prostrana ledina na čijem brigu između čempresa stoje kamene kuće, na gornjem ćošku pored staze šćućurila se murva. Prva kuća je bez krova dok druge još uvik od kiša i snigova čuvaju svoju nutrinu. Koliko života, koliko priča skrivaju u svojoj tami dok in ponositi čempresi i razbarušena gola murva čuvaju veličinu postojanja.

Kameni dvori spavaju stolitni san, čekaju Antunove potomke da ji probude u život.

Nakon ovog malog izleta u prazninu vraćan se stazon uzbrdo u selo sa nešto više kuća ali samo sa jednon obitelji. Od punog sela ostade samo obitelj Ivana Ikice Šušnjara, Sina mu Mate sa ženom Ivanom Sinjankom i troje dice od koji se starija ćer Mara udala. Ostali su mlađa ćer Ivana i sin Ivan koji se sa ćaćon i stricon bavi poduzetničkin poslima. Stric Slavko je treći stari momak u Šušnjara. Pripovida se kako je momačkin danima odbrojeno jer se tvrdo odlučio ženit i to ubrzo. Iz njegovi usta u Božje uši!

Ikica je šezdeseti godina radio u Njemačkoj kad se ubrzo odlučio vratit i zaposlit u Poduzeće za ceste di je radio 30 godina. Nalazin ga ispri kuće prikriženi ruka iz leđa.

-Šta radiš sad kad si u mirovini? – pitan ga isprve.

-Svako malo oden lovit spuže na Gradinu! – podsmijava mi se u brk.

Da se ne uvridin, kroz prozor se javi nevista Ivanka, i kako razgovor ne bi bio uzaludan odaje nan svoju kuvarsku tajnu spremanja spuža na ljutiku.

Dinstani spuži na ljutiki

Ulovi se spuža, a kad je vakat od nji mogu se kupit i na imotskom pazaru. Spuži se cili ubace u vrilu vodu di se kuvaju. Gotovi su kad ji se more izvući nečin oštrin iz kućice. Izvađene spuže operemo vodon i morskon soli kako bi nestala sluz. Oprane stavimo u teću u kojoj ulje pokriva dno, nadodamo zeleni pera ljutike, posolimo po želji, sve to lagano pirjamo uz dolivanje malo vruće vode, na kraju se doda malo brašna kako bi se dobilo malo gustine. Uz tako spravljene spuže dobro je popit čašu biloga vina.

Fala nevisti na receptu.

Ikica me vodi u stari dio sela di je njegov ćaća 1938. godine iz Beočina donio jelu i posadio je.

– Eno, jela je još živa, a ćaća je davno umro! Vidiš ove kuće, svi smo živili ovde, sad je sve prazno.

Obitelji Šušnjara su: Mećavini, Dankovi, Musini, Bujamenovi i Šalini.

Šušnjari i susidno selo Margete imaju zajednički teren za zabavu, bućalište zvano Bušnji brig na kojemu se okupljaju za svece i druge praznike radi zabave i kako bi se rasteretili od svakidašnji briga. To je jedino bućalište u Imotskoj krajini, a i šire di vride samo starinska pravila, „kako se ko snađe“.

Iz Šušnjareve Dubrave su potekli svi Šušnjari u kraju, a ima ih u Poljicima, zaseok Livajići i u Drumu. Zašto su Šušnjari dobili tako ime? Možda zbog šušnja, suvog lišća kojega su stvarali svi ti silni dubovi Dubrave, šušanj kojega su mišćani skupljali i prodavali, valjda su i spavali na njemu pa je kojoj divojki osta list u kosi što je bunilo maštu momcima dok su je gledali.

Postoji priča kako se općina Podbablje tribala zvat Dubrava ali su se pojedinci odlučili za podbabsku verziju katastarskog naziva.

Kako bilo da bilo pozdravljan Šušnjare iz Dubrave i neka se momci požene i poprave brojno stanje.

The post Zaboravljena sela Dalmatinske zagore -Šušnjari- appeared first on Narodni.NET.

Štekati umjesto ‘ringera’

Naš mi vodič, Đuro Perlić, kaže kako danas malo tko više sjedi na “ringerama” – to je naziv za ogradu Poljane prema gradskom parku, sportskim terenima, s pogledom na Prominu. “Ringere”, nekad nezamjenjivo mjesto susreta, razgovora, mudrovanja i komentara, zamijenili su štekati, evo, Gradske kavane u dubokom ‘ladu’. Dok mrsimo misli i uspomene, sjedimo na izlogu drniške ljekarne – još jednom malom “dnevnom boravku” starih vremena, društveno-političkoj parlaonici u nedjeljna jutra.

