Za misno ruho se znalo, stajalo je u ormaru i oblačilo samo u crkvu. Često nije bilo moguće da sva čeljad pohodi istu sv. Misu, nego su se izmjenjivali da bi obukli istu robu. Jednostavnim rječnikom rečeno, nije se imalo što obući, jedno odijelo nije bilo «ni moje ni tvoje, već naše». Često je tako bilo i s obućom, pa «traljice» u vrhovima cipela nisu bile ništa neobično zbog većih brojeva.
Pranje rublja je, dakle, obično trajalo tri dana. Taj proces nije bio jednostavan, a nije se često ni pralo.
Parjenica
Pravila se od velike šuplje vrbove klade ili nekog drugog mekanog drveta uz strogu pažnju da to drvo ne pušta boju

Prvi dan se pripremala prljava roba i stavljala u parjenicu. Imenica parjenica dolazi od glagola pariti, dakle prljava roba se na neki način, noć i dan, a ako je rublje bilo prljavije i duže parila u parjenici.
Parjenica se pravila od velike šuplje vrbove klade ili nekog drugog mekanog drveta uz strogu pažnju da to drvo ne pušta boju.
Parjenice su bile veće ili manje s obzirom na brojnost obitelji, a s obzirom veličinu klade. Bilo je vrlo važno drvo iznutra «izoblati» da bude ravno i da ne dere robu. Dno je moralo biti nabijeno zemljom da ne bi puštalo vodu. Kako je roba naših starijih bila od konoplje ili lana mogla se prati na taj način, za razliku od današnje robe. Zanimljivo je reći da se konoplja više sijala u selima «preko Bosne», a lan u našim selima uz Savu.

Rublje bi se, dakle, zatrpalo sa svih strana, a zatim dobro prosijanim pepelom posulo po robi i zalilo vrelom vodom. Pokrilo bi se nekim jačim platnom, odnosno starom ponjavom. Naravno, drveni parjeničin poklopac bi se dobro uglavio na kraju, a počesto se na nj stavljao i kamen. Tako je valjalo stajati makar dan i noć da spoj pepela i vode omekša prljavštinu rublja.

Valja reci da se strogo pazilo i na odabir pepela (u nekim našim selima pepeo zovu i lug, baš kao što se zove i šumica, gaj). Nije mogao biti od bilo kojeg drva ili drugog ogrijevnog materijala.. Pepeo je pomno prosijan i očišćen i bilo kakvih natruha.
Koliko je pepeo važio kao izvrstan deterdžen, ali i kao šampon sjetit će se naši stariji koji su prali glavu, osobito ako su imali prhut (perut) pepelom. Kazu da je pranje kose pepelom bilo dosta efikasno.

Drugi dan se rublje vadilo iz parjenice. I to je imalo svoj red i ritam. Prije svega domaćica je trebala imati dugačko korito (najprije drveno, a onda metalno te kasnije plastično). Trebalo je imati pravu, čistu motku i praćak. Žene bliže Žendragu nosile su tamo rublje na pranje. Najprije su praćakom dobro tukle svaki komad prevrćući ga.

Bila je od velike vaznosti «lukšija» , dakle ona voda u kojoj je pepeo prokuhan. U njoj se robu još dobro gnjiječilo i pretreživalo upornije mrlje, koje bi se još jače praćakom tukle. Praćak je inače trokutasta drvena naprava s «držaljom». Donja površina je bila dobro izblanjana i vrlo glatka. Naravno i opet od drveta koje ne pušta boju, na primjer topole. Praćak je trebao biti vrlo lagan i napravljen tako da se lako drži u ruci.

Uz sve radove, pa i uz pranje rublja, tekla je ženska pjesma. Razmišljajući o tome često se pitam, kako su te žene toliko umorne, uvijek rado pjevale. Pjesme kojih se sjećam, najčešće su bile:

Ja sam tebe bezecovo mala
na Žendragu kad si robu prala.

Jedna mi se curica dopala
Na Žendragu kad je robu prala.

Sjećam se i zagonetke vezane uz pranje rublja: «Ričući na potoku, svo selo oprala» (praćak).

Treći dan se roba sušila. Stavljala se sušiti čak i po strniku, osobito teže stvari kao ponjave, vreće, torbe, torbice…

Tarabe su bile pune opranog rublja, a miris lukšije se rasprostirao sokakom. Rubine koje je trebalo rozati stavljane su na sanduke i poslije velikog truda «rozanja», na njih se stavljao kamen. Ni najbolja pegla ih ne bi bolje «isplisirala». Glačanja nije bilo. Peglu su u selu imale samo krojačice i to pegle u koje se stavljala žeravica. Na sreću ni materijali nisu bili takvi da su zahtjevali umjetnička peglanja.

Kolikogod je to to bio naporan posao domaćica je sjala od radosti kada je sakupljala i «kalufila» osušenu robu. Znalo se da bez higijene mogu lako nastati bolesti od kojekavih nametnika (ušiju, stjenica…..)

U to vrijeme su i higjenske kontrole kružile selom najviše insitirajući na čistoći rublja. Poznati su bili i mali školski higijeničari, koji su uz predsjednika razreda i blagajnika oponašali vlast u malome. Ti higijeničari su svako jutro pregledali učeničku čistoću, osobito nokte. Stoga su se majke živo trudile da im djeca idu u školu čista i uredna da «ih tamo ne prozovu», jer je to bila za cijelu kuću velika sramota.

Izvor : hasić online

The post Bosanski običaji i način pranja rublje i higjene u prošlosti appeared first on Narodni.NET.

Skupljanje svatova

Svatove obično iskuplja mladoženja i njegov otac. Najprije se pozove rodbina i dobri prijatelji, a onda svi oni koji su svatovski dužnici. Naime, običaj je u našim selima da se u svatove ide uzajamno jedni drugima i to se smatralo dugom: ako je netko bio tebi u svatovima, dužan si i ti njemu biti u svatovima.

Tradicionalne časti i dužnosti u svatovima

Od starine se u svatovima određivale razne časti i dužnosti. Najprije se odabere stari svat koji, kao svatovski starješina, rukovodi svatovima njega su svi svatovi dužni slušati i izvršavati njegova naređenja. To obično bude ugledan, trijezan i razborit čovjek iz sela.

Buljubaša predvodi svatove i nosi nakićenu bukliju.

Onaj svat koji nosi zastavu naziva se barjaktar.

Za kuma se bira najugledniji i najspretniji čovjek. On ima tu čast da službeno svjedoči mladencima na vjenčanju, a zadužen je da čuva mladu nevu zajedno s djeverovima.

Djever ima prvi i drugi, desni i lijevi.

Jedna djevojka ili mlađa žena ide kao jenga.

Komordžija ili puškobila nosi za svatove hranu, mezu i piće.

Čauš je svatovski lakrndijaš koji se preruši u prosjeka ili skitnicu. Njegova dužnost je da u svatovima zameće šalu i veselje.

Stari svat, buljubaša i barjaktar imaju svoje jamake ili zamjenike.

Ostali svatovi nemaju nikakve posebne dužnosti.

The post Tradicionalni svatovi, časti i zaduženja u svatovima appeared first on Narodni.NET.

