Između ugovora i vjenčanja obično bi prošle dvije godine. Rokove znao produžiti na nekoliko godina ako je mladić učinija ugovor prija vojske, ako jedna ili obje strane nisu bile materijalno spremne za bračni život, pa je mladić morao za zaradom otići u svijet, ili ako je trebalo pričekati udaju ili ženidbu starije braće i sestara.
Mladićev zadatak bio je da u međuvremenu osigura di će leć, a to je značilo pripraviti ili kameru s postejon, slamicon i kantunal ili samo krevet za zajedničku sobu. Bogatiji bi u brak još donijeli armerun, stol i katrige. Ukoliko je ženidba bila po volji roditelja, oni bi sinu materijalno pomogli, a ako se ženio protiv njihove volje, ćaća mu ne bi pomoga niti bi ga mola u kuću, i di je bilo mista, nego bi mora učinit posteju u konobi ili u koga drugoga u tom bi se slučaju mladić uputija u svit zaradit jaspre za kameru, Mnogi su zbog toga više godina radili naporne poslove u tuđim ili navigali po dalekim morin odakle se poneki nije ni vratio. Djevojke bi vjerenikov povratak strpljivo čekale, čak i kad bi u selu već bile proglašene usidilicama. Kako je običaj bio da obećana djevojka pomaže vjerenikovoj obitelji, mnoge su provele čekanje naporno radeći. Vrijeme do vjenčanja za djevojku je ponajprije značilo opremit robu ili dotu. Iako se ta dva termina danas naizmjenično rabe, čini se da je još početkom stoljeća u dalmaciji dota značila opremu u nekretninama i zemlji, a roba opremu u odjeći, pokrivačima, posteljini i dijelovima namještaja. Opremanje djevojke bio je majčin zadatak. Ona je pripreme počinjala vrlo rano: Čin ti žensko dite završi školu, vajalo je mislit na robu. Jedan dio opreme osiguravale su majke ustupanjem dijela svoje robe, koju bi sačuvale nakon rođenja kćeri. Drugi dio morao se kupiti ili izraditi. Ranije se najviše kupovala fina vuna rudica, a od druge četvrtine stoljeća i platno za odjeću i posteljinu. Jaspre bi se osigurale prodajom domaćih proizvoda ili nadnicama oca i braće, a katkad i zaradom same djevojke u dalmaciji i u okolnim mjestima. Najviše vremena oduzela bi priprema vunenih predmeta. Jedan dio vune odvajao se za pokrivače i odnosio tkati i mastit, a drugi se ostavljao u kući kako bi djevojka, zajedno sa ženama iz rodbine ili prijateljicama, isplela brojne odjevne predmete koje je morala darovati budućem suprugu, njegovoj rodbini i najvažnijim svatovima.
Krajem prve četvrtine stoljeća znatno se mijenja sadržaj djevojačke opreme. Pored modernanja odjeće i uvođenja krevetnine, napušta se divojačka škrinja i uvodi kom su četri škapetina. Krajem polovice stoljeća u doti se sve češće donosi i armerun. Iako je veličina opreme ovisila o imovnom stanju obitelji, držalo se da pristojna udavača u novu kuću treba donijeti:
— šareni čilim na škatule s resama koji je služio kao ukrasni krevetni pokrivač. Ranije se umjesto ćilima većina djevojaka zadovoljavala mutapon, odnosno teškim pokrivačem na kafene rige tkanim od mješavine kozje kostreti i vune;
— sukanac od misila ukrašen prst debelin šaravitin rigan, između kojih se provlačilo nekoliko niti crne vune, i opšiven crvenom tkaninom ili tkaninom u boji jedne od pruga;
sukanac na crne rige koji se nakon tkanja mastija u zeleno i okurdelava Širokon bilon kurdelon iznad koje se našivala uža traka crvene čoje s izrezuckanim rubom. Skromnija varijanta bila je običan bijeli sukanac okurdelan šarenom ili jednobojnom tkaninom;
– 2-4 lancuna i 2 intimele od bijelog platna. Bogatije djevojke imale su posteljinu ukrašenu merlon i monogramom;
– 2 velika kušina punjena vunom;
– 3-6 torba na škatule u tri veličine. Najveća je na krajevima bila opšivena crvenom čojom i sa svake strane ukrašena su po tri kite. Koristila se za duže nošenje tereta na kostima. Torba srednje veličine, tzv. zobnica na škatule, nosila se o ramenu i najčešće je služila djeci za školu. Skromniju varijantu zobnice na kafene ili crne rige, često rađenu od kozje kostreti, nosili su muški na rađu. Najmanju torbu na škatule nosile su djevojke ili starije djevojčice na derneke ili na misu;
– 2-4 šugomana od robe;
– 3-4 travese, dok su ranije to bile suknene pregjače i pregjače od maže;
– 4-5 vrića za šušanj na kafene rige izrađenih od mješavine kozje kostreti i vune;
– 2-4 uža;
-1 metlu;
– osobnu prioblaku;
– poklone za svojtu i najvažnije svatove: za svekra vunenu maju, kalcete ili mizokalce, navlake i džepni rubac za djeverove maje kalcete i rupce za mladoga lipoga divera kupovnu bilu košuju; za svekrvu guču, rukave, travesu i veculet zavama po travesu, i najvažnijim svatovima po kalcete, rubac i si.
Krajem dvadesetih godina ovog stoljeća dobra bi udavača donijela mužu, pored većeg broja sukanaca i koma, singericu, a najbolja još i komad zemje. Kako je svak gleda da mu nareste imanje ili barem da ga ne smanjuje – osim oko je bila velika potriba, djevojka koja je imala braću u pravilu nije dobivala zemlju u dotu. Iznimke su ovisile o bogatstvu djevojčine obitelji i obitelji u koju se udavala. Bilo je bogatijih djevojaka koje bi mužu donosile desetke stabala maslina i nekoliko vinograda. Ako je djevojka odlazila u siromašne obitelji dota bi bila siromašna koliko bi njezini mogli poslati i odvojiti za njezinu udaju.