Upravo tu na Poljani počinje Put sv. Roka i njegova psića Bonija. Sveti je Roko zaštitnik Drniša, a kako ga u ikonografiji uvijek prati pas, djeca drniških vrtića nadila su mu ime Bono. Bijeli otisak Bonijeve šapice odvest će vas ulicama, pločnicima i skalama na uru i po dugu šetnju preko petnaest značajnih, zanimljivih, važnih, povijesnih, slikovitih lokacija (na svakoj je infotabla), gradom u kojem su svoj otisak vjere i pripadnosti ostavili katolici, i pravoslavni, i muslimani, Turci!

Sve o tome i još više o povijesnoj priči Drniša – već na drugoj postaji, u Gradskom muzeju Drniš. Tamošnji muzealci, arheolog Joško Zaninović i povjesničar Davor Gaurina osovili su na noge muzejsku ustanovu, a upravo su oni započeli istraživanja na rimskom logoru Burnum, danas svjetskoj atrakciji unutar Nacionalnog parka Krka.

Evo na Svetom Roku stavljaju novi krov, sutra mu je blagdan, 16. kolovoza. Pored minareta izbijamo na Gradinu. Navodno su bili neki turski predstavnici, zainteresirani obnoviti Turnjinu. S Gradine, uokolo ostataka srednjovjekovne utvrde, puca nevjerojatan pogled na čikolski most, Petrovo polje, Prominu (sa sjajnim planinarskim domom!!!), Svilaju, kanjon. Onaj ko ne pamti rendese na Gradini, teško da može dobiti certifikat građanina Drniša.

 Pogled s Gradine

Milanka Pranić, izrađivačica finih drniških suvenira, infišana u svoj grad, žalosna je kad priča kako mlađarija na Gradini čas posla uništi šentade, rasvjetu, a masivne pepeljare strovale u kanjon Čikole koji je kod Drniša zaista impresivan. Milanka kipti entuzijazmom, idejama, potrebom da pridonese gradu. Žali što iz Drniša upravo odlazi mlada ravnateljica Turističke zajednice Ana Lokas, koja je u relativno kratkom vremenu napravila puno – i ova je turistička priča i karta koja prati “Put sv. Roka” plod njezina rada.

Za razliku od Gradine kojoj fali dobra metla, sve ostale gradske zelene površine izvrsno su održavane – u pohvalu ruci Ive Bakovića iz komunalnog poduzeća Rad. A mi – pored crkve svetoga Ante (izvorno džamije Hail hodže!!) do zdravstvene ustanove koju i danas kratko zovu “bolnica” premda je “samo” Dom zdravlja. Htjeli smo se javiti internistici, Drnišanki, dr. Jelki Alujević ali je izišla iz ambulante. Pored nje, Drnišanima nije potreba mjesecima stajati na listama čekanja u susjednim gradovima.

Pred “bolnicom” je Meštrovićeva ‘Majka s djetetom’. Niže, uređuje se okoliš crkve Gospe od Ružarija, tamo je Meštrovićeva Gospa Petropoljska. U Drnišu je i reljef sv. Roka, njegovo poprsje, reljef Orači, Vrelo života u gradskom parku, pa je Drniš prava Meštrovićeva galerija. Slike su mu u Muzeju, a sve obiteljsko, uključujući grobnicu u crkvi Presvetog Otkupitelja, je u Otavicama.
Malo-malo i eto ti Đure i mene na drniškoj pijaci.

Radio Drniš, i inače vrlo aktivan u društvenom životu grada, svako ljeto organizira program Drniška pijaca. No, njezina je prava tajna skrivena iza ulaza u gostionu “Kod Baje”. Kuharica Ana Buha puni paprike, “biće i juhice, lešo kupusa, krumpirića, gulašića, gra, pečene teletine, tripica…sve imamo“ – kaže Ana. Kad sam naposljetku Anu Lokas, direktoricu TZ-a, dakle Zagrepčanku, objektivniju od mene svakako, pitala što ju je oduševilo za Drniš, rekla je:
– Divna priroda, Roški slap u NP Krka, kulturne znamenitosti, gastronomija – pa znate da je drniški pršut dobio certifikat zaštićenoga autohtonog proizvoda pa je danas Drniš i službeno Grad pršuta! I ljudi, ljudi! I još nešto: izuzetno atraktivno uređena seoska gospodarstva oko Drniša! Ima se danima što gledati u Drnišu i oko njega!

Znameniti Drnišani

Naravno da je na prvom mjestu Ivan Meštrović koji je svoj put slave počeo upravo tu, gdje je njegov talent prepoznao i pomogao stari drniški intelektualac Nikola Adžija. Iz obližnjeg Siverića je Krsto Odak, iz drniškog kraja – Vinova Gornjeg – potječe i Jakov Gotovac, u Promini je rođen Ivan Aralica… Drnišanka je bila Jasna Skelin “gospodarica Roškog slapa i roških gudura”. Davni pobjednik koncerata “Mikrofon je vaš”, i drniški glazbar, kasnije studentski vođa i političar Dražen Budiša je Drnišanin, to je i 2,18 visoki košarkaški centar Stojko Vranković, i drugi košarkaš nekad sportski direktor Cibone Mihovil Nakić…

Izvor: Slobodna Dalmacija

The post Zaboravljena mista Dalmatinske zagore -Drniš- grad pršuta i očuvane prirode appeared first on Narodni.NET.