Ganga je način višeglasnoga pjevanja. Za prvi glas, tj. za prvoga pjevača, kaže se da „priginje“, „počinje“, a za ostalu dvojicu da „preuzimaju“.

Počinje uvijek glavni pjevač suspregnutim glasom, ubrzanim tempom. Najvažniju ulogu ima onaj tko započinje pjesmu. On određuje način pjevanja, temu, stihove, sadržaj. Svako selo ima svoj način pjevanja. Iskusan sluh narodnih pjevača prepoznaje te razlike.

Ganga se nekada pjevala u svako vrijeme, osim korizme. Sila, derneci i svatovi bili su najučestaliji povodi za izvođenje gange. Gangalo se i za vrijeme obavljanja svakodnevnih radova kao što su čupanje vune, žetva, branje i nizanje duhana te prilikom čuvanja stoke. U gangi ima stihova koji nemaju neku pjesničku i umjetničku vrijednost, ali se zato može naći i mnoštvo onih koji nose vrijedne i duboke poruke. Ganga je odraz teškoga načina života na ovom tvrdom kamenu. 

Suvremena civilizacija odnosi u nepovrat mnoge vrijednosti duha. Ove pjesme spjevane iz srca ljudi svjedočanstvo su o narodu koji je u materijalnom siromaštvu težio visokim idealima duha.

O gangi smo već pisali malo detaljnije i možete pročitati:

Livanjska i Duvanjska ganga

Ganga u Imotskoj Krajni i okolici

httpv://www.youtube.com/watch?v=ZZIaP7mrXnc

The post Što je ganga i kada je možemo čuti appeared first on Narodni.NET.

Na koloriranim Carrarinim crtežima Imoćanke i Imoćana objavljenim 1846.
godine prepoznajemo gotovo istovrsnu odjeću. Žena preko duge bijele košulje, vezene
uzduž rukava, nosi tipično dinarski dugi prsluk jačermu istaknutih klinova. Urešena je
komadima raznobojne čohe i pletenim vunenim vrpcama. Pregača je uska vunena s
vodoravno položenim ukrasnim prugama. Preko oglavlja — visoke okrugle krute kapice
nalik toki, položena je velika bijela dijagonalno presložena marama koja slobodno pada
niz leđa. Nad čelom uočavamo ukrasne igle s visećim kovanim novčićima, oko vrata
nizove crvenih koralja. Na nogama se razaznaju bijele čarape, urešeni nazuvci i opanci.
Muškarac je preko košulje obukao crveni preklopljeni prsluk urešen zlatnim nitima, a
preko njega istobojan prsluk s našivenim zlatnim trakama, metalnim pločicama i pucetima.

Kaputić od smeđeg sukna prebacio je preko lijevoga ramena. Razrezi na
hlačama podloženi su crvenom čohom i opšiveni pletenom okruglom vrpcom. Oko
crvenkape omotao je šareni šal. Opasan je mrežasto pletenim vunenim i kožnim pojasom
za koji je zataknuto oružje.
Na Hogelmullerovim litografijama Imotskog i okolice6 iz 1841.-1847. i 1870.
godine pronalazimo likove u tradicijskoj odjeći. Jasno raspoznajemo kape omotane
šalovima na muškarcima, a dinarske košulje, suknje tipa carze, prsluke jačerme, kape i
bijele marame na ženskim likovima. Žene na Kubinoj slici Dalmatinke iz okolice
Imotskog odjevene su u bijele košulje i tamne duge prsluke jačerme, te obuvene u
pletene opanke.
U Salvatorovu izdanju Das was verschwindet7 iz 1905. godine jedna od ilustracija
prikazuje dvojicu seljaka iz okolice Imotskoga. Nose tamne hlače i prsluke urešene
crvenim upredenim vrpcama te bijele košulje s prevrnutim ovratnicima. Opasani su
kožnim pojasevima pripašajima. Glave su omotali crvenim šalovima.
Najsustavniji prikaz narodnog života u Imotskoj krajini na prijelazu 19. u 20.
stoljeće, pa tako i pučkog odijevanja, dao je fra Silvestar Kutleša u monografiji Život i
običaji u Runovićim, jednoj župi Imocke krajine. Građu za ovo opsežno etnografsko
djelo, napravljeno prema Radićevoj Osnovi, prikupljao je trinaest godina (od 1924.),
ispitavši ukupno 149 kazivača. Iako su zapisi najvećim dijelom nastali za vrijeme
župnikovanja u Runovićima, djelo je kompleksan prikaz tadašnje pučke kulture cijele
Imotske krajine jer je dopunjeno različitostima karakterističnim za ostala sela. U
poglavljima “Odijelo i obuća”, “Nakit i češljanje”, te mjestimično unutar drugih
tematskih cjelina, autor opisuje narodnu odjeću do pred Drugi svjetski rat uspoređujući
tadašnju suvremenu odjeću sa starijim slojevima i registrirajući brojne promjene.
Prema Kutleši, u svim selima Imotske krajine nošnja je bila ista. Neznatne su bile
razlike u odijevanju stanovnika brdskih i nizinskih pripoljskih sela. Razlike u odijevanju
sela od sela predstavljale su lokalne specifičnosti.

Za tekst se zahvaljivamo Josip Forjanu koji je i  (voditelj Posudionice i radionice narodnih nošnji) U Imotskoj krajni.

The post Povjest odjevanja u Imotskoj krajni appeared first on Narodni.NET.

Prirodni tekstil ?

Tekstilnim sirovinama nazivamo sve materijale koji se koriste u izradi tekstilnog plosnog proizvoda (tkanina, pletiva i netkanih tekstilija).

Vlakno je osnovna jedinica koja se upotrebljava za izradu pređe.

Prema proizvodnji, vlakna dijelimo na:

• vlasasta vlakna (vuna, pamuk, lan, konoplja)
•  filamenti ili beskonačna vlakna (prirodna svila i sintetska vlakna).

Prerada vlakna dijeli se na sljedeće faze:

1.  neobrađeno vlakno
2.  češljanac
3.  pređa
4. tekstilni plošni proizvod.

U ručnom tkanju zastupljena su, uglavnom, prirodna vlakna i koriste se kao sirovina.

Sirovinski sastav najstarije sačuvane tkanine je lan. Po tome se može tvrditi daje lan jedno od najstarijih vlakana koje se koristilo za izradu tkanina. Kineski zapisi, koji datiraju iz starije povijesti, govore o izradi pamučnih tkanina, ali takvi uzorci nisu pronađeni. Životinjske dlake su se rano koristile za izradu odjeće, ali uzorci tkanina nisu pronađeni zato što se vlakna životinjskog podrijetla brže raspadaju.

The post Prirodni tekstil i prerada tekstila naših baka appeared first on Narodni.NET.

