Rano uključivanje u obiteljsku podjelu poslova imalo je za posljedicu to da dalmatinskoj djeci sve do kraja prve polovice stoljeća igra nije bila glavni sadržaj njihova djetinjstva nego samo slaba sastavnica njihovih svakodnevnih obveza. Posebice to važi za djevojčice kojima bi se odma dala igla ili kudija u ruke da ne bi stale bresposlene. Nije bilo vele za igranje. Žensko dite bi imalo pe-šes ovaca, i ako bi bilo magare, i to njon je bila glavna igra. Nerad i neposlušnost nisu se lako opraštali. Mještani su mogli ukoriti ili tužiti roditeljima svako dijete koje bi našli u berekinadi i kalašenju. Mjesto je držalo da su roditelji, cijela obitelj i posebice majka odgovorni za dječje ponašanje, pa je razumljivo da se na njih dobro pazilo. Da bi izbjegli kazne, djeca su za igru birala vrijeme odmora odraslih, nedjelju i druge blagdane te odlazak i dolazak iz škole. U najboljem položaju bile su čobanice i čobani, jer su većinu vremena mogli provesti u igri, a da im to stariji ne zamjere sve dotle dok bravi ne otiđu u šćetu.
Većinu igara djevojčice i dječaci igrali su pobaška. Kazivači tvrde da bi mater znala ćer izmlatit ka bi je vidila da se ona igra muški igara, a od drugih djevojčica bi brzo dobila nadimakmuškara. Ako bi se pak dječak pridružio djevojčicama, postao bi predmet izrugivanja i slani šala njegovih vršnjaka i ukućana. Djevojčice su birale imitativne igre s pjesmom i plesom u kojima bi preuzele uloge djevojaka, domaćica i majki, ili bi ponavljale neke zanimljive seoske običaje. Dječačke igre tražile su više snage, pokreta i spretnosti.
Bilo je igara u kojima su sudjelovala djeca oba spola, a s približavanjem kraja prve polovice stoljeća postajale su zajedničke igre sve brojnijima. Većina tih igara imala je natjecateljsko obilježje. One djeci nisu bile toliko zanimljive zbog pobjede, koliko zbog gubitka, jer je gubitnik za kaznu morao revat, blejat i si., otrpiti frnjoke, koje bi mu ostali s osobitim gušton dijelili po glavi ili ušima. U igrama su ravnopravno sudjelovala djeca različitog imovinskog stanja, pa treba istaći da obiteljsko bogatstvo u dalmaciji nikad nije bilo čimbenik koji je određivao dječje grupiranje.
Osim prema spolu, igre su se dijelile i prema dobi. Starija su djeca s omalovažavanjem gledala na igre mlađih, a nisu podnosila niti da im se ona pridruže u igri: Dičurlija bi njin se plela pod nogama, pa bi ih stariji magarci gonjali od sebe. Tako je najmlađima ostajalo da se oklone od njizi i sami prpaju po zemji. Suigrače nisu mogli pronaći niti među odraslima. Držalo se da igra ne priliči ni roditeju ni starijemu. Uostalom, stariji ne samo da nisu imali vremena za igru nego su držali da prevelika igra kvari dijete.
Danas se, nažalost, ne mogu opisati sve igre dalmatinske djece iz prve polovice stoljeća. Neke od njih kazivači pamte samo sjećajući se pojedinosti. Drugih se prisjećaju prema nazivima, ali se često njihovi iskazi ne podudaraju glede sadržaja i pravila iste igre. Razlog tomu nije samo zaborav nego i činjenica da su djeca vremenom mijenjala mnoge igre. Tako se npr. kroz dvije generacije ista igra može pojaviti u nekoliko varijanti pod istim ili različitim nazivom. Kako bismo izbjegli nejasnoće, ovdje opisujemo samo one ženske, muške i zajedničke igre u opisu kojih su sjećanja naših kazivača najpodudarnija:
1. Revanje – igra djevojčica su pet pisaka, koja se vremenom razvila u nekoliko varijanti istog naziva. Prema jednoj varijanti, igračica najprije baci jedan kamenčić u zrak. Dok on pada, ona sa zemlje mora pokupiti drugi i s njim u šaci dočekati prvoga. Nakon toga ponovno baca jedan kamenčić u zrak, a sa zemlje po istim pravilima pokupi dva itd. do četiri. Pravo prvog bacanja imala je igračica koja bi od pet bačenih kamenčića najviše njih dočekala i zadržala na nadlanici.
