Izgradnja čemera ili podruma zaslužuje da se o njoj nešto više kaže. Sagraditi ćemer nije bilo lako. Zahtijevao je veliku građevinsku umješnost i stručnost. Odakle tim ljudima takva umješnost i stručnost kad nisu imali ni najosnovniju školsku naobrazbu? Nije im bila poznata statika, fizika gradnje, termodinamika i ostale znanosti, što moderno graditeljstvo primjenjuje kod izgradnje nekog građevnog objekta. Njihove kuće su stare i po nekoliko stotina godina, nije ih srušio zub vremena, a odoljeli su snazi velikih potresa kojih u našim krajevima u prošlosti nije bilo baš malo.
Naši preci najvjerojatnije svoj građevinski zanat stekli su iskustvom, od svojih predaka, a ovi od Mlečana ili Francuza koji su tada upravljali ovim područjima, a nešto su vjerojatno naučili u “bilome svitu” jer su se kao vojnici kretali po cijeloj Europi vodeći ratove za tuđina, pa su tamo kod tadašnjeg naprednijeg i civiliziranijeg naroda nešto vidjeli i naučili.
Postoje kod nas kuće imaju duboku starost. No nažalost nisu još ispitane, iako na nekima imaju ispisane godine gradnje, još iz XVIII. stoljeća.
Kod izgradnje čemera trebalo je izvršiti velike pripreme. Najprije je trebalo pronaći mjesto u okolini sela gdje ima kvalitetnog kamena za gradnju čemera. Potom je trebalo kamen izvaditi i oblikovati ga, isklesati ga u fasade određenih dimenzija, te prenijeti ga na mjesto gdje se gradila kuća. Uz to treba pripomenuti da su majstori imali vrlo primitivno oruđe za vađenje i obradu kamena.
Najpoznatije klesarske alatke bile su: čekić, malj (veliki čekić), maca, trapanj, poluga, tajenta, dlijeto i Željezne špice (puntaroli), a za drvo su posjedovali: sjekiru, bradvu, teslu, pilu, šegun i šegac. Sve ove klesarske i tesarske alatke bile su izrađene od kvalitetna željeza ili čelika u domaćim kovačnicama. Mjesto gdje bi se vadio kamen nazivali su kava ili petrada. Obje ove riječi stranoga su podrijetla (latinskog, odnosno talijanskog).
Kamen izvađen iz petrade, poluobrađen ili u potpunosti obrađen na mjestu vađenja nosili bi muškarci na ramenu ili žene kao breme uprćeno na leđima. Rjeđe su kamen nosili na posebnim drvenim napravama zvane čivare ili tragače. Rijetko, i to nešto imućniji prenosili su kamenje iz petrade na tovarima ili konjima. Na zaprežnim kolima kamen nisu mogli prevoziti, jer su se petrade obično nalazile u brdu na nepristupačnim mjestima bez puta, pa ako je netko i imao zaprežnu vuču, nije mogao pristupiti do mjesta gdje bi se kamen vadio.
Da bi se ćemer moga šćemeriti, prethodno je bilo potrebno načiniti armaduru oplate, drvenu skelu i potpornu skelu, podlogu na koju bi se postavljalo kamenje.
Svaki ćemer ima oblik poluluka. Ćemerenje se odvijalo tako da bi se na izrađenu podlogu kamenje postavljalo od kraja prema sredini, a između kamenja bi se stavljala žbuka ili crvena zemlja, zvana crljenica pomiješana s vodom. Početne stijene čemera bile su urezane duboko u nosive zidove, čija je debljina dosezala i do 100 cm. Ti čemeri su građeni toliko kvalitetno i stručno, da im i najveći potresi nisu mogli naškoditi. Da su ti čemeri kvalitetno rađeni, postoji kao dokaz više napuštenih i srušenih kuca. Gornji dijelovi tih kuća su upotpunosti srušeni, ali se ćemeri drže u cjelini. Na kvalitetu izgradnje ovih ćemera mogu našim precima pozavidjeti najbolji današnji građevinski stručnjaci.
Ranije smo naveli daje izgradnja imala nekoliko faza. Prva, gdje se gradilo u suhozidu, a pokrov je bio od slame. Već u drugoj fazi kuće su građene od velikih kamenih blokova (fasada). Takove su kuće građene prije više od tri stoljeća. Dobar dio tih kuća je i danas sačuvan.
Pored gradnje ćemera, zanimljiva je bila i izgradnja, postavljanje krovova od kamenih ploča. Pokrov od slame zamijenjen je pokrovom od kamenih ploča (škriljaca). Te ploče za pokrov kao i stijene za izgradnju ćemera, vađene su iz kamenitig brda iz okolice mijesta. Kamen za pokrov kuća vadio se, također, u posebnim kavama – petradama. Ti kameni škriljci se pojavljuju kao prirodne naslage u obliku ploča, koje se cijepanjem vade. Debljina tih ploča je različita od 2 do 10 cm, a veličina ploča je opet različita od 0,25 do 1,00 m2. Najveće i najdeblje ploče postavljale bi se na početku krova na samom kućnom zidu. Te ploče bi prelazile dvadesetak cm preko zida, da se voda ne cijedi niza zid kuće. Za završnicu krova nalazile su se zaobljene ploče koje bi se protezale na jednu i drugu stranu krova, a zvale su se površnice. Koliko je vremena i truda trebalo za pronaći ove ploče i površnice.
Pokrov od kamenih ploča postavljali bi za to stručno obučeni majstori, koji nisu zato pohađali nikakvu školu, već su taj zanat ispekli tokom života i naučili od svojih roditelja ili rođaka. Krov kuće tako izrađen odolijevalo je najvećim kišama, snijegu i vjetru. Ovako izrađen krov kuće bio je dugovječan, pa još postoji starih kuća koje su pokrivene kamenim pločama.
Krajem XIX. i početkom XX. stoljeća počinju se graditi kuće katnice, ljepšeg izgleda i kvalitetnije. U prizemlju je obično ćemer (konoba), a na katu se počinju izrađivati sobe u kojima se spavalo. Te sobe su bile namijenjene mladim bračnim parovima. Ponegdje u sobama su spavali i roditelji. Pojate se grade odvojeno od stojne kuće. Kuće su sve češće pokrivaju crijepom, a rijeđe kamenim pločama.