Venčanje u pravoslavnoj crkvi ima nekoliko pravila. Mladoženja ne sme biti mlađi od 16, a mlada od 14 godina. Mladenci ne smeju biti u srodstvu u pravoj liniji, bez obzira na stepen, niti kumovi ili srodnici po usvojenju. Pravoslavna crkva priznaje razvod i ponovno venčanje, ali do petog braka. Ovaj običaj postoji još od 10. veka, kada je vizantijski car Lav Šesti Mudri tražio od crkve da odobri obred i onima koji su već ranije imali brak. Kasnije je uspeo da dobije blagoslov i za svoje četvrto venčanje, tako da od tada pravoslavna crkva priznaje četiri braka. Venčanje u crkvi može se obaviti svakog dana osim srede i petka, koji su posni. U vreme velikih postova, crkva ne vrši ceremoniju venčanja. To podrazumeva vreme od božićnog posta do Svetog Jovana kao i dane Usekovanja i Krstovdana. Kako bi venčanje uopšte bilo obavljeno, neophodno je da mladenci i kumovi budu kršteni. Venčanje se obavlja u parohiji gde živi mladoženja. Mesto venčanja je isključivo hram. U slučaju nužde ili bolesti nekog od mladenaca, venčanje se može obaviti i u domu mlade ili mladoženje, uz odobrenje episkopa. Venčanje se najčešće mora zakazati najmanje mesec dana ranije kod sveštenika. Prema običaju, crkvena venčanja se obavljaju pre podne, zato što se tada sunce rađa i napreduje.

Tok venčanja

Pre venčanja potrebno je pripremiti nekoliko rekvizita, a to su burme, crno vino, pehar, sveće kupljene u crkvi i srpsko belo platno. Burme simbolizuju večnu vernost, i ne skidaju se do kraja života. Mladenci u rukama drže sveće, simbol čistoće i nevinosti. Sveće kasnije ostaju u crkvi, ali mogu se i poneti kao uspomena. Mlada u crkvi mora imati pokrivena ramena, a i ostali gosti bi trebali da budu pristojno obučeni. Veo preko mladinog lica je zanimljiv običaj. Naime, kada je mlada isprošena, ulazi u novu porodicu. Onda do venčanja odlazi kod neke rođake ili tetke, kako je neko ne bi ukrao. Na dan venčanja nosi veo preko lica jer tog dana ona više ne pripada porodici iz koje potiče, a još uvek nije ni ušla u novu porodicu, tako da je veo štiti od zlih sila koje bi je mogle pronaći i ukleti. Veo se diže kada je mladoženja poljubi, pošto je tada on štiti od zala.

Mladenci i kumovi prvo ulaze u crkvu i celivaju ikonu. Staju ispred oltara, a zatim sveštenik vrši čin prstenovanja. Mladenci tada stavljaju burme na četvrti prst desne šake. Daju zavet vernosti pred sveštenikom i Bogom. Posle čina prstenovanja, mladenci i kumovi odlaze sa sveštenikom u centralni deo hrama, kako bi obavili čin venčanja, koji se vrši u apsolutnoj tišini. Nakon što pristanu na brak, mladenci predaju sveće kumovima, a sveštenik im vezuje desne ruke belim platnom, u znak večite vezanosti, sloge, uzajamnog pomaganja i ljubavi. Sveštenik čita molitve, a zatim mladencima na glave stavlja vence, odnosno krune, koje predstvljaju život mladenaca pre venčanja. Mladenci zatim piju vino iz pehara u tri navrata. Vino simbolizuje događaj kada je Hristos pretvorio vodu u vino. Po završetku ceremonije venčanja, često se pozivaju neoženjeni momci i neudate devojke da ispiju malo vina iz pehara jer se smatra da će se onda sledeći udati ili oženiti. Posle toga, mladenci i kumovi hodaju u krug oko Jevanđelja, prateći sveštenika, uz pevanje tropara. Krugovi predstavljaju večnu vezu supružnika, a obilazi se tri puta u slavu Svete Trojice. Venčanje se završava kada sveštenik blagoslovi volju mladenaca rečima: “Gospode, Bože naš, slavom i čašću, venčaj ih!”

The post Srpski svadbeni običaji – drugi dio -(ceremonija) appeared first on Narodni.NET.

stan, drvena naprava za tkanje, a ne prostor za stanovanje
brdo, dio tkalačkog stana kroz koji su se provlačile niti
stranice, drveni dijelovi stana koji su ga spajali uzduž
greben, drvena naprava sa željeznim šiljcima na kojoj se odvajala finija od grublje kudjelje
puce, okrugla naprava za obradu već istrličanog i izgrebenanog lana
bez, vrsta platna – tanko platneno tkanje prošarano svilenim nitima
melez, miješano tkanje
šoteš, germanizam, (šotoš), tanko lako platno, vrsta beza
šifon, romanizam iz francuskog j., tanko bijelo platno
širit, turc. tj. orjent., traka koja se prišiva na odijelo, obrub, vrpca
gajtan, orjent., predena ili pletena vrpca koja služi za porubljivanje odjeće ili za ukras
panjtlika, vrpca, traka
preslica, drvena naprava za predenje. Sastojala se od presličaka i bašluka na kojemu je bila kudjelja
bašluk, turc. (bašlik) – vrh preslice
vreteno, drveni obli štapić, na krajevima šiljat a u sredini deblji, na koji se pri predenju namata pređa.
vratilo, drveni valjak na razboju, tj. tkalačkom stanu oko kojeg se namotava pređa
rašak, drvena naprava za navijanje pređe u obliku slova «T» s jedne strane, a rašalja s druge strane
čekrk, drvena naprava u obliku kola, kolotur (čekrklija, preslica na čekrku)
vitao, vitlo, naprava koja se okreće i služi za namatanje prediva na za to pripremljene cijevi zvane mosure ili špule, svitak
čunak, pokretni dio tkalačkog stana u koji se umeće potka
potka (poutka), poprečne niti koje se pri tkanju uvijaju u osnovu
kolotur – kotač sa žlijebom u koji se umeću niti
čišenica (čišanica), namotana pređa na rašak se brojila u čišanicama, tj. u jednu čišanicu se računalo 3 žice, to su praslavenske mjere u 60.-tinskom i 30.-tinskom sistemu brojenja niti
pasmic – l0 čišanica po 3 niti
Lan
lat. linum usitatissimum