2. Na škajune – igra djevojčica s komadićima razbijenoga porculanskog posuđa, tzv. škajunima. Na zemlji stspicon nacrta krug promjera 20-30 cm i podijeli na četiri jednaka dijela. Sjecište linija i svako od polja nosili su određen broj punata. Skajuni su se bacali s udaljenosti od 2-5 metara. Ako bi škajun pao izvan kruga ili na crtu, igračica bi gubila punte, što se zvalo prumac. Za škajune je bilo najvažnije da imaju što ljepše mustre, pa su one najljepše djevojčice skrivale u rupama po drveću ili zakopavale uz zid kuće da ih kogod ne ukrade.
3. Baba –također igra djevojčica koja se dvadesetih godina pojavila kao varijanta igre na Škajune. Na zemlji bi se nacrtao pravokutnik kojemu se na jednoj užoj stranici nadopisivao polukrug.
S druga dva polukruga okomito se dijelila površina pravokutnika, pa se tako dobivalo pet polja koja su se nekad označavala brojevima. Kod većeg pravokutnika površina se dijelila na više manjih pravokutnika pa je i broj polja bio veći. Igralo se tako da se u polja redom rukom ubacuje kamenčić ili škajun do kojega je trebalo doći skakučući po poljima na jednoj ili obje noge. Kad bi došla do škajuna, igračica gaje morala pokupiti rukom i skakučući izać iz babe. Danas je ta igra poznata pod nazivom ’škola’.
4. Pir – bila je jedna od najčešćih imitativnih igara malih čobanica. Za igru su se od kuće morale donijeti latene kutijice od patine i krpice. Djevojčice koje su bile određene za nošenje robe, stavile bi krpicama napunjene kutijice na glavu i nosele ih jedna za drugom do kamena koji je predstavljao mladoženjinu kuću. Dvije djevojčice su bile mladenci. Ona koja je predstavljala mladoženju, skinula bi se u gaćice, uhvatila mladu oko struka, pa udri balaj. Ako je bilo smokava, napravila bi se i svatovska večera s raskriženin smokvan nabodenim na špicu, pa bi se svati sladili. Pored pira djevojčice su se često igrale matere i diteta, liganja diteta, sprovoda, procesije, pranja robe i si. igara.
5. Kolo – igra djevojčica ili djevojčica i dječaka praćena plesom i pjesmom. Grupa bi se uhvatila za ruke i napravila krug u kojem bi ostala jedna igračica ili igrač, ili se dijelila u dva nasuprotna reda igrača. U drugoj varijanti jedan se red naizmjenično približavao drugome. Njihove pokrete pratila je pjesma koju nam kazivači nisu uspjeli prenijeti u cijelosti, ali zbog štokavsko-ijekavskog govora u kojemu su kazivači pjesmu zapamtili, pretpostavljamo da je nastala nakon prve četvrtine stoljeća, kad udalmaciji dolazi do očitog utjecaja škole:
došli smo k vama iz daleka grada, nama se hoće nevjesta mlada.
Žito i ulje, procvala je majka, dušo, Marijo, hoćeš li s nama?
Zašto su ptice na vodu pale, zašto su Mariji jabuku dale?
Jer nam je Marija od suha zlata,
6. Prstenak-također je bila zajednička igra djevojčica i dječaka. Na početku bi se odredio igrač koji traži. Ostali bi stali u krug, jednu ruku stavili iza leđa a drugu sa stisnutom Šakom ispružili naprijed. Jedan od njih bi u ruci sakrio manji predmet, najčešće prstenčić. Tražitelj bi hodao oko kruga i upirući šibom u zatvorene šake igrača govorio: U ’voj ruki nije! U’voj ruki nije! U ‘voj ruki je! Ako bi pogodio, igrači su mijenjali mjesta, a ako bi pogriješio, dobivao je frnjoke po glavi ili morao učiniti nešto smiješno.
7. Končići – bila još jedna zajednička igra djevojčica i dječaka koja se počinjala igrati krajem djetinjstva. Jedan od igrača presavio bi onoliko končića koliko je bilo parova djece i držao ih u ruci tako da iz nje vire samo krajevi. Končiće bi vukla po dva igrača istodobno. Par koji bi izvukao isti končić morao se poljubiti, što je u kasnom djetinjstvu imalo određeno značenje za oba spola. Stoga je igra često završavala tako daje hrabriji trča za onin kojega bi dopalo mu pojubit.