Tišina ispunja bistri zrak koji prožima dolinu obasjanu prvosvibanjskin suncon. Nedavno uzorane njive zasađene kumpiron nadmeću se svojon bogaton zemljanon nutrinon koja samo što nije iznidrila zelene izdanke. Priča kaziva kako za pod sač nema ništa slađe od poljički kumpira. Sto posto su zaboravili kako mirluše poljički kozlići sa ražnja o Sv. Ani.

Nedilja je, dan kad muška čeljad nagurava buće prid gostjonon u Rege ili razigravaju briškulu i trešet u ladovini, dok mlađarija naganja loptu po seockom malonogometnom igralištu zvanon „Franjo Tuđman“. Neviste odmaraju od užine uz kavicu, a starije kone iđu jedne drugin na uru razgovora.

Na sri sela ispri jedne od novi kuća dva momčića me zagledavaju i veru se zidu. Nisan niki grdan da me se boje, makar svašta ima na ovome svitu pa se triba i bojat. Televizija i internet svačemu čeljad nauči.

– Jeste vi Lovrići? – provan ji pridobit za razgovor.

– Ja jesan, on nije! On je Drviš! – prvi odgovori na brzinu i ne skida pogleda s mene.

– Kakav Drviš u Poljicima? Kliko mi je poznato, taki ne postoje! – čudin se čudu. Još kad su mi rekli da mu je to od babe koja je došla živit u Lovrića, još me više začudilo jer u našin selima prezime se prinosi muškin kolinon. Neću sad o tome jer se ne dan zamanitat dičijin pričan, odo popriko priko zidova na vr sela di Ana Lovrić mete obor, a zava joj, isto Ana, kaziva sa koje će strane prije i na koju će stranu lašnje pomest.

– Oće li posa, šta radite?

– A evo meten ovo što pane sa naranče! – odgovara i ne prikida metenje.

– Kakve naranče? To je kostela! – čudin se čudu opet.

– Mogu ja moju kostelu zvat kako me je volja – odgovori i gledajući me vlašo stade sa poslon jer se sad ona iznenadi – Aaa, ti si Ago!

– E, nisan nego naranča! – kad ćemo se lagat nek nikome nije krivo.

Kad smo se priispitali o zdravlju i bližnjoj rodbini zasili smo pod kostelu di je za malo vrimena iz susidnog sela Peko došla Mila koja se davni godina udala na otok Hvar. Nakon muževe smrti ostala je sama, zato se vratila živit u rodno selo sa rodbinon. Svako malo dođe u dviju Ana na razgovor. Pripovidali smo svašta i ništa. U svemu san dozna kako se prije na malom poljičkom polju sijalo žito, čak je bilo i loze dok nije šezdeseti godina promrzla, zato je više nisu sadili. Sve tri su se složile kako je sada lakše živiti i kako se prije u svakoj obitelji držalo živinu. Svi bi imali gudine, ovce, koze. Imali bi kravu ili dvi, a ne bi bilo mlika, sad niko nema kravu, a svi imaju po deset litara mlika u kući.

– Je, je, sad neviste muzu tetrapak! – nadoda i ja koju pametnu, na što Ana nastavi.

– Svi su poletili u grad živit i radit! Šta će sad kad nema posla? Ovde ćeš posadit svoj kumpir i kapulu, odgojit ćeš kokoš pa ćeš imat i jaja…

U ta tren, ko momak ponosit, opremljen za odlazak u gostjonu izlazi gospodar kuće i glava obitelji, Mirko Marko Lovrić koji mi na brzinu protumači lozu Lovrića.

– Kliko ja znan Lovrići su došli iz Cetinske krajine, iz okoline Hrvaca. Lovrića ima i u Prološcu samo ti ja ne znan jesmo li od iste loze. Mi Lovrići se dilimo na dvi obitelji: Matine i Franine!

Obitelj nan je u Drugome svickome ratu doživila veliku tragediju jer su nan partizani u Biokovo odveli i tamo ubili troje momaka, hrvatski domobrana. Priživili smo i to, sad nas ima tri kuće čeljadi Lovrića i jedna kuća Drviša.

