Za razliku od Zagore, naziv Dalmatinska zagora počeo se širiti i upotrebljavati iza II. svjetskog rata. Zbog povijesne neopravdanosti nastanka naziva Dalmatinska zagora, ali i zbog ciljeva i posljedica upotrebe tog naziva, danas se mogu naći mnogi zagovornici ukidanja imena Dalmatinska zagora.
Dalmatinski krš
S druge strane Dalmatinska zagora kao naziv je postao poznat i „službeni“ naziv jednog područja koji se koristi u mnoge svrhe uključujući i turističke propagandne materijale. Uvođenjem naziva Dalmatinska zagora, obuhvatilo se područje koje je zaostajalo razvojem za ostalim krajevima, tako da je taj naziv implicirao na siromaštvo i zaostalost u razvoju cijelog kopnenog dijela Dalmacije a neki će tvrditi i graničnih područja BiH. Dok se priobalje iza II. sv. rata razvijalo industrijski i turistički, kopneni dio Dalmacije koji je teritorijalno definiran kao Dalmatinska zagora, neopravdano je ignoriran od tadašnje države.
Danas se kroz sve cjeline Dalmatinske zagore mogu vidjeti posljedice takve politike, od vrlo niske naseljenosti tih područja (depopulacije) do zapuštenosti kulturnih, poljoprivrednih i gospodarskih dobara. Iako se današnja država trudi oživjeti i podignuti na noge Dalmatinsku zagoru, te se vide pomaci, ipak će biti vrlo teško vratiti raseljeno stanovništvo, napuniti škole djecom, osigurati radna mjesta da bi Dalmatinska zagora zasjala u punom sjaju i ljepoti kakvu zaslužuje i teritorijalno i povijesno.
Nažalost, i dan-danas je za pojedince iz ostatka Hrvatske, Dalmatinska zagora ili Zagora sinonim za siromaštvo, zaostalost i nerazvijenost te se prema njoj odnose oholo, podcjenjivački pa čak i s uvredama. Veliku ulogu pri uvođenju pojma Dalmatinske zagore kao siromašnog kraja imaju mediji.
Govor Dalmatinske zagore je štokavsko-ikavski koji se proteže i na susjednu BiH. U današnje vrijeme stanovništvo Dalmatinske zagore odlično poznaje književni jezik ali se i dalje služi svojim dijalektima. U Dalmatinskoj zagori ima više dijalekata koji se razlikuju od područja do područja. Zbog uvriježenog i rasprostranjenog shvaćanja Dalmatinske zagore kao kulturno, gospodarsko i povijesno zaostalog, pasivnog, neukog i siromašnog područja bivše Jugoslavije koje je pripadalo Hrvatskoj vremenom se počeo forsirati dijalekt razvijenijih i urbanijih područja kojima je kako-koji dio gravitirao. Preuzimanjem tuđeg dijalekta (npr. splitskog) bilo je rasprostranjeno iako spontano. Mijenjanjem dijalekta mladi ljudi su pokušavali i na taj način skriti pripadnost Dalmatinskoj zagori, odnosno izbjeći predrasude o siromašnom, nepismenom i zaostalom podrijetlu. Proračunatom politikom području i stanovništvu kopnene Dalmacije iza II. sv. rata, učinjena je velika materijalna, gospodarska, tradicijska, kulturna i socijalna šteta. Generacije mladih naraštaja su osjetile „politiku – Dalmatinska zagora“ te je veliki broj napustio svoje domove i zauvijek otišao iz Dalmatinske zagore. Danas zahvaljujući samostalnoj Hrvatskoj stanovništvo se u potpunosti vratilo svom dijalektu te se opet može čuti izvorni govor ovih područja.
Za ljude u Dalmatinskoj zagori može se kazati da imaju dinarski mentalitet. Iako ne treba generalizirati u tom dinarskom mentalitetu živi i hajdučki element. Kao glavno mjerilo vrijednosti u dinaraca je junaštvo. Krški kraj i surov život čovjeka Dalmatinske zagore učinio je različitim od žitelja primorskih krajeva. Dinarske obitelji su tradicionalno bile patrijarhalne.
Kultura
Dalmatinska zagora obiluje kulturnim događanjima i proslavama od kojih je u Hrvatskoj i diljem svijeta najpoznatija Sinjska alka koja se već stoljećima održava svakog kolovoza u Sinju. Slijede: Imotska sila, S Tinom u Vrgorcu, Glumci u Zagvozdu, itd. Najpoznatiji folklor Dalmatinske zagore je ojkavica, rera, ganga i šijavica.
Dalmatinska zagora danas
Do prolaska i otvaranja autoceste Zagreb – Split – Dubrovnik, dijelom Dalmatinske zagore glavna prometnica je bila stara Napoleonova cesta ( građena 1808.godine ), tako da možemo govoriti i o prometnoj izoliranosti mjesta na tim prostorima pa i na taj način dočarati nekadašnju politiku prema kopnenoj Dalmaciji.
Veći dio Dalmatinske zagore je tek nakon osamostaljenja Republike Hrvatske i završetka Domovinskog rata dobio vodovodnu mrežu. Do tada su krški krajevi oskudijevali vodom za piće i higijenu a voda za natapanje bila je luksuz.
Stočarstvo u Dalmatinskoj zagori kao privredna grana je izumrlo, što je opet posljedica iseljavanja stanovništva.
Bez obzira na prerasude koje su ih pratile ne tako davno, stanovništvo Dalmatinske zagore samo svojom upornošću i voljom od nepismenih i neukih ljudi postali su mahom pismeni, školovani, a mnogi od njih su i priznati stručnjaci u cijelom svijetu.
Značajnijim ulaganjima i naporima kako Hrvatske države, raznih udruga i društava tako i pojedinaca, danas Dalmatinska zagora pokušava izići iz gospodarske zaostalosti.
Nažalost, i danas je činjenica da će mnogi prozivati u prvom redu državne vlasti za ulaganja u Dalmatinsku zagoru, s kritikom o uzaludnom bacanju „para“ u ništa.
Jedan od najvećih muzeoloških projekata u Hrvatskoj bio je „Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja“ na kojem je izloženo oko 3000 eksponata iz svih razdoblja života Dalmatinske zagore od prapovijesti do danas. Izložbom je obuhvaćeno područje od Krke i Zrmanje do Neretve. Oko 90% izloženih eksponata potpuno je nepoznato javnosti pa i stručnjacima. “Izložba ispravlja pogrešne predodžbe da je Dalmatinska zagora povijesno i kulturno zaostalo, jalovo, krševito, pasivno i siromašno područje Hrvatske, tek s folklornim identitetom, nešto potpuno različito od urbane dinamike susjednih razvijenih primorskih gradova”.