8. Sakrivalaca – bila je jedna od najčešćih zajedničkih igara djevojčica i dječaka u vruća ljetna predvečerja. Na početku se određivao Igrat kojega bi dopalo tražit. Djeca bi čučnula i položila kažiprst na zemlju, a jedan od njih govorio bi brojalicu. Među najpopularnijim brojalicama u to vrijeme bile su:
od mora do mora
zelena javora ključi,
buči tarija,
terezija ćuski
kapetan na vojsku
Pipavica se pipje na kule,
na vile na stagarac,
na magarac babin
jarac iđe na stranu.
Ur-bur, tipi-tur (ili: Ur-bur. timan-dur)
tip i-toka, tiban-dur leva banda luj
Una škatula de rubini mezo grofi, mezo fili.
Eri tanto u kolo salda bimba, šalda tor.
Šilo, milo, bogatalo šta se dalo ne vraćalo.
Poslije izbora tražitelja, igrači bi se obvezali na šutnju posebnom brojalicom:
Šaku mravi,
šaku crvi
ko se prvi javi neka govno davi
, anju-njuc, anju-njuc.
9. Koja baba ura- i u ovoj se igri najprije brojalicom određivao igrač kojemu bi se prije traženja veculeton povezale oči. Ostali bi se rasporedili u krug, a on je pipanjem glave i tijela morao pogoditi ime igrača. Ako bi u tome uspio, igrači su mijenjali mjesta, a ako bi pogriješio, dobivao bi frnjoke, kao i u drugim sličnim igrama. Čini se da se tijekom igre tražitelju dovikivalo: Koja baba ura?, ali taj detalj nisu potvrdili svi kazivači, pa nije sigurno radi li se o drugoj sličnoj igri.
10. Na puce/na plonke –muška je varijanta igre na škajune. Za nju je bilo najvažnije osigura puce koji su se u to vrijeme čuvali ko oči u glavi, ka vuna i cukar, pa se svako dijete snalazilo na svoj način, najčešće kidanjem dugmadi s odjeće na sušilu, zbog čega bi u kući uvik bija skandal. Prije igre iskopala bi se rupa u zemlji stavili u nju puci i pokrili kamenom, koji se zvao bak ili ćulak. Igru je započinjao dječak kojemu bi u pokusnom bacanju ploška pala najbliže baku. Svaki igrač trebao je s udaljenosti 5-10 m pogoditi bak i odbaciti ga s rupe, a pobjedniku bi pripali svi puci koji su se u njoj nalazili. Dječaci su se nekad umjesto pucima igrali sitnijim ili starim novcima. Igra se tad zvala na šolde. Ranije su umjesto puca imali kukce kojima se također kopčala odjeća, pa se to zvalo igra se na kukce.
11. Na balun – počinju igrati stariji dječaci od kraja prve četvrtine stoljeća. U početku se krpena lopta samo gura nogom po livadi a, s porastom popularnosti “Hajduka”, u igru se uvode branke i igra prema nogometnim pravilima.
12. Klis – igra koja se pojavljuje tridesetih godina. Kazivači je se slabije sjećaju, jer je pripadala mlađim generacijama. Igralo se s dva šćapa, jednim od 30 cm sa zadebljanjem u sredini, koji se polagao na zemlju i drugim, duljine jednoga metra, kojim se udarao kraći. Pobjednik je bio onaj igrač koji je uspio kraći štap odbaciti što dalje od njegova ležišta.
13. Vatanje tića – jedna od češćih proljetnih i jesenskih zabava dječaka, ali i starijih, bila je hvatanje ptica pjevica. Lovci bi pripremili baketune namazane pegulon. Postavili bi ih na grane ili na ploške koje bi razmjestili po prstovin. Uz baketune ostavili bi kajbe s dobrim pjevicama, najčešće grdelinon i lugarinon. Kad su pripreme bile gotove, posakrivali bi se uokolo i čekali. Uhvaćene ptice stavljali bi u kajbe i nosili kući. Poslije nekoliko dana provjere, ostavili bi samo dobrepivače, a ostale puštali na slobodu. Na glasu su bili lovci iz čijih se kajbi obješenih s vanjske strane kuće iznad prozora i vrata moglo čuti najviše dobri pivača.
14. Vožnja kola – natjecateljska igra s odbačenim metalnim kolutovima za bačve. Dječaci su ih vozili pomoću metalnog držača koji je najednom kraju imao kuku.
15. Bacanje kamena – također je natjecateljska igra dječaka u kojoj se bacalo u dalj kamenje različite veličine. Veće kamenje bacalo se s ramena, a manje iz ruke.