Lovrići imaju i u Domovinskom ratu branitelja i to od sami početaka rata. Mirko mi nije spomenio, al’ ja znan da mu je sin Dražen od Plitvica na dalje bio na raznim hrvatskim bojišnicama. Mirko namisti kapu na čelo i ode u gostjonu, a ja malo niže kod Ante Lovrića i tri mu sina: Zvonka, Ante i Maria. Svi četvero su zidari kamenjari, dok je najmlađi Mario uz to i meštar za drvo. Od razni vrsta drva, balvana, hrastovine, dubovine radi stolove, stolice, stočiće, sinije i razne ukrasne dilove namještaja. On i žena mu, medicinska sestra iz zagvoške ambulante, imaju dvoje dice, mlađe dite je uz majku u bešiki, a starija ćerkica mezimica Natali vodi nas u dimnu kužinu koja je pravi mali etno muzej. Ispri kužine na sopi side susidi i puni čaša i usta fale Lovrića rukodilo.

Iza dimne kužinice u cilome vrtlu zasađene su samo dvi loze. Jedna je loza za Guinessovu knjigu rekorda jer je za prošle berbe sa nje ubrano 350 kg grožđa, a ni drugoj nema mane, rastegla se ko hobotnica na sve strane poduprta jasenovin takljan, izgleda ko izmišljena. Loze nisu izdignute u odrnu kako se običava radit oko kuća, već su razvedene prizemno. Mislin se zašto sadit red loza kad jedna rodi ko cili red i to bez kolaca i žice.

Ostavljan loze i meštre jer me cilo vrime kopka zavrzlama o Drvišima, zato iđen nistrmo prema cesti di je sagrađena nova kuća i okućnica. Stil gradnje baš ne ljubi selo, ali je sve na svome mistu. Domaćin Vlade Drviš, Makaranin glavon i bradon, vodi me niz drvenu skelu bez ograde priko nedovršene građevine čija mi dubina i trošna skela ježe kožu.

– Vlade, kad popiješ malo više vina gori u kužinici uz komin nemoj kući priko ove skele, rizik je, ajde okolo ceston – govorin mu ne gledajući ga već pažljivo gledan u skelu koja se cima tamo amo.

– Drviš u Poljicima? – upitno mu nabacim temu.

– Žena mi je rodom Poljičanka, Biloš. U mirovini smo pa smo odlučili doć tu živit, iako ja radije držim noge u moru. Uz to ne mogu mirovat, još radim honorarno, bavim se vodo i plinskim instalacijama, raznim grijanjima i slično. Drag mi je fotoaparat, a i kompjuter me zaokupi.

Domaćicu Jadranku Bilošušu nismo našli u kući već kod malonogometnog igrališta di dica uz viku igraju nogomet.

– Zašto ste se odlučili za život na selu u Lovrića? – postavio san joj pitanje na koje san dobio ukor.

– Zašto takvo pitanje? To je svuda na svijetu normalno samo kod nas nije. Živiš kud te život odvede. Moj otac je za poslom otišao iz ovog kraja, najprije u Slavoniju gdje je našao moju mater Njemicu i oženio je. Živjeli su i u Zagrebu. Njenoj su obitelji iza Drugog rata u Slavoniji oduzeli imanje i radionicu za obradu drva „Heffer“ što nikada nije prežalila. Ja sam živjela i radila u Makarskoj, u Poljica me doveo obiteljski grob kod Sv. Ane u kom mi je i sin. U Biloša nemam od oca ništa jer je ovdje običaj da ženska djeca ostavljaju nasljedstvo muškima. Nisam mogla kupiti ni teren sa svim potrebnim papirima pa sam kupila ovaj tu u Lovrića, uz cestu. Kad ostarim i slučajno padnem, cestom uvijek netko prolazi, vidjet će me i pomoć mi ustat. Nekada davno kad bi u Primorju spomenuli Imotsku krajinu prva pomisao bi bila kako je to zaostali siromašni kraj. Sad se tu može dobro i mirno živjeti samo mještani ne bi smjeli čekati da ono što im je potrebno u mjestu drugi urade za njih. Tribaju se sami zauzet za još više poboljšat uvjete života.

Iđen do Rege fotografirat kako se mišćani zabavljaju na dan sveca.

Šta još napisati o ovako malom mistu? Na igralištu skupljan mlađahne igrače kako bi ih fotografira. Nogometni klub Kamen koji se ove sezone bori za ulazak u Treću ligu u svakoj svojoj generaciji ima talentirane dice iz Poljica. Na igralištu kod Lovrića zbog položaja terena nemoguće je igrati danju kada počnu vrućine jer se asfalt nemilo ugrije. Igra se po noći uz rasvjetu koja duže vrime ne radi zbog financijski poteškoća u općine i recesije. Dica okolni zaselaka nadaju se kako će ih ipak obasjati svitlo.

Piše: Augustin AGO Kujundžić

Izvor

The post Zaboravljena sela Dalmatinske zagore -Lovrići- appeared first on Narodni.NET.