Iz vlakana svake od navedenih sirovina predenjem se stvara tekstilna nit. Jednom rukom prelja izvlači male pregršti vlakanaca, vlazi ih slinom i zavrće, a drugom rukom okreće konusni štapić (vreteno), na koji izvučeni dio namotava. Pritom su vlakna učvrstili na posebnu drvenu podlogu, preslicu, koju je prelja obično zataknula na lijevom boku za pas. Često su žene prele hodajući, a ako su sjedile, zataknute su preslicu za okvir kreveta, u rupu na klupici ili u posebni stalak. Sjedeći, prele su i uz kolovrat, mehaniziranu napravu, udomaćenu u našim krajevima tek u 20. st. No, u području središnje Hrvatske – između Kupe, jaskanskog Prigorja i Vukomeričkih gorica – primjenjivalo se i predenje bez preslice. Ondje su prelje privezale vlakno o vlastitu glavu.
Preslica je kao važan atribut seoskih žena, te jedan od rijetkih predmeta osobnoga vlasništva, bilo pomagalo uz koje je žena provela velik dio života. Iako u službi obične podloge, preslice su bile različito oblikovane i dekorirane. Na hrvatskom je tlu bilo u uporabi desetak tipova: obao ili uglast štap, ukrašen crtorezom i rovašenjem, štap s prstenastim izbočenjem, štap s umetnutim krugom s jednom ili dvije prečke, ravne ili u obliku krila s kratko odrezanim ograncima poput rašlje s dvama ili trima ograncima s rašljama povezanima na vrhu s rascijepljenim gornjim dijelom koji zbog kružnoga vodoravnog umetka dobiva oblik buzdovana s tokarenim konusnim dijelom nataknutim na štap u obliku koplja, različito ukrašavan, lopatasta izgleda, također bogato dekoriran. Tome još pripadaju prepredaljke, slično pomagalo, ali s kalemom za učvršćivanje već ispredenih niti, od kojih se stvara jača višestruka nit.
Pređa se s vretena prematala u svitke preko rasica, pomagala u obliku slova “T”. Brojenjem niti na rašku određivala se i veličina buduće tkanine. Mjerne su jedinice bile: čisanica (3 niti), pasmo (30 ili 60 niti), predeno, mot(ak) (1 200 niti). Svici su bili pogodni za izbjeljivanje (lanene, konopljine ili bmestrine) pređe, što se postizalo kuhanjem u vreloj vodi s drvenim pepelom. Izbijeljeni svici opet su se namatali u klupka, i to pokretnom spravom u obliku križa ili sastavljenim od dvaju štapićastih valjaka uloženih u uspravni okvir (vital).
Pređu, osobito vunenu, običavali su bojiti domaćim bojama od vegetabilnih sirovina (jasenova, brijestova, orahova kora, broć, žutilovka i dr.), karakterističnih po zagasitim tonovima.
Spomenutim je postupcima tekstilna nit bila priređena za tkanje. Znano je da se tkanje sastoji od međusobna prepletanja dvaju sustava niti: uzdužnoga (osnova) i poprečnoga (potka). Pripremanje osnove prilično je složen posao. Dok je svim spomenutim postupcima bila vična gotovo svaka seljanka, snovanje je vještina za koju su bile kadre samo pojedine žene u selu. U toj je prilici trebalo već pri namotavanju odrediti širinu i dužinu buduće tkanine te tako križati niti da se pri uvođenju u tkalački stan odmah mogu odvojiti u parne i neparne.
Tkalo se obično zimi, u vrijeme kad poljodjelski poslovi miruju. Tkalački stan, dotad u dijelovima pohranjen na tavanu, postavili bi u sobi i započeli s poslom. U Hrvatskoj je najviše bio u uporabi stan (krosna, vučin, stative) s vodoravno položenom osnovom. Sporadično se (Dalmacija, Zumberak) sačuvao i mnogo jednostavniji stan kojemu osnova stoji okomito, a rabio se isključivo pri izradbi vunenih tkanina. U primjeni su bile i male tkalačke naprave za izrađivanje traka. Takva je bila npr. tkalačka rešetka, omanja drvena pločica opremljena prorezima i stupićima s rupicom.
I tkanje je pripadalo poslovima koje je većinom obavljao ženski svijet. Od djevojačke dobi do u starost seoske su žene, uza sav drugi posao, u kući proizvodile osnovni materijal za odjeću te plahte, jastučnice, pokrivače, stol-njake, ručnike i dr., dosežući u njihovu dekoriranju zavidnu estetsku razinu. Odstupanja su u Istri te u Hrvatskom zagorju, Prigorju i Međimurju, gdje je bilo i muških tkalaca, koji su radili samo od donesene pređe. Također su u nekim jadranskim gradićima žene tkale s vunom, a ponekad i svilom.