Ovim leksikom smo obogaćeni zahvaljujući biljci prekrasne plave boje na laništima u proljetno prosijanim sunčanim danima, žućkastoj u obradi u vrelini ljeta, a bijeloj u našim rubinama, otarcima, ostalnjacima, zavjesama, peračama, ponjavama. Ugodno je bilo vidjeti u lipnju njive plavih tepiha kao s poznatih slika svjetskih impresionista.
Lan-linum usitatissimum, jednogodišnja ili dvogodišnja zeljasta biljka s kratkim vretenastim korijenom i stabljikom 30-80 centimetara, uspravan i bez dlaka, biljka je koja je poznata još prije 6 tisuća godina. Egipatske su mumije umotavane u njena ulja.
Spomenuti plavi cvijetovi se pretvaraju u sjemenke u čahurama koje bi vrijedne domaćice odvajale mlaćenjem. I tada su znali da, ako nepropisno proklija laneno sjeme može biti otrovno.
U nas se osobito sijao u Mlakama i Žendragušama, jer se zna da lan traži vlažno tlo. Od lana se uz tekstil pravilo i ulje, a u preradama sapuni, boje i lakovi, neki farmaceutski preparati te stočna hrana od ostatka iscijeđenog ulja. Također se od njega radio linoleum (linum=lan, platno+oleum=ulje, vrsta voštanog saga za podove. I linon je prozirno fino laneno platno zvano batist po francuskom pronalazaču.
Lan je nekad bio najvažnija tekstilna biljka, a sad je iza pamuka.
Preko Bosne se više uzgajala konoplja, nešto čvršća, viša i možda malo bjelja tekstilna biljka. Po konoplji smo bili poznati i šire kao proizvođači s brojnim zasijanim površinama. Međutim, u našem kraju se više sijao lan. Sjemenje lana se trebalo sijati u rahlu, dobro usitnjenu zemlju. Ženska čeljad je uvijek kamčila od domaćina komad zemlje za lan. On je dakako prednost davao žitaricama. Kako ovaca nije bilo u Posavini u toj mjeri da bi vuna mogla zamijeniti lan, sijala ga je svaka kuća, ako ne svake godine, barem svake druge. Dok se konoplja sijekla, ovce strigle, lan se čupao. Počupani lan se kiselio u našim rijekama i potocima. U Hasiću u riječici Žendrag. U dubini nešto više od jednog metra zabijani su kolčići u obliku kvadrata ili pravokutnika u koji su se onda slagali snopići lana. I to ne bilo kako, već prvi sloj u smjeru toka vode, a sljedeći poprijeko. Na lan se stavljalo veće kamenje, a kasnije betonski blokovi. Obične crvene cigle se nisu smjele rabiti, jer bi isprljale lan. Lan se, ovisno o temperaturi vode, kiselio tjedan dana, a ako je bilo hladnije i duže. Pranje lana je također bila radna svečanost. Uglavnom za ženski svijet. Lan se vadio snopić po snopić pa se dobro ispirao od lišća i nanesenog riječnog mulja. Na laniku se, a prije svega osunčanom njegovom dijelu, sterao lan za sušenje. Trebalo ga je povremeno okretati da se pravomjerno osuši.
Konačno skupljanje lana značilo je pravljenje stučaka, dakle posebnih rukoveti koje će se tući u stupi.
Stupe su posebne drvene naprave od dva dijela.
Gornji dio stupe je imao tri ureza ili zuba, a donji dio pet.
Donji prvi dio je imao utore, ureze, užljebljena mjesta u drvetu u koje su se uglavljivali zubovi prvog dijela stupe.
Drugi dio ove naprave se udarom noge otvarao i tako dizao gornji dio stupe. U tim stupama lan se dobro istukao, odvojio se puzder (sitni čvrsti otpaci lana) od vlakna. Za tuču lana su bile potrebne barem dvije odrasle osobe i jedno dijete.

1. osoba koja je na stupi i nogom poteže gornji njezin dio, to jest tuče lan. Poželjno je da ta osoba bude muškarac.
2. osoba je bila žena koja stavlja i okreće stučke u stupi te slaže istučena vlakna
3. dijete koje donosi stučke sa sunca i odnosi istučene na sunce.

Naravno, postojala je i pribijena motka između dva stabla ili između kuće i stabla, tarabe i kuće, stabla i tarabe, svakako u hladu, jer se osoba koja je tukla lan morala na nešto osloniti. To nije bio nimalo lagan posao te iako su i neke žene radile na stupi to im nije bilo preporučivo, a osobito ako su bile i blagoslovljenom stanju.
Nije bilo lako ni sjediti u puzderu i gutati ga okrećući stučke u stupi. Ali, valjalo je misliti da će lan donijeti tople pokrivače za zimske dane.
Bio je lijep običaj da momci iz sokaka, kada bi prolazili kraj kuće gdje se tuče lan svrate i «stuku» po nekoliko stučaka. Time bi pokazali svoju snagu, ali i vrijednost uzajamnog pomaganja suseljana. Poneki su tako «kao slučajno», baš na dan tuče lane prolazili ispred kuća svojih, samo u pogledima i srcu zabegenisanih djevojaka. Zgoda je bila da na legalan način uđe u njenu avliju.
I na taj dan ručak je bio bogatiji, jer je lan često tukao unajmljeni radnik ili došao na ispomoć netko od rodbine ili prijatelja. Uz spominjano pečeno pile na tanjuru moglo se naći i pače ili gušče. A i za vlastitu radnu snagu u težem poslu trebala je bolja okrepa. Za prolaznike, koji su stukli po nekoliko stučaka bila je predviđena bundevara (savijača koja se punila s posebnom vrstom bundeve zvanom sakreska).
Završetkom tuče lana, djecu su čekale metle brezovače i temeljito čišćenje dvorišta. Puzder bi išao u peć. Bio je dobar za «odlaganje» – potpalu vatre.
Nova etapa u obradi lana bilo je trvenje. Kada bi se skupilo više mladih žena i djevojaka zvalo se trličanje. Sprava na kojoj se radilo je trlica, napravljena od drveta s jednim urezom u gornjem i dva u donjem dijelu. Anićev rječnik kaže za trlicu da je dvodjelna naprava kojom se «mlate i čiste konoplja i lan». Mislimo da izraz mlate nije adekvatan i da treba stajati glagol «tare» (trti). Isto tako glagol trliti, u značenju rada s trlicom pa shodno tome i glagolska imenica trljenje i sadašnji prilog glagolski «trleći», mislimo da bi bili bolje izvedeni od glagola trti.
Trlo se danju u hladovini dudova ili lipa. To su radile djevojke, mlade snahe i djevojčice. Spomenuli smo trličanje, koje se odvijalo u dane kada nije bilo kopanja ili kosidbe. Žene bi se skupile u jednom dvorištu. Donijele bi svoje trlice i uz par petrolejki, pjevajući, trle lan.

U mom dragog u mog vragolana,
Oči plave kao boja lana.

Alaj smo se mi natrle lana,
Od večeri sve do bijelog dana.

Lijepa lana sa našeg lanika,
Što je moja grebenala dika.

Pjevali su i momci i cure i za vrijeme večernjih grebenjanja, što je bila sljedeća faza u obradi lana. Greben je naprava sa zupcima na kojoj se grebenao tj. raščišćavao, odnosno rasčešljavao lan, konoplja pa i vuna. U ovom procesu obrade lana odvajala su se povjesma tj,. finije vlasi od kučina. Sam greben se sastojao od daske duge oko metar i pol na kojoj su bili zabijeni veliki ekseri (čavli) u dva reda. «Daska se prethodno pomoću malih kolaca pričvrsti za zemlju.»

«Pucanje» je iduća faza u kojoj se na okrugloj drvenoj napravi zvanoj puce još jedanput «prititrale» kučine, ne bi li se istjerao i zadnji ostatak pozdera. Kad su vlasi tj. vlakna bila do kraja očišćena, napravljena su povjesma i složene kudiljke, čekale su kasnu jesen i zimu za nastavak obrade to jest njenu novu fazu, predenje.
Veselo srce kudjelju prede, govorilo se za raspoložena čovjeka, a bilo je veselo i na našim prelima. Izraz je nastao od glagola presti, a to smo opisali u «Običajima» uz «Prela, sijela i posijela».
I u Bibliji se ističe vrijedna žena koja:
«Rukama se maša preslice
i drži prstima vreteno…
Narodni pjesnik i ovdje je našao izvor za pjesmu i dao si oduška.

