Nakon pira od mlade se neviste tražilo da ostane što prije zbabna. Na dijete se gledalo kao na Božji blagosov, posebice ako je bilo muško, jer je ono bilo garancija preživljavanja plemena i odminivanja starosti u radi. Zato su starije žene odma gledale vrat mladoj nevisti da oće li ima dice. Vjerovalo se, naime, da se trudnoća prepoznaje po tomu što ženi počimju igra nike žile na vratu, čime ona ne može upravljati. Trudnoća je bila važna i radi svita. Putem nje mlada je žena svom suprugu, njegovoj i svojoj obitelji te svima u mjestu dokazivala da ispunjava ulogu za koju je Bog stvorija na ovomu svitu.
Odnos nove obitelji prema nevisti koja ni nakon dvije-tri godine braka ne bi ostala trudna vidljivo se mijenjao. U obiteljima koje bi se polako pomirile sa sudbinom, žena bi postala predmet žaljenja, dok je u drugima bila izvrgnuta ruglu i napadima. U odnosu prema njoj odlučujuću je ulogu imala svekrva. Ona koja ne bi prihvatila činjenicu da neće imati naslidnika, nagovarala bi sina, pa je on obiteljsko nezadovoljstvo riješavao vrijeđanjem, grubošću i postupnim zanemarivanjem supruge. Tomu treba dodati i pogrdne nazive koji su upućivani ženama bez djece, kao što su neplotkinja, šćirka ili jalovica. Ovisno o jačini pritiska i o materijalnim mogućnostima obitelji, žene su se odlučivale tražiti pomoć, pa su ili tajno ili u dogovoru s mužem odlazile babicama, seoskim ženama koje su liječile travama, pravim travarima po Bosni i Hercegovini, ili liječnicima u gradove: Žene bi se vele mučile da dobiju dicu. Najviše bi se kadile s nikin travan, ćulile na vidru doklen se voda ne oladi. I tako svaki dan:
sakrij se u kantun da te kogo ne vidi, pa čuli i moli Boga da ti se smiluje i da ti da da ostaneš zbabina.
Bilo je žena koje su odlazile svećeniku po blagoslov, ili se zavitovale nekom svecu, a zauzvrat bi se, ovisno o materijalnim mogućnostima, obvezale platiti misu ili odnijeti vrijedan poklon u crkvu koja je nosila svečevo ime, imala njegov kip ili sliku. Neke su žene zavit ispunjavale tako što su bosih nogu prelazile kilometre kamenih staza od kuće do svetišta. Bosonogi zaviti zbog neplodnosti najčešće su se davali Gospi, pa bi se za blagdana više takvih žena viđalo u svetištima u Sinju i Vepricu i sličnim svetištima. Bilo je žena koje su zavit ispunjavale puzeći na koljenima oko Gospina oltara, crkve ili svetišta. No zavit se nije samo davao zbog neplodnosti. I muškarci i žene odlučivali su se na nj vjerujući da će im to pomoći da riješe nevolje u koje su zapali. Osim liječenja travama i lijekovima, blagoslova i zavjeta, tražila se i pomoć gatara, što starije žene nisu odobravale jer su držale da gatanje može više naškoditi nego pomoći.
Uzroci ženine neplodnosti objašnjavali su se na više načina. Iako je većina prihvaćala vjerovanje daje to Božja voja, u pravilu se tvrdilo daje to do žene, a ne do muškoga. Negdje se izričito spominjala Božja kazna za prijašnji grij mladog para ili njihovih obitelji. Bilo je i onih koji su ostale uvjeravali da do neplodnosti dolazi od krvi, jerbo nije svačija krv jednaka, pa se muško i žensko ne mogu sastat. Jedna je kazivačica kao dokaz tomu navela priču o bračnom paru iz Zagore koji je između dva rata dugo bio bez djece. Muž je, nezadovoljan što nema nasljednika, naspravija dite kumi. Povrijeđena njegovim postupkom, žena je utjehu potražila u susjeda pa je uskoro i ona ostala zbabina.
Zbog velike važnosti koju je rađanje imalo u seoskim zajednicama, moglo bi se očekivati daje tijekom trudnoće žena bila zaštićena i pošteđena svojih uobičajenih poslova. Kazivači tvrde da je bilo obitelji koje su trudnu snahu pazile, ba bi je čak i svekar nadgledao i upozoravao da se treba čuvati nepotrebnog napora riječima: Bog ti da, imaj pamet, ćerce, znadeš šta nosiš u torbi. Ako joj svekrva nije bila zla i nerazumna, trudnica bi bila oslobođena težih fizičkih poslova i dužih stajanja na nogama. No, odnos prema njoj nije samo ovisio o ćudima svekra i svekrve nego i o nizu drugih čimbenika. Među najvažnijima bili su brojnost šire i uže obitelji i zdravog potomstva, poglavito muške djece. Tako se u pravilu i u brižnim obiteljima znatno manje pazilo na trudnicu ako je obitelji već imala jato diverove diče, ako žženi to nije bilo prvo dijete i ako je bila zdrava. Ni sama žena nije se usuđivala tražiti poštedu. Da izbjegne sramotu prid sviton, šta od velika droba, šta od grija linosti, prvih nekoliko mjeseci se okolo droba pritezala prid svekrom i svekruvon i do zadnjeg časa radila što više može, pa se dešavalo da iskrcava brime i rađa dite.
Takav je odnos prema trudnici bio i dijelom posljedica vjerovanja da joj pošteda od redovitih poslova može više naškoditi nego pomoći, posebice pri porodu: Ili je zdrava, pa rodi, ili nije, pa pobaci. Ko je moga stat i počiniti.Nedostatak zdravstvenih savjeta za zaštitu trudnoće u današnjem smislu nadomještao se nizom pravila. Ona su se oslanjala na vjerovanja kojih se u prvoj polovici stoljeća još držala starija generacija. Tako se gotovo svaka obitelj trudila zadovoljiti trudničine želje za određenom vrstom hrane. Vjerovalo se, naime, da materina žeja izađe ditetu i da se ono može roditi s velikin ušćipkon ili orajon po tilu, ili nekim drugim bijegon, ako je upravo to ona poželjela i potom se nezadovoljena mašila za tijelo. Starije su žene još savjetovale trudnicu da ne ubija zmiju, jer bi u protivnom mogla roditi šarasto dijete i da izbjegava susrete sa štringama, tj. sa ženama zlih očiju, za koje se držalo da mogu naudit plodu.
Druga skupina vjerovanja odnosila se je na prenatalno određivanje dječjeg spola. Najčešće se nagađalo po položaju droba i po izgledu lica. Ako je trudnica nosila nisko, imala maćano lišće i ako je dijete oživjelo na desnoj strani, vjerovalo se da će roditi žensko i obratno, ako joj je trbuh bio visoko, a lice joj bilo čisto i ako je dijete oživjelo na lijevoj strani, tvrdilo se da nosi muško.