Prelili bi ja i moja mala,
Al nam nana obaveze dala.

Za predenje (presti znači usukivati, upredati niti prstima i namatati na vreteno) bila je nužna preslica. Ta drvena naprava (za razliku od biljke istog imena) imala je:

a) presličak, uži dio koji se stavljao za pojas i
b) bašluk, širi gornji dio na koji se stavljala kudjelja.

Preslice su bile često ukrašene motivima iz prirode, voća i cvijeća osobito, a neke su pravljene u obliku srca što je imalo vrijednost metaforičke poruke. Momci spretni rezbarenju i pravljenju predmeta od drveta (dvojnice, frulice, klupice…) poklanjali su svojim odabranicama ukrašene preslice, vretena i čunkove. I curicama su djedovi, očevi ili starija braća pravili lijepe bojane preslice. Od malih nogu se učilo djecu radu koji ih čeka.
Najlakše je bilo presti povjesma. To su uglavnom, uz rjeđu vunu, radile bake. Kudjelju su prele sve žene u kući, a samo one hrabrije, siromašnije i potrebnije su prele takozvane babače, najgrublje dijelove kudjelje, točnije otpad, iza čijeg predenja su usne krvarile, a za grožđanu mast žene nisu bile ni čule.
Predivo od kučina se koristilo za «poutku» tj. potku za grublje ponjave (jednožice) i vreće, a od povjesama za finije tkanje: ponjave koje ne bodu, torbe, tkanice pa i konac za šivanje, a i onaj jači zvan dretva. Djeca su se «bojala» jednožica «jer bodu».
Ispredeni lan se namatao na rašak. Zanimljivi su nazivi za broj niti na rašku:

1. čišanica -3 žice
2. pasmic – l0 čišanica

Pređa se trebala oprati u parjenicama prelivena lukšijom (opisano pod naslovom “Obicaji pri pranju rublja”). Taj posao se obavljao za zimska vremena. «Parenje i ispiranje u čistoj vodi obavljalo se po nekoliko puta kako bi se dobila što veća bjelina i mekoća.
Poslije parenja predivo se prema kvaliteti razvrstavalo u više dijelova prema bjelini i mekoći razlikovalo se ono koje će se uporaviti za tkanje šarenih ponjava, torbica i muških hlača, a koje za košulje, gaće i druge ‘mekše’ odjevne predmete».(Jozo Stanić, vidi citat gore…)
Zanimljivo je bilo kako su se ljudi domišljali obojati pređu.
«Crna boja se pravila iz kore jošike – jove. Oljuštenoj kori sirove jošike dodavalo se malo octa i soli. Sve to stavljalo se zatim u kipuću vodu koja bi se u posudi dobro ‘zatušila’ (pokrila), a nakon nekoliko sati u nju bi se stavljala pređa da odstoji desetak sati. Nakon toga pređa bi se izvadila i dobro isprala u hladnoj vodi. Ta boja bila je postojana i nije lako izbjeljivala». (Jozo Stanić, Konoplja – od sjemena do košulje, str. 35., PNK 2000. g.)
Tako pripremljeni lan bio je spreman za tkanje.
Kome neće pasti na um stihovi Dragutina Tadijanovića iz njegove antologijske pjesme:
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
……………
Moja mati bijelo platno tka.

Pjesnik je suprostavio dugu noć bjelini platna, pretvorivši tu dugu, gluhu, pustu noć u bijelu, jer riječ je zimskoj noći u koju pjesnik nastoji unijeti toplinu drevnom radnjom s ognjišta, a to je tkanje.
Tkanje, kao matafora za život, satkan od niti različitih boja, koji uvijek ima svoje ishodište na zajedničkoj vatri. Ona kao prapočelo života daje toplinu kao i tkanje koje će ugrijati onu koja tka iznutra i one za koje tka izvana i iznutra. Niti, koje se utkivaju vežu tako ljude i materiju u produhovljeno jedinstvo. Sve niti koje rese pojedinca, od običnog konca ili upletnjaka u kosi djevojčice do prekrasnih umjetničkih rukotvorina: otaraka, pokrivača za klečanje u crkvi, pocalica na glavama naših žena… svijale su se u jedno – ljubav – da se učini radost najbližima kroz nešto što će ostati trajna uspomena.
Domaće tkanje i domaće platno imalo je u raznim epohama više ili manje bitno mjesto u životu ljudi, ali je bilo i ranije, dok nije bilo tvorničkog tkanja, kao danas kad ga ima, jednako vrijedno.
Od snovanja tj. namatanja određenog broja niti, do oku primamljivih uradaka ženske ruke i um je bio usredotočen na igru ruku i mašte. S raškova koji su određivali na neki način dužinu i širinu osnove, pređa je namatana na vratila (drveni valjak za namotavanje pređe). Tako namotana pređa uvodi se u nite i brdo (otud i fraza za čovjeka drugačijeg od drugih «na drugo brdo tkan»). S čekrka, odnosno kolovrata pređa se namotava na mosure, cijevi koje se stavljaju u čunak. Čunak, pokretni, manji dio tkalačkog stana izrađivan je u domaćoj obradi. Uz nogare koje su žene pritiskale za zijev kuda je prolazio čunak, na prednjem dijelu stana bila je i šira daska koja je povezivala dvije strane stana, a služila je za sjedenje tkalje. Svakom oku bila je radost ma i centimetar pomaknuti otkani dio platna, a tkalji posebno. Tkalja nije mogla biti baš svaka žena, a svaka kuća i nije imala tkalački stan. I tu su se žene pametno ispomagale. Ona koja nije bila vična tkanju, ali je znala bolje vesti ili plesti pa su se «đorale» tj. mijenjale. Jedna drugoj bi uradila ono što bolje zna, pa su oba domaćinstva imala sve potrebno. Svakako, bilo je pojedinki koje su imale umjetničke sposbnosti i znale gotovo sve kućne radinosti. Čunak i igle u rukama vrijednih i inventivnih žena stvarali su čuda.

Tkanje, koje je bilo čisto i miješano, grubo i finije tzv. usnivano, nabrano, s uzorcima, najbolje se odražavalo na našoj narodnoj nošnji, prije svega rubinama ženskim i muškim. Ipak, ženske su bile raznovrsnije. Zbog potrebe da se rozaju (plisiraju) tj. slažu u sitne nabore, gornji dio tzv. rukavi i donji dio rubine zvale su se i roze. Kada bi se žena u njih obukla bio je izraz «spremila se bresuknje». I doista žena je bila obučena u rubinu a ne u suknju. Rubina je imala gornji dio sa širokim rukavima pa se taj cijeli dio i zvao samo rukavi. On je mogao biti i samostalan i nositi se sa suknjom. Donji dio je bio u struku spojen s gornjim i nabran do stopala.
Rukavi su šivani od tzv. pola. Na pr. dvije pole za rukav, a po dvije za oplećak – prsa i leđa. Oplećak i rukavi se spajaju u ogrlicu ispod vrata urešenu vezom križića, utkanicom ili nekom drugom tehnikom.
Donji dio rubine je sastavljen od 6-7 pola. Prednji dio, koji je pokrivala pregača bio je ravan. Stražnji «faltan» tj. nabiran ili rozan u sitne nabore, obično vezen pri rubovima. Vrlo sitan rad iziskivao je oči sokolove i sigurnu i vještu ruku (rečeno jezikom sinjskih alkara).
Prije samog «kićenja» ili nabiranja, rubina je stavljana u plavilo i poprimala modrikastu boju. Izraz kititi, u značenju nabirati, faltati, donosio je novi naziv «skićena rubina» tj. ona rubina koja je stajala par dana pod kamenom (glačala se) te zatim zavezana.
S obzirom na vrstu tkanja i rubine su imale različita imena:

kajišlije, nabirane su u dužinu, a ukrašavane kericama, uskim raznobojnim čipkicama
uzvodilje, izmjeničnog tkanja u tzv. šipkama na pr. 5-7 šipki bore, 5-7 šipki ravnog tkanja. Rubovi su ukrašavani križićima.
bjelače, čisto bijelo rublje s ručno šlinganim cvjetnim uzorcima – izrezane «očice» obrubljivane su posebnim bijelim koncem
mrkaljice, pri rubovima rukava i donjeg dijela crnom svilicom ili mulineom (franc. u značenju sukati, upresti svilu; vrsta raznobojnoga konca, sukno predeno od mulinea, «prskano» sukno) vezle su se šljivice, trešnjice…
crvenke, rađene jednako kao i mrkaljice, samo crvenom bojom i bile su namijenjene mlađoj ženskoj čeljadi
šarenke ili šarenice, princip je isti kao kod dvaju prethodnih samo sada u različitim bojama, a najčešće crveno, crno i plavo
pritkivače, ukrašavane su običnim bijelim koncem koji je utkivan pri samo izradi tkanine
šljokanice, uz šavove i donje porube našivani su blješteći okrugli aluminijski komadići
bobanice, kićene su okruglim raznobojnim zrncima
svilenice ili svilarke, resila ih je vezena svila koja se vezla u đerđefu (okviru u koji se stavljalo platno koje se dobro nategnulo kao kod izrade goblena.

Na odjevnim predmetima bili su zanimljivi takozvani prošivi – prošivci sa cik-cak crtama, listićima, laticama, pupovima. Prošivalo se raznim bojama, ali je bilo pravilo da je uvijek jednom bojom prošivana osnova a drugom izrađen motiv cvijeta, povrća, voćke, sunca.
Muške rubine nisu trpjele boje. Zato su rašivi na prsima ukrašavani bijelim nitima. Muške gaće za svečane prigode uz rubove su ukrašavane užom čipkicom i raspletom platna to jest bijelim vezom. Uz pas je bio porub za povez, svitnjak (učkur) izrađen od debljih bijelih niti. Uz prošive su ljepotu rubina isticale ogrlice, gornji dio rubine uz sam vrat. Neke su bile vezene, druge od širita (čipkastog platna širine od oko 2 cm) i treće od «bisera» (bijelih zrna). Neke ogrlice su se zvale «merđan» (merđan znači koralj, makar ogrlice nisu bile baš od koralja), a sastojale su se od posebnih duguljastih zrna.
Naše žene su tkale i živopisne ponjave s umetcima vune ili otpacima stare, na trake izrezane robe. Otud i vrste ponjava:

čunčane, izrađivane maštovitim potezima čunka različitih uzoraka
načinjane, slično ulaganim, rade se provlačeći kroz niti različite boje vune ili pređe, slažući različite ornamente (ukrase)
jednožice, najprostije ponjave ponekad rađene i od pređe od babača, koja se inače koristila za slamarice
truljarke, utkivani dijelovi starog rublja, a koje su služile kao «staze», vrste prostirača na podu. Uz (h)asure, prostirke od rogožine, šaša ili trske su za zimskih dana bile kakva takva zaštita od hladnoće. Bilo ih je u dvije i više boja. Služile su i kao podmetači na klupama i stolicama, a i pokrivalo se po potrebi njome.
iverače, tkaju se čunkom s raznobojnom pređom
ulagane, niti se ulažu prstima
kolesare, rađene u obliku kola, okruglih ukrasa u dvije ili više boja. Zvale su se i ćilimi
ravne, s geometrijskom ornamentikom
čupave, podloga obično crne boje s ukrasima koji su se vezli na ponjavama kalupima te koji su «iskakali» iz ravne podloge
Trulja, truljarka
Od ostataka istkanoga, preteklog od ponjave, pravile su se pokrivače-potkoljenače, na kojima se klečalo u crkvi, pokrovci za kolijevke, jastučići za štokrle (stočići bez naslona), kao i oni ukrasi na sećijama (poširoka, uza zid postavljena klupa za sjedenje a i za prilijeganje).
Da bismo iscrpili sve blagodati lana treba reći da se od njega tkalo sve potrebno za život čovjeka, a od finijih niti i plelo.
Na kraju ipak spomenimo dijelove tkalačkoga stana, za one koje će zanimati:

– tkalački stan je naprava izrađena najčešće od bukovine na kojoj su se tkali tekstilni predmeti, a sastoji se od:
a) dvije stranice sklopljene s ostalim dijelovima u obliku kvadrata
b) nogara ugrađenih u podnice povezanika tzv. stegama
c) sjedište za tkalju (daska povezana s podnicom)
d) vratilo, valjak na tkalačkom stanu oko kojeg se namotava pređa i okreće dok se platno ne zategne (postoji prednje i zadnje a postavljeno u udubini nogu)
e) svraka ili zatezača ili zapinjača, slična poluzi kojom se zateže tkalo
f) svračica ili podupiračica koja drži svraku da se cijelo vratilo ne vrti
g) dvije manje daščice na prednjem vratilu za opuštanje osnove
h) dvije tanje daščice ili brdilice na koje se pričvršćuje brdo s brdilom i nite; one reguliraju zijev za vrijeme tlkanja
i) kolotur, kotač sa žlijebom u koji se umeću niti
j) čimbari ili čimberi, željezni dio koji drži platno rastegnuto na tkalačkom stanu
Zahvaljujem se i opet našoj Ljubici Stanić – Božić iz Australije, koja je angažirala i svoju sestru Maru u potrazi za nekim nazivima u obradi lana, kao i našoj dragoj sumještanki gđi Mari Brandić na potpori i dodatcima ovomu tekstu, kao i autoru ove stranice.

Naše zahvale cijelom timu i portalu Hasić online odakle je tekst preuzet, veliko mi je zadovoljstvo da još postoji kazivača i istraživača naših starih narodnih običaja i načnaživota naših predaka.

The post Obrada lana i izrada odjeće u bosni i slavoniji appeared first on Narodni.NET.

„Čijam perje mislim da je trava, živ mi bio ko na njemu spava“
– početak je samo jedne od pjesama koje odzvanjaju za vrijeme „čijanja perja“,
kako su to nazvali u oživljavanju ove stare tradicije.

„Koja je djevojka u selu bila prva za udaju, kod njene bi se kuće žene sastajale navečer i počele čijati perje“ „Prije nije bilo jastuka kao danas trebalo je curi za udaju pripremiti, osim „vanjkuša“, blazine i poplune, a štoih je bilo više prije su bile gotove jer su čekale da na kraju dođu dečki s
„citorima“ ili tamburicom i harmonikom onda se plesalo i pjevalo do dugo u noć.“
Bilo bi mi drago da netko još napiše o čijanju perja,ovo znam nešto jer sam pitala mamu pa mi je tako rekla.
A ima još puno pisama o čijanju nisam sve uspila upamtiti.

izvor: naša lika

The post Izrada pernate posteljine appeared first on Narodni.NET.

Promjene u odijevanju očituju se na tri načina. Jedni kombiniraju komade stare nošnje s dijelovima gradske odjeće. Drugi zadržavaju veći dio nošnje, ali je pojednostavnjuju u kroju, materijalu, ukrasnim detaljima i boji. Treći, obično najbogatiji i mlađi svijet, sasvim preuzimaju gradski stil odijevanja, pa se krajem prve polovice našeg stoljeća rijetki detalji nekadašnje nošnje mogu vidjeti još samo kod nekoliko najstarijih dalmatinki. Usporedo s mijenjanjem krojeva i ukrasnih detalja na odjeći, teški vuneni i sukneni materijali zamjenjuju se kupovnim pamučnim i vunenim tkaninama, a izrada odjeće se povjerava samoukim šalturican iz sela ili odnosi u krojača. U istom pravcu idu promjene u vrsti i načinu izrade obuće, tipu frizura, vrsti nakita i vanjskom izgledu općenito. Glavni pokretači tih promjena bili su mlađi i bogatiji dalmatinci koji su češće dolazili u dodir s gradskim stanovništvom, bilo da su trgovali, navigali ili se vratili iz svita.

Odjeća

Pored opće podjele na mušku i žensku, odjeća se u dalamciji razlikovala prema životnoj dobi, namjeni i godišnjem dobu. Stariji su nosili jednostavniju, škuriju robu, a mlađi višebojnu i kićeniju. Prema broju dijelova, kroju i ukrasima razlikovala se roba za o svaki dan i roba za na misu, te ljetna i zimska odjeća. Početkom stoljeća još se sva odjeća radi od vune: Sve vuna bila. I Bog i Gospe – sve bilo pleteno. Dvadesetih se godina kupovni metrijal vazimje za misnu robu.

Tijekom prve polovice stoljeća najmanje se mijenja dječja odjeća. Djeca oba spola prve su dvije-tri godine nosila vešticu. Bila je to košuljica koja je sezala do koljena. Oblačila se preko glave i straga kopčalapucon. U siromašnijim obiteljima veštica je bila dječji glavni odjevni predmet sve do polaska u školu. Nakon veštice devojčicama se nabavlja odjeća koja po kroju i dijelovima odgovara odjeći djevojaka i žena, kako svjedoči jedna kazivačica: Matere bi ćerama od svoje robe sašile vuštanić s oplećkon, rukave, jaketu ipregaču. Krajem prve četvrtine stoljeća vuštan zamijenjuje kotula, pregaču traversa, a kratku jaketu vuneni džemper. Muškići dobivaju gaće na tirake, košuju i kakvu jaketu. Kako matere nisu imale vrimena dicu vele šestit, šivale su gaće s rapon, otvorene na šavu između nogu da dijete može samo obavljati nuždu. Zimi su i djevojčice i dječaci na golo tijelo oblačili vunene guće ili maje pletene zajedno s gaćicama koje su imale duboki izrez na leđima ili između nogu. Ka bi pa led, djevojčice su dobivale šarovit veculet, a dječaci crjenu kapu. Mudante je do dvadesetih godina ovoga stoljeća nosio vrlo mali broj djece, i to nedjeljom i blagdanom kad se odlazilo u crkvu.

Predškolsko dijete rijetko je imalo dviprioblake, za rabotni dan i za na misu. Djeci se odjeća nije kupovala nego su je nasljeđivala od starije braće i sestara. Nosili su je sve dotle dok se više puta mendana i tkanina nije sasvim izlizala i razderala. Bilo je muškića koji su na guzici imali po dvadese krpa jednu s vrh druge i odali ka kilavi, sjeća se jedna kazivačica i dodaje: Ka bi dite dospilo za školu, roditeji bi se pomučili, pa mu mater sašij komad robe da ima za priobuć.

Ženska prioblaka razlikovala seje već prema godišnjem dobu. Ljeti se nosila odjeća izrađena od platna, a zimi od vune. Do kraja prve četvrtine stoljeća ljeti se na gornji dio tila oblačio komeš s tirakama, a dolje šotana, vrsta podsuknje koja se u struku vezivala uzicom i koja je napodanku završavala kamovima, rakamon odnosno merlon. Bogatije su djevojke ispod komeša ili umjesto njega nosile buštinu za poravna tilo, koja je slična današnjoj vrsti grudnjaka zvanoga “top”. Zimi se na komeš ili na golo tilo oblačila guća dugih rukava od finije vune rudice. Djevojke i mlađe žene ljeti su nosile platnene mudante koje su oko bedara završavale merlon, a zimi debje punparice. Starije su pak žene tijekom cijele godine bile bez mudanata, jer ih ranije nije bilo, a sad se na njih nisu mogle priviknuti. Na gornji dio tijela iznad komeša ili guče oblačili su se rukavi, tj. široka bluza koja je na prsima i uz zapešće bila ukrašena kamovon i/ili merlon. Tko nije imao novaca za cijelu bluzu, sašio bi bilu oplećinu, koja je na prsima bila ukrašena kao i bluza, a nosila se pričvršćena za komeš. Iznad rukava oblačio se vuštan s oplećkon, vrsta haljine bez rukava s izrezom do pupka, koja je pri dnu bila okurdelana. U struku se kopčala botunima. Ljetni vuštan bio je obično od debljeg platna crne ili zemljanih boja, zgrišpan u pasu. Na podanku se ukrašavao sviton, tj. dvjema trakama crvene ili druge žive boje, a ponekad i kamovon. Zimski vuštan radio se od mašćenoga sukna u jednoj ili više boja. Stariji jednobojni vuštani najčešće su bili modri s crjenon sviton na podanku. Kod dvobojnoga ili višebojnog vuštana boje su se izmjenjivale okomito. Za vrlo hladnih dana ispod vuštana nosila se još i suknena kotula. Ranije bi se iznad vuštana pripasala tkana pregjača modre ili crne boje, dok se od dvadesetih godina, poglavito ljeti, umjesto nje pripasuje travesa od indijane. Travesa o rabotni dana bila je jednobojna i šira, a za svečane prilike šarovita, okurdelana kamovon i merlon. Zimi se rukave još navlačila kratka i uska crna ili modra suknena jaketa s dubokim izrezom na prsima opsivenim ukrasnom trakom. Jaketa se u struku kopčala spivodama različitih boja i oblika ili ovalnom srebrenom fjubon, Izv. bornon. Ponekad su se jaketa, voštan i travesa zajedno opasivale šarenom tkanicon. Do tridesetih godina ovog stoljeća spavaćicaje bila najrjeđi dio ženske garderobe. Prema iskazu jedne kazivačice, ka bi koja nevista đonila spavaćicu u dotu, svekrva je odnila iznesi na solar da je cili svit vidi.

Nije samo starost određivala boju odjeće. Žena je morala ostaviti šaravitu robu i na glavu staviti crni veculet kad joj je tko iz obitelji umro.

Svaka djevojka i žena imala je dvijeprioblake. Kako se jednom kupljena roba za na misu obično nije obnavljala, ona se po povratku morala svući, proventulat i staviti u kom ili škrinju u kojoj se nalazio stručak lavande ili drugog cvijeća da roba vonja i da se ne izobje. Umjesto svečane odjeće odjenula bi se rabotna roba koja je, barem kod starijih žena, znala biti puna zakrpa.

Početkom stoljeća stariji muškarci još nose pokoji dio stare dalmatinske nošnje. Zimi na golo tijelo navlače maju pletenu od vune rudice ili šaravitu guču, a dolje duge mudante, koje su se ispod koljena uvlačile u mizokalce, a ispod listova u vunene kalcete i zatezale se uzicom. Iznad mudanata oblače se suknene mašćene gaće. Bile su ukrašene s po tri crjene ponistre na jednoj i na drugoj bandi, pa su ih zvali gaće na crjenu svitu. Nogavice su se kopčale kukcima. Oko pasa se pridržavaju konopcem, pa se za vrijeme obavljanja nužde moraju svlačiti. Nedjeljom i blagdanom muškarci bi oko pasa još namotali dugački crveni ukrasni peškir. Ranije je to bio kožni prpešaj koji je služio za nošenje oružja i pribora za pušenje: kubure, truda, kremena, noža, maše, ognjila, lule i vrećice za duhan. Na gornji dio tijela imućniji su oblačili bijelu platnenu košulju s ovratnikom, a iznad nje kratku jaketu od mašćena sukna zvanu kumparan ili doniklen. Jaketa je umjesto ovratnika bila opšivena trakom, a na prsima je na obje strane bila ukrašena redom sjajnih botuna koji su se spajali ukrasnom kurdelon. Siromašniji obično nisu imali košulju. Na vunenuguću oblačili su kaputić znatno skromnije izrade. Svi muškarci glavu su pokrivali crvenom plitkom kapom ukrašenom crnom kiton. Na nju bi zimi omotali crjeni peškir s kiton, što je sličilo turbanu. Od zimske odjeće bogatiji su imali još suknenu kabanicu. Ljetna se odjeća razlikovala od zimske po tome što se s kape skidao peškir, duge mudante zamje-njivane su se kratkima, ili se ostajalo bez njih, i što se nije nosio doniklen nego samo košulja širokih rukava stisnutih uz zapešće.

Nakon Prvoga svjetskog rata gaće na svitu postupno se zamjenjuju muškim hlačama gradskog kroja, koje se rade od sukna, a kasnije od tvrdoga kupovnog platna.

Ranije se djevojačka odjeća i odjeća mladih nevjesta razlikovala od odjeće starijih žena najviše po boji. Odjeća mlađih žena bila je više vesela, na ružice ili bulice, a starijih škura i jednobojna. Od kraja dvadesetih godina javlja se razlika i u kroju. Djevojke umjesto rukava sve više nose bluze gradskog kroja, jakete zamjenjuju džemperima i vuštane kotulama te uvode nošenje vesta.

Nadam se da sam barem malo približio način i izgled odjeće u Dalmaciji početkom stoljeća, velika većina stvari je zaboravljena, tražeći po knjigama i pričajući sa raznim kazivačima i kazivačicama dolazimo do zaista interesantnih stvari u životu dalmacije i njezinih dalmatinaca.

The post Odjeća naših starih u dalmaciji appeared first on Narodni.NET.

Do trećega desetljeća, što smo već istakli, djevojke su nosile dvije pletenice ovijene oko glave ili jednu pletenicu koja bi se na potiljku smotala u petu. Peta je bila znak curenja, za razliku od pletenica puštenih niz leđa koje su nosile samo djevojčice, ili pak pletenica ovijenih oko glave, koje su više češljale žene. Tridesetih godina dolazi u selo moda kratkih i valovitih ženskih frizura, pa se mnoge djevojke nastoje osloboditi starog načina češljanja. Njihove odluke ne nailaze na odobravanje obitelji, posebice kad je riječ o rezanju kose. Stariji, naime, i dalje drže daje grij ota strić uzgojenu divojačku kosu jer ona za njih predstavlja njezin najvažniji ukras. Tako djevojačko modernanje uglavnom završava ricanjen vlasi iznad čela u kombinaciji s pletenicama. Rice se prave tako da se kosa ovlaži zašećerenom vodom i postupno zavija masama, spravom sličnom škarama, ili krpicama koje se kroz noć ostavljaju na glavi. Pored rica iznad čela, djevojke su znale učinit i rice iznad uha, tzv. brunđole, koje bi u padale spuštale niz obraze. Djevojke koje su imale kršnije vlasi obično bi ostalu kosu iznad ušiju splele u dvije pletenice, prikrižile ih na potiljku i ovile oko glave, a njihove krajeve na tjemenu vezale crnon kurdelon i učvrstile ukrasnom kopčom, tzv. orketon. Djevojke su ritkin vlasima nakon ricanja bi ostatak kose očešljale u jednu pletenicu, koju bi na potiljku zavile u petu ili bi samo zalizale kosu i potom glavu pokrile vecu-leton. One pak djevojke koje su se mogle ošišati, natapale su kosu cukron i učvršćivale je šesticama i trakom.

Pokrivala za glavu nisu bila obvezatni dio svakodnevne ženske odjeće. Veculet se stavljao samo zimi i pri odlasku u crkvu jer, kako svjedoci kažu, malo bi koja žena ili divojka na blagdane išla gologlava. Marame starijih žena i žena u koroti razlikovale su se od djevojačkih po finoći tkanine, boji i načinu vezivanja. Veculeti djevojaka i mlađih žena bili su živih boja, najčešće crveni s bilin bulicama, rađeni od fine vune, pamuka ili svile. Vezivali su se na potiljku ispod pete. Tridesetih godina u modi su bijele tanke marame, pa ih sve djevojke kojima je stalo do modernanja stavljaju i ljeti. Starije žene i ljeti i zimi nose grublje crne ili škure marame koje se vezuju ispod brade. Početkom stoljeća bio je običaj da u svečanim prilikama žene zakovrlje krajeve marame na tjemenu i učvrste ih za kosu špivodama. Tada su se još mogle vidjeti starice koje su svakodnevno ispod veculeta nosile ukošnjak, vrstu tanke bijele podmarame kojom se omatala glava i koja se spuštala na čelo da viri ispod veculeta.

Početkom stoljeća muška frizura doživljava velike promjene. Do tada je većina dalmatinskih muževa gojila dugu kosu koja se u svečanim prilikama zaćešljavala preko tjemena i na potiljku splićala u jednu pletenicu, a običnih dana bila puštena da pada na ramena. Nakon dvadesetih svi muškarci imaju kratku kosu koju redovito strižu u brice. Kod novih frizura kosa se obično začešljava od čela prema tjemenu ili se dijeli rigon po sredini glave, a bogatiji radi sjaja na nju nanose još kupovno uje.

The post Kakve su bile stare frizure u Dalmaciji appeared first on Narodni.NET.